Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7427/18 (L. B.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7427/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7427/18, rješavajući apelaciju Laze Breše na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Laze Breše podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 040177 18 Rev od 13. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lazo Brešo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Dragan Dramac, advokat iz Jajca, podnio je 13. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 040177 18 Rev od 13. septembra 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 040177 15 P od 6. aprila 2017. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi ugovori o doživotnom izdržavanju zaključeni između primatelja izdržavanja S.B. (u daljnjem tekstu: primatelj izdržavanja) i davatelja izdržavanja M.B. od 13. augusta 2007. godine i 8. januara 2010. godine, te ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između primatelja izdržavanja i davatelja izdržavanja M.B. i M.P. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) od 28. decembra 2011. godine. Istovremeno, predmetnom presudom odbijen je i zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi dužni trpjeti da se Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Mrkonjić Grad naloži da na osnovu te presude izvrši brisanje svih upisa izvršenih na osnovu predmetnih ugovora o doživotnom izdržavanju, te da se stanje upisa vrati u stanje prije zaključenja i provedbe navedenih ugovora, kao i da mu tuženi solidarno nadoknade sve troškove parničnog postupka. Također, predmetnom presudom obavezan je apelant da tuženim na ime troškova postupka isplati određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tuženih za nadoknadu troškova postupka odbijen.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je otac parničnih stranaka, tj. primatelj izdržavanja zaključio tri ugovora o doživotnom izdržavanju, i to ugovor o doživotnom izdržavanju od 13. augusta 2007. godine, sačinjen kod tog suda i ovjeren od strane sudije, koji je zaključio sa sinom, tj. prvotuženim, kao davateljem izdržavanja, kojim se prvotuženi obavezao da će u granicama svojih mogućnosti osigurati normalne uslove života primatelju izdržavanja. U vezi s tim, ukazano je da je to učinio na način što je već osigurao ženu koja svaki dan dolazi u kuću primatelja izdržavanja i sprema mu tri obroka dnevno, daje lijekove, čisti kuću i vodi računa o njegovoj higijeni, te da primatelja izdržavanja posjećuje iz Austrije jednom mjesečno, da izmiri sve obaveze koje treba platiti ženi koja se brinula o primatelju izdržavanja i ostale obaveze u pogledu plaćanja troškova nabavke hrane i slično. Isto tako, da ga prvotuženi vozi u Austriju na ljekarske kontrole, jer je primatelj izdržavanja obveznik zdravstvenog osiguranja u Austriji i operisan u Austriji, a u slučaju teže bolesti osigura primatelju izdržavanja smještaj u svom stanu u Austriji i u bolnici, te ga u slučaju smrti sahrani prema mjesnim običajima i uredi spomenik, a primatelj izdržavanja prvotuženom ostavlja poslije smrti nepokretnosti, pobliže opisane u obrazloženju presude, kao i pokretne stvari koje se nalaze u kući.

4. Također, Osnovni sud je istakao da je drugim ugovorom o doživotnom izdržavanju od 8. januara 2010. godine, koji je sačinjen i ovjeren kod notara, ugovorena obaveza prvotuženog da primatelju izdržavanja osigura u kući u kojoj stanuje svakodnevnu potpunu prehranu u svemu prilagođavajući je zdravstvenom stanju primatelja izdržavanja, osigura redovno spremanje prostorija koje koristi za stanovanje i pranje rublja, održava stan, vrši neophodne popravke i plaća režijske troškove iz svojih sredstava ili osigura drugo fizičko lice koje će za primatelja izdržavanja obaviti ove navedene radnje. Isto tako, ugovorena je obaveza prvotuženog da se brine o ličnoj higijeni primatelja izdržavanja u onom dijelu u kojem nije u stanju da je sam održava, da za slučaj bolesti osigura svu potrebnu njegu, snosi troškove liječenja, potrebne medicinske pomoći, lijekove i bolničke troškove, ili osigura drugo fizičko lice koje će primatelju izdržavanja pružiti pomoć i njegu te nakon smrti primatelja izdržavanja da ga o svom trošku sahrani prema mjesnim običajima kao i obavi podušje prema mjesnim običajima, te da održava podignuti nadgrobni spomenik, dok primatelj izdržavanja prvotuženom za ove usluge daje imovinu pobliže određenu u tom ugovoru.

5. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je trećim ugovorom o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen 28. decembra 2011. godine, primatelj izdržavanja prvotuženom i drugotuženoj ostavio nepokretnosti pobliže označene u tom ugovoru, a tuženi se obavezali identičnim obavezama prvotuženog kao što je navedeno u drugom ugovoru o izdržavanju od 8. januara 2010. godine. Također, istaknuto je da je apelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke istakao da je primatelj izdržavanja živio u Austriji, bio austrijski penzioner i osiguranik njihovih zdravstvenih fondova, da je imao operaciju 2006. godine i doživio težak moždani udar, da je imao i primanja u određenom mjesečnom novčanom iznosu, te da su pored njega i ostale djece brigu oko primatelja izdržavanja vodili N.Š., S.S. i M.M. Isto tako, navedeno je da su tuženi potvrdili u svojim izjavama navode apelanta da je nakon operacije primatelj izdržavanja doživio moždani udar i da je jedno vrijeme apelant o njemu vodio računa, a nakon toga tuženi, ali da je primatelj izdržavanja bio u takvom zdravstvenom stanju da mu je bila potrebna pomoć drugih lica koje su oni angažovali, kao i da su saslušani svjedoci N.Š., S.S. i M.M. potvrdili da su oni obavljali određene poslove oko brige i njege primatelja izdržavanja i da su ih angažovali prvotuženi i drugotužena, te ih plaćali mjesečno. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, Osnovni sud je istakao da predmetni ugovori o doživotnom izdržavanju nisu ništavi, obzirom da njihovim zaključivanjem nisu povrijeđeni prinudni propisi, javni poredak niti dobri običaji, pa da nema razloga ništavosti predmetnih ugovora u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, kako je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, odnosno kako su tuženi u cijelosti uspjeli u postupku, ukazano je da je apelant u obavezi tuženima nadoknaditi troškove postupka.

6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 040177 17 Gž od 20. marta 2018. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda, u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, potvrđena. Isto tako, predmetnom presudom odbijen je zahtjev apelanta da se obavežu tuženi da mu nadoknade troškove žalbenog postupka u određenom novčanom iznosu.

7. Vrhovni sud je 13. septembra 2018. godine donio Presudu broj 75 0 P 040177 18 Rev, kojom je odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su nižestepene presude pravilne i revizionim prigovorima nisu dovedene u sumnju. Naime, ukazano je da apelant svoj zahtjev temelji na tome da ugovori o doživotnom izdržavanju čiju ništavost traži da se utvrdi, nisu zaključeni radi potrebe izdržavanja primatelja izdržavanja, koji je imao znatne prihode iz Austrije u određenom mjesečnom novčanom iznosu, nego isključivo iz razloga izigravanja nasljednog prava apelanta, koji bi bio pozvan na nasljeđe nekretnina iz ugovora o doživotnom izdržavanju da oni nisu zaključeni, tako da smatra da su ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO.

9. Također, navedeno je da nije sporno da je otac parničnih stranaka u svojstvu primatelja izdržavanja zaključio tri ugovora o doživotnom izdržavanju, prvi 2007. godine, drugi 2010. godine i treći 2011. godine. Nadalje, ukazano je da prema odredbi člana 120. stav 1. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: raniji Zakon o nasljeđivanju), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja prvog ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primatelju izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, a čija je predaja davatelju izdržavanja odložena do smrti primatelja izdržavanja. Stavom 2. tog člana je propisano da takav ugovor mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije. Isto tako, navedeno je da prema odredbi člana 139. stav 1. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: važeći Zakon o nasljeđivanju), koji je na snazi u vrijeme zaključenja drugog i trećeg ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primatelju izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davatelju izdržavanja odgođena do smrti primatelja izdržavanja. Također, stavom 2. tog člana je propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti notarski obrađen.

10. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da proizlazi da predmetni ugovori o doživotnom izdržavanju u pogledu forme ispunjavaju uslove propisane odredbama člana 120. ranijeg Zakona o nasljeđivanju i člana 139. važećeg Zakona o nasljeđivanju. Naime, ukazano je da i prema odredbama ranijeg Zakona o nasljeđivanju, a i važećeg Zakona o nasljeđivanju, ugovor o doživotnom izdržavanju je pravni posao „inter vivos", dvostrano obavezan, teretan i formalan ugovor, sa elementima aleatornosti, zaključen s obzirom na lična svojstva ugovornih strana, a imovina obuhvaćena ugovorom ne ulazi u zaostavštinu. Isto tako, navedeno je da se obaveza davatelja izdržavanja sastoji u činidbama davanja i činjenja koje su predviđene ugovorom ili određene prirodom stvari, a obaveza drugog ugovarača je da na davatelja izdržavanja s danom svoje smrti prenese vlasništvo na svojoj imovini u cijelosti ili na jednom njenom dijelu. Također, istaknuto je da je predmet ugovora imovina primatelja izdržavanja ili jedan njen dio, nekretnine, kao i pokretne stvari koje služe za upotrebu, odnosno iskorištavanje nekretnina, koje se smatraju obuhvaćene sa nekretninama koje se daju nakon smrti primatelja izdržavanja. Najzad, ukazano je da se obaveza davatelja izdržavanja najčešće se sastoji iz smještaja, ishrane i drugih davanja, a pored toga (ili umjesto ovih davanja) ugovorom se mogu obuhvatiti i davanja druge vrste kao davanja u gotovom novcu.

11. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se iz činjenice da je u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora o doživotnom izdržavanju primatelj izdržavanja bio materijalno osiguran (imao primanja u određenom mjesečnom novčanom iznosu), ne može zaključiti, kako pogrešno smatra apelant, da samo zbog toga nije postojala potreba za njegovim izdržavanjem, niti ta činjenica utiče na pravnu valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju. U vezi s tim, ukazano je da predmetnim ugovorom o doživotnom izdržavanju nije predviđena obaveza prvotuženog da na ime izdržavanja primatelju izdržavanja daje konkretne novčane iznose ili druga materijalna dobra (što je također moguće ugovoriti), nego je prvotuženi prihvatio obavezu da primatelju izdržavanja sam ili putem drugog lica osigura u kući u kojoj stanuje, svakodnevnu potpunu prehranu u svemu prilagođavajući je zdravstvenom stanju primatelja izdržavanja, redovno spremanje prostorija koje koristi za stanovanje i pranje rublja, održava stan, vrši neophodne popravke i plaća režijske troškove iz svojih sredstava, brine se o ličnoj higijeni primatelja izdržavanja u onom dijelu u kojem nije u stanju da je sam održava, za slučaj bolesti osigura svu potrebnu njegu, snosi troškove liječenja, te da ga sahrani nakon smrti. Kako je nesporno da je primatelj izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora lice u poodmakloj životnoj dobi (oko 80 godina života), pretrpio moždani udar i operaciju 2006. godine, istaknuto je da je ovakvu obavezu prvotuženog bilo moguće ugovoriti, jer je u skladu sa odredbom člana 46. ZOO, što znači da ta obaveza nije u zavisnosti od materijalne situacije primatelja izdržavanja, posebno što je kod ugovora o doživotnom izdržavanju moguća situacija narušavanja načelu jednake vrijednosti davanja izraženog u odredbi člana 15. ZOO. Naime, ukazano je da je važno da su davanja prvotuženog zavisna od promjenjivih potreba primatelja izdržavanja, jer u slučaju kada bi količina davanja bila unaprijed tačno određena, ne bi se radilo o ugovoru o doživotnom izdržavanju već o ugovoru o doživotnoj renti.

12. Također, istaknuto je da se revizija poziva da je nedopuštena pobuda (da se apelant onemogući da naslijedi imovinu primatelja izdržavanja) bila uslov zaključenja ugovora, naročito onog iz 2011. godine, u kome je unesena i konstatacija notara „da je primatelj izdržavanja u sukobu sa apelantom i da zahtjeva zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju sa tuženim kojima ostavlja svoje nekretnine". U vezi s tim, ukazano je da pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu valjanost (član 53. stav 1. ZOO). Međutim, istaknuto je da kada je riječ o nedopuštenoj pobudi koja je podstakla jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je ta pobuda bila u svijesti drugog ugovarača ili mu nije mogla ostati nepoznata, onda će takva pobuda dovesti do ništavosti ugovora (stav 2. člana 53. ZOO), za razliku od ugovora bez naknade kada je relevantna i onda kada nije među strankama utvrđena kao uslov (stav 3. člana 53. ZOO). Dakle, kad je ugovor teretan pobuda je relevantna ako je utvrđena kao uslov valjanosti ugovora. Kada se navedeno primjeni na ugovor o doživotnom izdržavanju, proizlazi da bi ovaj ugovor bio ništav ako njegova sadržina ne odgovara stvarnoj volji stranaka, ili da je zaključen sa ciljem da se izigra pravo nasljeđa, a ne da se osigura izdržavanje, što je osnovni elemenat ugovora o doživotnom izdržavanju.

13. Vrhovni sud je istakao da kod ugovora sa naknadom, odnosno teretnih ugovora kakav je ugovor o doživotnom izdržavanju, izvršenje obaveze jednog ugovarača osnov je obaveze drugog, dok se sve druge pobude, kao dalji pokretači volje, smatraju pravno irelevantnim. Isto tako, navedeno je da stranke mogu prilikom stupanja u obligacione odnose imati veoma različite pobude, a samo jedna od njih je pravno relevantna i ista kod iste vrste ugovora: svaki primatelj izdržavanja, bez obzira na različitost pobuda, obavezuje se radi toga što se i davatelj izdržavanja obavezuje prema njemu. Stoga, ukazano je da konstatacija notara u ugovoru o doživotnom izdržavanju iz 2011. godine, da je primatelj izdržavanja u sukobu sa apelantom i da zahtjeva zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju sa tuženim kojima ostavlja svoje nekretnine, ne predstavlja uslov valjanosti ugovora, a tako ni nedopuštenu pobudu kako pogrešno smatra apelant. Naime, istaknuto je da je to konstatacija volje oca parničnih stranaka kao primatelja izdržavanja, da zaključi ugovor sa tuženima, a ne i sa apelantom. Utvrđujući tokom postupka da je otac parničnih stranaka u dobi od oko 80 godina života, da je prije zaključenja ugovora bio operisan, pretrpio moždani udar, od čijih posljedica mu je bila potrebna tuđa briga i pažnja (i sam apelant je kako proizlazi sa ocem proveo iz tog razloga u 2007. godini oko pola godine), Vrhovni sud je ukazao da slijedi da je kod primatelja izdržavanja postojala stvarna potreba za izdržavanjem, te da su ugovorne strane išle za tim da tuženi stvarno daju izdržavanje primatelju izdržavanja, a ne da se izigraju prava apelanta kao zakonskog nasljednika. Uostalom, navedeno je da nije sporno da je otac parničnih stranaka apelantu 2007. godine, prije zaključenja spornih ugovora, poklonio zemljište na kome je on napravio kuću, što također ukazuje da nije u pitanju izigravanje nasljednog prava apelanta, već da je volja primatelja izdržavanja bila da mu izdržavanje daju tuženi, sa kojima je kako proizlazi bio u boljim odnosima nego sa apelantom.

14. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo-relevantne odredbe ZPP i ZOO. U vezi s tim, apelant tvrdi da je uvidom u ugovor o doživotnom izdržavanju od 28. decembra 2011. godine jasno da ni Vrhovni sud nije protumačio volju, odnosno pravu pobudu za zaključenjem ugovora, kao ni svi drugi sudovi koji su odlučivali u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant navodi da je motiv za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju upravo da se on izigra u zakonskom pravu naslijeđa, što ugovor čini ništavim i ne može prouzrokovati nikakve pravne posljedice. Također, apelant ukazuje da su navedene povrede od strane redovnih sudova imale za posljedicu i donošenje pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka kojom je obavezan apelant da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka. Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

386. stav (1) (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Načelo jednake vrednosti davanja Član 15.

(1) U zasnivanju dvostranih ugovora strane polaze od načela jednake vrednosti uzajamnih davanja.

(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posledice.

Kakav mora biti predmet obaveze Član 46.

(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.

(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Pobude za zaključenje ugovora Član 53.

(1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.

(2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.

(3) Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo ni kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Ustavni sud prije svega nalazi da je u postupku odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant, između ostalog, tražio da se utvrdi da su ništavi ugovori o doživotnom izdržavanju i apelant obavezan da tuženim na ime troškova postupka isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanta, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7427/18 (L. B.) | Sudska praksa | Aktio