Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6870/18 (Mldb. R. M.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6870/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6870/18, rješavajući apelaciju mldb. R. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija mldb. R. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 055717 15 Rev od 11. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 055717 15 Gž od 29. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 055717 11 P od 7. januara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mldb. R. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žepča, koju zastupa majka Š. M. kao zakonski zastupnik, koju zastupa Alma Mulahasanović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 055717 15 Rev od 11. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 055717 15 Gž od 29. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 055717 11 P od 7. januara 2015. godine. Kao podnositelji apelacije navedeni su mldb. R. M. i drugi, a uz apelaciju je dostavljena punomoć koju je potpisala apelanticina majka Š. M. kao njena zakonska zastupnica, kojom je advokatica Alma Mulahasanović ovlaštena da zastupa apelanticu pred Ustavnim sudom. S obzirom na to da u apelaciji nije izričito navedeno ko su drugi apelanti, od apelanticinog zastupnika zatraženo je da u roku od osam dana od dana prijema dopisa dopuni apelaciju tako što će precizirati ko su apelanti, te da dostavi punomoć za zastupanje svih apelanata, ukoliko ih ima više. Dopis Ustavnog suda kojim je tražena dopuna apelacije vraćen je Ustavnom sudu s naznakom „obaviješten, nije podigao“, nakon čega je, u skladu sa članom 75. Pravila Ustavnog suda, dostavljanje izvršeno 17. juna 2020. godine putem oglasne ploče Ustavnog suda. Imajući u vidu da apelacija nije dopunjena u ostavljenom roku (rok istekao 25. juna 2020. godine), Ustavni sud smatra da je samo apelantica podnijela apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Kantonalne bolnice Zenica (u daljnjem tekstu: prvotužena), Poliklinike „Sunce“ Zenica (u daljnjem tekstu: drugotužena), A. G. (u daljnjem tekstu: trećetuženi), M. Š. (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi), E. Š. (u daljnjem tekstu: petotuženi) i B. G. (u daljnjem tekstu: šestotuženi) zatraženo je u periodu od 20. do 22. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Ustavni sud je u periodu od 22. januara do 6. februara 2020. godine zaprimio odgovore na apelaciju od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, drugotužene, trećetuženog, četvrtotuženog, petotuženog i šestotuženog. Prvotužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 055717 11 P od 7. januara 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice, apelanticine majke Š. M. (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica), apelanticinog oca S. M. (u daljnjem tekstu: trećetužitelj), te apelanticinih sestara mldb. S. M. i mldb. Dž. M. (u daljnjem tekstu: četvrtotužiteljica i petotužiteljica) kojim su tražili da se prvotužena, drugotužena, trećetuženi (dr. specijalista ginekologije, načelnik Službe za ženske bolesti, perinatologiju i neonatologiju kod prvotužene), četvrtotuženi (dr. specijalista ginekologije zaposlen kod prvotužene), petotuženi (dr. specijalista opće kirurgije, specijalista ortopedije i traumatologije, zaposlen kod drugotužene) i šestotuženi (dr. specijalista ginekologije i akušerstva, zaposlen kod drugotužene) obavežu da apelantici i ostalim tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate novčani iznos preciziran u izreci presude, i to: apelantici na ime duševnih bolova zbog gubitka životne sposobnosti i na ime naknade za duševne bolove zbog naruženosti, drugotužiteljici na ime duševnih bolova zbog teškog invaliditeta i naruženosti mldb. kćerke i na ime naknade za pretrpljeni strah, trećetužitelju na ime duševnih bolova zbog teškog invaliditeta i naruženosti mldb. kćerke, te četvrtotužiteljici i petotužiteljici na ime duševnih bolova zbog teškog invaliditeta i naruženosti sestre određene novčane iznose (preciznije navedeni u izreci presude), sve sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Dalje, prvostepenom presudom odbijen je zahtjev kojim je traženo da se obavežu tuženi da apelantici na ime rente zbog gubitka životne sposobnosti mjesečno plaćaju određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom sve na ruke drugotužiteljici, kao i da joj na ime naknade za pomoć i njegu koju je doživotno dužna davati apelantici mjesečno plaćaju određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, sve na način kako je navedeno u izreci presude.
7. Također, prvostepenom presudom odbijen je zahtjev kojim je traženo da se tuženima naloži da apelantici i ostalim tužiteljima solidarno kupe nekretninu, u naravi stan najmanje površine od 60 m u Zenici, u blizini medicinske ustanove, podoban za korištenje teškom invalidu i smještaj apelantice i ostalih tužitelja ili da se tuženi obavežu da apelantici i ostalim tužiteljima solidarno isplate novčani iznos naveden u izreci presude za kupovinu nekretnine koja će odgovarati apelanticinim potrebama.
8. Dalje, odbijen je zahtjev da se tuženi obavežu da apelantici i ostalim tužiteljima solidarno naknade troškove parničnog postupka.
9. Prvostepenom presudom obavezani su apelantica i ostali tužitelji da drugotuženoj, trećetuženom, četvrtotuženom, petotuženom i šestotuženom naknade troškove postupka u iznosu navedenom u izreci presude. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka je odbijen.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se činjenični navodi na kojima su apelantica i ostali tužitelji zasnovali tužbeni zahtjev mogu svesti na to da tuženi doktori nisu obavijestili i informirali drugotužiteljicu u pogledu njene trudnoće, čime su je doveli u zabludu, a od čega je zavisila njena odluka o rođenju djeteta čiji su teški deformiteti takve prirode da su nespojivi sa životom, tj. drugotužiteljici je uskraćeno zakonsko pravo na donošenje odluke zbog pogrešne dijagnoze i neinformiranja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je drugotužiteljica bila trudna i da se na prvi pregled javila kada je bila u 18. nedjelji trudnoće, dok je drugi pregled obavila kada je bila u 22. nedjelji trudnoće, da je oba pregleda obavio dr. F. K. u Domu zdravlja Žepče, koji je kao svjedok, između ostalog, izjavio da je prilikom drugog pregleda drugotužiteljice posumnjao da kod apelantice nešto nije u redu, te da je drugotužiteljici predložio da potraži još neko mišljenje. Općinski sud je naveo da je drugotužiteljica treći pregled obavila u 22. nedjelji trudnoće u privatnoj ginekološkoj ordinaciji u Žepču, da je pregled obavila dr. A. Đ., koja je kao svjedok, između ostalog, izjavila da drugotužiteljica nije iznijela nikakve probleme u vezi s trudnoćom, te da je prilikom pregleda postavila sumnju u vezi s donjim ekstremitetima kod apelantice, pa je uputila drugotužiteljicu na pregled kod prvotužene. Također je naveo da je drugotužiteljica četvrti pregled obavila u 22. nedjelji trudnoće kod prvotužene (specijalistička ambulanta, služba za UZV), a pregled su izvršili trećetuženi i četvrtotuženi. Dalje je ukazao da je četvrtotuženi kao svjedok izjavio da je izvršio opći pregled drugotužiteljice i da je pregledom ustanovio postojanje deformiteta donjih ekstremiteta kod apelantice, a da nije uspio sa sigurnošću da prikaže gornje ekstremitete, te da se tom prilikom konsultirao s trećetuženim. Zatim, navedeno je da su uzeli u obzir činjenicu da su drugotužiteljica i njena trudnoća u stabilnom stanju, da nije bilo akutnih znakova ugroženosti njihovih života, kao i da u sklopu njima poznate medicinske prakse nema mogućnosti za liječenje deformiteta koje su uspjeli prikazati. Također, razmotrili su i činjenicu da kod prvotužene i u JU Zeničko-dobojskog kantona nema dostupnog aparata koji bi omogućio suptilniju procjenu i bolji uvid, te su procijenili da je najbolje rješenje da drugotužiteljici predlože da ode kod prof. dr. S. M. koji ima veliko iskustvo i posjeduje adekvatan aparat kojim je procjena stanja mnogo sigurnija i koji bi svojim iskustvom eventualno preporučio drugotužiteljici neki tretman. Istaknuto je da su nakon završenih konsultacija saopštili drugotužiteljici i trećetužitelju da ne mogu sa sigurnošću utvrditi deformitete donjih ekstremiteta kod apelantice, kao i da nisu sigurni da mogu utvrditi ili isključiti mogućnost pratećih deformiteta.
11. Općinski sud je naveo da je drugotužiteljica peti pregled obavila u 22. nedjelji trudnoće kod drugotužene, a pregled je izvršio šestotuženi i tom prilikom je konsultiran i petotuženi (ortoped). Dalje je naveo da je šesti pregled obavila u 29. nedjelji, a sedmi pregled u 36. nedjelji trudnoće (oba pregleda kod drugotužene obavio šestotuženi). Zatim je naveo da je šestotuženi kao svjedok, između ostalog, izjavio da je po zahtjevu drugotužiteljice izvršio pregled donjih ekstremiteta kod apelantice i da je locirao promjenu na donjim ekstremitetima, kao i da se tom prilikom konsultirao s petotuženim kao ortopedom. Također, navedeno je da je uradio pregled osnovnih uobičajeno mjerenih parametara, da nije sumnjao u prethodne preglede svojih kolega, te da je uradio ono što se od njega zahtijevalo. Na sljedećem pregledu je utvrdio da s apelanticinim donjim ekstremitetima nije sve kako bi trebalo da bude, što je drugotužiteljici usmeno dao do znanja, dok za nedostatak gornjih ekstremiteta nije znao sve do poroda, na kojem je bio prisutan. Općinski sud je naveo da je petotuženi (ortoped) kao svjedok izjavio da je samo dao mišljenje na sliku s ekrana, te da nije pregledao drugotužiteljicu. Općinski sud je naveo da je drugotužiteljica 22. septembra 2008. godine rodila živo žensko novorođenče (apelanticu). Također je naveo da je 23. septembra 2008. godine ortoped izvršio pregled i da je ustanovljeno da kod apelantice postoje deformiteti donjih ekstremiteta i nedostatak gornjih ekstremiteta.
12. Općinski sud je naveo da je JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla provela medicinsko vještačenje po vještacima medicinske struke. Zatim je ukazao da je u nalazu navedeno da iz dokumentacije koja je dostavljena proizlazi da je prvi pregled obavljen u 18. nedjelji trudnoće. Dalje, da pregled nije obavljen u prvom trimestru trudnoće (prvih 12 nedjelja) koji je važan za utvrđivanje pravilnog razvoja ploda, niti je obavljen pregled koji se radi u periodu između 13. i 14. nedjelje trudnoće. Nadalje je istaknuto da je iz prva dva pregleda koja je obavio dr. F. K. vidljivo da postoji određeni nedostatak na donjim ekstremitetima, te da na tim pregledima nema elemenata koji bi ukazivali da ima indikacija za pokretanje postupka za prekid trudnoće, ali da ima elemenata za eventualno upućivanje na daljnje dijagnostičke procedure. Zatim je navedeno da je propušten optimalan period za registriranje deformiteta kod apelantice, što ne isključuje mogućnost dijagnostike spomenutih deformiteta u periodu i do 20. nedjelje trudnoće kada je još uvijek moguće po zakonskim propisima prekinuti trudnoću iz medicinskih indikacija. Također je navedeno da je drugotužiteljicu trebalo uputiti na ekspertni ultrazvučni pregled (preporučen joj je pregled kod prof. dr. S. M. na koji nije otišla). Nadalje je navedeno da se uočeni deformiteti nisu mogli tretirati u toku trudnoće, oni su urođeni, dok prekid trudnoće u periodu kada je starost trudnoće iznad 20 gestacionih nedjelja nije zakonit (član 8. Zakona o uvjetima i postupku za prekid trudnoće). Također je navedeno da iz priložene dokumentacije proizlazi da kod drugotužiteljice u vrijeme pregleda kod drugotužene nije prisutan neki akutni poremećaj i slično. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 26. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano da u ostvarivanju zdravstvene zaštite svaki građanin ima neotuđivo pravo na naknadu štete koja mu je nanesena pružanjem neodgovarajuće zdravstvene zaštite, u slučaju dokazane stručne greške (tačka 2) i tačno obavještavanje i poduku o svim pitanjima koja se tiču njegovog zdravlja (tačka 5). Također je naveo da je članom 30. istog zakona propisano da se u postupku naknade štete pravni odnosi građanina i zdravstvene ustanove u svim oblicima vlasništva reguliraju po načelima odgovornosti saglasno zakonu. Nadalje je ukazao da je odredbama člana 8. stav 2. Zakona o uvjetima i postupku za prekid trudnoće propisano da se ne može odobriti prekid trudnoće starije od 20 nedjelja. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ako se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te na odredbe člana 158. ZOO kojima je propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Općinski sud je naveo da, prema odredbama člana 170. ZOO, za štetu koju zaposlenik na radu ili u vezi s radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je on radio u trenutku prouzrokovanja štete. Dalje je naveo da se preduzeće može osloboditi te odgovornosti ako dokaže da je zaposleni u trenutku prouzrokovanja štete postupao onako kako je trebao da postupa. Ako za štetu odgovara preduzeće, oštećeni može tražiti naknadu štete i od samog zaposlenika, ako je on tu štetu prouzrokovao namjerno. Odgovornost preduzeća prema trećem licu je primarna u odnosu na odgovornost zaposlenika, a odgovornost zaposlenika nije solidarna s odgovornošću preduzeća, već je ona supsidijarne prirode, tako da oštećeni, shodno stavu 2. člana 170. ZOO, mogu naknadu štete ostvariti neposredno od zaposlenika samo u slučaju da je štetu prouzrokovao namjerno.
13. Općinski sud je ukazao da su vještaci medicinske struke utvrdili da kod tuženih doktora postoji propust (trećetuženi, četvrtotuženi i šestotuženi nisu izvršili detaljniji pregled drugotužiteljice i nisu je upoznali s nalazom, a trećetuženi i četvrtotuženi nisu prezentirali drugotužiteljicu kao pacijenticu na stručnom kolegiju, niti su dali prijedlog za formiranje konzilija ljekara). Također, navedeno je da nedostaci gornjih ekstremiteta kod apelantice nisu označeni na nalazima. Dalje je naveo da je vještačenjem utvrđeno da zavisno od pridruženih deformiteta, ukoliko nema deformiteta grudnog koša, samim tim hipoklazije pluća, onda su ti deformiteti spojivi sa životom (iz dokumentacije ne proizlazi da apelantica ima takve deformitete, već su u pitanju deformiteti ekstremiteta). Polazeći od uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi tužbeni zahtjev za naknadu štete bio osnovan, Općinski sud je ukazao da u konkretnom slučaju nedostaje jedan od tih uvjeta, odnosno nedostaje uzročna veza između propusta tuženih i nastalih štetnih posljedica. Zatim je naveo da uzročna veza jeste veza koja mora postojati između štetne radnje i štete na način da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje, što jasno proizlazi iz odredaba člana
170. ZOO. Općinski sud je ukazao da između propusta tuženih doktora i nastalih štetnih posljedica ne postoji uzročno-posljedična veza. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da utvrđeni deformiteti kod apelantice nisu posljedica bilo kakvog nesavjesnog i nepravilnog postupanja tuženih ljekara, niti bi njihovo otkrivanje od doktora moglo spriječiti njihov razvoj i smanjiti štetne posljedice. Zatim je istakao da se radi o urođenim deformitetima koji nisu i ne mogu biti u vezi s nečinjenjem tuženih doktora.
14. Zatim je ukazao da se drugotužiteljica javila na pregled kod prvotužene i drugotužene tek u 22. nedjelji trudnoće, kada je prekid trudnoće moguć samo u izuzetnim slučajevima, tj. slučajevima postojanja sumnje na teške deformitete ploda koji su nespojivi sa životom, a što nije slučaj u konkretnoj stvari jer je utvrđeno da su deformiteti kod apelantice spojivi sa životom. S obzirom na to, Općinski sud je ukazao da takvi deformiteti ne predstavljaju apsolutnu indikaciju za prekid trudnoće, niti je postojala mogućnost njihovog izlječenja za vrijeme trudnoće, te da i u slučaju da su ih tuženi otkrili, oni ne bi mogli biti uklonjeni, niti bi otkrivanjem njihovog postojanja mogle biti smanjene štetne posljedice. Shodno tome, Općinski sud je ukazao da je bila isključena svaka mogućnost prekida trudnoće nakon što su pregledi kod prvotužene i drugotužene obavljeni u 22. nedjelji trudnoće. Općinski sud je ukazao da drugotužiteljicini navodi da bi otišla u drugu zemlju da prekine trudnoću da joj je saopšteno za postojanje deformiteta nisu i ne mogu biti od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom predmetu, niti se na takvim navodima može zasnivati bilo kakva odgovornost tuženih jer se radi o običnim pretpostavkama, a odgovornost se ne može zasnivati na pretpostavkama, niti odluka suda može biti zasnovana na pretpostavkama. Osim što su tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani zbog navedenih razloga, Općinski sud je ukazao da bi tužbeni zahtjevi pojedinih tužitelja bili neosnovani i zbog sljedećih razloga. U vezi s tim je naveo da pravo na naknadu u slučaju teškog invaliditeta prema članu 201. st. 3. i 4. ZOO pripada suprugu ili supruzi, djeci i roditeljima, te vanbračnom partneru, iz čega proizlazi da je ne mogu zahtijevati četvrtotužiteljica i petotužiteljica kao apelanticine sestre. Dalje je ukazao da pravo na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova na ime naruženosti pripada samo licu kod kojeg je nastupila naruženost (član 200. ZOO). U odnosu na tužbeni zahtjev drugotužiteljice (naknada za pomoć i njegu koju je doživotno dužna davati apelantici), Općinski sud je naveo da ZOO ne poznaje takav vid štete, da se u suštini radi o renti, ali da pravo na rentu ima samo neposredno oštećeno lice. U odnosu na tužbeni zahtjev u vezi s kupovinom nekretnine (stana) ili isplate određenog iznosa za kupovinu nekretnine, Općinski sud je naveo da takav oblik naknade materijalne štete ZOO ne poznaje (u Odsjeku 7. III ZOO, koji se odnosi na naknadu materijalne štete u slučaju smrti, tjelesne povrede i oštećenja zdravlja, takav vid naknade štete nije reguliran, niti je reguliran nekim drugim propisom).
15. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 055717 15 Gž od 29. juna 2015. godine odbijena je žalba apelantice, trećetužitelja, četvrtotužiteljice i petotužiteljice, te žalba drugotužiteljice i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom odbijen je zahtjev šestotuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
16. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da u predmetnoj pravnoj stvari nije ispunjen niti jedan od elemenata za građanskopravnu odgovornost za štetu. Zatim je ukazao da pravo na naknadu štete povlači samo gruba ljekarska greška, koja podrazumijeva zanemarivanje dijagnostičkih i terapijskih pravila. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju tužitelji nisu dokazali da postoji uzročna veza između štete i radnji tuženih jer je šteta posljedica genetske greške. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, tj. kada je zaključio da u postupanju tuženih nisu ostvarene opće pretpostavke subjektivne odgovornosti za štetu (štetna radnja, adekvatna uzročna veza između štetne radnje i štete, te krivica štetnika). Kantonalni sud je istakao da žalbeni razlozi kojima se osporava prvostepena presuda nisu ostvareni jer je činjenično stanje odlučno za ishod predmetnog spora prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio i na to utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 055717 15 Rev od 11. septembra 2018. godine odbijena je revizija koju su podnijeli apelantica i ostali tužitelji, kao i zahtjev šestotuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
18. U obrazloženju konačne odluke Vrhovni sud je naveo da je, prije svega, trebalo riješiti pitanje pasivne legitimacije tuženih, čime se sudovi nisu posebno bavili, a što je pitanje koje se odnosi na primjenu materijalnog prava. Imajući u vidu da je prema članu 170. stav 2. ZOO odgovornost doktora kao zaposlenika prvotužene i drugotužene propisana samo ako je dokazana namjera kao stepen krivnje, Vrhovni sud je naveo da je na tužiteljima kao oštećenima bio teret dokaza o postojanju pasivne legitimacije tuženih. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije dokazana namjera u odnosu na odgovornost trećetuženog, četvrtotuženog, petotuženog i šestotuženog, te je ukazao da revizija nije osnovana jer nema pasivne legitimacije navedenih tuženih.
19. Dalje je naveo da je pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prvotuženu i drugotuženu kao pravna lica koja se bave djelatnošću pružanja zdravstvene zaštite, u smislu člana 2. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, utvrđivana po općim pravilima obligacionog prava, te je citirao odredbe člana 170. stav 1. ZOO. Zatim je naveo da je nematerijalna šteta prema odredbama člana 200. ZOO propisana za fizičke i duševne bolove i strah. Nadalje je naveo da pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zakon određuje samo kada je utvrđeno umanjenje opće životne sposobnosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, te smrti bliskog srodnika, i to kada sud nađe da su okolnosti slučaja takve da opravdavaju dosudu pravične novčane naknade.
20. Vrhovni sud je ukazao da iako nerođeno dijete nosi sva obilježja života kao biološkog stanja, osnovno pitanje u konkretnom predmetu se odnosi na dokazanost da je zbog pogrešnih postupaka doktora tokom trudnoće ili pri porodu dijete rođeno s ozljedama zdravlja koje se kasnije mogu očitovati i kao povrede duševnog zdravlja. Imajući u vidu dokazanu činjenicu da su deformiteti kod apelantice nastali (urođeni) prije nego što se drugotužiteljica obratila tuženima, te da postojanje štete za apelanticu nije dokazano jer i da su tuženi doktori kao zaposlenici prvotužene i drugotužene preduzeli sve radnje koje su trebali preduzeti, prvotužena i drugotužena ne bi mogle preduzeti ništa da se to izliječi ili sanira.
21. Vrhovni sud je istakao da je propust tuženih doktora bio u uočavanju i konstatiranju deformiteta kod apelantice, ali to nije pravno propisan osnov za utvrđenje postojanja odgovornosti za apelanticinu duševnu bol jer bi značilo da je duševna bol za nju nastala zbog činjenice da se rodila, a životnu sposobnost nije ni mogla izgubiti jer se rođenjem stječe životna sposobnost koja se tek življenjem u određenim okolnostima može izgubiti. Vrhovni sud je naveo da je kao osnov za naknadu štete zbog duševnih bolova pravno priznato samo smanjenje životne aktivnosti oštećenika (a ne nepostojanje), tj. ograničenje u životnim aktivnostima koje je već ostvarivao, na što se ne odnosi konkretan slučaj. Vrhovni sud je naveo da duševni bolovi zbog naruženosti mogu nastati samo kada se naruši dotadašnji vanjski izgled ili sklad tijela i/ili naruše neke njegove funkcije, dok je u konkretnom slučaju naruženost uzrokovana deformitetima koji su urođeni. Vrhovni sud je naveo da je razmatrana i mogućnost da je navedenim propustima nanesena duševna bol apelantici zbog povrede prava ličnosti, ali da nije našao osnov za taj vid odgovornosti jer deformiteti nisu uzrokovani radnjama zaposlenika prvotužene i drugotužene.
22. Vrhovni sud je naveo da je pravo na pobačaj, kao opcija koja je mogla biti predložena drugotužiteljici, Zakonom o uvjetima i postupku za prekid trudnoće ograničeno na 20 nedjelja trudnoće. Vrhovni sud je istakao da pozivanje na činjenicu da je drugotužiteljica mogla prekinuti trudnoću da je znala da će apelantica biti rođena s deformitetima, te ukazivanje da se prekid trudnoće mogao izvršiti i nakon 20. nedjelje trudnoće u Republici Srpskoj ili izvan Bosne i Hercegovine razlozi su koji nemaju uporište u pozitivnom pravu. Vrhovni sud je naveo da, iako je prekid trudnoće zakonski dopušten do 20. nedjelje trudnoće, traženje odgovornosti u tome što to pravo drugotužiteljica nije iskoristila jer joj nisu bile poznate činjenice o apelanticinom stanju nema pravni osnov zbog toga što, da je drugotužiteljica i znala te činjenice, nema dokaza da bi to uradila. Vrhovni sud je naveo da bi time bio ugrožen život nerođenog djeteta, pa takav zahtjev predstavlja ugrožavanje prava na život za koji se ne može pružiti pravna zaštita.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
12. Evropske konvencije. Također, apelantica je navela da su joj povrijeđena prava iz člana II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica je citirala veći broj odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te je navela veći broj zakona, odluka i pravilnika te je citirala određene članove tih propisa (preciznije navedeno u apelaciji).
24. Apelantica je navela da je od tuženih tražena naknada štete, ne zbog genskih deformiteta nego zbog činjenice da drugotužiteljici niko od tuženih nije rekao za te deformitete, iako su tokom trudnoće višekratno vršili ultrazvučne preglede. Dalje je navela da su ordinirajući doktori radili nesavjesno, površno i nestručno, te da su odgovorni što nisu vidjeli i rekli za deformitete. Zatim je navela da je drugotužiteljica imala uputnicu za bolnički pregled, a da su je ljekari odbili primiti na detaljan pregled, zbog čega su propustili vidjeti deformitete i organizirati konzilij ljekara i o tome sačiniti konzilijarni nalaz, te o tome obavijestiti drugotužiteljicu kako bi imala pravo na odluku o rođenju djeteta, što joj je uskraćeno. Nadalje je navela da su redovni sudovi zauzeli stav da je bilo kasno za pobačaj jer se trudnica javila ljekarima u 23. nedjelji trudnoće kada pobačaj nije dopušten u Federaciji Bosne i Hercegovine. Zatim je ukazala da su redovni sudovi zanemarili da je Federacija Bosne i Hercegovine sastavni dio države Bosne i Hercegovine i da se eugenički pobačaj mogao izvršiti u Republici Srpskoj. Također je navela da se eugenički pobačaj mogao izvršiti u Republici Hrvatskoj ili Republici Srbiji u kojima nema gornje granice za eugenički pobačaj ukoliko su deformiteti takve prirode da su nespojivi sa životom ili da će život tako rođenog djeteta biti vrlo težak jer nikada neće moći funkcionirati samostalno. Apelantica je navela da se sud bavio pobačajem kao da posljedica nekog stanja anulira uzrok. Zatim je navela da obavezu preduzimanja tih mjera ljekar ima prema trudnici koja je njegov pacijent, te da je propuštanjem te obaveze povrijeđeno njeno pravo ličnosti, koje joj omogućava da donese odluku o pobačaju ili porodu teško oštećenog ploda. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena osnovna ljudska prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom, Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te propisima koji su taksativno pobrojani u apelaciji.
b)Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvala apelantica jer je presuda donesena u skladu s materijalnim pravom.
26. Kantonalni sud je naveo da je pravilno postupio i donio zakonitu odluku, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Općinski sud je naveo da njegovim postupanjem nisu povrijeđena prava na koja se pozvala apelantica, te je ukazao da je prvostepena presuda zakonita.
28. Drugotužena je navela da u cijelosti osporava apelaciju. Dalje je navela da deformacije kod apelantice nisu uzrokovane bilo kakvom radnjom ordinirajućih ljekara, niti su se mogle tretirati u toku trudnoće, da su one urođene, nastale usljed samog začeća ploda kao rezultat određenog medicinskog poremećaja koji ni na koji način nije mogao biti spriječen ili preveniran. Zatim je ukazala da prekid trudnoće u periodu kada je stadij trudnoće iznad 20 nedjelja nije bio zakonski moguć, odnosno prekid trudnoće je moguće odobriti nakon 20 nedjelja pod određenim uvjetima, a to su sumnje na teške deformitete nespojive sa životom, dok se u konkretnom slučaju ne radi o deformitetima koji su nespojivi sa životom.
29. Trećetuženi je naveo da su netačni i neosnovani apelacioni navodi, te da se njima ne može dovesti u pitanje zakonitost osporenih odluka.
30. Četvrtotuženi je naveo da su u obrazloženjima osporenih odluka navedeni zakonom propisani razlozi i da se primjena relevantnih odredaba materijalnog prava i procesnog prava ne može smatrati proizvoljnom, te je predložio da se apelacija odbije.
31. Petotuženi je naveo da u cijelosti osporava apelacione navode. Dalje je ukazao da on nije pregledao drugotužiteljicu u vrijeme trudnoće, niti je sačinio bilo kakav nalaz povodom toga, pa time nije ni učinio bilo kakav propust. Također je naveo da je u odnosu na njegovu odgovornost pravilno primijenjeno materijalno pravo.
32. Šestotuženi je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, te je istakao da ne postoji niti jedan validan dokaz koji upućuje na to da je u odnosu na njega tužbeni zahtjev osnovan. Nadalje je ukazao da je nesporna činjenica da je apelantica rođena s deformitetima, ali da on nije odgovoran za takvo rođenje, da ti deformiteti, nažalost, jesu teški, ali nisu nespojivi sa životom. Također je naveo da hipotetička pretpostavka da je eugenički pobačaj dopušten nije održiva. Zatim je naveo da su redovni sudovi donijeli pravilne odluke, da nije povrijeđeno niti jedno pravo, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
Član 170. st. 1. i 2.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
(2) Oštećenik ima pravo zahtevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namerno.
34. Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće („Službeni list SRBiH“ br. 29/77 i 12/87) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. stav (2) Ne može se odobriti prekid trudnoće starije od 20 sedmica.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 055717 15 Rev od 11. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 28. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. U konkretnom slučaju, apelantica je u apelaciji ukazala na kršenje više članova Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Također je navela da su povrijeđene i odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj jurisprudenciji jasno ukazao da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 521/07 od 24. juna 2009. godine).
40. Osim toga, apelantica je ukazala i na kršenje čl. II/3.a), f) i j) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 8. i 12. Evropske konvencije, te čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
43. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi naknade štete. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u suštini zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama donesenim od redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su u osporenom postupku proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
47. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi nesporna činjenica da je apelantica rođena s deformitetima donjih ekstremiteta i nedostatkom gornjih ekstremiteta. Apelantica i ostali tužitelji podnijeli su tužbu radi naknade štete (na ime duševnih bolova zbog gubitka životne sposobnosti i naruženosti, te zbog teškog invaliditeta i pretrpljenog straha). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na tri instance, istog stava da tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja nije osnovan.
48. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u toku postupka pred prvostepenim sudom provedeno medicinsko vještačenje iz kojeg proizlazi zaključak da je u konkretnom slučaju propušten optimalan period za registriranje deformiteta, te da su kod apelantice u pitanju urođeni deformiteti. U vezi s tim, neosnovan je predmetni tužbeni zahtjev jer ne postoji uzročna veza između deformiteta kod apelantice i propusta koje su prilikom pregleda drugotužiteljice učinili tuženi doktori koji su zaposleni kod prvotužene i drugotužene. Naime, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da su na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjene, prije svega, odredbe člana 170. ZOO kojima je predviđena odgovornost preduzeća za štetu koju radnik (koji je u trenutku prouzrokovanja štete radio u preduzeću) u radu ili u vezi s radom prouzrokuje trećem licu (stav 1) i kojima je predviđena mogućnost oštećenog lica da neposredno od radnika zahtijeva naknadu štete ako je radnik štetu prouzrokovao namjerno (stav 2). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda, kao konačne odluke u predmetnoj pravnoj stvari, proizlazi zaključak da u odnosu na tužene doktore nije dokazana namjera tih tuženih u odnosu na njihovu odgovornost, a u odnosu na odgovornost prvotužene i drugotužene je utvrđeno kako su deformiteti kod apelantice urođeni, tj. da su nastali prije nego što je drugotužiteljica došla na pregled kod prvotužene i drugotužene. Iz navedenog proizlazi zaključak da, iako su tuženi ljekari učinili propuste (trećetuženi, četvrtotuženi i šestotuženi nisu izvršili detaljniji pregled drugotužiteljice i nisu je upoznali s nalazom, a trećetuženi i četvrtotuženi nisu prezentirali drugotužiteljicu kao pacijenticu na stručnom kolegiju, niti su dali prijedlog za formiranje konzilija ljekara), šteta za koju apelantica i ostali tužitelji potražuju naknadu nije nastala od takvih radnji, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
49. U odnosu na navode da je drugotužiteljicina trudnoća mogla biti prekinuta da je ona znala za deformitete i da je mogla izvršiti prekid trudnoće (u Republici Srpskoj, te izvan Bosne i Hercegovine), Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na odredbe Zakona o uvjetima i postupku za prekid trudnoće kojima je propisano da se ne može odobriti prekid trudnoće starije od 20 nedjelja. U vezi s tim, iz obrazloženja odluke prvostepenog suda proizlazi jasan zaključak da takvi navodi predstavljaju obične pretpostavke, te da se odluka suda, a niti odgovornost tuženih ne mogu zasnivati na pretpostavkama, dok iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda slijedi zaključak da nema dokaza da bi drugotužiteljica, sve i da je znala za deformitete kod apelantice, to i učinila.
50. Imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i detaljne razloge za odlučenje shodno relevantnim odredbama ZOO i Zakona o uvjetima i postupku za prekid trudnoće, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju konačne odluke dao jasne i argumentirane razloge zbog čega apelacioni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne stvari. Do takvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći u vezu navedeno sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
52. U vezi s navodima o kršenju prava iz člana II/3.a), f), i j) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 2, 8, 12. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji su apelantica i ostali tužitelji pokrenuli radi naknade štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih prava.
53. Apelantica je navela da su joj u predmetnom parničnom postupku povrijeđene odredbe člana II/1 (Ljudska prava), člana II/2 (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Evropske konvencije (Obaveza poštovanja ljudskih prava). Ustavni sud uočava da je apelantica paušalno navela da su povrijeđeni navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a imajući u vidu sadržaj tih odredbi (Ljudska prava i Međunarodni standardi, Obaveza poštovanja ljudskih prava), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu tih navoda. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za svoje odluke, odnosno jasno obrazložili zbog čega nije osnovan zahtjev za naknadu štete, pri čemu su se pozvali na relevantne materijalne propise (ZOO i Zakon o uvjetima i postupku prekida trudnoće), u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević