Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7353/18 (D. M. i M. M.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7353/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7353/18, rješavajući apelaciju Danke Mikić i Milana Mikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danke Mikić i Milana Mikića protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 216422 18 Gž od 19. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danka Mikić i Milan Mikić (u daljnjem tekstu:, apelantica, apelant ili apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 10. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 216422 18 Rev od 31. oktobra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 216422 18 Gž od 19. juna 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5275/18 od 11. oktobra 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 216422 18 Gž od 19. juna 2018. godine. Imajući u vidu da je, nakon toga, osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari pa će apelacione navode apelanata ispitati u odnosu na tu presudu.
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 216422 15 P od 22. januara 2017. godine, stavom I izreke, obavezana je tužena „Addiko bank“ a.d. Banjaluka (pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banja Luka, u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima omogući otplatu preostalog dijela kredita prema ugovoru o nenamjenskom stambenom kreditu uz valutnu kaluzulu CHF od 16. maja 2007. godine u valuti KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu već da istu uskladi sa stvarnim kretanjem Libora. Slijedom navedenog obavezana je tužena da apelantima na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata apelanata i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora za određeni vremenski period i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za određeni period. Dalje je presudom tužena obavezana da apelantima isplati određeni iznos od na ime neosnovanog obračuna zatezne kamate koju je tužena naplatila od apelanata iako nije bilo kašnjenja u otplati kredita za određeni vremenski period, kao i zakonsku zateznu kamatu na označeno potraživanje u određenom iznosu za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga u određenom iznosu. Zatim je tužena obavezana da apelantima isplati određeni iznos na ime neosnovanog obračuna opomena koju je tužena naplatila od apelanata iako nije bilo kašnjenja u otplati kredita za određeni period, kao i zakonsku zateznu kamatu na označeno potraživanje u određenom novčanom iznosu za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga u određenom iznosu. Također je obavezana tužena da apelantima isplati određeni novčani iznos na ime nezakonitog obračuna kamatne stope zbog neusklađenosti Euribora sa njegovom tarifnom vrijednošću za određeni period, a sve prema hipotekarnom kreditu od 1. jula 2005. godine sa zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnog potraživanja u određenom novčanom iznosu za određeni period.
4. Presudom je, dalje, stavom II izreke, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se obaveže tužena da apelantima isplati određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period. Presudom je, također, stavom III izreke, obavezana tužena da apelantima nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
5. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je ugovor o hipotekarnom kreditu zaključen između pravnog prednika tužene (sud naveo tužitelja) i apelanta kao korisnika kredita te apelantice kao sudužnika. Zatim je ukazao da je u članu 3. tačka 2. navedenog ugovora, ugovorena redovna kamatna stopa i to promjenjiva kamatna stopa vezana za godišnji Euribora - 7,75 % godišnje, Euribor fiksiran 31. decembra za cijeli dvanaestomjesečni period zaokružen na veću četvrtinu) koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 10,25 % godišnje na iznos ostatka duga. Dalje je ukazao da je članom 12. navedenog ugovora definisano da korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je saglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune kao i da će banka o visini kamatne stope i o promijenjenom iznosu rate izvijestiti korisnika kredita pismenim putem bez odgode. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je ugovor o namjenskom stambenom kreditu zaključen između pravnog prednika tužene (sud naveo tužitelja) i apelantice kao korisnika kredita i apelanta kao sudužnika. Zatim je ukazao da je u članu 3. navedenog ugovora ugovoreno da je rok vraćanja kredita 25 godina, da na odobreni kredit u određenom iznosu u CHF ugovara se promjenljiva kamatna stopa (vezana za godišnji Libor - 4,25 % kamatna marža godišnje, da je Libor fiksiran 31. decembra za cijeli dvanaestomjesečni period zaokružen na sljedeću veću četvrtinu) koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 6,75 % godišnje na iznos kredita. Nadalje, Osnovni sud je citirao relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naveo da je u toku postupka utvrđeno da tužena nije vršila usklađivanje kamatne stope sa zvaničnom Libor i Euribor kamatnom stopom propisanom od strane Evropske bankarske federacije, a na osnovu izvedenih dokaza je utvrđeno da su apelanti uplatili više kreditnih sredstava od ugovorenih u iznosima (koje je sud usvojio u izreci presude), te da su ispunjeni uslovi za primjenu instituta sticanje bez osnova. Naime, u konkretnom slučaju, apelanti su uplatili više kreditnih sredstava od ugovorenih pa proizilazi da je došlo do prelaza imovine apelanata u imovinu tužene i to bez pravnog osnova. Osnovni sud je ukazao da tužena kao ugovorna strana nije postupila u skladu sa svojom ugovorenom obavezom koja se odnosi na obračun i naplatu anuiteta pa je Osnovni sud i donio odluku u smislu člana 210. ZOO-a. Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka, proizilazi da tužena visinu kamatne stope nije utvrđivala dodavanjem fiksne stope kamatne marže na utvrđenu tržišnu vrijednost Libor-a odnosno Euribor-a, već je stopu kamatne marže povećavala prema svojim internim odlukama, a ne prema odredbama ugovora zbog čega su apelanti više uplatili od ugovorenog. Stoga, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na ostale dosuđene novčane iznose navedene u izreci presude.
6. Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na određeni iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike, te iznos na ime obračuna dospjele i obračunate zatezne kamate. S tim u vezi je naveo da su parnične stranke zaključile ugovor o kreditima, slobodno izraženom voljom, sa dopuštenim osnovom, da je predmetnim ugovorima predviđena promjenjiva kamatna stopa, da je tužena nakon što je došlo do promjene Libor-a — Euribor-a imala pravo da izmjeni obračun kamate, a apelanti su imali obavezu da mjesečne anuitete izražene u CHF uplaćuju u KM prema srednjem kursu na dan uplate. Osnovni sud je ukazao da tužena nije pravilno obračunavala kamatnu stopu u smislu ugovorenih odredbi. Dalje je istakao da ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica zavisi od kursa neke strane valute (švicarski franak, euro i sl.) uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču. Zatim je naveo da apelanti tokom postupka nisu ukazivali na to da im odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile jasne ili da njihova izjava do zaključenja ovog ugovora nije bila učinjena slobodno i ozbiljno niti su na ove okolnosti predlagali i izvodili ove dokaz. Dakle, proizilazi da su zaključili ugovor uz tzv. valutnu klauzulu u švicarskim francima odnosno da će rata kredita zavisiti od stabilnosti valute za koje su ugovori zaključeni, a takav ugovor je zaključen u smislu čl. 26. i 28. stav 2. ZOO-a.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 216422 18 Gž od 19. juna 2017. godine žalba tužene je djelimično usvojena i preinačena je prvostepena presuda u dijelu kojim je obavezana tužena da omogući otplatu preostalog dijela kredita u valuti KM po istom kursu „CHF" koji je primjenjivan pri isplati kredita tako što je takav zahtjev apelanata odbijen. U ostalom dijelu žalba tužene i u cijelosti žalba apelanata su odbijen, te je prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao relevantne odredbe ZOO (čl. 10., 11. i 1065.) i naveo da je nesporno da su parnične stranke, u smislu tih zakonskih odredbi zaključile ugovor o kreditu, kojim su se saglasile o bitnim elementima tog ugovora i kojim su saglasno ugovorile količinu novca, uslove, rok vraćanja i kamatu. Dalje je naveo da apelanti tokom postupka ne dokazuju da su tražili raskid ugovora iii da im odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile jasne ili da izjava za zaključenje ovih ugovora nije bila učinjena slobodno i ozbiljno, iz kojeg razloga je pravilno prihvatiti da je apelantima u vrijeme zaključenja ugovora bilo poznato da isti zaključuju uz tzv. valutnu klauzulu u švicarskim francima, da će rata kredita zavisiti od stabilnosti ove valute i da su se obje strane saglasile sa zaključenjem takvog ugovora u smislu čl. 26. i 28. stav 2. ZOO-a, slijedom čega se ne radi ni o nepoštenim klauzulama u smislu člana 70. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga, ugovor je zaključen slobodno izraženom voljom, nije protivan zakonu, a kako se radi o dugoročnom kreditu to obje ugovorne strane preuzimaju rizik promjena valute obračuna mjesečnih anuiteta. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu u kojem su stranke, odredbom člana 12. vezano za odredbu člana 3. ugovora, saglasno načelu autonomije volje ugovorile promjenjivu kamatnu stopu vezanu za godišnji Libor i Euribor, vraćanje kreditnog iznosa u mjesečnim ratama izraženim u CHF, a ispunjenje u domaćem novcu (KM), prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Okružni sud je naveo da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO-a prema kojoj ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti. Okružni sud je istakao da kod činjenice da su parnične stranke zaključile predmetne ugovore slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, da je predmetnim ugovorima predviđena promjenljiva kamatna stopa, to je i tužena, nakon što je došlo do promjene Libor-a odnosno Euribor-a imala pravo da izmijeni obračun kamate, a apelanti obavezu da mjesečne anuitete izražene u CHF uplaćuju u KM prema srednjem kursu na dan uplate, a ne prema kursu na dan plasmana kredita, iz kojeg razloga žalba tužene pravilno osporava dio prvostepene odluke u dijelu koji se odnosi na zabranu tuženoj da i ubuduće omogući otplatu preostalog dijela kredita u valuti KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita. Slijedom navedenog bez osnova je žalba apelanata koja osporava zaključak suda o neosnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike, te iznosa na ime kamate.
9. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je ugovorima u članu 3. ugovorena promjenjiva kamatna stopa i obaveza apelanata da isplate kredite u mjesečnim anuitetima, s tim da se utvrđena rata obračunava u CHF, a naplaćuje u KM po srednjem kursu na dan uplate rate, te je ugovorena kamata za cijeli dvanaestomjesečni period koja je vezana za godišnji Libor koji je fiksiran 31. decembar i zaokružen na veću četvrtinu. Okružni sud je naveo da tužena nije izvršila svoju obavezu na način kako je to ugovoreno, jer ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu vezanu za godišnji Libor i Euribor nije fiksirala odnosno mijenjala svakog 31. decembra u tekućoj godini za cijeli dvanaestomjesečni period zaokružen na sljedeću veću četvrtinu, iz kojeg razloga bez osnova tvrdi da su kamatne stope obračunavane u skladu s odredbama ugovora o kreditu, da nije vršena promjena Libor i Euribor, već je vršena promjena kamatne marže, kao drugog elementa promjenjive kamatne stope, a s čime su se apelanti ugovorom saglasili. Okružni sud je naveo da kada se tumači ugovor odredba člana 3. u vezi sa članom 12. tužena je bila obavezna da u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libor i Euribor na tržištu kapitala donosi izmjene odluke o kamatnoj stopi banke na godišnjem nivou za vrijeme trajanja kredita i da o tome obavještava apelante, a ne da ovako neodređenu odredbu ugovora, u kojoj nije navedeno koje odluke o kamatnim stopama (kao pojedinačni i neobjavljeni akt), čine sastavni dio ugovora, tumači u svoju korist. Prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, a kod činjenice da tužna nije usklađivala kamatnu stopu u skladu sa tržišnom vrijednošću Libor odnosa Euribor kako se kretao u spornom periodu, to je prvostepeni sud pravilno obavezao tuženu da po tom osnovu apelantima isplati više uplaćene iznose primjenom odredbe člana 210. ZOO-a, jer je na taj način prisvojena imovina apelanata bez pravnog osnova. Osim toga, Okružni sud je ukazao da nema mjesta primjeni ni odredbe člana 211. ZOO-a na koju se poziva tužena, jer apelanti u momentu kada je tužena dostavila novi anuitetni plan nisu znali da obračun nije izvršen u skladu sa odredbom člana 2. ugovora o nenamjenskom kreditu.
Apelacioni navodi
10. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelanti su ukazali da su tužbeni zahtjev zasnovali „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Apelanti su naveli da sudovi "nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje su apelanti isticali tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS." Također su naveli da tužena u toku postupka nije dokazala tvrdnju da se radi plasiranja predmetnog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morali vraćati iznos u toj valuti i isplaćivati pasivne kamatne stope. Dalje, apelanti navode da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njihovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti su se u apelaciji pozvali na praksu sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su apelanti ukazali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu gotovo identično postavljenog tužbenog zahtjeva (usmjerenog na isplatu razlike uplata i „anuiteta kredita usklađenim sa tržišnom vrijednošću Libora“ te kamata, kao i iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike sa kamatama) s tim što je u tom predmetu tužbenim zahtjevom traženo i utvrđivanje ništavosti odredbe člana 12. ugovora, razmatrao u predmetu AP-3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „...tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2)). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantica u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana.“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu Okružni sud jasno ukazao zbog čega nije osnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se obaveže tužena da im omogući otplatu preostalog dijela kredita u valuti KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, kao i da im tužena isplati određeni novčani iznos na ime naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da navode o diskriminaciji apelanti nisu učinili ni vjerovatnim, jer niti su naveli osnov po kojem su navodno diskriminisani i pravo u odnosu na koje smatraju da postoji diskriminacija, nisu naveli ni uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bili diskriminisani u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević