Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1726/20 (M. M. i H. M.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1726/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-1726/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Muhidin Mešić i Husein Mešić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Muhidin Mešić i Husein Mešić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 023566 19 Rev od 14. siječnja 2020.
godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 023566 19 Pž 5 od 23. srpnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 023566 17 Ps 4 od 6. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhidin Mešić i Husein Mešić (u daljnjem tekstu: apelanti), oba apelanta iz Gradačca, koje zastupa Safet Kikić, odvjetnik iz Gradačca, podnijeli su 13. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 023566 19 Rev od 14. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 023566 19 Pž 5 od 23. srpnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 023566 17 Ps 4 od 6. ožujka 2019. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 6. ožujka 2019. godine, stavkom I izreke utvrđeno je da postoji potraživanje apelanata prema tuženicima (A.M. i „Mešić com“ d.o.o. Gradačac) na temelju stečene dobiti iz zajednički stečene imovine, temeljem ugovora o ortakluku od 2. svibnja 1998. godine, u iznosu od 287.359,50 KM. Stavkom II izreke utvrđeno je da je djelimično utemeljen prigovor prebijanja tuženika za iznos od 111.000,00 KM, a sa ostatkom zahtjeva kao i zahtjeva za naplatu zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 2. ožujka 2002. godine, pa do izvršenog prebijanja, tuženici su odbijeni. Stavom III izreke prebijena su potraživanja utvrđena u stavku I i II izreke presude, pa su tuženici obvezani da solidarno apelantima na temelju stečene dobiti i zajednički stečene imovine temeljem ugovora o ortakluku isplate dug u iznosu od 176.359,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavkom IV izreke apelanti i tuženici su odbijeni sa ostatkom tužbenoga zahtjeva. Stavom V izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja preko iznosa od 111.000,00 KM.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 23. srpnja 2019. godine, prizivi parničnih stranaka su odbijeni i prvostupanjska presuda je potvrđena.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 14. siječnja 2020. godine revizija apelanata je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnoga utvrđenja prvostupanjskoga suda proistječe da su 2. svibnja 1998.godine DJL „Mešić com“ Gradačac (sada „Mešić com“ d.o.o. Gradačac), DJL „Uviz-Prom“ Gradačac i H.M. (otac apelanata) radi postizanja gospodarske dobiti zaključili ugovor o ortakluku, te da su se ove pravne osobe i prednik apelanata dogovorili da se nakon prestanka ortakluka ostvarena dobit dijeli prema dogovorenim udjelima, da se stvari koje je neki od ortaka dao na uporabu radi stjecanja dobiti vrate tom ortaku. Vrhovni je sud istakao da je utvrđeno da su se ortaci dogovorili da će zajedničko poslovanje po tom ugovoru vršiti pod firmom „Mešić com“ Gradačac d.o.o. koje će obavljati prodaju roba, da to privredno društvo unosi u ortakluk građevinski objekt – halu, da privredno društvo DJL „Uviz-Prom“ unosi naziv svoje firme, svoje izvore snadbijevanja i svoju prodaju, sve putem privrednoga društva „Mešić com“ d.o.o. Gradačac, a da prednik apelanata u predmetni ugovor unosi svoj daljnji rad i kontigente roba sa domaćega tržišta za rad firme. Vrhovni je sud istakao da je nadalje, između ostaloga, utvrđeno da je, nakon istupanja DJL „Uviz-Prom“ iz ortakluka, ugovor o orakluku ostao punomoćan i dalje između A.M. (DJL „Mešić com“) i prednika apelanata, svaki sa po 50% udjela u dobiti. Vrhovni je sud istakao da je dalje utvrđeno da su ova dva ortaka raskinula ugovor odlukom od 23. veljače 2002. godine, da su se dogovorili da se sa 28. veljače 2002. godine zaključi zajedničko poslovanje i sačini obračun na temelju knjigovodstvenoga stanja i izvrši raspodjela ostatka dohotka po ugovoru o zajedničkom radu sa pripadajućim procentima. Vrhovni je sud istakao da je dalje utvrđeno da po vještaku gospodarske struke zajednički stečena dobit iznosi 574.719,00 KM (bez građevina i objekata koje su tuženici unijeli u ortakluk u vrijednosti od 104.364,00 KM) da je prednik apelanata nakon raskida ugovora djelomično namiren u ostvarenoj dobiti u iznosu od 111.000,00 KM (preuzimanjem zaliha roba iz 4 prodavaonice), da je za ovaj iznos utemeljen prigovor prebijanja potraživanja od strane tuženika, da apelantima na temelju stečene dobiti i zajednički stečene imovine temeljem ugovora o ortakluku pripada iznos od 176.359,50 KM (574.719,00/2-111.000,00). Vrhovni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je vještak gospodarske struke u svojemu nalazu i mišljenju prikazao podatke knjigovodstvene vrijednosti za postojeće zemljište i građevine, iskazane u bilansu stanja na 31. prosinca 2001. godine, koje je prema ugovoru o ortakluku u otrački odnosi unio tuženik „Mešić com“ (hala sa cjelokupnim inventarom za obavljanje trgovačke djelatnosti i ekonomski plac) i koji sukladno odredbama čl. 10. ugovora o ortakluku, nakon raskida ugovora o ortakluku ostaju u vlasništvu tuženika „Mešić com“. Vrhovni je sud istakao da po ocjeni ovoga suda apelanti izvedenim dokazima tijekom postupka, shodno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku u svezi s čl. 123. istoga Zakona, nisu dokazali utemeljenost svojega tužbenoga zahtjeva na temelju ugovora o ortakluku koji se odnosi na potraživanje investicijskoga ulaganja, vrijednosti opreme, stvari, zemljišta i građevinskih objekata (tj. da je prednik apelanata u svrhu investicijskoga ulaganja kupovao opremu, stvari, zemljište i gradio nove objekte sa ortacima, koja bi činila zajednički stečenu imovinu temeljem ugovora o ortakluku. Vrhovni je sud istakao da je prigovore apelanata da je prebijanje potraživanja nezakonito, cijenio drugostupanjski sud i u obrazloženju svoje odluke dao razloge zbog čega nisu utemeljeni, te iste prihvatio kao pravilne i ovaj sud (Kantonalni je sud, između ostaloga, istakao da suprotno prizivnome polemisanju apelanata pravilno je prvostupanjski sud ocijenio djelomično utemeljenim istaknuti prigovor prebijanja potraživanja od strane tuženika, te da je pri tomu pravilno cijenjen iskaz prednika apelanata, koji je potvrdio da je nakon raskida ugovora o ortakluku namiren djelomično u ostvarenoj dobiti u iznosu od 111.000,00 KM i to preuzimanjem zaliha robe iz 4 prodavaonice, te da je stoga irelevantno komu je ta roba isporučena prema nalogu prednika apelanata).
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da su „dokazali utemeljenost svoga potraživanja po osnovu investicionih ulaganja“, te da „nižestepeni sudovi se nisu ni potrudili da obrazlože eventualno neosnovanost istaknutih prigovora apelanata u pogledu nezakonitosti usvojenog prijeboja potraživanja“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević