Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1790/20 (K. A.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1790/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1790/20, rješavajući apelaciju Kasima Abdijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kasim Abdijanović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 086841 20 Kž od 24. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kasim Abdijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 20. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 086841 20 Kž od 24. februara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, apelant je kao drugooptuženi oglašen krivim zbog krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 173. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje mu je primjenom člana 62. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud presudu zasnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, pri tom cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, kako to i nalaže odredba člana 296. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije BIH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Kantonalni sud je naveo da je nakon pravilne ocjene izvedenih dokaza prvostepeni utvrdio činjenično stanje i pravilno zaključio da apelant nije koristio mačetu pri napadu na prvooptuženog (A.M.) jer ista nije pronađena na licu mjesta, niti u toku daljeg istražnog postupka, na šta posebno ukazuje nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke iz kojeg proizlazi da su povrede kod prvooptuženog nastale djelovanjem tupotvrdog predmeta, što odgovara drvenom štapu, za koji je utvrđeno da ga je apelant koristio pri protivpravnom napadu na prvooptuženog. Kantonalni sud je naveo da cijeni pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant i prvooptuženi nisu postupali u nužnoj odbrani, iako su takve navode ponovo isticali u žalbi, a s obzirom da je na jasan i nedvosmislen način utvrđeno da su od ranije bili u lošim odnosima, te da su se prethodno na licu mjesta verbalno sukobili, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka R.A. Kantonalni sud je u prilog navedenom zaključku dalje naveo da u takvim okolnostima apelant nije trebao upotrijebiti drveni kolac kako bi od sebe otklonio verbalni napad prvooptuženog, te da istovremeno nije bilo neophodno potrebno da prvooptuženi pri svađi upotrijebi sjekiru kojom je nanio teške tjelesne povrede apelantu i lake tjelesne povrede njegovoj supruzi R. kad ga je apelant udario sa drvenim štapom. Kantonalni sud je naveo da je, imajući navedeno u vidu, pravilno i potpuno prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje, te nije povrijedio krivični zakon kada je radnje optuženih pravno okvalifikovao kao u izreci prvostepene presude, pa kako nije učinio ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka, to su svi žalbeni prigovori neosnovani.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZKP FBiH. Apelant navodi da je u konkretnom predmetu redovni sud morao primijeniti načelo in dubio pro reo jer „nije bilo moguće utvrditi da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a čak i da jeste, da je to učinio u nužnoj odbrani, što je sud propustio da utvrdi“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević