Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1150/20 (K. N.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1150/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1150/20, rješavajući apelaciju Koje Nikolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Koje Nikolića.

Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 4 od 30. januara 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 5 od 20. januara 2020. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Koje Nikolića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 4 od 30. januara 20202. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 5 od 20.

januara 2020. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kojo Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 25. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kž 4 od 30. januara 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kv 5 od 20. januara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Bijeljina (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Okružni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 007497 20 Kv 5 od 20. januara 2020. godine kojim je apelantu i S. V. produžio pritvor na osnovu člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), a ponovna kontrola opravdanosti pritvora biće izvršena po isteku dva mjeseca od dana donošenja tog rješenja.

5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da se pred tim sudom vodi krivični postupak protiv optuženih zbog krivičnog djela obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i krivičnog djela upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 KZ-a koja su im stavljena na teret optužnicom Tužilaštva od 17. septembra 2019. godine (potvrđena 20. septembra 2019. godine), te im je pritvor nakon potvrđivanja optužnice produžen iz razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka g) ZKP-a i po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice.

6. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 202 stav 1 ZKP-a propisana obavezna kontrola opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, te je ukazao na rješenje Okružnog suda od 19. novembra 2019. godine kojim je apelantu produžen pritvor. Nadalje, u skladu s odredbom člana 202 stav 1 ZKP-a, nakon razmatranja spisa predmeta Okružni sud je ispitao opravdanost daljeg zadržavanja optuženih u pritvoru i odlučio kao u izreci rješenja iz sljedećih razloga.

7. Iz dokaza na osnovu kojih je potvrđena optužnica protiv optuženih (iskaz maloljetne oštećene S. A., iskazi svjedoka čija imena navodi sud, izvještaj o specijalističkom pregledu oštećene, mobilni telefoni optuženih i oštećene, pismeni nalaz i mišljenje o vještačenju sadržaja mobilnih telefona i SIM kartica sa DVD-om sačinjenim tokom vještačenja) proizlaze činjenice i okolnosti postupanja optuženih na osnovu kojih se utvrđuju zaključci o postojanju osnovane sumnje da su optuženi u vrijeme, na mjestu i na način, opisanim u optužnici, svjesni životne dobi, izvršili obljubu s maloljetnom oštećenom, te da su oštećenoj učinili dostupnim snimke i audio-vizuelni materijal pornografske sadržine. Rezultati dokaznog postupka u dosadašnjem toku suđenja nisu ukazali na postojanje činjenica i okolnosti takvog karaktera i značaja da bi se njima dovela u sumnju pravilnost prednjih zaključaka. Time se utvrđuje da i dalje postoji osnovni zakonski uslov za primjenu mjere pritvora, a to je osnovana sumnja da su optuženi, svaki za sebe, učinili krivično djelo obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ-a i krivično djelo upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 3 KZ-a.

8. Okružni sud je naveo da pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, na osnovu koje je pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice, i dalje postoji. U smislu navedene zakonske odredbe pritvor se može produžiti u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje pa slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

9. Okružni sud je ukazao na visinu zaprijećene kazne za krivično djelo iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ-a, čime je ispunjen objektivni uslov potreban za produženje pritvora na osnovu navedene zakonske odredbe. Okružni sud je istakao da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja da je neutvrđenog dana u navedenom mjestu izvršio obljubu s oštećenom na način koji sud navodi, kao i da postoji osnovana sumnja da joj je u navedenom vremenu slao fotografije pornografske sadržine (isto je prethodno utvrđeno za S. V.).

10. Okružni sud je naveo da, s obzirom na ovakav način izvršenja krivičnog djela za koje se optuženi osnovano sumnjiče, te cijeneći uzrast oštećene i veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između optuženih i oštećene, okolnost da su optuženi iskoristili nedovoljnu duševnu razvijenost oštećene, njenu vaspitnu zapuštenost i teške porodične prilike u kojima živi, okolnost da su radnje optuženih prouzrokovale posljedice po psihičko zdravlje oštećene i njen dalji duševni razvoj, da je oštećena radi zaštite kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću, te okolnost da je apelant ispoljio naročitu upornost u izvršenju krivičnog djela, sve te okolnosti i nastale posljedice ukazuju da se radi o visokom stepenu društvene opasnosti djela i posebno teškom krivičnom djelu koje je izazvalo uznemirenje, revolt i osudu stanovnika mjesta izvršenja krivičnih djela i šire zajednice, pa se radi o vanrednim okolnostima izvršenja djela koje ukazuju na neophodnost daljeg zadržavanja optuženih u pritvoru radi predupređenja realne mogućnosti narušavanja javnog reda.

11. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je našao da se u postupku kontrole opravdanosti pritvora nisu izmijenile bitne činjenice i okolnosti na kojima je zasnovana odluka o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, niti su rezultati dokaznog postupka ukazali na postojanje drugih činjenica i okolnosti iz kojih bi proizašao zaključak o neopravdanosti daljeg zadržavanja optuženih u pritvoru, pa je pritvor produžen na osnovu pritvorskog razloga propisanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Kako je naveo Okružni sud, pritvor kao najtežu mjeru kojom se ograničava sloboda optuženih ni u ovoj fazi postupka nije moguće zamijeniti nekom od blažih mjera propisanih zakonom.

12. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 007497 20 Kž 4 od 30. januara 2020. godine kojim je žalbe apelanta i S. V., izjavljene protiv rješenja od 20. januara 2020. godine, odbio kao neosnovane.

13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je razmatrajući spis, pobijano rješenje i žalbe, odlučeno kao u izreci iz sljedećih razloga.

14. Postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela za koja se terete potvrđenom optužnicom, kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora, potvrđuju dokazi priloženi uz optužnicu, koji su ocijenjeni i obrazloženi u pobijanom rješenju, a to su iskazi maloljetne oštećene, iskazi svjedoka, te materijalni dokazi, čiji je sadržaj obrazložen na strani 3 pobijanog rješenja.

15. Vrhovni sud je takođe naveo da se žalbenim prigovorima branilaca optuženih ne može osporiti pravilnost činjeničnog osnova pobijanog rješenja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a po kojem je pritvor produžen. Za navedeni pritvorski razlog u pobijanom rješenju dato je detaljno i valjano obrazloženje, koje je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud, i to kroz ocjenu težine djela s aspekta zaprijećene kazne zatvora za krivično djelo obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ-a, te drugih okolnosti koje se odnose na način izvršenja djela, upornost u izvršenju s obzirom na brojnost radnji za djela u sticaju, za koje se optuženi terete potvrđenom optužnicom. Sve te okolnosti, detaljno obrazložene u pobijanom rješenju, i prema ocjeni Vrhovnog suda, u svojoj sveukupnosti i u vremenu relevantnom za produženje pritvora ukazuju na nužnost dalje primjene mjere pritvora po osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Vrhovni sud je ukazao da se, s aspekta pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja, u obrazloženju žalbi ne ukazuje na neke nove činjenice i okolnosti koje su se izmijenile u vremenu relevantnom u fazi kontrole opravdanosti pritvora i kojima se dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pobijanog rješenja, na kojima je zasnovan zaključak o daljoj potrebi primjene mjere pritvora po uspostavljenom pritvorskom razlogu.

16. S obzirom na to da se, prema navodima iz žalbe branilaca optuženih, povreda prava iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) vezuje za nedostatke činjeničnog osnova pobijanog rješenja s aspekta valjanosti obrazloženja posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, to je Vrhovni sud, ocjenom neosnovanosti tih prigovora, utvrdio da nisu osnovani prigovori kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio pravo na slobodu i bezbjednost.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U suštini, apelant apelacijom ukazuje na nepostojanje osnovane sumnje, kao ni posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a u obrazloženju rješenja koja je osporio. Apelant ukazuje da u pogledu osnovnog uslova za određivanje/produženje pritvora u vezi s krivičnim djelom iz člana 172 stav 3 KZ-a, osim izjave oštećene (koja je kontradiktorna i drugo), ne postoji niti jedan drugi dokaz na osnovu koga bi se moglo utvrditi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio to djelo, što dalje pojašnjava. Apelant, takođe, ukazuje da su Vrhovni sud i Okružni sud na odbranu prebacili teret dokazivanja nepostojanja pritvorskih uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, što je nedopustivo. Apelant navodi da se sud prilikom kontrole pritvora i njegovog produženja nije istinski bavio tim pitanjem, već je svoje odluke donio isključivo se bazirajući na težinu djela koje je optuženim optužnicom stavljeno na teret. Apelant smatra da što se tiče posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a nisu ispunjeni kumulativno određeni uslovi propisani zakonom, a u pobijanom rješenju izostali su valjani razlozi i obrazloženje da postoji poseban razlog za produženje pritvora. U vezi s tim, u pobijanim rješenjima izostala je analiza stvarne prijetnje javnom redu; optužba niti jednim dokazom nije dokazala da postoji uznemirenje javnosti; u samom postupku, kao ni u rješenju o produženju pritvora, te rješenju o odbijanju žalbe branioca nije utvrđeno, niti je konkretizovano na koji način bi puštanje apelanta na slobodu izazvalo uznemirenje javnosti, niti su navedene vanredne okolnosti. Apelant je ukazao na Odluku broj AP 3227/19 od 17. decembra 2019. godine, koja se odnosila na jedno od prethodnih rješenja (kojim je apelantu određen pritvor), a u kojoj je Ustavni sud djelimično usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu. Apelant ukazuje i na druge odluke Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da odluka nije proizvoljna i da je utvrđeno postojanje činjenica i okolnosti iz kojih proizlazi zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao i da je rješenje zasnovano na činjenicama i okolnostima načina izvršenja krivičnog djela i njegovim posljedicama ( na oštećenu i uznemirenje javnosti), što govori u prilog postojanju posebnog pritvorskog osnova (svih elemenata) iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su argumenti iznijeti u apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu je sud dao razloge, te se na njima ne može uspostaviti povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je ukazalo da su odluke sudova pravilne i zakonite i predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka g) (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav 1.

Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije

24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

25. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu u postupku kontrole opravdanosti pritvora ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Navodi u vezi s pravom iz člana II/3d) i članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 30. januara 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija rješenja o produženju pritvora smatrajući da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije i stav 3 Evropske konvencije i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

31. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka

c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

32. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produženje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Apelant je ukazao na Odluku broj AP 3227/19 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud djelimično usvojio apelaciju i utvrdio povredu apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u dijelu rješenja Okružnog suda koji se odnosio na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.

33. Takođe, prije nego što razmotri konkretan predmet, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4576/19 od 11. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) takođe odlučivao o apelantovoj apelaciji (podnijetoj protiv rješenja koja su prethodila rješenju od 20. januara 2020. godine) i takođe djelimično usvojio apelantovu apelaciju, odnosno utvrdio povredu apelantovog prava na ličnu bezbjednost i slobodu u dijelu rješenja Vrhovnog suda (prethodnih od 27. novembra i 1. oktobra 2019. godine) u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Iako su ranije donijeta rješenja predstavljala cjelinu, koja je odvojena od konkretnog predmeta, odnosno rješenja koja su osporena predmetnom apelacijom, imajući u vidu sadržaj apelacije, osporena rješenja, kao i ranije donijetu odluku, Ustavni sud može da zaključi da apelacija pokreće ista pitanja, a s obzirom na gotovo ista obrazloženja redovnog suda u konkretnom predmetu kao u prethodno osporenim rješenjima, Ustavni sud smatra da treba donijeti istu odluku, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na ranije date razloge u predmetu broj AP 4576/19 (koja je dostavljena apelantu 30. marta 2020. godine, dakle nakon podnijete konkretne apelacije).

34. Tako i u konkretnom predmetu Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, Vrhovni sud, kao i Okružni sud, na osnovu dokaza koji su navedeni u rješenju, utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen, o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, ono što apelant iznosi u apelaciji da se osnovana sumnja zasniva samo na iskazu oštećene, koji je, prema apelantovom mišljenju, kontradiktoran, nešto je o čemu će odlučivati redovni sud u okviru krivičnog postupka protiv apelanta, o čemu će donijeti odluku o optužbi protiv apelanta. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv apelanta potvrđena optužnica za precizirana krivična djela, te je redovni sud u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje ukazao na dokaze iz kojih ona proizlazi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu da zadovolje objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela za koja je optužen (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

35. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, imajući u vidu da je redovni sud opet iznio iste razloge, za koje je Ustavni sud u prethodnim odlukama (br. AP 3227/19 i AP 4576/19) već utvrdio da je takvo obrazloženje proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za produženje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a jer se u ključnim dijelovima baziraju isključivo na objektivnom uslovu iz ove zakonske odredbe (zaprijećenoj kazni) i načinu izvršenja djela za koje se apelant sumnjiči, bez jasne konkretizacije radnji i dešavanja kojima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira, Ustavni sud nalazi da je i u konkretnom rješenju Vrhovnog suda od 30. januara 2020. godine (a kojim je potvrđen zaključak iz prvostepenog rješenja Okružnog suda od 20. januara 2020. godine) povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka

g) ZKP-a.

36. Konačno, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju i kontroli opravdanosti mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 007497 20 Kž 4 od 30. januara 2020. godine, opet naglašavajući da redovni sud, pri kontroli opravdanosti mjere pritvora, koji je u konkretnom slučaju prema osporenim rješenjima istekao, mora da obezbijedi garancije člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

37. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda, povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom produženja u postupku kontrole opravdanosti pritvora propustili navesti konkretne razloge i okolnosti koji opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.

39. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1150/20 (K. N.) | Sudska praksa | Aktio