Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-277/20 (I. L., A. Š.-B. i M. Š.-B.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Istraga
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
- Krivični postupak
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Porodični život
- Pozitivna obaveza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-277/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-277/20, rješavajući apelaciju I. L. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. L., A. Š.-B. i M. Š.- B. podnesena protiv Obavještenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0004089 19 2 od 13. novembra 2019. godine, Rješenja Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona broj T07 0 KTP 0025885 19 2 od 27. septembra 2019. godine i Naredbe o obustavi istrage Kantonalnog tužilaštva Hercegovačkoneretvanskog kantona broj T07 0 KT 0025885 19 2 od 1. augusta 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. L., A. Š.-B. i M. Š.- B. podnesena protiv Obavještenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0004089 19 2 od 13. novembra 2019. godine, Rješenja Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona broj T07 0 KTP 0025885 19 2 od 27. septembra 2019. godine i Naredbe o obustavi istrage Kantonalnog tužilaštva Hercegovačkoneretvanskog kantona broj T07 0 KT 0025885 19 2 od 1. augusta 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članova 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. I. L., A. Š.-B. i M. Š.-B. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelantica ili apelantice) iz Zagreba, podnijele su 17. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Obavještenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T11 0 KTA 0004089 19 2 od 13. novembra 2019. godine, Rješenja Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj T07 0 KTP 0025885 19 2 od 27. septembra 2019. godine i Naredbe o obustavi istrage Kantonalnog tužilaštva broj T07 0 KT 0025885 19 2 od 1. augusta 2019. godine.
2. Naredbom o obustavi istrage Kantonalnog tužilaštva od 1. augusta 2019. godine, obaviješten je punomoćnik apelantica da je obustavljena je istraga protiv osumnjičenog J. Š.–B., jer je nakon provedene istrage utvrđeno da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni počinio krivično djelo Bludne radnje iz člana 208. stav 2. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), niti bilo koje drugo djelo na koje Tužilaštvo pazi po službenoj dužnosti.
3. Rješenjem Kantonalnog tužilaštva od 27. septembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana pritužba punomoćnika prvoapelantice.
4. Obavještenjem Federalnog tužilaštva od 13. novembra 2019. godine, nakon izvršenog nadzora zakonitosti i efikasnosti postupanja u krivičnom premetu Kantonalnog tužilaštva broj T07 0 KTP 0025885 19 2, odbijena je kao neosnovana pritužba punomoćnika prvoapelantice, te su potvrđene odluke Kantonalnog tužilaštva od 1. augusta 2019. godine i 27. septembra 2019. godine pravilne i zakonite.
5. U obrazloženju Naredbe o obustavi istrage, Kantonalno tužilaštvo je navelo da je prvoapelantica podnijela usmenu krivičnu prijavu protiv svog bivšeg supruga J. Š.-B. zbog krivičnog djela Bludne radnje iz člana 208. stav 2 KZ F BiH. Iz navoda krivične prijave proizilazi da su prvoapelantica i osumnjičeni J.Š.-B. bili u braku koji je razveden, te da su njihova zajednička djeca – drugoapelantica i trećeapelantica, povjerene majci na brigu i staranje uz određene lične kontakte između oca i djece. Prvoapelantica je u svojoj krivičnoj prijavi navela da je osumnjičeni na neprimjeren način dirao drugoapelanticu, te da se to dešava kada su djeca u posjeti kod oca. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je u toku postupka po obavljenom timskopsihijatrijsko-psihološkom vještačenju pribavljen Nalaz i mišljenje sudskih vještaka medicinske struke za podoblasti neuropsihijatrija i psihologije, te Nalazi i mišljenja za prvoapelanticu i osumnjičenog, koji su u kasnijem toku postupka dopunjeni u skladu sa nalogom Federalnog tužilaštva. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su vještaci dostavili nalaz i mišljenje, te dopunu istog, u kojem nalazu su vještaci iscrpno iznijeli svoja zapažanja, u kojim je navedeno da kod djevojčica nisu registrirane traumatske interpretacije predmetnog događaja. Navedeno je da su kod drugoapelantice primijećena neka regresivna ponašanja koja bi mogla biti povezana sa strahom koji se razvio kao posljedica predmetnog događaja, odnosno da su djetetu predočene interpretacije događaja sa seksualnim značenjem, ali i općenito sa strahom koji se razvio kao posljedica promijenjenih životnih okolnosti i rutina. Kantonalno tužilaštvo je navelo i da je tim vještaka izvršio uvid u kompletnu dokumentaciju Centra za socijalni rad Mostar, koja dokumentacija i mišljenje stručnog tima Centra za socijalni rad je potkrijepilo uvjerenje vještaka u manipulativno ponašanje prvoapelantice i davanje neistinitih izjava. Kantonalno tužilaštvo je navelo i da je osumnjičeni dostavio ovjerenu kopiju Nalaza i mišljenja multidiscipliniranog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, koji je sačinjen u sklopu timske obrade na koju je drugoapelantica upućena od strane policije i liječnika iz Klinike za dječije bolesti Zagreb. U ovom nalazu je navedeno da se ne potvrđuje majčina sumnja na spolno i fizičko zlostavljanje djevojčice od strane oca, te da je drugoapelantica urednog psihomotornog razvoja koja odrasta u porodici narušenih odnosa i komunikacije roditelja, čime je na emocionalnom planu opterećena. Kantonalno tužilaštvo je istaklo i da je prvoapelantica ispustila ovom Tužilaštvu navesti značajne navode koje je iznosila vještacima u Zagrebu, a koji se odnose na navodno crvenilo na stidnim usnama koje je djevojčica imala po susretima s ocem. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je provedenim vještačenjima utvrđeno da se iskazi koji su dale drugoapelantica i trećeapelantica mogu uzeti s rezervom s obzirom na njihovu strukturu ličnosti i dob, te se ne može isključiti potencijalna podložnost djevojčica uticaju trećih osoba (majke), a da se u slučaju iskaza drugoapelantice ne može isključiti ni uticaj mašte tj. pogrešne interpretacije događaja. U odnosu na prvoapelanticu, Kantonalno tužilaštvo je navelo da su vještaci iznijeli zajednički stav o postojanju njenog manipulativnog ponašanja i davanja neistinitih izjava. Kantonalno tužilaštvo je navelo da iskaz drugoapelantice ne ispunjava uslove koji bi iskaz činili vjerodostojnim i uvjerljivim, imajući u vidu provedena vještačenja apelantica i materijalne dokaze. Nadalje, Nalazom i mišljenjem vještaka pribavljenim u toku ovog postupka, navedeno je manipulativno ponašanje prvoapelantice prema djeci, te je Kantonalno tužilaštvo zaključilo da je iskaz prvoapelantice u potpunosti nedosljedan i neuvjerljiv, te mu se ne može pokloniti vjera. Kantonalno tužilaštvo je navelo i da, imajući u vidu iskaz drugoapelantice kao potencijalne oštećene i jedinog očevidca navedenog događaja koja je izjavila da je tata budi dok spava te je dira, te iskaza osumnjičenog koji je izjavio da je opisane radnje poduzimao u cilju provjere da li se njegova kćerka pomokrila u krevet (jer je to i ranije činila), te imajući u vidu nalaze vještačenja svih učesnika u ovom postupku i navedene nedosljednosti u iskazu prvoapelantice, Kantonalno tužilaštvo je zaključilo da nema dokaza koji bi upućivali da je osumnjičeni navedene radnje počinio u cilju zadovoljenja vlastitih polnih nagona.
6. U obrazloženju osporenog Rješenja Kantonalnog tužilaštva od 27. septembra 2019. godine je navedeno da je po ocjeni Ureda glavnog tužitelja postupajući tužitelj pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, poduzevši sve potrebne radnje u cilju prikupljanja dokaza radi provjera navoda krivične prijave, pa je tako provedeno dopunsko timsko neuropsihijatrijsko-psihološko vještačenje. U navedenom nalazu po dopunskom vještačenju oba vještaka su se decidno izjasnila na sva konkretizirana traženja navedena u Naredbi Kantonalnog tužilaštva, te je utvrđeno da se iskaz drugoapelantice ne može uzeti kao vjerodostojan, a nalaz vještaka o manipulativnom ponašanju prvoapelantice je rezultat zaključka vještačenja drugoapelantice. Kantonalno tužilaštvo je navelo da svi ranije provedeni dokazi tužilaštva, kao i naknadno pribavljeni dokazi, cijenjeni kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi ukazuju na nekredibilitet iskaza prvoapelantice, pa tako i na nepostojanje dokaza da bi osumnjičeni počinio krivično djelo koje mu se stavljalo na teret.
7. U obrazloženju osporenog Obavještenja od 13. novembra 2019. godine, Federalno tužilaštvo je navelo da iz stanja u spisu proizilazi, da je Kantonalno tužilaštvo provodilo efikasnu istragu, da je postupano vrlo efikasno, da su radnje dokazivanja provođene u kontinuitetu bez odlaganja i da su preduzete sve radnje dokazivanja za koje se ukazala potreba i koje je bilo nužno provesti. Federalno tužilaštvo je navelo i da je postupajući tužilac u predmetnoj Naredbi o obustavi istrage dao sveobuhvatnu analizu svih prikupljenih dokaza i informacija, da je iste cijenio pojedinačno i međusobnoj povezanosti, pri tome je izveo pravilne zaključke o bitnim činjeničnim i pravnim pitanjima koja se odnose na inkriminisani događaj, te je po mišljenju ovog tužilaštva pravilno izveo zaključak da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni počinio krivično djelo Bludnje radnje iz člana 208. stav 2. KZ F BiH, niti bilo koje drugo krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Apelacioni navodi
8. Apelantice se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja člana 14. Evropske konvencije. Apelantice navode da su sve osporene odluke utemeljene na provedenom timsko psihijatrijskopsihološkom vještačenju djece i roditelja koje su obavili isti vještaci, a da pri tome nije bilo jasno kojim pitanjima se bavio vještak neuropsihijatar, a kojim psiholog, s obzirom na to da su imali različite zadatke. Apelantice smatraju da je vještačenje provedeno suprotno naredbi Kantonalnog tužilaštva, nestručno i neobjektivno, a apelanticama nije data mogućnost da isto kontradiktorno rasprave. Nadalje apelantice navode da su navedeni vještaci neosnovano procijenili da bi djelovanje prvoapelantice bilo sugestibilno prema djeci, što joj je uzrokovalo patnju s obzirom da je postupala u najboljem interesu djece. Apelantice navode i da je država propustila da ispuni pozitivnu obavezu poduzimanja potrebnih mjera radi zaštite privatnog života apelantica, jer su osporene odluke utemeljene na nestručnom, paušalnom i pristrasnom vještačenju, a koje vještačenje nisu mogli pobijati efikasnim pravnim lijekovima. Prvoapelantica navodi da je diskriminirana po osnovu spola, kao majka koja ima bliski emocionalni odnos s djecom, te da je njena navodna sugestibilnost trebala biti predmetom vještačenja, kao i da je imala pravo da njezini prigovori budu ozbiljno razmotreni, što tijela gonjenja nisu učinila. Također, ističe se i da su drugoapelantica i trećeapelantica diskriminirane po osnovu roda, jer je postojala sumnja na počinjenje krivičnog djela Bludne radnje, a izostala je djelotvorna istraga nadležnih organa.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, prava na djelotvoran pravni lijek i zabrani diskriminacije
10. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživaju li apelantice u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
11. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred Kantonalnim tužilaštvom odnosi na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, u kojem se apelantice pojavljuju u ulozi podnosioca krivične prijave, odnosno oštećenih. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelantica o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu da su navodi apelantica o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i o kršenju zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na zabranu mučenja, nehumanog i ponižavajućeg tretmana i prava na porodičan život
13. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani i u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U konkretnom slučaju apelantice su nezadovoljne odlukama koju je donijelo Kantonalno i Federalno tužilaštvo, kojima je obustavljena istraga u predmetima po prijavi prvoapelantice i u kojima su pritužbe prvoapelantice ocijenjene kao neosnovane i naredba o nesprovođenju istrage od 1. augusta 2019. godine potvrđena kao pravilna i zakonita. Apelantice smatraju da su vještaci koji su u predmetnom postupku bili angažovani od strane Kantonalnog tužilaštva neosnovano procijenili da bi djelovanje prvoapelantice bilo sugestibilno prema djeci, što joj je uzrokovalo patnju s obzirom da je postupala u najboljem interesu djece. Apelantice navode i da je država propustila da ispuni pozitivnu obavezu poduzimanja potrebnih mjera radi zaštite privatnog života apelantica, jer su osporene odluke utemeljene na nestručnom, paušalnom i pristrasnom vještačenju.
15. U vezi sa navedenim Ustavni sud primjećuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član
3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u vrijeme rata. U pogledu procesnih jamstava državi koje nameće član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nehumanog postupanja nameće državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Ova odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Osnova za takvo nametanje može se naći u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se, takođe, zasnivaju na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna. Evropski sud za ljudska prava je u mnogim slučajevima utvrdio procesnu povredu člana 3. Evropske konvencije iako nije bilo moguće dokazati da je, zaista, došlo do lošeg postupanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kmetty protiv Mađarske, od 16. decembra 2003. godine, st. 38-43).
16. Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, prema prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, strana 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su: ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja, mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ģakici protiv Turske, od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156; Odluka Doma za ljudska prava, predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 10. maja 2002. godine, st. 111-119).
17. Dovodeći sve navedeno u kontekst predmetne apelacije, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo postupilo po prijavi prvoapelantice, te provelo postupak nakon kojeg je donijelo odluke o nesprovođenju istrage, za šta je dalo svoje obrazloženje. Ustavni sud primjećuje da i da su Ured glavnog tužioca i Federalno tužilaštvo ispitali pritužbe apelantica, ali su zaključili da isti ne dovode u sumnju tužilačku odluku o nesprovođenju istrage, što je takođe obrazloženo. Ustavni sud primjećuje da su apelantice nezadovoljne ovakvim odlukama i čini se da se upravo zbog samih odluka ukazuje na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da proceduralno pozitivna obaveza države, prema članu II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 3. Evropske konvencije, zahtijeva od državnih organa da iskoriste sve mogućnosti i preduzmu sve razumno ostvarive korake kako bi se utvrdili, rasvijetlili i djelotvorno istražili sporni događaji, te zavisno od rezultata istrage da se donesu odgovarajuće tužilačke odluke. U konkretnom slučaju Kantonalno tužilaštvo je odlučilo da ne sprovodi istragu, jer nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni počinio krivično djelo Bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ F BiH, niti bilo koje drugo djelo na koje Tužilaštvo pazi po službenoj dužnosti– čime je Kantonalno tužilaštvo obavilo svoj dio posla, a Ustavni sud iz dokumentacije priložene uz apelaciju zaključuje da je ovakva odluka, bez obzira na nezadovoljstvo apelantica, rezultat utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene rezultata provedenih dokaza za koje je dato obrazloženje, uz primjenu relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku, a koje se ne doima proizvoljno ili arbitrarno. Osim toga apelantice nisu navele nikakve okolnosti u vezi konkretnih predmeta (osim što su generalno nezadovoljne odlukama i što navode iste argumente koje su ispitani od strane Ureda glavnog tužioca i Federalnog tužilaštva), a koje bi bile osnov za dalje ispitivanje slučaja, odnosno eventualno ukazivale na propust da se slučaj detaljno ispita i druge okolnosti koje bi upućivale na povredu navedenog prava.
18. Stoga, iako postoji nezadovoljstvo apelantica osporenim odlukama Kantonalnog i Federalnog tužilaštva, Ustavni sud nalazi da obrazloženja pobijanih odluka sadrže jasne i dovoljne razloge zbog čega su donesene osporene odluke, a apelantice ni navodima u apelaciji (isto kao ni u pritužbi) nisu uspjele da dokažu da je odluka proizvoljna, suprotna važećim propisima, kao i da je došlo do propusta koji upućuju na kršenje člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji u ovom dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i član (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević