Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-394/20 (Z. S.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 2. EK – pravo na život
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-394/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-394/20, rješavajući apelaciju Zorana Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Savića podnesena protiv Rješenja Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci broj T13 2 KTP 0002674 19 od 15. novembra 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Savića podnesena protiv Rješenja Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci broj T13 2 KTP 0002674 19 od 15. novembra 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, kojeg zastupa Selma Rustempašić-Hozić, advokat iz Bugojna, podnio je 29. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) broj T13 2 KTP 0002674 19 od 15. novembra 2019. godine.
2. Naredbom Okružnog tužilaštva broj T13 2 KT 0002674 17 od 15. oktobra 2019. godine o obustavi istrage, zbog krivičnog djela Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 402 stav 5. u vezi stavom 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), odlučeno je da se neće voditi krivični postupak jer u radnjama osumnjičenog nisu ostvarena obilježja navedenog krivičnog djela.
3. Osporenim Rješenjem Okružnog tužilaštva od 15. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba izjavljena protiv Naredbe o obustavi istrage broj T13 2 KT 0002674 17 od 15. oktobra 2019. godine.
4. U obrazloženju Naredbe o obustavi istrage Okružnog tužilaštva od 15. oktobra 2019. godine, Okružno tužilaštvo je navelo da je 26. decembra 2017. godine od strane PU Mrkonjić Grad zaprimilo Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu od 25. decembra 2017. godine, protiv osumnjičenog R.B. zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 402. stav 5. u vezi sa stavom 3. KZ RS uz dodatnu dokumentaciju. Nakon zaprimljenog izvještaja o počinjenom krivičnom djelu, Okružno tužilaštvo je 18. novembra 2017. godine donijelo naredbu o sprovođenju istrage kojom prilikom je izdana naredba za pregled i obdukciju oštećenog (P.S.), te naredba za vještačenje prisustva alkohola u krvi i za saobraćajno-tehničko vještačenje. Nakon što je okončalo istragu, te nakon detaljne i sveobuhvatne analize materijalnih dokaza koji su pribavljeni u toku istrage, Okružno tužilaštvo je navelo da se 18. novembra 2017. godine oko 20,20 sati dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali R.B. kao vozač motornog vozila i pješak P.S. koji je neposredno nakon saobraćajne nezgode od povreda zadobijenih u istoj smrtno stradao. Okružno tužilaštvo je navelo da osumnjičeni u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode nije bio pod uticajem alkohola, a da je oštećeni bio u pripitom stanju. Obdukcijom tijela oštećenog utvrđeno je da je zadobio teške tjelesne povrede opasne po život, usljed kojih je kod istog nakon par minuta nastupila smrtna posljedica. Nadalje, Okružno tužilaštvo je navelo da je u toku istrage pribavljeno tehničko vještačenje iz kojeg nalaza proizlazi da u momentu nastanka saobraćajne nezgode osumnjičeni nije imao tehničku mogućnost izbjeći pješaka oštećenog koji je ležao na cesti, iz razloga što je isti ležanjem na cesti izgubio status pješaka, kao učesnik u saobraćaju, pa samim time (ležanjem na kolovoznoj traci) osumnjičenom nije bio prepreka ispred koje je svaki vozač dužan zaustaviti svoje vozilo i isto zaobići. Slijedom navedenog, Okružno tužilaštvo je našlo da u radnjama osumnjičenog nisu ostvarena obilježja krivičnog djela Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 402. stav 5. u vezi sa stavom 3. KZ RS, te je u skladu sa članom 232. tačka a) Zakona o krivičnom postupku RS odlučilo obustaviti istragu.
5. U obrazloženju osporenog rješenja, Okružno tužilaštvo je navelo da je, razmatrajući pritužbu apelanta, kancelarija Okružnog tužilaštva ocijenila da je ista neosnovana, jer je postupajući tužilac pravilno utvrdio činjenično stanje, te da u radnjama osumnjičenog nisu ostvarena obilježja krivičnog djela Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 402. stav 5. u vezi sa stavom 3. KZ RS. Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život jer je iz konkretnog slučaja više nego jasno da je P.S. lišen života nasilnim putem i to u saobraćajnoj nezgodi gdje ga je usmrtio B.R. neispravnim vozilom. Apelant navodi i da je osporenim odlukama apelantu kao sinu preminulog P.S. uskraćeno pravo na pravično suđenje protiv B.R. jer je istraga obustavljena, što znači da apsolutno nije postignuta satisfakcija žrtve, jer je onemogućen da u građanskoj parnici ostvari naknadu štete kao materijalnu satisfakciju zbog gubitka oca. Također, apelant navodi da je istraga u predmetnom slučaju trajala nerazumno dugo, čime je došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
9. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred Okružnim tužilaštvom odnosi na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, u kojem se apelant pojavljuje u ulozi oštećenog. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na život
10. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani i u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U konkretnom slučaju apelant je dakle nezadovoljan odlukama koju je donijelo Okružno tužilaštvo, kojim je obustavljena istraga u predmetnom slučaju i u kojem su pritužbe apelanta ocijenjene kao neosnovane i naredba o nesprovođenju istrage od 15. oktobra 2019. godine potvrđena kao pravilna i zakonita.
12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da prva rečenica člana 2. stav 1. Evropske konvencije nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-III, str. 1403, tačka 36). Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredaba krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela lica uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Osman protiv U. K., presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001. godine, tačka 111). Najbitniji cilj takve istrage je da se osigura djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život (ibid.), ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede ‛[…] do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni ’, a tom obavezom se ne nameće ‛ishod, već sredstvo’ (ibid., tačka 113). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2. Evropske konvencije ispoštovane, u obzir se uzima ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136) (E. M. i Š. T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/ 01/6979, tačka 50).
13. Ustavni sud, također, zapaža da postoji izgrađena praksa Doma za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava koji su utvrđivali da je srodnicima ubijenog lica prekršen član 2. Evropske konvencije, zato što nije provedena djelotvorna istraga u vezi sa smrću tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001, ili McKerr, presuda od 4. maja 2001. godine), (E. M. i Š. T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/ 01/6979, tačka 61). Također, Ustavni sud, slijedeći navedenu praksu, u analognoj situaciji u kojoj je podnosilac apelacije bio blizak srodnik ubijenog lica, povodom čije nasilne smrti nije provedena istraga, zaključio je da su povrijeđeni član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije, jer su državni organi propustili da preduzmu neophodne mjere kojima bi zadovoljili pozitivnu obavezu da zaštite život apelantove kćerke kao bliskog srodnika (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1045/04 od 17. novembra 2005. godine).
14. Ustavni sud, prije svega, naglašava da obaveza da se zaštiti pravo na život, prema članu 2. Evropske konvencije, nastaje kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi preduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom kako bi utvrdili da li je smrt oštećenog nastupila upotrebom sile i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu da zaštite pravo na život prema članu 2. Evropske konvencije.
15. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da je Okružno tužilaštvo preduzelo sve korake propisane zakonom radi prikupljanja dokaza o mogućem postojanju krivičnog djela Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 402 stav 5. u vezi sa stavom 3. KZ RS, te da je na osnovu svih prikupljenih činjenica utvrdilo da u konkretnom slučaju nisu ostvarena obilježja navedenog krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je Okružno tužilaštvo, nakon prijema izvještaja o smrti oštećenog, donijelo naredbu o sprovođenju istrage kojom prilikom je izdana naredba za pregled i obdukciju oštećenog P.S., za vještačenje prisustva alkohola u krvi, a nakon toga i saobraćajno vještačenje, te ispitalo svjedoke i cijenilo ostale materijalne dokaze, a sve radi potpunog sagledavanja spornog događaja u smislu utvrđivanja činjenica koje su dovele do smrti oštećenog, odnosno okolnosti bitnih za donošenje naredbe o provođenju istrage. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da predmetni slučaj nije ostao nerazjašnjen u smislu navedenih standarda Evropske konvencije.
16. Stoga, iako postoji nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Okružnog tužilaštva, Ustavni sud nalazi da obrazloženja pobijanih odluka sadrže jasne i dovoljne razloge zbog čega su donesene osporene odluke, a apelant ni navodima u apelaciji (isto kao ni u pritužbi) nije uspio da dokaže da je odluka proizvoljna, suprotna važećim propisima, kao i da je došlo do propusta koji upućuju na povredu prava na koje se apelant poziva. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji u ovom dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i član (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević