Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3795/18 (D. P.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3795/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-3795/18, rješavajući apelaciju Darija Prodanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darija Prodanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 018149 17Kž2 od 8. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darijo Prodanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banja Luke, podnio je 10. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 018149 17Kž2 od 8. maja 2018. godine
2. Presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 018149 16 K 2 od 2. oktobra 2017. godine (koja je donesena nakon ponovljenog suđenja), apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u zatvoru. Apelantu je izrečena mjera sigurnosti - Zabrana upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od dvije godine, računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja te mjere. Apelant je obvezan platiti troškove kaznenog postupka i sudski paušal, dok su oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 018149 17Kž2 od 8. maja 2018. godine odbijene su, kao neosnovane, žalbe apelantovih branitelja i potvrđena je presuda Okružnog suda broj 11 0 K 018149 16 K 2 od 2. oktobra 2017. godine.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je branitelj, advokat Vesna Rujević žalbu podnijela iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i održi pretres pred ovim sudom. Branitelj advokat Dušan Tomić u žalbi nije naveo osnove pobijanja presude, nego je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred „drugim sudećim vijećem".
5. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je, nakon što je razmotrio spis i navode iz žalbe, utvrdio da odbijanjem prijedloga obrane za ponovnim saslušanjem prometnog vještaka odbrane, prvostupanjski sud nije povrijedio apelantovo pravo na obranu, niti je prekršio odredbu člana 14. stav 1. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), kao ni odredbu člana 6. stav 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Obrana je u žalbi tvrdila da je u postupku donošenja prvostupanjske presude povrijeđeno apelantovo pravo na obranu iz razloga što je odbijen prijedlog obrane za ponovnim saslušanjem prometnog vještaka odbrane, a da je pri tome, prvostupanjski sud izdao naredbu za dopunsko vještačenje Komisiji vještaka Prometnog fakulteta u Doboju, te zatim prihvatio Dopunu te komisije i saslušao prof. dr. Tihomira Ćurića - predstavnika te komisije. Vrhovni sud je, u pogledu tih navoda našao da obrana nema osnova za tu tvrdnju. Ukazano je da je diskreciono pravo suda, sadržano u odredbi člana 278. stav 2. ZKP RS, da odbije dokazne prijedloge stranaka ako zaključi da predloženi dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban, pri čemu je ta diskrecija ograničena obvezom suda da navede razloge iz kojih nije uvažio predložene dokaze, pa bi odsustvo tih razloga predstavljalo povredu prava na obranu. Međutim, u konkretnom slučaju je prvostupanjski sud dao razloge zbog čega smatra da predloženi dokaz obrane nema značaja za ovaj predmet. Sa druge strane, prvostupanjski sud je dao obrani mogućnost da angažira vještaka prometne struke po vlastitom izboru, što je obrana i učinila i angažirala prof. dr. Milomira Veselinovića, koji je sačinio pismeni nalaz i mišljenje, te je saslušan na glavnom pretresu tijekom prvog suđenja, pa je taj njegov pismeni nalaz i mišljenje na ponovljenom suđenju prihvaćen kao dokazni materijal, shodno odredbi člana 331. stav 4. ZKP RS. Osim toga, prometno vještačenje Komisije vještaka Prometnog fakulteta u Doboju, zajedno sa dopunom tog vještačenja, je dokaz čije je izvođenje naložio prvostupanjski sud, a ne optužba. S obzirom na to, Vrhovni sud drži da nema mjesta prigovoru iz žalbe zasnovanom na tvrdnji o počinjenoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS, jer obrana tijekom prvostupanjskog postupka nije dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na optužbu, niti je došlo do povrede načela jednakosti oružja.
6. Dalje, Vrhovni sud je, u odgovoru na žalbene navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP RS, našao da nisu osnovani budući da izreka osporene presude nije nerazumljiva, nije proturječna sama sebi, niti njenim razlozima, kao i da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja kaznenog djela i apelantove krivnje i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu Kaznenog zakona. Vrhovni sud je stava da su činjenična utvrđenja iz osporene presude, suprotno prigovorima iz žalbe, potpuna i pravilna. Ukazano je da su ta utvrđenja zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom, iznesenima u obrazloženju pobijane presude, i ocijenjenima na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP RS, kao i da je takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden i konačan, po ocjeni Vrhovnog suda pravilan zaključak da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osuđen. S tim u vezi, ukazano je da prigovori iz žalbe kojima se ta utvrđenja dovode u sumnju, nisu osnovani. Istaknuto je da je u osporenoj presudi detaljno iznesen sadržaj izvedenih dokaza, da su ti dokazi pravilno ocijenjeni i na temelju takve ocjene izveden pravilan zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo. Navedeno je da je u osporenoj presudi posebno analiziran sadržaj nalaza prometnih vještaka Vojislava Subotića, dr Milomira Veselinovića i vještačenje Prometnog fakulteta u Doboju - komisije vještaka dr Perice Gojkovića, dr Tihomira Đurića i Milenka Svjetlanovića (zajedno sa dopunom tog nalaza). Osim toga Vrhovni sud je stava da je prvostupanjski sud dao valjane razloge zbog čega je prihvatio nalaz komisije fakulteta, a zbog čega nije prihvatio nalaze prometnih vještaka Vojislava Subotića i dr Milomira Veselinovića.
7. Vrhovni sud drži da je, prihvaćajući nalaz komisije Prometnog fakulteta u Doboju, nasuprot žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da do prometne nezgode ne bi došlo da je apelant vozilom upravljao dozvoljenom brzinom od 60 km/sat, te da upravljanje vozilom brzinom od najmanje 117,7 km/sat predstavlja apelantov propust koji je u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom prometne nezgode i težinom njenih posljedica. Istaknuto je da iz nalaza komisije Prometnog fakulteta u Doboju proizlazi da se vozilo kojim je upravljao apelant kretalo brzinom od 60 km/sat, do mjesta sudara stiglo bi za oko 3,9 sekundi, odnosno za 1,9 sekundi kasnije, a za tu razliku vremena vozilo kojim je upravljao oštećeni bi prešlo dodatnih 11,8 m, pa do nezgode ne bi došlo, obzirom da je za manevar skretanja ulijevo na sporedni put oštećenom bio potreban put od 12,4 m. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se u nalazu vještaka obrane prof. dr. Veselinovića ne nalaze parametri na temelju kojih je taj vještak utvrdio pređeni put vozila kojim je upravljao oštećeni u lijevom skretanju do mjesta sudara u dužini od 6,50 m, što bi bila dužina od izlaska iz vidnog polja kamere do mjesta primarnog kontakta, kao i da je pravilno postupio kada je prihvatio da je od strane Komisije vještaka dužina od 7,20 m pravilno utvrđena (dužina od izlaska iz vidnog polja kamere do mjesta primarnog kontakta).
8. Nadalje, Vrhovni sud je našao neosnovanima žalbene prigovore kojima je kazano na „načelo povjerenja" u prometu. Istaknuto je da upravo imajući u vidu to načelo oštećeni pravilno procijenio da radnju skretanja ulijevo može izvršiti sigurno, ne ugrožavajući ni sebe ni druge, te da je pretpostavljao da se nadolazeće vozilo kojim je upravljao apelant, kreće dozvoljenom brzinom. Pri tome je istaknuto da je apelant, kao vozač, prekršio dvije blanketne norme: vozilom je upravljao u stanju teškog pijanstva, sa koncentracijom alkohola u krvi od 2,13 promila i nedozvoljenom brzinom od 117,7 km/sat, na putu gdje je dozvoljena brzina 60 km/sat, zbog čega se ne može pozivati na „načelo povjerenja". Dakle, oštećeni je vozilom upravljao dozvoljenom brzinom, uključio je lijevi pokazivač pravca, kao namjeru poduzimanja radnje skretanja ulijevo, te radnju skretanja ulijevo poduzeo upravo prema „načelu povjerenja" koje se ogleda u tome da vozilo koje mu dolazi iz suprotnog smjera, dolazi dozvoljenom brzinom od 60 km/sat i te je radnju skretanja ulijevo i poduzeo, ocijenivši da će je uspjeti završiti ne ugrožavajući ni sebe, ni suputnika u vozilu, kao ni vozača vozila koje mu dolazi u susret, a tu bi radnju završio sigurno, jer bi svojim vozilom sišao sa saobraćajne trake kojom se kretao apelant i do prometne nezgode ne bi ni došlo u situaciji da se apelant u svom vozilu kretao dozvoljenom brzinom.
9. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno utvrdio da se ne može prihvatiti vještačenje o duljini reagiranja vozača pod djelovanjem alkohola u odnosu na duljinu reagiranja trijeznog vozača, jer je svaki vozač dužan da vozilom upravlja bez djelovanja alkohola, pa činjenica da je apelant vozilom upravljao pod djelovanjem alkohola, ne može biti olakšavajuća okolnost pri vršenju proračuna njegove reakcije kao vozača. Stoga je po ocjeni Vrhovnog suda, neprihvatljiv navod prometnog vještaka odbrane, koji je uzeo produženo reagiranje apelanta zbog utjecaja alkohola i to od oko „1,7 sekundi" i na taj način izveo zaključak da apelant, čak i da se kretao brzinom od 60 km/sat (uzimajući u obzir koncentraciju alkohola), ne bi mogao zaustaviti svoje vozilo, ni forsiranim kočenjem na udaljenosti od 37,36 metara. Imajući u vidu takvo stanje dokaza Vrhovni sud je potvrdio stav prvostupanjskog suda da je bilo nepotrebno ponovno saslušanje saobraćajnog vještaka obrane, koje je obrana predlagala na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom, budući da su provedeni dokazi bili dovoljni za potpuno i pravilno utvrđenje svih konkretnih okolnosti i uzroka nastanka predmetne saobraćajne nezgode.
10. Budući da je obrana osporavala odluku o kazni, Vrhovni sud je ispitao osporenu presudu i u tom pogledu i našao da su pravilno utvrđene i u osporenoj presudi obrazložene sve olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, prvenstveno okolnost da je obiteljski čovjek, otac jednog djeteta, zatim protek vremena od izvršenja djela, da ranije nije osuđivan, te da oštećeni nisu postavili imovinskopravni zahtjev. Cijenjene su i otežavajuće okolnosti, prije svega činjenica da je apelant prouzrokovao prometnu nezgodu sa posljedicama koje su rezultirale smrću dva mlada čovjeka, da je jedna osoba zadobila tešku tjelesnu povredu, a druga lake tjelesne povrede. Vrhovni sud je naveo da prihvaća sve razloge prvostupanjskog suda o ocjeni tih okolnosti, kao i da je kazna izrečena osporenom presudom nužna i potrebna mjera kazne za ostvarivanje svrhe kažnjavanja.
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije. U vrlo opširnim apelacionim navodima istkao je da se povreda navedenog prava ogleda u narušenoj ravnopravnosti stranaka i proizvoljnost u ocjeni dokaza od strane redovnih sudova, jer osuđujuća presuda ne sadrži razloge iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osuđen, kao i da sud nije dao objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o apelantovoj krivnji, posebno ukoliko se imaju u vidu kontradiktornosti prihvaćenog Nalaza i mišljenja i njegove Dopune od strane Komisije i izjašnjenja dr. Durića na glavnom pretresu. Nadalje, naveo je da redovni sudovi nisu dali zadovoljavajuće obrazloženje zaključka o apelantovoj krivnji, te nedostatak objektivizacije subjektivne ocjene suda svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza, što nije u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 2. Europske konvencije. Dalje, naveo je da sudovi nisu savjesno i sveobuhvatno obrazložili osporene presude, a obrazloženja koja su dali nisu dovoljno precizna i jasna, te se iz tih obrazloženja ne vidi njihova obaveza poštovanja principa in dubio pro reo. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud izveo proizvoljne zaključke te se nije detaljnije upuštao u pitanje ocjene dokaza koje je dao prvostupanjski sud, što je primarni zadatak tog suda kako s aspekta krivičnopravnih propisa, tako i Europske konvencije, zbog čega je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 3. tačka (d) "da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u korist apelanta pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega".
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je apelant ukazao u apelaciji, odnose uglavnom na način na koji je redovni sud ocijenio dokaze i utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Budući da navodi iz apelacije upućuju na ocjenu dokaza, Ustavni sud drži da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, detaljno obrazlažući svoje razloge da podrži način na koji je prvostupanjski sud ocijenio dokaze i došao do odluke u konkretnom predmetu, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi iz predmetne apelacije pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević