Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1773/20 (S. H., H. I. i B. N.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1773/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1773/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Semir Husejnović i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Semir Husejnović, Hajrudin Ikanović i Branislav Nišandžić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 256808 16 Rsž od 26. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Semir Husejnović, Hajrudin Ikanović i Branislav Nišandžić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Srebrenika, koje zastupa Ramiz Salihbašić, odvjetnik iz Srebrenika, podnijeli su 18. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 256808 16 Rsž od 26. veljače 2020. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 256808 15 Rs od 27. lipnja 2016. godine stavkom I izreke obvezan je tuženik (Tuzlanski kanton, Ministarstvo unutarnjih poslova Tuzla) da apelantima na ime jubilarne nagrade za određene godine neprekidnoga rada u organima uprave isplati određene iznose, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Stavkom III alineja prva izreke obvezan je tuženik da apelantima naknadi troškove postupka u određenome iznosu, dok je stavkom III alineja druga izreke odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka preko dosuđenoga iznosa.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 26. veljače 2020. godine po prizivu tuženika prvostupanjska je presude preinačena u stavku I izreke, te stavku III alineja prva izreke , tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu jubilarne nagrade sa kamatnim zahtjevom, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnoga postupka, te su nadalje apelanti obvezani tuženiku naknaditi troškove postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz činjeničnoga utvrđenja slijedi da su apelanti potraživanu jubilarnu nagradu stekli u vrijeme kada je već stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u F BiH. Kantonalni je sud istakao da se prizivom tuženika utemeljeno ukazuje na nepravilnost pobijane odluke u dosuđujućem dijelu iz stavka I izreke, kojim je apelantima utvrđeno pravo na isplatu potraživane jubilarne nagrade. Kantonalni je sud istakao da je sukladno Zakonu o plaćama i naknadama u organima vlasti u F BiH koji je stupio na snagu 30. srpnja 2010. godine nije propisano pravo zaposlenika na isplatu jubilarne nagrade. Kantonalni je sud istakao da bi apelanti, u slučaju da su navršili godine neprekidnoga staža u organima uprave, prije stupanja na snagu predmetnoga zakona, što u konkretnomu nije bio slučaj, bilo bi temelja za usvajanje tužbenoga zahtjeva pozivanjem na odredbe čl. 94. st. 1. točka i) Zakona o policijskim službenicima TK, kao i pozivom na odredbu čl. 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće, kao provedbenih propisa za utvrđivanje visine jubilarne nagrade do 30. srpnja 2010. godine.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju pobijane odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije usvojio tužbeni zahtjev apelanata na temelju Zakona o policijskim službenicima TK.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u pogledu isplate jubilarne naknade, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-4888/17 od 22. svibnja 2019. godine, Odluke o dopustivosti br. AP- 3683/17 od 15. studenoga 2017. godine i AP-4776/16 od 1. veljače 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1773/20 (S. H., H. I. i B. N.) | Sudska praksa | Aktio