Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4750/18 (A.M.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4750/18
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4750/18, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 007756 16 K od 4. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenica, kojeg zastupa Enver Skopljak, advokat iz Zenice, podnio je 17. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 007756 16 K od 4. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 15. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudom mogu se sumirati na slijedeći način:
4. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 007756 16 K od 4. oktobra 2017. godine, apelant je, zajedno s drugim licima, proglašen krivim da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude. Istom presudom žalba Tužiteljstva je djelomično uvažena, pa je presuda Kantonalnog suda od 4. oktobra 2017. godine preinačena u odluci o kazni koja je izrečena dvojici saoptuženih E. N. i S. K. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u žalbi prvostepenu presudu pobijao zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o troškovima krivičnog postupka. Tužiteljstvo je žalbom prvostepenu presudu pobijalo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji.
7. Dalje, navedeno je da je apelant, pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), pozivajući se pri tome na iskaz svjedoka D. B., koja je navela da je njoj i njenoj kćerki apelant u predmetnom događaju pomogao i da ih je spasio. S tim u vezi, apelant je u žalbi tvrdio da prvostepeni sud tim činjenicama koje su od bitnog značaja za odluku o apelantovoj krivici nije dao nikakav značaj u osporenoj presudi, niti je iskaz navedenog svjedoka doveo u vezu sa iskazima oštećenih N. S. i P. S., koji su se o navedenoj okolnosti potpuno drugačije izjašnjavali. Osim toga, apelant je naveo u žalbi da prvostepeni sud, kada su u pitanju dešavanja na „Kamenjaru", iskaze svjedoka N. S. i P. S., koji su se u pogledu apelantovih radnji i postupanja u svojim iskazima različito izjašnjavali, nije pravilno ocijenio, niti je u pobijanoj presudi dao ocjenu vjerodostojnosti ovih protivrječnih dokaza. Vrhovni sud je ustanovio da su ti navodi neosnovani. Istaknuto je da prvenstveno nije osnovan žalbeni prigovor da osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao razloge o svim činjenicama značajnim za odluku u predmetnoj stvari. U pogledu iskaza svjedoka na koje se apelant pozvao u žalbi, ukazano je da je prvostepeni sud, nakon što je na str. 9-13 obrazloženja osporene presude prezentirao sadržaj iskaza tih svjedoka, postupajući u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH, izvršio ocjenu navedenih dokaza i u obrazloženju pobijane presude potpuno jasno i određeno naveo iz kojih dokaza i zbog čega smatra da je utvrđeno da je apelant, kao pripadnik Stanice javne bezbjednosti Zenica, prilikom pretresa zaseoka Gojkovac, na način kako je to opisano u izreci osporene presude, fizički i psihički mučio građane srpske nacionalnosti, oštećene N. S. i P. S. Pri tome, kada su u pitanju određena odstupanja u iskazima ova dva svjedoka, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud na str. 20 i 21 obrazloženja presude naveo da se ne radi o odstupanjima u pogledu izjašnjenja svjedoka o relevantnim činjenicama, već u pogledu izjašnjenja o tome kada je započeo pretres zaseoka Gojkovac, mjesta u zaseoku u kojem su oštećeni, radi pokazivanja naoružanja, vođeni i ko je sve bio u kući J. S. kada je on od povreda podlegao. Vrhovni sud smatra da je za ta odstupanja prvostepeni sud dao prihvatljivo objašnjenje, navodeći da su navedena odstupanja logična, prije svega s obzirom na okolnosti pod kojima se predmetni događaj odvijao, ali i na protek vremena od predmetnih dešavanja do svjedočenja o tim dešavanjima. Na osnovu navedenoga, Vrhovni sud je ustvrdio da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor da osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.
8. Dalje, navedeno je da apelant u žalbi, kada je u pitanju činjenična osnova pobijane presude, pozivajući se na iskaz svjedoka D. B., nastoji dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza i kredibilitet svjedoka N. S. i P. S. Vrhovni sud je smatrao da ti žalbeni prigovori ne dovode u pitanje, niti umanjuju vrijednost svjedočenja oštećenih N. S. i P. S. kada se ima u vidu činjenica da su njih dvojica potpuno jasni i uvjerljivi u svojim iskazima, pri tome identično citirajući i riječi kojim se apelant tom prilikom obratio, kao i činjenica da je svjedok, tokom verbalne komunikacije između apelanta i njene kćerke, od kćerke bila udaljena oko 100 metara, pa je logično da sa te udaljenosti nije mogla čuti razgovor između njih. Dalje, Vrhovni sud je naveo da vjerodostojnost iskaza svjedoka P. S. i N. S. ne dovode u pitanje ni apelantovi navodi da su iskazi tih svjedoka, i kada su u pitanju dešavanja na „Kamenjaru“, protivrječni. Ovo zbog toga što je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude ocijenio određene nedosljednosti u njihovim iskazima i zaključio da, s obzirom na sve okolnosti na koje se u tom dijelu presude pozvao, ta odstupanja nisu dovela u pitanje pouzdanost i vjerodostojnost tih iskaza kao cjeline ili u vezi sa drugim izvedenim dokazima, te je pravilno utvrdio i to da navedene razlike nisu od odlučnog značaja za odluku u predmetnoj krivičnopravnoj stvari.
9. Kada su u pitanju činjenična utvrđenja i odluka o apelantovoj krivici, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud imao u vidu iskaz svjedoka, oštećenog P. S., koji je u svom iskazu, koji je Vrhovni sud detaljno u presudi prezentirao, opisao apelantovo ponašanje. Vrhovni sud je istakao da, kada su u pitanju izjašnjenja svjedoka o onom šta se dešavalo dok su vršeni pretresi kuća, suprotno tvrdnjama iz apelantove žalbe, u iskazima saslušanih svjedoka nema nedosljednosti, pa je u prilog toj tvrdnji Vrhovni sud u presudi ukazao na ključne dijelove iskaza saslušanih svjedoka. Nadalje, Vrhovni sud smatra da zaključak prvostepenog suda da je apelant kritične prilike tukao oštećenog N. S. nije doveden u pitanje navodima žalbe da je nelogično da taj udarac kundakom puške nije vidio niko od svjedoka oštećenih, očevidaca predmetnog događaja i da je svjedok D. S., kada je u pitanju fizičko ozljeđivanje oštećenog N. S., u svom iskazu navela da je N. S. tukao drugi optuženi. Istaknuto je da je svjedok, oštećeni N. S. u svom iskazu potpuno jasno i određeno naveo da se apelantovi udarci kundakom puške nisu dogodili ispred kuće o čemu se u svom iskazu izjašnjavala svjedok D. S., nego kada je odveden iza te kuće, pri čemu je detaljno opisao u koji dio tijela je išao zamah kundakom puške i na koji način je on taj zamah osujetio, pa je udaren u predjelu nogu. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je smatrao da se žalbom neosnovano osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog osporenom presudom.
10. Nadalje, Vrhovni sud je ustanovio da su neosnovane apelantove tvrdnje iz žalbe da radnje za koje se apelant tereti, koje je navodno preduzeo prema oštećenima, ne predstavljaju obilježja krivičnog djela za koje je osuđen, niti postupanje suprotno Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata, jer oštećeni nisu zadobili tjelesne ozljede, niti su pretrpjeli teške bolove i patnje. S tim u vezi, ukazano je da je prvostepeni sud, pozivajući se pri tome na dokaze izvedene tokom postupka, prvenstveno iskaze svjedoka oštećenih, koje je ocijenio vjerodostojnim i kao takve prihvatio, naveo sasvim jasne i prihvatljive razloge zbog čega je ustanovio da je apelant, kao policajac Stanice javne bezbjednosti Zenica, u presudi opisanim radnjama (premlaćivanjem i drugim oblicima mučenja), preduzetim prema civilima srpske nacionalnosti u zaseoku Gojkovac, tokom akcije pretresa i razoružavanja, kršio pravila međunarodnog prava. U tom dijelu presude Vrhovni sud je opisao ponašanje apelanta i drugih optuženih, te ukazao na posljedice koje su pretrpjeli oštećeni zbog tog ponašanja. Vrhovni sud smatra da su oštećeni trpjeli teške tjelesne i duševne bolove, kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud, te da izazivanje takvih posljedica predstavlja kršenje odredaba Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata, što i jeste u osnovi inkriminacije krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. Povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što redovni sudovi u postupku nisu utvrdili da je apelant izvršio radnju mučenja koja mu se stavlja na teret kao radnja izvršenja krivičnog djela iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog KZ bivše SFRJ. Tvrdi da u postupku nisu utvrđeni, pa čak ni utvrđivani, navodni teški bolovi i patnje koje su radnje izvršenja mučenja, već da se samo pretpostavlja da u povredama koje su zadobili oštećeni postoje obilježja teških bolova i patnji, pa kako sudovi nisu utvrdili ove povrede, a na presumpciji se ne može zasnivati sudska odluka, smatra da je time učinjena povreda prava na pravično suđenje na apelantovu štetu. Tvrdi da u osporenim presudama nije obrazloženo u čemu se sastoji mučenje koje je izvršio apelant prema oštećenima N. S. i P. S. a da je to moralo biti obrazloženo budući da je to konstitutivni element krivičnog djela iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ bivše SFRJ i radnje izvršenja koja se apelantu stavlja na teret. Dakle, da bi se zlostavljanje kvalificiralo kao mučenje, ono mora imati i element nanošenja teških bolova i patnji nanesenih oštećenim licima. U tom smislu je ukazao na stav Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije u predmetu Tužitelj protiv Milorada Krnojelca, stav Suda Bosne i Hercegovine u predmetu protiv Sretena Lazarevića i drugih, te stav Vrhovnog suda u presudi broj 06 0 K 008950 16KŽ od 13. aprila 2017. godine u predmetu protiv Suada Ramića. Nadalje, apelant je u opširnim navodima iznio svoje (kontra) argumente, osporavajući utvrđenja iz osporenih presuda, ponovio je navode koje je istakao u žalbi protiv prvostepene presude, tvrdeći da su sudovi propustili da valjano i argumentirano obrazlože svoju odluku, da je ocjena izvedenih dokaza bila proizvoljna, posebno ističući da sud na osnovu izvedenih dokaza nije mogao doći do zaključka da je apelant počinio radnju mučenja oštećenih N. S. i P. S. budući da tokom postupka nisu na siguran i pouzdan način utvrđene teška bol i patnja kod oštećenih, nego je presuda zasnovana na pretpostavci.
b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, u pogledu apelantovih navoda da prvostepenisud nije dao razloge o odlučnim činjenicama za odluku o apelantovoj krivici i da se presuda zasniva na pretpostavkama, a ne dokazima, ukazao da su ti navodi već razmatrani u drugostepenoj presudi, te da su, uz navođenje razloga koji su sud opredijelili za takvu odluku, ocijenjeni kao neosnovani. U vezi s tim da se presude u pogledu odluke o krivici u odnosu na apelanta temelje na pretpostavkama, Vrhovni sud je uputio na stranu 6, posljednji pasus, stranu 7, prvi i posljednji pasus, stranu 8 i stranu 9, prvi i posljednji pasus, i stranu 10, prvi pasus, obrazloženja drugostepene presude. Nadalje, u pogledu navoda iz apelacije da oštećeni nisu bili izloženi mučenju apelanta koje bi, s obzirom na kriminogenu aktivnost, predstavljalo kršenje pravila međunarodnog prava i tako činilo obilježje krivičnog djela iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ za koje je apelant proglašen krivim, Vrhovni sud je uputio na stranu 12, posljednji pasus, i stranu 13, drugi pasus, obrazloženja drugostepene presude na kojima su razmatrani i ocijenjeni kao neosnovani identični prigovori koji su isticani i u žalbi protiv prvostepene presude.
14. Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena u skladu sa zakonom, da je u njoj izvršena pravilna ocjena cjelokupne dokazne građe, kao i ocjena koja se odnosi na radnju izvršenja krivičnog djela. Dalje, navedeno je da obrazloženje prvostepene presude nije zasnovano na proizvoljnoj i paušalnoj ocjeni dokazne građe, kao i da presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.
15. Tužiteljstvo je istaklo da su u apelaciji ponovljene činjenice koje je apelant isticao kako u prvostepenom postupku, tako i u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom, o čemu su redovni sudovi u svojim odlukama dali zakonita, uvjerljiva i logična objašnjenja.
V.Relevantni propisi
16. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakonu o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
17. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.
S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka USBiH i 42/18-Rješenje USBiH, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2018. godine a apelacija je podnesena 17. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
26. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze s obzirom na to da smatra da nije utvrđen stepen patnje koju su pretrpjeli oštećeni, odnosno da li se patnja koju su pretrpjeli može smatrati dovoljno jakom da bi takvo ponašanje potpalo pod ono zabranjeno KZSFRJ i Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata. Pri tome apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
28. U vezi sa ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
29. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
30. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža, s obzirom na to da su u apelaciji ponovljeni navodi koje je apelant isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, te da je na apelantove navode odgovoreno u osporenim presudama. Naime, Vrhovni sud je, ocjenjujući apelantove navode da prvostepeni sud nije dao razloge o svim činjenicama od značaja za odluku u predmetnoj stvari, ukazao da je prvostepeni sud izvršio pravilnu ocjenu provedenih dokaza i u obrazloženju pobijane presude potpuno jasno i određeno naveo iz kojih razloga je ustanovio da je utvrđeno da je apelant, na način kako je to opisano u izreci osporene presude, fizički i psihički mučio građane srpske nacionalnosti. U pogledu odstupanja u iskazima svjedoka, redovni sudovi su ukazali da se ne radi o odstupanjima u pogledu izjašnjenja svjedoka o relevantnim činjenicama, nego o logičnim odstupanjima uvjetovanim, prije svega, okolnostima pod kojima se predmetni događaj odvijao, ali i protekom vremena od predmetnih dešavanja do svjedočenja o tim dešavanjima. U pogledu apelantovih navoda da nije utvrđeno da radnje koje je preduzeo prema oštećenima ne predstavljaju obilježja krivičnog djela za koje je osuđen, niti postupanje suprotno Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata, jer oštećeni nisu zadobili tjelesne ozljede, niti su pretrpjeli teške bolove i patnje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključak o stepenu patnje koju su pretrpjeli oštećeni utemeljio na dokazima izvedenima tokom postupka, prvenstveno iskazima oštećenih za koje je utvrđeno da su vjerodostojni. Osim toga, u osporenim presudama detaljno je opisano apelantovo ponašanje, radnje koje je preduzeo, ukazano je na posljedice koje su pretrpjeli oštećeni i utvrđeno da izazivanje takvih posljedica predstavlja kršenje odredaba Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata, što i jeste u osnovi inkriminacije krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, Vrhovni i Kantonalni sud za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o postojanju krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ za koje je apelant proglašen krivim.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević