Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1766/20 (H. K.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1766/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1766/20, rješavajući apelaciju Hasana Kukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Kukić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 K 061081 20 Kž 2 od 11. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 K 061081 19 K2 od 15. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Kukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, podnio je 18. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 K 061081 20 Kž 2 od 11. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 K 061081 19 K2 od 15. oktobra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim za krivično djelo Laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koje mu je izrečena novčana kazna, koju je dužan platiti u roku od pet mjeseci, a ako se novčana kazna ne bude mogla u cijelosti ili djelimično naplatiti u tom roku sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi branioca apelanta da je u predmetnom postupku došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. tačka k) Zakona o krivičnom postupku FBiH jer je izreka presude protivrječna razlozima presude, odnosno iskazu oštećenog S.K. kada opisuje način na koji ga je apelant fizički napao i ozlijedio. Kantonalni sud je naveo da je oštećeni u svom iskazu potvrdio da mu je apelant zadao više udaraca nogama i rukama i da ga je oborio na zemlju, te je potvrdio i svoje navode date u istrazi u izjavi od 16. septembra 2015. godine. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud cijenio sve izvedene dokaze, te na osnovu takve ocjene izveo pravilne zaključke o relevantnim činjenicama za predmetno djelo, za to je dao valjane razloge. Naime, da je odlučnu činjenicu da je apelant namjerno lako tjelesno ozlijedio oštećenog zasnovao prvenstveno na iskazu oštećenog, te kada se dovede u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka sačinjenim na temelju relevantne medicinske dokumentacije na ime oštećenog, da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela Laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stay 1. KZ FBiH. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud iskaze svjedoka S.K., E.K. i apelanta ocijenio nevjerodostojnim i neuvjerljivim, jer su se isti o događaju izjašnjavali uopšteno i neodređeno, pri čemu je sud uzeo u obzir i da je svjedok S.K. supruga apelanta, a svjedok E.K. njegov brat, koji su zbog toga lično zainteresovani za ishod ovog postupka. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog za saslušanje svjedoka koje je apelant predložio, iz razloga što odbrana nije konkretizirala okolnosti na koje predlaže saslušanje navedenih svjedoka. Kantonalni sud je naveo da, kada se imaju u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su se stekle na strani apelanti, prvostepeni sud pravilno cijenio da apelantu nije neophodno izreći kaznu zatvora, ali i da zbog ranije osuđivanosti apelantu za isto krivično djelo nema mjesta izricanju mjere upozorenja tj. uvjetne osude, te je izrečena novčana kazna srazmjerna težini djela i stepenu krivice apelanta i da se istom može ostvariti svrha kažnjavanja propisana zakonom i uticati na apelanta da ubuduće ne vrši krivična djela.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, čime su povrijeđena prava apelanta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na život itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o krivičnom postupku F BiH, kao i KZ F BiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1766/20 (H. K.) | Sudska praksa | Aktio