Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1482/20 (S. Đ.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1482/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1482/20, rješavajući apelaciju Sanela Đalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sanela Đalića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027189 20 Kž 19 od 3. aprila 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027189 20 Kv 81 od 23.
marta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sanel Đalić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027189 20 Kž 19 od 3. aprila 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027189 20 Kv 81 od 23. marta 2020. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi odmah naložio njegovo puštanje na slobodu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 20 Kv 81 od 23. marta 2020. godine optuženim E. Đ. i apelantu, protiv kojih je u toku krivični postupak, zbog krivičnih djela organiziranog kriminala iz člana 342. stav 3. i stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZFBiH), u vezi sa krivičnim djelima: zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1, krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. i nedozvoljeno korištenje ličnih podataka iz člana 193. KZFBiH, produžen je pritvor za naredna dva mjeseca, a koji, prema tom rješenju, može trajati do 23. maja 2020. godine ili do nove odluke suda. Apelantu je pritvor produžen iz pritvorskih razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ZKP).
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenje doneseno u postupku dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora u smislu člana 151. stav 1. ZKP-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da i dalje postoje razlozi da se apelantu i E. Đ. (u daljnjem tekstu: optuženi) produži pritvor, a svoj zaključak o daljnjem postojanju osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela za koja se terete i o postojanju posebnih pritvorskih razloga vijeće Kantonalnog suda je zasnivalo na dokazima na kojima je takav zaključak tog suda bio zasnovan u prethodnom rješenju suda o produženju pritvora. Uvidom u spis Kantonalni sud je utvrdio da je glavni pretres u ovom krivičnom predmetu počeo 17. decembra 2019. godine, te da do te kontrole nije otvoren dokazni postupak tako da nije bilo mogućnosti razmotriti značaj i utjecaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Kantonalni sud je naveo da je cijeneći dokaze dostavljene uz optužnicu zaključio da se okolnosti pod kojima je pritvor produžen optuženima nisu promijenile u odnosu na opći i posebne uvjete, niti je protek vremena rezultirao prestankom nekih od posebnih uvjeta.
6. Nadalje, Kantonalni sud je naveo šta je optužnicom apelantu, E. Đ. i ostalim licima stavljeno na teret, kao i dokaze koji potvrđuju postojanje osnovane sumnje, čime je ispunjen opći uvjet za produženje pritvora.
7. Kako je naveo Kantonalni sud na stranici 175. rješenja, protek vremena niti razvoj krivičnog postupka nisu utjecali na zaključak suda o postojanju pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Kantonalni sud je najprije ukazao da je ispunjen formalni uvjet za produženje pritvora po tom osnovu jer se optuženima stavljaju na teret krivična djela s propisanom kaznom u dužem trajanju od tri godine. Razmatrajući postojanje naročitih okolnosti iz navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je cijenio činjenice i okolnosti kod optuženih koje kao naričite okolnosti kod razumnog procjenitelja stvaraju uvjerenje da će optuženi ukoliko se nađu na slobodi nastaviti s kriminalnim aktivnostima, odnosno ponoviti preduzimanje krivičnopravnih radnji za koje se u ovom postupku terete, pri čemu je sud imao u vidu ličnost optuženih, kao i vrstu krivičnih djela koja im se stavlja na teret. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao da su optuženi radnje preduzimali u periodu od osam godina kontinuirano, da su radnje preduzimane u okviru organizirane grupe koja je djelovala po principu jasno podijeljenih uloga njenih članova, u kojoj su apelant i E. Đ. djelovali kao organizatori, te da su iskazali visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji, koje su rezultirale enormno visokim iznosima protivpravno stečene imovinske koristi. Pored toga, postoji osnovana sumnja da se radilo o uhodanoj, razvijenoj, dobro organiziranoj shemi nezakonitog poslovanja, što dalje sud pojašnjava. Nadalje, Kantonalni sud ukazuje na iskaz osumnjičenog Biberovića, iz kojeg proizlazi da je on vjerovao da je došlo do preregistracije firme „Leading“ u „Eslider“, što upućuje da su apelant i E. Đ., u namjeri da nastave s vršenjem kriminalnih aktivnosti, takvu priču plasirali medu korisnike njihovih usluga, ne otkrivajući da su imali problem s poreznim organima. Prema ocjeni Kantonalnog suda, upravo činjenica da su optuženi apelant i E. Đ. kao organizatori, a kako se osnovano sumnja, nakon što je Porezna uprava FBiH izvršila inspekcijski nadzor pravnog lica „Leading“ d.o.o. Sarajevo, koje je poslovalo na nezakonit način (koji je sud prethodno opisao), u kojem je apelant bio odgovorno lice, a E. Đ. zaposlena, obustavili poslovanje pravnog lica ,,Leading“ d.o.o. Sarajevo, te je zatim u kraćem periodu E. Đ. osnovala novu agenciju koja je poslovala na isti način, kako se osnovano sumnja, te nastavila da nezakonito posluje, sačinjavajući lažnu dokumentaciju, prikazujući fiktivne pravne odnose koji su poslužili optuženim pravnim licima kao osnov za izvlačenje gotovog novca s računa, što sve ukazuje na njihovu posebno iskazanu upornost u vršenju kriminalnih radnji. Kantonalni sud je naveo da je E. Đ. zajedno sa apelantom (suprug E. Đ.) nastavila da posluje u agenciji Eslider“, a apelant je (kako proizlazi iz iskaza osumnjičenih) i dalje dogovarao i obavljao poslove i zadatke u agenciji „Eslider“, iako nije bio niti vlasnik niti odgovorno lice.
8. Kantonalni sud je našao da navedeno ukazuje na iskazanu upornost optuženih u vršenju krivičnih djela za koja su osnovano sumnjivi da su ih počinili, odnosno da činjenica da su nakon utvrđenih nezakonitosti nastavili s istom vrstom poslovanja, pokušavajući da to prikriju otvaranjem nove agencije, upućuje na njihovu spremnost da ponove krivično djelo. Na spremnost optuženih da i pored utvrđenih nezakonitosti nastave dalje da se bave istim poslovima putem novoosnovane agencije „Eslider“ d.o.o. Sarajevo ukazuju i komunikacije utvrđene vještačenjem mobilnog telefona optužene E. Đ., kojim je evidentirano da E. Đ. i apelant skupa odlaze na sastanke s računovođom koju su namjeravali angažirati i kojoj objašnjavaju da imaju utvrđene neizmirene obaveze, zbog čega sada osnivaju novu agenciju, dakle iskazuju izuzetnu upornost da nastave s takvim nezakonitim poslovanjem.
9. U kontekstu „naročitih okolnosti“ koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo ukoliko budu pušteni na slobodu, kako je naveo Kantonalni sud, ukazuju činjenice o postojanju osnovane sumnje o brojnosti radnji koje su optuženi preduzeli u periodu obuhvaćenom optužnicom, kao i iznosi novca koji su „izvučeni“ iz navedenih firmi kao novac za plaćanje radnika koji nikada nisu angažirani na obavljanju poslova.
10. Imajući u vidu da postoji osnovana sumnja, da su organizatori grupe E. Đ. i apelant i do tada, kako je to prethodno obrazloženo, nakon zatvaranja jedne agencije pronašli način da nastave s nezakonitim poslovanjem, postoji osnovana bojazan da će tako postupiti u narednom periodu ukoliko budu pušteni da se brane sa slobode. Cijeneći da se optuženima na teret stavljaju teška krivična djela za koja su osnovano sumnjivi da su ih izvršili kao organizatori, odnosno pripadnici grupe za organizirani kriminal, način izvršenja djela, međusobnu povezanost optuženih, a posebno povezanost optuženih koji su djelovali kao posrednici između optuženih pravnih lica i organizatora E. Đ. i apelanta, kao i visoku profitabilnost nezakonitih radnji koje se optuženim stavljaju na teret, Kantonalni sud je našao da sve navedeno u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi u slučaju puštanja na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, bez obzira na njihovu raniju neosuđivanost, a čime su ispunjeni svi propisani uvjeti za produženje pritvora optuženim iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Konkretne činjenice i okolnosti kako su cijenjene i utvrđene u ranijim rješenjima još uvijek su od značaja za odluku o pritvoru, nisu se promijenile razvojem krivičnog postupka i takvog su intenziteta koji opravdava produženje mjere pritvora kao najstrože mjere.
11. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 145. ZKP-a. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je slijedom zakonske obaveze ispitao mogućnost izricanja drugih mjera imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela i način njihovog izvršenja za koje postoji osnovana sumnja da su ih počinili optuženi, iskazanu odlučnost, upornost i istrajnost u vršenju krivičnih djela, a kako je to obrazloženo prilikom utvrđivanja uvjeta u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje mjere pritvora optuženim s obzirom na to da mjere zabrane u ovom slučaju nisu primjenjive niti svrsishodne.
12. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 027189 20 Kž 19 od 3. aprila 2020. godine kojim je žalbu apelanta i S. Đ. odbio kao neosnovane.
13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu izjavio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povreda člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3, člana 6. st. 1. i 3., tačka b) i člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. II/1. i II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Vrhovni sud je ispitao pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženih povrijeđen krivični zakon u smislu člana 321. u vezi sa članom 338. ZKP-a, pa je odlučio kao u izreci, za šta je dao sljedeće razloge.
15. Branioci optuženih u žalbama su naveli da je u pobijanom rješenju izostala stvarna kontrola opravdanosti pritvora. Apelant je u žalbi naveo da je pobijano rješenje totalna kopija posljednjeg rješenja o produženju pritvora (od 31. januara 2020. godine), te da vijeće prvostepenog suda, koje je sastavljeno od sudija koje se bave isključivo građanskim i upravnim pravom, uopće nije shodno odredbama ZKP-a izvršilo stvarnu kontrolu pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Apelant je naveo da se opravdanost produženja pritvora mora cijeniti u svjetlu trenutačnih okolnosti, a ne na osnovu kontinuiranog pozivanja na okolnosti koje su postojale prilikom prvobitnog određivanja pritvora, posebno imajući u vidu da se apelant nalazi u pritvoru 23 mjeseca, da je optužnica potvrđena 28. januara 2019. godine i da su nakon toga održani pretpretresno ročište i još tri glavna pretresa. Na taj način počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP-a, te odredbe člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stava 3. Evropske konvencije, što je ukazivano i ranije u 14 do tada izjavljenih žalbi, o čemu se Vrhovni sud nikada nije izjasnio. U vezi s tim, apelant se u žalbi pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 316/17.
16. Vrhovni sud je naveo da žalbeni prigovori optuženih nisu osnovani. Kako je naveo Vrhovni sud, branioci optuženih u žalbama ne navode koje su se to okolnosti od značaja za odluku o pritvoru eventualno promijenile, zbog kojih su prestali razlozi za pritvor optuženim, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga. Sama činjenica da se u pobijanom rješenju ponavljaju određeni razlozi kao i u ranijim rješenjima o produženju pritvora ne daje osnov za zaključak da pobijano rješenje nije pravilno i na zakonu zasnovano. Ovo naročito iz razloga što od dana donošenja prethodnog rješenja (31. januara 2020. godine) do donošenja pobijanog rješenja nije izveden niti jedan dokaz koji bi doveo u pitanje postojanje uvjeta za pritvor, niti se na to u žalbama ukazuje.
17. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon što je iznio sadržaj dokaza te dokaze analizirao pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i nakon toga naveo razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom. Zbog toga se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni navodi da nije izvršena stvarna kontrola pritvora, da pobijano rješenje ne sadrži obrazloženje, te apelantovi navodi da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP-a i Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Vrhovni sud je također naveo da apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 316/17 ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog rješenja s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
18. Kako je naveo Vrhovni sud, navodi optuženih da je optužnica potvrđena 28. januara 2019. godine i da je glavni pretres još uvijek u početnoj fazi sami po sebi nemaju utjecaj na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja jer to ne znači da prvostepeni sud nije postupao ažurno, niti branioci u žalbama iznose takvu tvrdnju.
19. U vezi s apelantovom žalbom (koji je naveo da vijeće prvostepenog suda koje je prepisalo posljednje rješenje o produženju pritvora nije uopće imalo uvid u dokaze navedene u optužnici jer su svi dokazi vraćeni Tužilaštvu nakon izjašnjenja optuženih o krivici), Vrhovni sud je ukazao da su oni neosnovani, za šta je dao razloge. Vrhovni sud je ispitao apelantove navode iz žalbe (da je obrazloženje pobijanog rješenja kada je u pitanju osnovana sumnja paušalno jer je u njemu izostala analiza i ocjena dokaza na osnovu kojih je prvostepeni sud zaključio da je apelant zaključivao fiktivne ugovore, pribavljao i sačinjavao radi upotrebe razna uvjerenja, upute za rad, potvrde, porezne račune radi ostvarivanja protivpravne imovinske koristi, da apelant nema nikakve veze s registriranjem firme ,,Eslider“ d.o.o. jer nije bio zaposlen u toj firmi i da u tom dijelu pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama), te je zaključio da su oni neosnovani, o čemu je također dao obrazloženje i zaključio da je suprotno apelantovim tvrdnjama upravo nakon izvršene analize svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi sud izveo zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant skupa s optuženom E. Đ. počinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret.
20. Vrhovni sud je nadalje naveo da su optuženi žalbom osporavali pravilnost zaključka prvostepenog suda u vezi s posebnim pritvorskim razlozima. Tako je žalbama osporen zaključak prvostepenog suda o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te su navedeni razlozi koje je iznijela E. Đ., kao i apelant, koji je u žalbi naveo da je prvostepeni sud prilikom produženja pritvora apelantu kao naročitu okolnost cijenio činjenicu da je on osnovano sumnjiv da je krivična djela počinio kao organizator kriminalne grupe, iako je ta okolnost bitno obilježje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom, te je naveo da postupanje u dužem periodu, u kontinuitetu, te da je ostvarena velika imovinsku korist ne mogu predstavljati naročite okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Dalje, u žalbi je navedeno da se istraga u tom predmetu vodi od 2016. godine, da je apelant lišen slobode u januaru 2018. godine i da u tom periodu nije ni pokušao preduzeti bilo kakvu radnju u vezi s krivičnim djelima koja mu se stavljaju na teret, te da takve aktivnosti nije preduzimao ni u periodu od 11. maja do 30. maja 2018. godine kada se nalazio na slobodi, a što se uopće ne spominje u pobijanom rješenju. Te činjenice prvostepeni sud uopće nije analizirao, a posebno nije imao u vidu da je zbog epidemije koronavirusa onemogućeno poslovanje skoro svih firmi na području BiH, tako da je jasno da ne postoji nikakva mogućnost od ponavljanja krivičnih djela za koja se apelant tereti. Osim toga, u žalbi je navedeno da je u situaciji epidemije koronavirusa važniji apelantov život od pritvora jer on u uvjetima pritvora ima velike mogućnosti da se zarazi i oboli od teške bolesti COVID-19. Također, u žalbi je navedeno da pobijano rješenje nema razloge o postojanju naročitih okolnosti da će apelant počiniti krivično djelo ako se nađe na slobodi jer opasnost od ponavljanja krivičnog djela mora biti vjerovatna (pozivanje na odluke Ustavnog suda BiH br. AP 4309/14 i AP 316/17), te je navedeno da ozbiljnost i težina optužbe, odlučnost i upornost ne mogu biti, sami po sebi, argumenti za pritvor (uz ukazivanje na predmet Ilijkov protiv Bugarske Evropskog suda za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud).
21. Žalbene prigovore optuženih koji su se odnosili na osporavanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a Vrhovni sud je cijenio neosnovanim. Ovo iz razloga što prvostepeni sud svoj stav da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela nije zasnovao samo na činjenici da su optuženi bili organizatori kriminalne grupe ljudi, kako je to navedeno u žalbama, nego je prvostepeni sud postojanje iteracijske opasnosti našao prvenstveno u okolnostima koje proizlaze iz provedenih dokaza analiziranih u pobijanom rješenju iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su optuženi radnje krivičnih djela koja im se stavljaju na teret preduzimali u dužem periodu (osam godina) kontinuirano i da su pri tome iskazali visok stepen upornosti pri činjenju inkriminiranih radnji, koja upornost se ogleda u brojnosti krivičnopravnih radnji, te činjenici da je nakon inspekcijskog pregleda i utvrđenih nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju ,,Leading“ d.o.o. u kratkom periodu osnovano društvo ,,Eslider“ d.o.o. koje je radilo na identičan način (nezakonito poslovalo, kako se osnovano sumnja). Imajući u vidu sve te okolnosti, kao i visoku profitabilnost kriminalnih radnji za koje postoji osnovana sumnja da su ih počinili optuženi, Vrhovni sud je našao da su sve to okolnosti koje predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime je ostvaren pritvorski razlog iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Zbog navedenog, Vrhovni sud nije prihvatio žalbene navode optuženih da je zbog epidemije koronavirusa onemogućeno poslovanje institucija i svih firmi u BiH i da ne postoji mogućnost da optuženi ponove krivično djelo. Također, Vrhovni sud je naveo da apelantov žalbeni navod da je boravkom u pritvoru povećana mogućnost da se zarazi koronavirusom nije osnovan jer su svi kazneno-popravni zavodi u BiH obavezani da preduzmu sve mjere u uvjetima epidemije koronavirusom radi zaštite zdravlja pritvorenika i lica koja izdržavaju kazne zatvora u tim zavodima.
22. Vrhovni sud je ocijenio da pozivanje na odluke Ustavnog suda u premetima br. AP 2938/17, AP 2612/17, AP 2210/17, AP 316/17 i AP 4309/14 ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog rješenja s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
23. U utvrđenju pobijanog rješenja o nužnosti daljnjeg zadržavanja optuženih u pritvoru po navedenim pritvorskim razlozima, te u obrazloženju razloga za takav zaključak (da se ista svrha ne bi mogla postići nekom drugom blažom mjerom) iskazan je stav prvostepenog suda, koji je i za Vrhovni sud prihvatljiv, tj. da nije bilo mjesta primjeni neke od blažih mjera koje prema zakonu sud ima na raspolaganju, pa je slijedom toga neosnovan i prijedlog žalbe optuženih da im se umjesto pritvora izreknu mjere zabrane. Za suprotne tvrdnje žalbe nisu ponudile prihvatljive argumente ili dokaze, tako da su prigovori branilaca u žalbama u tom dijelu u cijelosti neosnovani.
24. Vrhovni sud je nadalje ukazao da je apelant u žalbi naveo da je produženje pritvora apelantu po navedenim zakonskim osnovima u suprotnosti sa čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te članom II/l, II/3.e) Ustava BiH, međutim, te žalbene osnove nije konkretizirao te ih sud nije mogao ispitati.
25. Zbog navedenog prijedlog optuženih da se pobijano rješenje preinači i optuženima ukine pritvor, odnosno da im se umjesto pritvora izreknu mjere zabrane ili da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, kako je zaključio Vrhovni sud, nije osnovan. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i čl. 3. i 4. Evropske konvencije. U suštini, apelant navodi da ne postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno da sud stalno ponavlja obrazloženje iz ranijih rješenja kojima je apelantu produžavan pritvor (od rješenja od 5. februara 2019. godine, koje je donijeto nakon potvrđivanja optužnice). Također, apelant navodi da je u pritvoru dvije godine i dva mjeseca, da je posljednje (osporeno rješenje) kopija prethodnog s malim razlikama. Apelant navodi da u obrazloženju rješenja nema konkretizacije razloga za osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, da sud pritvor produžuje na osnovu bitnih elemenata krivičnog djela za koje se apelant tereti, a što ne može predstavljati „naročite okolnosti“. Apelant je naveo da je njegova ranija firma ,,Leading“ nesporno blokirana od Porezne uprave 1. juna 2016. godine kada je izvršen inspekcijski pregled firme ,,Leading“ d.o.o. te kada je Porezna uprava FBiH utvrdila njenu nelikvidnost i kada je apelantu naredbom Kantonalnog suda obavljen pretres stana i poslovnih prostorija pravnog lica kojom prilikom je izuzeta sva pronađena dokumentacija, te predmeti i dokazi važni za postupak, te da od tog perioda, dakle juna 2016. godine pa do lišenja slobode u januaru 2018. godine apelant nije ni pokušao ili preduzeo bilo kakvu radnju na eventualnom nastavku istih aktivnosti putem druge agencije, što bi in concreto bile jedine mjerodavne činjenice u kontekstu eventualnog ponavljanja djela, a o čemu se niti jedan sud nije izjasnio iako je navedeno apelant isticao u žalbama. Apelant ukazuje da je tačno da se radi o ozbiljnim optužbama, ali iz obrazloženja osporenog rješenja nije moguće zaključiti na koji način te okolnosti utječu na vjerovatnost da će apelant ponoviti krivično djelo. Kriminalna grupa je razotkrivena i njeni članovi procesuirani. Iz obrazloženja osporenog rješenja ne može se zaključiti da postoje bilo kakvi konkretni dokazi ili okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelant kao ranije neosuđivano lice puštanjem na slobodu organizirao kriminalnu grupu bilo od već optuženih ili nekih drugih lica koja bi nastavila s vršenjem krivičnih djela. Također, apelant navodi da je odbrana ukazivala na činjenicu da apsolutno ne postoji mogućnost ponavljanja tog krivičnog djela, posebno imajući u vidu da su u svim printanim i elektronskim medijima objavljena imena, da su objavljivane optužbe, te da Tužilaštvo ni na koji način nije ukazalo kako bi to optuženi mogli ponoviti djela koja im se stavljaju na teret. Ovo posebno u situaciji kada su apelantu oduzeti svi predmeti, kada nije u mogućnosti obavljati bilo kakvu djelatnost, a sasvim sigurno ne onu u smislu počinjenja krivičnog djela koje im se stavlja na teret, posebno u uvjetima pandemije koronavirusa. Apelant ukazuje da je u periodu od 11. do 30. maja 2018. godine bio na slobodi, kao i da sudovi nisu adekvatno razmatrali primjenu blažih mjera koje je predložila odbrana, nego su dali uopćeno obrazloženje, bez konkretizacije, imajući u vidu da je odbrana predlagala konkretne mjere zabrane, i to kućni pritvor, zabranu putovanja, zabranu napuštanja boravišta i predaju ličnih dokumenata, te zabranu obavljanja određene djelatnosti. Apelant je također u apelaciji tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru da se apelant odmah pusti na slobodu, te je istakao „da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom predmetu koji zahtijeva hitnost u postupanju“. b)Odgovor na apelaciju
27. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je ispitao apelantove žalbene prigovore, što se vidi iz rješenja Vrhovnog suda, kao i da su apelantovi navodi o povredi prava koje navodi neosnovani.
28. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da je za svoju odluku naveo određene i dovoljne razloge, a kako je to detaljno obrazloženo u rješenju od 23. marta 2020. godine. Mjera pritvora je i dalje neophodna, a traje u zakonom propisanom okviru (član 151. stav 2. tačka d) ZKP-a). Imajući u vidu težinu krivičnih djela, način počinjenja, vremenski kontinuitet, više krivičnopravnih radnji, propisane kazne zatvora kako je detaljno obrazloženo u rješenju ovog suda, pri tome apelantovu ličnost, kako je naveo Kantonalni sud, ne može se izvesti zaključak da se mjera pritvora pretvara u kaznu, već je u konkretnom slučaju neophodna i razmjerna mjera kojom se želi postiti cilj, a to je da povodom konkretnog krivičnog djela otkloni iteracijsku opasnost. Kantonalni sud se pozvao i na obavezu iz člana 145. stav 4. ZKP-a, te je analizom zapisnika s glavnih pretresa zaključio da se glavni pretres odvija u kontinuitetu.
29. Tužilaštvo je navelo da u odnosu na pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, iz kojeg razloga je u odnosu na apelanta produžena mjera pritvora, smatra da osporena rješenja sadrže činjenice koje se dovede u vezu s drugim okolnostima (koje je navelo) i koje su upravo pokazatelj apelantove spremnosti da ponovi krivično djelo, posebno uzimajući u obzir upornost optuženog (i E. Đ.) da osnuje novo pravno lice kako bi nastavili s nezakonitim djelovanjem, i to kao organizatori grupe za organizirani kriminal iz čijeg je djelovanja proizlazila i nezakonita djelatnost ostalih optuženih – posrednika, te vlasnika i direktora drugih pravnih lica. Tužilaštvo se pozvalo na odredbe čl. 145, 146. i 151. ZKP-a, te je također navelo da činjenica da sud ponavlja razloge iznijete u ranijim rješenjima ne čini rješenje arbitrarnim. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija i privremena mjera odbiju kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 3. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
38. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan odlučiti da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tačke 60–61, aplikacija broj 57180/09).
39. Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljnjim referencama).
40. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
41. U konkretnom slučaju, apelantu je produžen pritvor zbog rizika da bi mogao ponoviti krivično djelo, kako je propisao članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te će Ustavni sud ispitati obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu postojanja tog posebnog pritvorskog razloga.
42. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225. i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u odnosu na taj pritvorski uvjet redovni sud detaljno naveo zbog čega i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora po tom osnovu, dajući konkretne razloge. Prije svega, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen formalni uvjet. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti ocijenili brojnost krivičnopravnih radnji preduzimanih u dužem periodu, kontinuirano, da su inkriminirane radnje preduzimane u okviru organizirane grupe u kojoj je apelant (i E. Đ.) bio organizator, visok stepen iskazane upornosti koji se ogleda u činjenici da je i nakon inspekcijskog nadzora i utvrđenih nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju „Leading“ d.o.o. (čiji je vlasnik bo apelant) E. Đ. u kratkom vremenu osnovala novo društvo, koje je radilo na identičan način (nezakonito poslovalo, kako se osnovano sumnja), kao i visoku profitabilnost od izvršenih radnji. Vrhovni sud je zaključio da sve navedene okolnosti u svojoj sveukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, odnosno da i dalje egzistiraju uvjeti koji se nisu promijenili po tom osnovu.
44. Apelant u apelaciji pokušava osporiti zaključak redovnih sudova u vezi s datim obrazloženjem u odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 14. stav 1. tačka c) ZKP-a navodeći (kako je to uradio u apelaciji ) da je apelantova ranija firma ,,Leading“ blokirana 1. juna 2016. godine od Porezne uprave kada je izvršen inspekcijski pregled firme ,,Leading“ i kada je i Kantonalni sud preduzeo određene radnje prema apelantu (kojom prilikom je izuzeta finansijska dokumentacija, te predmeti i dokazi važni za postupak) pa do apelantovog lišenja slobode u januaru 2018. godine – apelant nije ni pokušao ili preduzeo bilo kakvu radnju na eventualnom nastavku istih aktivnosti putem druge agencije, što bi in concreto bile jedine mjerodavne činjenice u kontekstu eventualnog ponavljanja djela. Apelant navodi da je to isticao i da se nijedan sud o navedenom nije izjasnio. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje (vidi tačku 7. ove odluke) da je Kantonalni sud dao obrazloženje, odnosno naveo da je apelant nastavio sa E. Đ. u novoj agenciji koju je osnovala E. Đ. da posluje na nezakonit način koji je sud naveo (kako se osnovano sumnja) jer je apelant „u stvarnosti“ dogovarao i obavljao poslove, iako nije bio ni vlasnik niti odgovorno lice u novoj agenciji, a što proizlazi iz iskaza drugih optuženih. Stoga se čini da je redovni sud jasno obrazložio in concreto činjenice koje u svojoj sveukupnosti ukazuju na mogućnost da apelant ponovi krivično djelo. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud iznio ove navode i ocijenio ih neosnovanim. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokušao da dokaže nemogućnost da ponovi krivično djelo ukazujući na pandemiju bolesti COVID-19 (u vezi s neposlovanjem firmi u BiH), o čemu se sud također izjasnio, kao i o činjenicu da produženjem mjere pritvora, a uslijed pandemije apelantov život bude (kako je naveo apelant) ugrožen, odnosno ne bude ugrožen, kako je obrazložio redovni sud. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud naveo da je apelant u žalbi isticao da je bio slobodan od 11. do 30. maja 2018. godine, te imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da je redovni sud sasvim dovoljno obrazložio svoju odluku, za koju se ne može reći, kako to apelant tvrdi, da je proizvoljna.
45. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Imajući u vidu sve navedeno, takav stav redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno datog obrazloženja, niti apelantovo ukazivanje na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda može dovesti do drugačijeg zaključka u konkretnom predmetu.
46. Ustavni sud primjećuje i da je, nasuprot apelantovim navodima, u obrazloženjima redovnih sudova navedeno, a imajući u vidu razloge zbog kojih je pritvor produžen iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant za slučaj da budu pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.
47. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po navedenom osnovu, te činjenica da se razlozi ponavljaju kao u ranijem rješenju, kako je to naveo i Vrhovni sud, ne utječe sama za sebe na povredu prava na koju se apelant poziva jer su sudovi jasno naveli zašto smatraju (i kada se ima u vidu dužina trajanja pritvora apelantu) da još uvijek egzistiraju razlozi za pritvor utvrđeni osporenim rješenjima i da je pritvor u okvirima zakonom propisanih dužina trajanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a što po mišljenju Ustavnog suda ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
48. U odnosu na povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, na koju apelant ukazuje, Ustavni sud može zaključiti da je apelant nezadovoljan načinom na koji je redovni sud utvrdio da i dalje postoje razloge za produženje pritvora, odnosno da je Vrhovni sud u postupku po žalbi potvrdio prvostepeno rješenje. Iako apelant navodi da Vrhovni sud nije ispitao apelantove određene navode, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud odgovorio na sve bitne navode, te su i ti navodi očigledno posljedica apelantovog nezadovoljstva osporenim odlukama.
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka
c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a jer su redovni sudovi dali konkretne, jasne i dovoljne razloge koji, suprotno navodima iz apelacije, nisu proizvoljni.
51. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević