Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5884/18 (S. M.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Javni interes
  • Isplata duga
  • Miješanje u imovinu
  • Porez
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5884/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5884/18, rješavajući apelaciju Senade Memagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senade Memagić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 120596 18 Rev od 14. avgusta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 120596 15 Gž od 14.

septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senada Memagić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Minka Pašić, advokat iz Tuzle, podnijela je 23. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 120596 18 Rev od 14. avgusta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 120596 15 Gž od 14. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je apelanticinu apelaciju broj AP 4854/17 podnesenu protiv presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke odbacio kao preuranjenu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 746/17 od 20. decembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, u okviru koje je odlučeno i o apelaciji broj AP 4854/17).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja „Tehnograd-Company“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 27. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljev punomoćnik dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 5. do 17. marta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužitelj je 21. marta 2012. godine podnio tužbu protiv apelantice radi isplate duga (regresna tužba).

7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 120596 12 P od 28. avgusta 2014. godine apelantica je obavezana da na ime duga tužitelju isplati iznos od 4.520,20 KM zajedno s kamatama i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Na temelju provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani u obrazloženju presude), njihovom ocjenom, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da su parnične stranke 29. marta 2002. godine međusobno zaključile ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje stambeno-poslovnog objekta u Živinicama kojim se apelantica kao investitor obavezala da će kod tužitelja udružiti novčana sredstva u ukupnom iznosu od 60.222,11 KM radi finansiranja izgradnje stana u navedenom stambeno-poslovnom objektu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), dok se tužitelj kao izvođač radova obavezao da će predmetni stan izgraditi u skladu s investiciono-tehničkom dokumentacijom u okviru usaglašenih rokova, te ga predati u posjed i slobodno raspolaganje apelantici.

9. Ocjenom dokaza utvrđeno je da je tužitelj izgradio predmetni stan, nakon čega su parnične stranke 28. januara 2004. godine zaključile Ugovor o predaji u posjed i slobodno raspolaganje predmetnog stana Ov-br.569/04 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) na temelju kojeg je tužitelj istog dana predmetni stan apelantici predao u posjed i slobodno raspolaganje. Uvidom u sadržaj spornog ugovora, Općinski sud je utvrdio da je članom 4. stav 1. usaglašena visina cijena izgradnje predmetnog stana (60.222,11 KM), i to bez eventualnog poreza na promet nekretnina, drugih dažbina i obaveza koje, u slučaju njihove primjene, snosi investitor (apelantica), a da je članom 9. stav 2. istog ugovora usaglašeno da troškove ovjere ugovora, upisa etažnog vlasništva i sve druge troškove u vezi sa zk. prenosom, uključujući i eventualno plaćanje poreza na promet nekretnina, snosi investitor (apelantica).

10. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je prvobitno (11. februara 2004. godine) Kantonalni porezni ured u Tuzli – Ispostava Živinice (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava) prilikom razreza poreza utvrdio poreznu osnovicu na ime vrijednosti predmetnog stana, te je u vezi s tim doneseno rješenje kojim je na temelju člana 6. stav 1. tačka 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina i prava („Službene novine TK“ broj 13/03; u daljnjem tekstu: Zakon o porezu) utvrđeno oslobađanje obaveze plaćanja poreza za predmetni stan. Iz provedenih dokaza je potom utvrđeno da je nakon toga došlo do obnove postupka razreza poreza na predmetni stan, tako da je Porezna ispostava po službenoj dužnosti donijela rješenje kojim je izvršen razrez poreza na promet nekretnina za predmetni stan u iznosu od 3.011,11 KM kojim je tužitelj kao nositelj porezne obaveze obavezan da plati navedeni iznos. Konačnim rješenjem Federalnog ministarstva finansija od 4. januara 2007. godine tužitelj je obavezan na uplatu poreza, a ukupan iznos od 4.520,22 KM tužitelj je konačno platio 4. marta 2010. godine. Iz konačnog rješenja Federalnog ministarstva proizlazi da je predmetni stan predat u posjed i useljen prije 1. januara 2004. godine, te da je tužitelju kao poreznom obvezniku izvršen razrez poreza na promet za predmetni stan jer u vrijeme useljenja, kako je to utvrđeno u tom postupku, nisu bili na snazi propisi Zakona o porezu („Službene novine TK“ broj 13/03) kojim je na temelju člana 6. stav 1. tačka 13. došlo do oslobađanja od obaveze plaćanja poreza na promet.

11. Među parničnim strankama je sporno da li se radi o apelanticinoj obavezi da tužitelju isplati iznos od 4.520,22 KM uz zakonsku zateznu kamatu koji je tužitelj platio na ime poreza na promet nekretnina, koji sada, kao regresni zahtjev, potražuje od apelantice, zatim da li se radi o poreznoj obavezi za koju je porezni obveznik isključivo tužitelj, te da li se radi o zastarjeloj obavezi budući da je apelantica istakla prigovor zastare potraživanja.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, Općinski sud se izjasnio da je prigovor neosnovan jer je tužitelj dug platio 4. marta 2010. godine, tako da je tek narednog dana stekao pravo da traži ispunjenje obaveze u smislu člana 361. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa budući da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 21. marta 2012. godine, to, prema ocjeni tog suda, nije protekao rok za zastarjelost iz člana 371. ZOO-a.

13. Općinski sud je naveo da iz rješenja Federalnog ministarstva finansija od 4. januara 2007. godine proizlazi da je povodom obnovljenog postupka razreza poreza na promet nekretnina utvrđeno da je predmetni stan predat u posjed i useljen prije 1. januara 2004. godine, te da je na tužiteljevo ime izvršen razrez poreza na promet za predmetni stan, i to kao poreznom obvezniku – prodavcu predmetnog stana na osnovu člana 7. Zakona o porezu, a shodno članu 21. navedenog zakona, za naplatu poreza na promet jamči i kupac, i to solidarno.

14. Općinski sud je potom obrazložio da je jasno da je porezna obaveza tužitelju utvrđena kao rezultat obnove postupka jer u vrijeme useljenja, kako je to u obnovljenom postupku utvrdio porezni organ, nisu bili na snazi propisi Zakona o porezu kojim je na temelju člana 6. stav 1. tačka 13. došlo do oslobađanja od obaveze plaćanja poreza na promet nekretnina i prava, te da je tužitelj kao porezni obveznik naknadno obavezan da plati porez, što je učinio 4. marta 2010. godine.

15. Shodno navedenom, imajući u vidu odredbu člana 4. stav 1. spornog ugovora kojom su parnične stranke usaglasile da ugovorena cijena izgradnje predmetnog stana iznosi 60.222,11 KM bez eventualnog poreza na promet nekretnina, drugih dažbina, koje u slučaju njihove primjene snosi apelantica kao investitor, te odredbu člana 9. stav 2. spornog ugovora kojom je ugovoreno da troškove ovjere ugovora, upisa etažnog vlasništva i sve druge troškove u vezi sa zk. prenosom, uključujući i eventualno plaćanje poreza na promet nekretnina snosi investitor, Općinski sud je utvrdio da je apelantica kao ugovorna strana spornim ugovorom na sebe preuzela obavezu plaćanja poreza na promet nekretnina i prava kao svoju ugovornu obavezu. Prema ocjeni Općinskog suda, takav način preuzimanja obaveze nije protivan zakonu, a ugovorne strane su, u smislu člana 17. ZOO-a, dužne da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje, s tim da se na određeni način na konkretan predmet odnosi i odredba člana 423. ZOO-a. Shodno navedenom, Općinski sud je utvrdio da je apelantica u obavezi da tužitelju po osnovu regresa plati iznos koji je on platio na ime poreza na promet nekretnina i prava jer je na taj način tužitelj plaćanjem poreza ispunio apelanticinu ugovorenu obavezu. Na dosuđeni iznos duga Općinski sud je, u smislu člana 277. ZOO-a, dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od 4. marta 2010. godine, a odluku o troškovima postupka taj sud je dosudio na osnovu čl. 383, 386. i 396. ZPP.

16. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 P 120596 15 Gž od 14. septembra 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).

17. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je obaveza plaćanja poreza naknadno utvrđena kao rezultat obnove postupka rješenjem Federalnog ministarstva finansija od 4. januara 2007. godine koje je doneseno u skladu s odredbom člana 77. stav 2. Zakona o poreznoj upravi FBiH i člana 237. Zakona o upravnom postupku, po kojem je tužitelj postupio uplativši ukupan iznos od 4.520,22 KM. Odredbom člana 17. ZOO-a, na koju se pozvao Kantonalni sud, propisano je da su strane u obligacionom odnosu dužne da izvrše svoje obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje, a obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona. Shodno odredbi člana 262. ZOO-a, povjeritelj u obligacionom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan svoju obavezu ispuniti savjesno i u svemu kako ona glasi. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelanticina obaveza da isplati potraživani iznos koji je plaćen u svrhu poreza proizlazi iz spornog ugovora, i to člana 4. stav 1. koji je taj sud citirao (o čemu se Kantonalni sud iscrpnije izjasnio na stranici 2. obrazloženja). Osvrćući se na apelanticin žalbeni prigovor, Kantonalni sud se složio da je prema članu 4. Zakona o porezu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora porezni obveznik prodavac. Međutim, navedena zakonska odredba ne sprječava učesnike u prometu da se međusobno saglasnošću volja (član 10. ZOO-a) dogovore da će obaveze plaćanja poreza umjesto prodavca ispuniti kupac. Prema ocjeni Kantonalnog suda, na taj način nisu povrijeđeni prinudni propisi, na čemu žalba neosnovno ukazuje, jer će porez biti plaćen bez obzira na to koji od učesnika u prometu nekretnina će to učiniti. U konkretnom slučaju nesporno je da je tužitelj kao prodavac, porezni obveznik, prema državi platio porez, pa on u ovoj parnici traži ispunjenje ugovorne obaveze koja se temelji na odredbama čl. 17, 99. stav 1, 148. i 262. ZOO-a.

18. Kantonalni sud je na kraju ocijenio i neosnovnim prigovor žalbe da je bilo neophodno poništiti ranije rješenje Porezne ispostave kojim je apelantica bila oslobođena plaćanja poreza, kada je upravo nadležna porezna uprava postupala po službenoj dužnosti i u obnovljenom postupku izvršila razrez poreza na promet nekretnina i prava za predmetni stan.

19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 120596 18 Rev od 14. avgusta 2018. godine apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude je odbačena zbog nepostojanja uslova za reviziju shodno čl. 237. st. 2. i 3. ZPP (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na stranici 2. obrazloženja).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te navodi da je Kantonalni sud prilikom odlučenja zanemario ostale odredbe spornog ugovora, i to član 5. stav 2. u kojoj stoji da su „ugovorne strane saglasne da su zaključivanjem ovog ugovora i izmirenjem obaveza od strane investitora utvrđeni prethodnim članom, ispunjene u cijelosti međusobne obaveze u pogledu udruživanja sredstava i stvaranja uslova za predaju u posjed i raspolaganje prostora iz člana 1. ovog ugovora i da stoga nijedna strana nema nikakvih potraživanja prema drugoj strani po bilo kom osnovu“. U apelaciji se nadalje tvrdi da se Kantonalni sud pozvao na rješenje Porezne ispostave shodno kojem su stranke bile oslobođene plaćanja poreza na promet, da bi kasnije došlo do obnove postupka u kojem je tužitelj koji je po zakonu obveznik poreza obavezan da plati porez na promet nekretnina, po kojem je tužitelj postupio. Apelantica tvrdi da su odredbe spornog ugovora (čl. 4. i 5) u suprotnosti jedna s drugom uzme li se u obzir činjenica da je apelantica kao investitor izmirila sve obaveze prema tužitelju kao izvođaču radova. Potom apelantica navodi da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora na snazi bio Zakon o porezu, te da su 27. novembra 2003. godine na snagu stupile izmjene i dopune Zakona o porezu. Dakle, u vrijeme zaključenja spornog ugovora na snazi je bila zakonska odredba kojom je regulisano da investitor nije obveznik plaćanja poreza na promet, te da je takva odredba spornog ugovora u suprotnosti s pozitivnim zakonskim propisima i samim tim moralu društvu i kao takva je ništava i ne može proizvoditi pravno dejstvo i stoga ne može stvarati nikakvu obavezu prema apelantici u pogledu plaćanja nepostojeće obaveze. Apelantica smatra da je pogrešan stav redovnih sudova o osnovanosti tužiteljevog regresnog zahtjeva jer apelantica nikada nije bila porezni obveznik. Porezni obveznik je tužitelj, a što proizlazi iz svih rješenja nadležnih upravnih organa, pa samim tim apelantica nema obavezu da plati porez. Apelantica se pita koja odluka ima veću pravnu snagu, rješenje Porezne ispostave koje je doneseno prije sudskih odluka kojim je apelantica oslobođena od plaćanja poreza ili sudska odluka kojom je apelantici ta obaveza nametnuta. Da su osporene odluke kontradiktorne i da nisu usklađene s provedenim dokazima dokazuje činjenica da Kantonalni sud nije cijenio nesporno činjenicu da je apelantica oslobođena plaćanja poreza na promet na nekretnini i da je potpisivanjem izjave od 28. januara 2004. godine postignuta saglasnost između parničnih stranaka da su obostrano izmirene sve obaveze i prava iz ugovora o udruživanju sredstava i da samim tim među ugovoračima nema neizmirenih obaveza po bilo kom osnovu. Apelantica tvrdi da su redovni sudovi sporni ugovor tumačili u svjetlu člana 9. ugovora, tumačeći pri tome izraz „eventualno“ kao preuzimanje obaveze apelantice na plaćanje poreza, te da na taj način preuzimanje obaveze nije u suprotnosti sa zakonom. Apelantica smatra da su redovni sudovi na taj način konvalidirali ništavu odredbu spornog ugovora, a riječ „eventualno“ poistovjetili s davanjem apelanticinog pristanka da plati poreznu obavezu, stavljajući se direktno na tužiteljevu stranu, pri čemu su propustili da cijene i druge dokaze iz kojih proizlazi sasvim drugačija namjera parničnih stranaka (kao što je izjava od 28. januara 2004. godine koju redovni sudovi nisu uzeli u obzir, a koja također predstavlja izraženu volju ugovornih strana). Za apelanticu je neprihvatljivo da su redovni sudovi svoju odluku donijeli samo na slobodnom sudijskom uvjerenju i pored relevantnih dokaza iz kojih proizlazi suprotno. Kod takvog stava redovnih sudova stvara se nakaradna sudska praksa, te bi ubuduće svi ugovarači koji su oslobođeni plaćanja poreza na promet nekretnina mogli biti obavezani na plaćanje obaveza koje po zakonu nisu obavezni da plate, čime se stvara opća pravna nesigurnost. Apelantica posebno ističe da do dana podnošenja apelacija nije uspjela izvršiti uknjižbu predmetnog stana na svoje ime u KPU jer se ona ucjenjuje plaćanjem poreza na promet nekretnina, pa na taj način apelantica trpi ogromnu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim tvrdeći da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje i imovinu, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tužitelj je, između ostalog, naveo da su svi prigovori neosnovani jer su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke kojima je apelantica obavezana na ugovorom preuzetu obavezu plaćanja poreza na promet, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Primjena odredaba i tumačenje spornih odredaba Član 99. stav (1) (1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

Dejstva ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sljedbenicima Član 148. stav (1) (1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.

Ispunjenje obaveze i posljedice neispunjenja Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.

(4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.

24. Zakon o porezu na promet nepokretnosti i prava („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 11/01, 13/01, 13/03, 3/13, 12/16 i 11/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 11/01, 13/01, 13/03) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Član 6. stav (1) tač. 12. i 13. i stav (3) Porez na promet nepokretnosti i prava ne plaća se:

12. u slučaju udruživanja sredstava po osnovu sufinansiranja stambene izgradnje; 13. kada je u prometu novoizgrađeni stan između poreznog obveznika registrovanog za obavljanje građevinske djelatnosti i kupca.

Pod novoizgrađenim stanom, u smislu stava 1. tačke 13. ovog člana, podrazumijeva se stan koji se prvi puta pojavljuje u prometu i to između registrovanog poreznog obveznika za obavljanje građevinske djelatnosti i kupca. Da se radi o novoizgrađenom stanu koji se prvi puta pojavljuje u prometu uz kupoprodajni ugovor, porezni obveznik registrovan za oblast građevinarstva, dostavlja nadležnoj poreznoj upravi pismenu izjavu.

II. POREZNI OBVEZNIK

Član 7.

Obveznik poreza na promet nepokretnosti i prava je prodavalac nepokretnosti odnosno prava.

Prilikom zamjene nepokretnosti ili prava porezni obveznik je onaj učesnik u zamjeni koji daje u zamjenu nepokretnost ili pravo veće vrijednosti.

Ako se prenosi idealni dio vlasništva na nepokretnosti odnosno idealni dio prava, porezni obveznik je svaki suvlasnik prodavalac posebno.

V. NASTANAK POREZNE OBAVEZE

Član 13.

Porezna obaveza nastaje u trenutku zaključenja ugovora o prodaji ili zamjeni nepokretnosti ili prava.

Prilikom prodaje budućih građevinskih objekata koji su u izgradnji, porezna obaveza nastaje u momentu predaje objekta kupcu.

Ako se prenos prava vlasništva na nepokretnostima odnosno prenos drugih prava iz člana 4. ovog Zakona vrši na osnovu odluke suda ili organa uprave, porezna obaveza nastaje danom pravosnažnosti te odluke.

Ako nastanak porezne obaveze nije blagovremeno prijavljen, porezna obaveza nastaje na dan prijavljivanja, odnosno otkrivanja izvršenog prometa.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju apelantica je podnijela apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 32 0 P 120596 18 Rev od 14. avgusta 2018. godine kojim je revizija odbačena, iz čega slijedi zaključak da revizija u konkretnom slučaju nije bila djelotvoran pravni lijek i da je konačna odluka u ovom predmetu zapravo Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 120596 15 Gž od 14. septembra 2017. godine protiv koje je apelantica podnijela apelaciju Ustavnom sudu (vidi tačku 2. ove odluke), čime je apelantica osigurala pravo na podnošenje apelacije nakon odluke Vrhovnog suda o reviziji bez obzira na to o kakvoj se odluci radi – procesnoj kao u konkretnom slučaju ili pak meritornoj odluci. U takvim okolnostima Ustavni sud će ispitati blagovremenost predmetne apelacije u odnosu na procesnu odluku Vrhovnog suda. Imajući u vidu da je rješenje Vrhovnog suda apelantici dostavljeno 3. septembra 2018. godine, a da je predmetna apelacija podnesena 23. oktobra 2018. godine, slijedi zaključak da je apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica pobija presude redovnih sudova tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broja 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. Apelantica smatra da je obavezivanjem na isplatu novčanog iznosa po osnovu naplaćene porezne obaveze na koju je po zakonu obavezan tužitelj kao poreski obveznik povrijeđeno njeno pravo na imovinu.

33. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica osporenim presudama obavezana na isplatu iznosa od 4.520, 22 KM zajedno s kamatama i troškovima postupka, pa nije sporno da se osporene odluke kojom je apelantici nametnuta obaveza isplate novčanog iznosa tiču apelanticine imovine, te da je osporenim odlukama nesporno došlo do miješanja u apelanticino pravo na imovinu.

36. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je miješanje u apelanticinu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu s principom proporcionalnosti.

37. Ustavni sud zapaža da je predmet spora regresni dug koji tužitelj potražuje od apelantice po osnovu plaćenog poreza na promet za predmetni stan, shodno odredbama spornog ugovora. Potom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja, imajući u vidu sadržaj spornog ugovora koji su parnične stranke zaključile, a kojim se apelantica obavezala da će u slučaju promjene snositi i eventualne troškove poreza na promet i druge dažbine koje spornim ugovorom nisu predviđene, u svjetlu relevantnih odredaba ZOO-a, i to čl. 10, 17, 99. stav (1), 148. stav (1) i

262. ZOO-a, utemeljili zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu pravilo obligacionopravnog odnosa shodno kojem su učesnici u obligacionopravnom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje. Isto tako, redovni sudovi su prilikom odlučenja imali u vidu da odredbe ZOO-a (član 10) ne sprječavaju učesnike u prometu da se saglasnošću volja dogovore o načinu ispunjenja obaveza. Ustavni sud zapaža da zakon koji je primijenjen ispunjava standarde „zakona“ u smislu Evropske konvencije, u pogledu jasnoće i transparentnosti, te je stoga miješanje u konkretnom slučaju bilo u skladu sa zakonom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da obligacionopravni odnos promoviše pravilo da su strane u obligacionom odnosu dužne da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje, iz čega slijedi da je dužnik dužan da svoju obavezu ispuni savjesno i u svemu kako ona glasi, pa iz navedenog slijedi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu.

38. Konačno, Ustavni sud mora da odgovori i na pitanje da li je miješanje u apelanticinu imovinu u skladu s principom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora da postoji „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46 i 50).

39. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, dakle činjenicu da je apelanticina obaveza proistekla iz spornog ugovora budući da je potpisivanjem ugovora na sebe preuzela obavezu plaćanja poreza na promet za predmetni stan, pri čemu ne proizlazi da to nije učinila slobodno izraženom voljom u trenutku sklapanja spornog ugovora, Ustavni sud smatra da su osporene odluke proporcionalne cilju kojem se težilo i da na apelanticu obavezivanjem na isplatu ugovorom preuzete obaveze nije stavljen pretjeran teret.

40. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da osporenom presudom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate duga proisteklog iz ugovornog odnosa između parničnih stranaka, iz čega slijedi zaključak da se radilo o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Apelantica iznosi brojne prigovore kojima ukazuje da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne primjena prava, proizvoljne ocjene dokaza i shodno tome proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

45. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05; Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

46. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na temelju provedenih dokumenata, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. ZPP, utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili relevantne odredbe ZOO-a obavezavši apelanticu na isplatu duga na koju se odredbama spornog ugovora obavezala. Ustavni sud u načinu na koji su redovni sudovi cijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili materijalno pravo ne uočava proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ispitao apelanticine ključne prigovore koje u apelaciji ponavlja. Posebno, Ustavni sud ne zapaža da je apelantici tokom postupka bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tužiteljem, pa nezadovoljstvo činjenicom da je tužbenom zahtjevu udovoljeno per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na osporene presude.

47. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na zabranu diskriminacije

48. Apelantica se poziva na kršenje prava na zabranu diskriminacije bez preciziranja u vezi s kojim pravima smatra da je diskriminisana, ali se iz navoda apelacije može izvesti zaključak da apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje i imovinu. Kako apelantica u apelaciji nije ponudila relevantnu argumentaciju kojom bi potkrijepila pozivanje na kršenje prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantnu argumentaciju koja bi ukazivala na vjerovatnoću da je diskriminisana. Stoga se i navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu smatraju neosnovanim.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu, te proporcionalno cilju kojem se težilo.

50. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi temeljem spornog ugovora obavezali apelanticu na isplatu duga, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili, a takvo obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti bilo što iz osporenih odluka upućuje na zaključak da su izneseni prigovori o proizvoljnoj primjeni prava, proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju opravdani.

51. Konačno, nema ni kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu kada apelantica osim paušalnih tvrdnji nije ponudila relevantnu argumentaciju kojom bi diskriminaciju učinila vjerovatnom.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5884/18 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio