Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1218/20 (N. P.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1218/20

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1218/20, rješavajući apelaciju Nede Popovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nede Popovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 065494 19 Gž 3 od 17. januara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedo Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnio je 27. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 V 065494 19 Gž 3 od 17. januara 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 V 065494 19 V od 26. novembra 2019. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će hitno pustiti apelanta na liječenje sa slobode. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i JZU Zavoda za forenzičku psihijatriju Sokolac ( u daljnjem tekstu: JZU Sokolac) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

3. Uvodne napomene

4. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3103/19 od 13. novembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) razmatrao apelaciju istog apelanta koji se žalio na nezakonito zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi. U navedenom predmetu Ustavni sud je utvrdio povredu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 065494 19 Gž od 24. maja 2019. godine, te je naloženo Vladi Republike Srpske da apelantu isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.

5. U predmetu broj AP 3103/19 apelant je osporio Rješenje Okružnog suda broj 89 0 V 065494 19 Gž od 24. maja 2019. godine i Rješenje Osnovnog suda broj 89 0 V 065 494 19 V od 17. aprila 2019. godine, te je apelant ukazivao da je osporena rješenja donio nenadležni sud jer je postupak pokrenut pred Osnovnim sudom u Doboju, koji je donio rješenje da se apelant otpusti iz zdravstvene ustanove na liječenje sa slobode, a JZU Sokolac nije postupila po tom rješenju, nego je nezakonito zadržala apelanta na prinudnom liječenju i predložila pokretanje novog postupka po službenoj dužnosti. Apelant je dalje osporavao navedena rješenja od 24. maja i 17. aprila 2019. godine.

6. Ustavni sud je utvrdio povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije u odnosu na rješenja koja je apelant osporio (od 24. maja i 17. aprila 2019. godine) u kojima je bilo navedeno da se apelant ima zadržati na liječenju u JZU Sokolac „do daljnjeg“, ukazujući na praksu Evropskog suda, te razmotrivši relevantne odredbe domaćeg zakona, Ustavni sud je zaključio da sud nije odredio rok u kojem se apelant ima zadržati u ustanovi, nego je navedeno da se apelant ima zadržati „do daljnjeg“. Pored toga, u postupku koji je prethodio donošenju ovog rješenja sud nije pribavio pismeno mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka, koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan. Takođe, u odnosu na nadležnost Osnovnog suda u Sokocu, Ustavni sud je smatrao da nema ništa što ukazuje da je tumačenje redovnih sudova o nadležnosti za odlučivanje o apelantovom zadržavanju rezultat proizvoljne primjene odredbi Zakona o vanparničnom postupku, pa da bi zbog toga osporena rješenja bila nezakonita u smislu značenja člana 5 Evropske konvencije.

Osporena rješenja

7. Osnovni sud je donio Rješenje broj 89 0 V 06594 19 V 2 od 26. novembra 2019. godine kojim je produženo prisilno zatvaranje apelanta, prisilno zadržanog na liječenju u JZU Sokolac, po osnovu rješenja tog suda broj gornji od 23. jula 2019. godine, u JZU Sokolac i nakon 14. decembra 2019. godine do daljnjeg. Radi zaštite prava i interesa apelantu se u postupku produžavanja prisilne hospitalizacije postavlja punomoćnik iz reda advokata Dejana Šućur. Obavezuje se Opština Modriča da predujmi troškove vanparničnog postupka produženja prisilnog zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi, a koji se odnose na troškove vještačenja i troškove zastupanja advokata po službenoj dužnosti.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem od 23. jula 2019. godine određeno da se apelant ima zadržati u JZU Sokolac do 14. decembra 2019. godine. Dana 19. novembra 2019. godine JZU Sokolac je dostavila sudu Izvještaj o apelantovom zdravstvenom stanju, s prijedlogom za produženje prisilnog smještaja imenovanog. U istom je navedeno da je apelant lice ispodprosječnih intelektualnih sposobnosti koje boluje od duševnog poremećaja, paranoidne šizofrenije, da njegovo sadašnje psihičko stanje ukazuje na prisustvo navedene bolesti u svim sferama mentalnog života, usljed čega imenovani nema adekvatan uvid u sopstveno stanje, niti posjeduje kritičnost u odnosu na svoje postupke, zbog čega nije otklonjena mogućnost njegovog opasnog ponašanja po sebe i okolinu.

9. O zaštiti apelantovih prava i interesa, a kako se radi o hitnom postupku, sud je u postupku produženja prisilne hospitalizacije, po službenoj dužnosti, apelantu postavio advokata Dejanu Šućur.

10. Osnovni sud se pozvao na član 35 Zakona o zaštiti lica s mentalnim poremećajima i utvrdio da se apelant ima zadržati na liječenju u JZU Sokolac do daljnjeg. Takođe, ukazujući na član 31 Zakona o zaštiti lica s mentalnim poremećajima, sud će (kako je navedeno u rješenju) ponovo odrediti vještačenje po vještaku neuropsihijatrijske struke, koji nije zaposlen u navedenoj zdravstvenoj ustanovi, te nakon pribavljenog mišljenja tog vještaka donijeti odluku o eventualnom otpustu apelanta ili njegovom daljem zadržavanju u navedenoj ustanovi.

11. Okružni sud je donio Rješenje broj 89 0 V 065494 19 Gž 3 od 17. januara 2020. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i rješenje Osnovnog suda od 26. novembra 2019. godine potvrdio.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz sadržaja prvostepenog spisa proizlazi da je postupak u ovoj vanparničnoj stvari pokrenut po službenoj dužnosti, na osnovu obavještenja JZU Sokolac od 16. aprila 2019. godine, a shodno odredbi čl. 22 i 30 Zakona o zaštiti lica s mentalnim poremećajem. Dalje, kako je naveo Okružni sud, proizlazi da je apelant primljen u JZU Sokolac bez njegove saglasnosti, na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 V 073135 19 V od 2. jula 2018. godine, te je prvostepeni sud, radi zaštite prava i interesa, apelantu postavio punomoćnika iz reda advokata jer nije raspolagao podacima o tome da li je apelant, čije se lično stanje ovim postupkom uređuje, angažovao punomoćnika iz reda advokata, a radi se o hitnom postupku. Dakle, rješenjem Osnovnog suda od 23. jula 2019. godine, prisilno smještanje i zadržavanje apelanta (postupak pokrenut po službenoj dužnosti rješenjem od 17. aprila 2019. godine) traje šest mjeseci, do 14. decembra 2019. godine. Nakon toga je doneseno rješenje od 26. novembra 2019. godine kojim se produžava prisilno zadržavanje apelanta na liječenju i nakon 14. decembra 2019. godine do daljnjeg, „te prvostepeni sud donosi rješenje od 13. januara 2020. godine kojim se lice prisilno zadržava na liječenju [u JZU Sokolac] od dana pregleda od strane vještaka 7. decembra 2019. godine pa do 7. juna 2020. godine, dakle narednih šest mjeseci“.

13. Okružni sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da su neosnovani žalbeni navodi kojima se ističe da Osnovni sud nije nadležan da rješava u ovoj vanparničnoj stvari, pozivajući se na odredbu člana 12 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku. Kako je žalba ukazivala na činjenicu da je pobijanim rješenjem određen rok za zadržavanje „do daljnjeg”, Okružni sud je ukazao da je nakon donošenja pobijanog rješenja od 26. novembra 2019. godine prvostepeni sud odredio vještačenje, održao ročište (25. decembra 2019. godine) na kojem je saslušao vještaka i donio rješenje kojim je apelantu produžen prisilni smještaj u trajanju od šest mjeseci, čime osporeno rješenje više nije na snazi, „a licu je, faktički, produžen prisilni smještaj rješenjem od 13. januara 2020. godine i ima trajati do 7. juna 2020. godine“.

14. Dakle, prema informacijama koje su dostavili redovni sudovi i JZU Sokolac, kao i iz osporenog rješenja Okružnog suda (tačka 10 ove odluke) proizlazi da je Osnovni sud 13. januara 2020. godine donio rješenje kojim je apelantu produžen prisilni smještaj u trajanju od šest mjeseci, do 7. juna 2020. godine, koje je donijeto nakon pribavljenog nalaza i mišljenja vještaka, koje nije dostavljeno Ustavnom sudu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant je opisao hronologiju postupka i naveo da smatra da su prvostepeni sud, donoseći rješenje, a i drugostepeni sud, potvrdivši takvo rješenje, grubo narušili apelantova osnovna ljudska prava, počinivši povrede odredbi vanparničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdivši činjenično stanje, pogrešno i proizvoljno primijenivši materijalno pravo na apelantovu štetu. Apelant opet ukazuje da je rješenje donio sud koji nije nadležan jer postupak teče pred sudom u Doboju (i ostalo što je navodio i u apelaciji broj AP 3103/19). Takođe, (u odnosu na osporena rješenja) apelant ukazuje da JZU Sokolac nije podnijela zahtjev u roku od 30 dana (dakle do 14. novembra) jer je prinudno liječenje isticalo 14. decembra 2019. godine. Nadalje, Osnovni sud je rješenjem od 26. novembra 2019. godine apelanta zadržao do daljnjeg, a da nije proveo dokaz saslušanjem vještaka neuropsihijatra, što znači da je apelant na prinudnom liječenju bez nalaza i mišljenja vještaka i isključivo po prijedlogu JZU Sokolac. Apelant, takođe, ukazuje da sud nije saslušao sva lica koja imaju saznanja o bitnim činjenicama, suprotno članu 52 Zakona o vanparničnom postupku, pa je činjenično stanje ostalo nerazriješeno i neutvrđeno, a prema apelantu je primijenjena vrlo drastična mjera. Apelant, takođe, ukazuje da je zadržavanje „do daljnjeg“ suprotno Odluci Ustavnog suda broj AP 3103/19, te je sud ponovo donio nezakonite odluke kojim je povrijeđeno i pravo na jednakost apelanta u odnosu na druge građane koji nisu nezakonito zadržani. Apelant je tražio da Ustavni sud donese odluku kojom će se apelant odmah pustiti da se liječi sa slobode, kao i da mu se odredi naknada za pretrpljenu nematerijalnu štetu u iznosu od 5.000 KM. Apelant je tražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti njegovo hitno puštanje i liječenje sa slobode.

b) Odgovori na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je 19. novembra 2019. godine JZU Sokolac dostavila sudu izvještaj o apelantovom zdravstvenom stanju s prijedlogom da se produži hospitalizacija. Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 30 i 35 Zakona o zaštiti lica s mentalnim poremećajima, te da je u skladu s njima i postupao. U odnosu na navode da se radi o nenadležnom sudu ukazuje na Odluku broj AP 3103/19. Osnovni sud je takođe naveo da se „do daljnjeg“ odnosi na vrijeme do pribavljanja nalaza i mišljenja vještaka, i da je to bila praksa, kao i da u vrijeme donošenja odluke sudu nije bila dostavljena Odluka broj AP 3103/19. Osnovni sud je dalje naveo da sudu nisu poznati članovi apelantove porodice, kao i da mu nalaz vještaka na koji se apelant poziva nikada nije dostavljen. Osnovni sud, dalje, ukazuje da je 6. decembra 2019. godine određeno vještačenje apelanta po vještaku, te je on pregledao apelanta, a sud saslušao vještaka. Na osnovu iznijetog, Osnovni sud je zaključio da je apelacija neosnovana.

17. Okružni sud je u odgovoru naveo da u pogledu navoda iz apelacije ostaje u cijelosti pri navodima i zaključcima iznesenim u rješenju tog suda od 17. januara 2020. godine, kao i da navedenim rješenjem nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

18. JZU Sokolac je u odgovoru na apelaciju navela da osporena rješenja od 26. novembra 2019. godine (Osnovnog suda) i rješenje od 17. januara 2020. godine (Okružnog suda) nisu trenutno na snazi i da je na snazi rješenje Osnovnog suda od 13. januara 2020. godine, koje je sud donio nakon pribavljenog nalaza i mišljenja vještaka. U veoma opširnoj apelaciji KZU Sokolac iznosi hronologiju događaja, poziva se na Odluku Ustavnog suda broj AP 3103/19, ukazuje na apelantovu ličnost, te navodi da osporenim rješenjem nije „definitivno odlučeno trajanje prisilnog zadržavanja apelanta“ (već je samo pokrenut postupak za prisilno zadržavanje), a konačno rješenje je rješenje od 13. januara 2020. godine.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o zaštiti lica s mentalnim poremećajima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavještenje o prisilnom zadržavanju ili na neki drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijeće rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu opunomoćenika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama. Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje mentalno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova utvrdi da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da sedam dana prije isteka tog vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja koji ne može biti duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda od 17. januara 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

26. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

e) u slučaju zakonitog pritvaranja lica da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih lica, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica. [...]

27. Dakle, imajući u vidu navode iz apelacije koji su već isticani u apelaciji istog apelanta u predmetu broj AP 3103/19, o kojima je Ustavni sud odlučivao i donio odluku, kako je navedeno u uvodnom dijelu u činjenicama ove odluke, umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud ukazuje na obrazloženje dato u Odluci broj AP 3103/19, od tačke 37.

28. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je konkretnom apelacijom osporeno rješenje Osnovnog suda od 26. novembra 2019. godine kojim je produženo prisilno zadržavanje apelanta „do daljnjeg“, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 17. januara 2020. godine.

29. Ustavni sud u ovom dijelu nema razloga do odstupi od svojih zaključaka datih u Odluci broj AP 3103/19, od tačke 41, u kojoj je ukazao na osporena rješenja u navedenoj odluci u kojima je navedeno da se apelant ima zadržati na liječenju u JZU Sokolac do daljnjeg. Ustavni sud je podsjetio na stav Evropskog suda da pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, te da se u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlašćenja da naredi i otpuštanje. Ustavni sud je dalje podsjetio da je u Zakonu o zaštiti lica s mentalnim poremećajima propisano da će se, ako sud odluči da primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odrediti i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci, kao i da, ako zdravstvena ustanova utvrdi da prisilno smješteno lice treba da ostane smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da sedam dana prije isteka tog vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja, koji ne može biti duži od šest mjeseci, pri čemu lice treba da vještači vještak koji nije zaposlenik ustanove u kojoj je lice zadržano. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da Osnovni sud u Sokocu (u rješenju od 17. aprila 2019. godine) nije odredio rok u kojem se apelant ima zadržati u ustanovi, nego je navedeno da se apelant ima zadržati „do daljnjeg“. Pored toga, u postupku koji je prethodio donošenju navedenog rješenja sud nije pribavio pismeno mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka, koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan. Zbog navedenog, Ustavni sud je zaključio da apelantovo zadržavanje po navedenom rješenju Osnovnog suda nije bilo u skladu s domaćim zakonom, što je suprotno jasnoj obavezi iz člana 5 Evropske konvencije, te je utvrdio povredu apelantovog prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1e) Evropske konvencije.

30. Isti stav može da se primijeni i na rješenje od 26. novembra 2019. godine Osnovnog suda koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 17. januara 2020. godine. Međutim, Ustavni sud u konkretnom predmetu primjećuje da nakon što je donio rješenje od 26. novembra 2020. godine, Osnovni sud je (kako proizlazi iz rješenja Okružnog suda, kao i odgovora svih pozvanih) donio rješenje od 13. januara 2020. godine kojim je apelantu produžen prisilni smještaj nakon što je saslušan vještak i određen rok trajanja prisilnog smještaja do 7. juna 2020. godine. Iz navedenog proizlazi da je „nezakonitost“ rješenja od 26. novembra 2020. godine trajala do 13. januara 2020. godine, kada je Osnovni sud donio novo rješenje, te ostale navode koje je apelant isticao u apelaciji u vezi s donošenjem ovog rješenja nije potrebno dodatno ispitivati. Ipak, imajući u vidu da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, i pored činjenice da je donijeto novo rješenje Osnovnog suda od 13. januara 2020. godine, osporeno rješenje Osnovnog suda od 26. novembra 2019. godine potvrdio, Ustavni sud zaključuje da u vremenu od 26. novembra 2019. do 13. januara 2020. godine rješenje po kojem je apelantu produžen prisilni boravak „do daljnjeg“ nije bilo u skladu s domaćim zakonom, što je suprotno jasnoj obavezi iz člana 5 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora (kao i mjere prisilnog zadržavanja na liječenju), da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere prisilnog zadržavanju na liječenju. Imajući u vidu da osporeno rješenje Osnovnog suda od 26. novembra 2019. godine, iako potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 17. januara 2020. godine, više nije na snazi jer je donijeto novo rješenje Osnovnog suda od 13. januara 2020. godine (koje apelant nije osporio), Ustavni sud u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrđuje povredu u odnosu na osporeno Rješenje Okružnog suda broj 89 0 V 065494 19 Gž 3 od 17. januara 2020. godine. Ostali navodi

32. U odnosu na ostale navode, odnosno prava za koja apelant tvrdi da su mu povrijeđena

– pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant kršenje tih prava nije posebno obrazložio, odnosno da se suština navoda o povredi tih prava odnosi na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije o čemu je Ustavni sud već odlučio, pa nema razloga posebno razmatrati ove navode.

Pitanje naknade nematerijalne štete

33. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

34. Imajući u vidu činjenicu da je u Odluci broj AP 3103/19 apelantu dosuđen iznos na ime nematerijalne štete zbog kršenja utvrđenog ustavnog i konvencijskog prava, te imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju redovni sud, konkretno Osnovni sud, kojem u momentu donošenja osporenog rješenja od 26. novembra 2019. godine nije bila dostavljena Odluka Ustavnog suda AP 3103/19, ubrzo nakon toga donio novo rješenje od 13. januara 2020. godine (koje nije osporeno), Ustavni sud nalazi da je ova odluka dovoljna satisfakcija apelantu.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije kada rješenje kojim je određena mjera prisilnog zadržavanja na liječenju nije doneseno u skladu sa zakonom jer je zadržavanje određeno „do daljnjeg“ i kada u postupku nije pribavljeno pismeno mišljenje jednog od odgovarajućih psihijatara o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1218/20 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio