Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1755/20 (Z. M.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1755/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1755/20, rješavajući apelaciju Zihnije Muslije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zihnije Muslije podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 011259 19 U od 17. marta 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zihnija Muslija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 18. maja 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 011259 19 U od 17. marta 2020. godine.
2. Općinski sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne poslove općine Visoko donio je rješenje broj 03/3-23-2-152/99 od 5. jula 1999.godine kojim je dao urbanističku suglasnost Dž.Č. za adaptaciju potkrovlja stambenog objekta.
3. Općinski sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne poslove općine Visoko donio je rješenje broj 03/3-23-2-174/99 od 2. avgusta 1999.godine kojim je Dž.Č., kao investitoru izdao odobrenje za građenje za adaptaciju potkrovlja stambenog objekta u vlasništu Dž.Č.
4. Zaključkom Službe za urbanizam, stambene, geodetske poslove i katastar nekretnina općine Visoko (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 03-23-9677/18 od 11. januara 2019. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko - dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) od 15. avgusta 2019. godine odbijanjem apelantove žalbe, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta i B.M. od 2. avgusta 2018. godine za obnovu postupka izdavanja urbanističke saglasnosti (okončanog pravosnažnim rješenjem prvostepenog organa od 5. jula 1999. godine) i građevinske dozvole - rješenja od 2. avgusta 1999. godine o odobrenju adaptacije potkrovlja postojećeg stambenog objekta.
5. U upravnom sporu apelanta, kao tužitelja, radi poništenja rješenja tuženog od 15. avgusta 2019. godine, Kantonalni sud je donio presudu od 17. marta 2020. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je apelant 2. avgusta 2018. godine, s pozivom na član 246. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, podnio prijedlog za obnovu postupka izdavanja urbanističke saglasnosti (okončanog pravosnažnim rješenjem prvostepenog organa od 5. jula 1999. godine) i građevinske dozvole - konačnog rješenja od 2. avgusta 1999. godine, o odobrenju adaptacije potkrovlja stambenog objekta, uz obrazloženje da u postupku koji je prethodio donošenju ovih akata nikada nije riješeno prethodno pitanje apelantove saglasnosti, kao komšije investitora. Kantonalni sud je naveo da je od dana donošenja upravnih akata od 5. jula 1999. i 2. avgusta 1999. godine, protekao period od 19 godina, te da nije ispunjen nijedan uvjet propisan članom 246. Zakona o upravnom postupku za obnovu postupka okončanog navedenim upravnim aktima, uključujući i odredbu tačke 5. istog člana, jer se prema činjeničnom opisu prijedloga uopće ne radi ni o kakvom prethodnom pitanju, već o navodnom onemogućavanju apelanta da učestvuje u postupku davanja saglasnosti (član 246. tačka 9. citiranog zakona) za izdavanje urbanističke saglasnosti i odobrenja za adaptaciju potkrovlja. Kantonalni sud je naveo da su prvostepeni organ i tuženi pravilno utvrdili da je prijedlog za obnovu postupka podnesen nakon proteka prekluzivnog objektivnog zakonskog roka od pet godina, te da su se stekli uvjeti iz čl. 246. i 249. Zakona o upravnom postupku za odbačaj prijedloga za obnovu postupka. Apelacioni navodi
6. Iz apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te se pozvao i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je „Služba za urbanizam Općine Visoko zloupotrijebila suglasnost za adaptaciju potkrovlja potpisanu od strane apelanta i Dž.Č. izdala rješenje o urbanističkoj saglasnosti 5. jula 1999. godine sa proširenjem gabarita objekta a komšije nije upoznala s promjenom gabarita objekta koji se širi u pravcu posjeda apelanta, te da nije uvela u daljnji postupak komšije kao zainteresovane strane u postupku upoznavajući ih sa idejnim projektom, koji projekat Dž.Č. nije ni priložio uz zahtjev za urbanističku suglasnost, da navedeno rješenje nije uručila apelantu, te da je bez glavnog projekta, kršeći Zakon o upravnom postupku donijela rješenje 2. avgusta 1999. godine kojim jeizdala odobrenje za građenje za adaptaciju potkrovlja…“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja apelant ukazuje i na koja se pozvao u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za obnovu pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli obnova postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Nadalje, u odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu apelanata na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega su i navodi apelanata o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević