Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7423/18 ("DISK" DOO Živinice)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Izvršni postupak
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o mjenici · čl. 39
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o mjenici
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mjenici
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-7423/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-7423/18, rješavajući apelaciju "DISK" DOO Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "DISK" DOO Živinice podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 I 057139 15 Gž od 16. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "DISK" DOO Živinice, (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemal Đulović, advokat iz Živinica, podnio je 15. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 I 057139 15 Gž od 16. oktobra 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 I 057159 14 P od 30. januara 2015. godine usvojen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi (O. S.) obavezan da apelantu isplati novčana sredstva u određenom iznosu po osnovu mjenice broj AF 3235186 (u daljnjem tekstu: predmetna mjenica) sa zakonskom zateznom kamatom i da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.
3. Općinski sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja tokom postupka proizilazi da je tuženi apelantu izdao popunjenu predmetnu mjenicu, da je dug po predmetnoj mjenici u određenom iznosu dospio na naplatu, da je tuženi trasant odnosno trasat i da je mjenicu lično potpisao, da je u pitanju vlastita mjenica po naredbi, bez protesta, te da je izdata i mjenična izjava koja je potpisana od strane tuženog. Zatim je ukazao da tokom postupka nisu dokazane kao tačne tvrdnje tuženog da isti nije potpisao mjeničnu izjavu što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa. Dalje je ukazao da na temelju utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tuženi obavezan na izmirenje duga prema apelantu, u visini mjeničnog iznosa. Naime, tuženi je, prema gore navedenoj dokumentaciji, mjenični jemac za određeni iznos duga, a što slijedi iz sadržaja predmetne mjenice dospjele na naplatu. Općinski sud je naveo da je prigovore i navode koje je tuženi isticao tokom postupka smatrao neosnovanim i paušalno iznesenim, jer nije izveo dokaze kojima bi potvrdio osnovanost svojih navoda u smislu člana 7. stav 1. a u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim je istakao da, pored navedenog, tuženi nije dokazao činjenicu da je predmetna mjenica odnosno mjenična izjava obuhvaćena ništavošću imajući u vidu da nije došlo do povrede sadržine odredaba čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno člana 18. Zakona o mjenici, te da mjenica sadrži sve zakonom propisane elemente koji je čine valjanim pravnim aktom koji proizvodi dejstva u pravnom prometu.
4. Općinski sud je također ukazao da nije tačan ni navod tuženog da je bio u zabludi jer je vjerovao da će dospjeli dug po mjenici isplatiti firma d.o.o. „Mujagić prom“, posebno ne iz razloga što se u konkretnoj pravno stvari radi o mjenici kao posebnom pravnom aktu, na koji se izričito primjenjuju odredbe Zakona o mjenici, kao zakona lex specialis i za koja važe posebna mjenična načela kao što je načelo samostalnosti, inkorporiranosti, strogosti, formalnosti i dr. Stoga, kako tokom postupka nije utvrđeno da je apelant kao zakonit imalac mjenice istu stekao zlonamjerno, ili je pri sticanju postupao sa velikom nepažnjom, pa čak i s pozivom tuženog na navod da je isti izdao bjanko mjenicu, Općinski sud je naveo da nije imao uporišta za primjenu odredbe člana 17. Zakona o mjenici. Općinski sud je ukazao da je odluku u ovoj pravnoj stvari donio na bazi utvrđenog činjeničnog stanja, pozivajući se na odredbe člana 29. stav 1., člana 31. stav 1., člana 48. stav 1., te čl. 49., 50., 106. i 107. Zakona o mjenici, te na osnovu čl. 234. do 257. ZOO-a u vezi sa čl. 1052., 1053. i 1060. ZOO. Općinski sud je naveo da s obzirom na utvrđene odlučne činjenice, te naprijed citirane zakonske odredbe, a pri tome imajući u vidu cjelokupnu materijalnu dokumentaciju, kao i činjenicu da tuženi nije uspio dokazati svoje tvrdnje, kao i da prema zakonskim normama apelant ima pravo zahtijevati ispunjenje obaveze kako od glavnog dužnika (firme d.o.o. „Mujagić prom“) tako i od jemca, to je u smislu relevantnih odredaba Zakona o mjenici i ZOO-a, tuženog i obavezao da apelantu isplati iznos bliže naveden u izreci presude. Općinski sud je istakao da tuženi tokom postupka nije uspio dokazati da je "mjenica potpisana u ime firme kao mjeničnog jemca", jer ovakav navod nije potkrijepljen niti jednim dokaznim sredstvom, a posebno zato što predmetna mjenica ne sadrži pečat pomenutog privrednog subjekta. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, Općinski sud je naveo da taj prigovor nije osnovan budući da je na dan kada je mjenica dospjela za naplatu podnijet i prijedlog za izvršenje.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 I 057139 15 Gž od 16. oktobra 2018. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi isplati novčana sredstva u određenom novčanom iznosu po osnovu predmetne mjenice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da tuženi apelantu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda i podataka spisa proizilazi da je tuženi, kao sredstvo obezbjeđenja za vraćanje duga apelantu, od strane preduzeća „Mujagić prom" d.o.o. Gornje Dubrave, potpisao apelantu vlastitu mjenicu bez protesta (predmetnu mjenicu), da navedeno preduzeće nije vratilo apelantu dug, čije vraćanje je obezbjeđeno izdavanjem navedene mjenice od strane tuženog kao "mjeničnog dužnika", zbog čega je apelant popunio mjenicu na određeni iznos, sa rokom dospijeća određenog datuma, te da je istog dana apelant podnio prijedlog za izvršenje na osnovu predmetne mjenice, kao i da je izvršni postupak, po prigovoru tuženog, nastavljen po pravilima parničnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud zaključio da je tuženi, kao mjenični jemac, dužan isplatiti apelantu, kao imaocu mjenice, predmetni mjenični dug, a na osnovu odredbi Zakona o mjenici i ZOO-a.
7. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnoj tužbi, pa se predmetni spor imao riješiti jedino po relevantnim odredbama Zakona o mjenici, a ne i po odredbama ZOO, na koje se prvostepeni sud poziva u obrazloženju osporene odluke. Dalje je ukazao da je neovisno od toga prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanta. Zatim je ukazao na odredbe člana 39. stav 1. i člana 54. stav 1. Zakona o mjenici, te naveo da je imalac mjenice dužan blagovremeno podnijeti mjenicu na plaćanje kod glavnog dužnika, ako želi da ostvari svoja regresna prava prema regresnim dužnicima tj. prema indosantu, trasantu, te svim ostalim obveznicima, izuzev akceptanta trasirane mjenice. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju tuženi nije glavni mjenični dužnik, već je regresni dužnik, pa je u odnosu na njega apelant imao obavezu da postupi u smislu odredbe člana 39. stav 1. Zakona o mjenici odnosno da u cilju ostvarenja svog prava na naplatu predmetne mjenice podnese mjenicu na naplatu glavnom dužniku, bilo na sam dan plaćanja bilo jednog od naredna dva dana. Zatim je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je predmetnu mjenicu koja je pravno valjana i koja je dospjela za naplatu apelant podnio na naplatu podnošenjem prijedloga za izvršenje istog dana. Stoga, budući da apelant u prvostepenom postupku nije dokazao da je prije toga dana podnio mjenicu na naplatu i da mu je ista odbijena to je apelant u smislu odredbe člana 54. stav 1. Zakona o mjenici izgubio pravo na naplatu te mjenice protiv tuženog kao "mjeničnog dužnika". Kantonalni sud je, a na osnovu naprijed navedenog, odlučio kao u izreci primjenom odredbe člana 229. tačka 4. ZPP-a.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su od strane drugostepenog suda počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant navodi da je drugostepeni sud utvrdio novu činjenicu ("da apelant kao mjenični povjerilac nije tražio isplatu mjenice od tuženog kao glavnog mjeničnog dužnika"), bez zakazivanja rasprave u smislu člana 217. stav 2. i člana 229. tačka 3. ZPP-a, te da istovremeno drugostepeni sud navodi da je preinačio presudu primjenom člana 229. tačka 4. ZPP-a (koja predviđa da postoji mogućnost preinačenja prvostepene presude samo ako je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno). Apelant navodi da je Kantonalni sud utvrdio da apelant nije postupio u smislu člana 39. stav 1. Zakona o mjenici iako ta činjenica uopće nije utvrđena u prvostepenoj presudi i iako tuženi nije iznosio prigovor u tom pravcu.
Relevantni propisi
9. U Zakonu o mjenici („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 32/00 i 28/03) relevantne odredbe glase:
Član 39. stav (1) (1) Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim.
Član 54. stav (1) (1) Sa protekom rokova:
za podnošenje mjenica po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju, za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate, za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži odredbu “bez troškova“, imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta.
10. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
11. Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 217. stav (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 229. tač. 3) i 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Kantonalnog suda jasno proizilazi da u konkretnom slučaju tuženi nije glavni mjenični dužnik, već je regresni dužnik, pa je u odnosu na njega apelant imao obavezu da postupi u smislu odredbe člana 39. stav 1. Zakona o mjenici odnosno da u cilju ostvarenja svog prava na naplatu predmetne mjenice podnese mjenicu na naplatu glavnom dužniku, bilo na sam dan plaćanja bilo jednog od naredna dva dana. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude dalje ukazao da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je predmetnu mjenicu koja je pravno valjana i koja je dospjela za naplatu apelant istog dana podnio na naplatu podnošenjem prijedloga za izvršenje, te budući da apelant u prvostepenom postupku nije dokazao da je prije toga dana podnio mjenicu na naplatu (glavnom dužniku) i da mu je ista odbijena to je apelant u smislu odredbe člana 54. stav 1. Zakona o mjenici izgubio pravo na naplatu te mjenice protiv tuženog. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-6736/18 od 10. aprila 2019. godine i AP-7510/18 od 11. juna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama predmet razmatranja su bili postupci koji su okončani osporenim odlukama Vrhovnog suda kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanta Addiko Bank d.d. Sarajevo kao imaoca mjenice da mu tuženi kao mjenični jemci isplate mjenični dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. S tim u vezi, u navedenim odlukama Vrhovni sud je istakao da je predmetna mjenica dospjela na naplatu 10. septembra 2007. godine, a da je apelant podnio prijedlog za izvršenje sudu 19. oktobra 2007. godine, pa je, s obzirom da nije dokazao da je prije toga podnosio mjenicu na naplatu, izgubio pravo na naplatu mjeničnog potraživanja od tuženog kao mjeničnog jemac shodno odredbi člana 54. stav 1. Zakona o mjenici. Nadalje, u odnosu na navode apelanta da je drugostepeni sud utvrdio novu činjenicu bez zakazivanja rasprave, Ustavni sud ukazuje da prema odredbi člana 217. ZPP-a drugostepeni sud nije u obavezi da zakaže raspravu, te da je drugostepeni sud, u skladu sa svojim ovlaštenjima, odluku o žalbi donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka, odlučujući samo o pravnim pitanjima. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević