Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4803/18 („MIK Company“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Naknada
  • Šta se smatra imovinom
  • Izvršni postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4803/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4803/18, rješavajući apelacije „MIK Company“ d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije „MIK Company“ d.o.o.

Mostar.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 074606 17 Pž od 20. lipnja 2018. godine i broj 17 0 Ip 081840 17 Pž od 20. lipnja 2018. godine.

Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Bihaću, koji je dužan po žurnom postupku donijeti nove odluke sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, sukladno članku 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „MIK Company“ d.o.o. Mostar podnesene protiv -Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 074606 17 Pž od 20.

lipnja 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 074606 16 Kom od 6. travnja 2016. godine i broj 17 0 Ip 074606 16 Kom od 26. siječnja 2016. godine i -Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 081840 17 Pž od 20.

lipnja 2018. godine, te rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 081840 17 Kom od 15. ožujka 2017. godine i broj 17 0 Ip 081840 17 Kom od 25. siječnja 2017. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „MIK Company“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Bogdanović, odvjetnik iz Mostara, podnio je 23. kolovoza 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ip 074606 17 Pž od 20. lipnja 2018. godine, Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ip 074606 16 Kom od 6. travnja 2016. godine i Rješenja Općinskog suda broj 17 0 Ip 074606 16 Kom od 26. siječnja 2016. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 4803/18.

2. Apelant je 23. kolovoza 2019. godine posredstvom istog opunomoćenika Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 081840 17 Pž od 20. lipnja 2018. godine, te Rješenja Općinskog suda broj 17 0 Ip 081840 17 Kom od 15. ožujka 2017. godine i Rješenja broj 17 0 Ip 081840 17 Kom od 25. siječnja 2017. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 4804/18.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 4803/18 i AP 4804/18 odnose na istog apelanta i postupke koji su se vodili pred redovitim sudovima, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4803/18.

4. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tražitelja ovrhe JU Zavod za prostorno uređenje Bihać (u daljnjem tekstu: tražitelj ovrhe) zatraženo je 25. prosinca 2019. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Kantonalni sud, Općinski sud i tražitelj ovrhe su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. prosinca 2019. godine do 13. siječnja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Rješenjem tražitelja ovrhe broj 377/2010 od 12. travnja 2010. godine apelantu kao obvezniku utvrđena je visina mjesečnog iznosa komunalne naknade od 120,00 KM za određeni poslovni prostor za razdoblje od 1. siječnja 2010. godine do 31. prosinca 2010. godine (stavak 1), te je određeno da je ukupan iznos komunalne naknade od 1.440,00 KM za navedeni obračunski period apelant dužan plaćati uplatom mjesečnog iznosa komunalne naknade, i to najkasnije do 5. u tekućem mjesecu za prethodni mjesec na račune proračuna Općine Bihać (stavak 2). Također, određeno je da, ukoliko apelant ne plati utvrđene mjesečne iznose komunalne naknade u roku od godinu dana od dana pravomoćnosti rješenja, cjelokupni iznos duga dospijeva za naplatu koja će se izvršiti sudskim putem (stavak 3). Navedeno rješenje je postalo ovršno 15. svibnja 2011. godine.

8. Rješenjem tražitelja ovrhe broj 1023/2011 od 10. veljače 2011. godine apelantu je utvrđena visina mjesečnog iznosa komunalne naknade od 112,00 KM za određeni poslovni prostor za razdoblje od 1. siječnja 201l. godine do 31. prosinca 2011. godine (stavak 1), te je određeno da ukupan iznos komunalne naknade od 1.344,00 KM za navedeni obračunski period apelant je dužan plaćati uplatom mjesečnog iznosa komunalne naknade, i to najkasnije do 5. u tekućem mjesecu za prethodni mjesec. Također, određeno je da, ukoliko apelant ne plati utvrđene mjesečne iznose komunalne naknade u roku od godinu dana od dana pravomoćnosti rješenja, cjelokupni iznos duga dospijeva za naplatu koja će se izvršiti sudskim putem (stavak 3). Navedeno rješenje je postalo ovršno 22. ožujka 2012. godine.

9. Obzirom na to da apelant nije izvršio navedene obveze, tražitelj ovrhe je 22. siječnja 2016. godine i 9. siječnja 2017. godine predložio da Općinski sud na temelju navedenih rješenja odredi ovrhu pljenidbom na novčanim sredstvima apelanta kao ovršenika koja se vode na računima kod poslovnih banaka.

10. Općinski sud je Rješenjem broj 17 0 Ip 074606 16 Kom od 26. siječnja 2016. godine dozvolio ovrhu na temelju Rješenja tražitelja ovrhe broj 377/2010 od 12. travnja 2010. godine, a Rješenjem broj 17 0 Ip 081840 17 Kom od 25. siječnja 2017. godine dozvolio je ovrhu na temelju Rješenja tražitelja ovrhe broj 1023/2011 od 10. veljače 2011. godine. Odluke osporene apelacijom

11. Općinski sud je rješenjima broj 17 0 Ip 074606 16 Kom od 6. travnja 2016. godine i broj 17 0 Ip 081840 17 Kom od 15. ožujka 2017. godine odbio kao neutemeljene apelantove prigovore protiv rješenja o ovrsi.

12. U obrazloženju navedenih rješenja Općinski sud je zaključio da je neutemeljen apelantov prigovor o zastari potraživanja. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da potraživanje tražitelja ovrhe iz ovršne isprave predstavlja ispunjenje novčane obveze, a to potraživanje je utvrđeno rješenjem donesenim u upravnom postupku, zbog čega se ovrha po tom rješenju provodi u sudskom, a ne u administrativnom postupku. Za ovrhu na temelju tih rješenja primjenjuju se odredbe Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP) s tim da se u postupku ovrhe na odgovarajući način primjenjuju i odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sukladno članku 21. stavak 1. ZOP-a. Iz toga jasno proizlazi da se u provedbi ovršnih odluka donesenih u upravnom postupku ne primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), već odredbe ZOP-a. Dalje, Općinski sud je naveo da je odredbom članka 379. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da sva povremena potraživanja koja proistječu iz pravomoćne sudske odluke ili odluke drugog nadležnog organa, ili nagodbe pred sudom ili drugim nadležnim organom i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja. Međutim, u predmetnoj ovršnoj stvari potraživanja tražitelja ovrhe koja su utvrđena ovršnom ispravom su u cijelosti dospjela u trenutku podnesenog prijedloga za ovrhu (Rješenje broj 377/2010 od 12. travnja 2010. godine je postalo pravomoćno i ovršno 15. svibnja 2011. godine, a Rješenje broj 1023/2011 od 10. veljače 2011. godine je postalo pravomoćno i ovršno 22. ožujka 2012. godine), a prijedlog za ovrhu je podnesen 25. siječnja 2016. godine, odnosno 9. siječnja 2017. godine. To znači da navedena ovršna isprava ne glasi na administrativnu ovrhu, niti je izvršavaju upravni organi kako to propisuje odredba čl. 272. i 273. ZUP-a, tako da za konkretnu ovrhu ne vrijedi petogodišnji rok zastarjelosti koji nije ni nastupio. Sukladno odredbama članka

379. ZOO, sva potraživanja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim državnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Obzirom na navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja.

13. Rješenjima Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 074606 17 Pž od 20. lipnja 2018. godine i broj 17 0 Ip 081840 17 Pž od 20. lipnja 2018. godine odbijeni su apelantovi prizivi i potvrđena prvostupanjska rješenja.

14. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i na tako utvrđene odlučne činjenice, uz pravilnu primjenu ZOO i ZOP-a, pravilno postupio kada je apelantov prigovor odbio kao neutemeljen. Naime, apelant suštinski smatra da potraživanje tražitelja ovrhe koje se odnosi na komunalnu naknadu zastarijeva u roku od tri godine. U svezi sa time, Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 280. stavak 2. ZUP-a propisano da rješenje doneseno u upravnom postupku koje sadrži potvrdu ovršnosti predstavlja osnovu za sudsku ovrhu, koja se provodi prema propisima koji važe za sudsku ovrhu. Odredbom članka 47. točka 4) ZOP-a je propisano da se prigovor protiv rješenja o ovrsi može podnijeti iz razloga koji sprečavaju ovrhu, a naročito ako je protekao rok u kojem se prema zakonu može tražiti ovrha, a točkom 10) istog članka je određeno ako je nastupila zastarjelost potraživanja o kojem je odlučeno ovršnom ispravom. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, nije konkretno naveden zakon koji propisuje rok u kojem se može tražiti ovrha iz čega slijedi da taj rok može biti određen po bilo kojem zakonu čijim propuštanjem tražitelj ovrhe gubi pravo da prinudno, u ovršnom postupku, naplati svoje dospjelo potraživanje koje mu je određeno u ovršnoj ispravi. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 267. stavak 1. ZUP-a propisano da nakon isteka roka od pet godina od kada je rješenje postalo ovršno, ne može se tražiti njegova ovrha, a člankom 379. stavak 1. ZOO je određeno da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Kantonalni sud je zaključio da potraživanje tražitelja ovrhe nije zastarjelo, niti je tražitelj ovrhe propustio rok za podnošenje prijedloga za donošenje rješenja o ovrsi, jer računajući od dana ovršnosti rješenja, na temelju kojeg je zatraženo donošenje rješenja o ovrsi, pa do podnošenja prijedloga za donošenje rješenja o izvršenja sudu, nije protekao rok od pet godina, niti je protekao rok zastarjelosti potraživanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

16. Naime, apelant smatra da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o njegovom prigovoru zastarjelosti proizvoljno tumačili i primijenili materijalno pravo. U svezi sa time, apelant tvrdi da su redoviti sudovi morali jasno navesti i odlučiti predstavlja li komunalna naknada povremeno potraživanje i koji zakon, odnosno koja odredba zakona, tj. koji zastarni rok se ima primijeniti na konkretna potraživanja po osnovi komunalne naknade, posebice jer je pitanje zastare bio temeljni apelantov prigovor tijekom cijelog postupka. Također, apelant ističe da se pravilnim tumačenjem članka 379. stavak 2. ZOO jasno i nedvojbeno može zaključiti da se na povremena potraživanja koja proistječu iz pravomoćnih upravnih odluka primjenjuju trogodišnji zastarni rokovi, te da je brojna sudska praksa zauzela jedinstveno stajalište da komunalna naknada predstavlja povremeno potraživanje i da zastarijevanje nastupa protekom roka od tri godine od dospijeća svakog povremenog potraživanja. U svezi sa time, apelant je ukazao na Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 lp 194805 12 Pž od 14. listopada 2013. godine i Rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 lp 162401 16 Mals od 12. veljače 2018. godine kojima je odlučeno na drugačiji način nego u osporenim odlukama, koje je dostavio u prilogu apelacije. Također, apelant smatra da su redoviti sudovi morali uzeti u obzir stajalište Ustavnog suda zauzeto u brojnim odlukama u kojim je naglašeno da jedino jednoobrazna primjena istih pravnih normi jamči pravnu sigurnost koja je sastavni dio garancije pravičnog suđenja. b)Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da osporenim odlukama toga suda nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, jer taj sud nije postupio arbitrarno u primjeni propisa, a niti je došlo do povrede prava na imovinu, zbog čega predlaže da se apelacije odbiju kao neutemeljene.

18. Općinski sud je u odnosu na navode iz apelacije broj AP 4803/18 istakao da je na prijedlog tražitelja ovrhe doneseno Rješenje broj 17 0 Ip 074606 16 Kom od 18. rujna 2018. godine o obustavi postupka zbog povlačenja prijedloga za ovrhu, te da je to rješenje postalo pravomoćno 3. listopada 2018. godine. Također, u odnosu na predmet broj AP 4804/18, Općinski sud je naveo da je postupajući sudac 6. kolovoza 2018. godine donio Rješenje broj 17 0 Ip 081840 17 Kom kojim je obustavljena ovrha u predmetnom postupku, jer je rješenje provedeno u cijelosti, nakon čega je tražitelj ovrhe povukao prijedlog za ovrhu, te je to rješenje postalo pravomoćno 14. rujna 2018. godine.

19. Tražitelj ovrhe je naveo da nije pravilno apelantovo stajalište da potraživanja komunalne naknade predstavljaju povremeno potraživanje koje dospijeva za ubuduće, jer je cjelokupno potraživanje dospjelo u roku od jedne godine od pravomoćnosti rješenja prema točki 3. rješenja, odnosno prije podnošenja prijedloga za ovrhu, a to dokazuje i prijedlog za ovrhu kojim se traži naplata cjelokupnog potraživanja a ne povremenih mjesečnih iznosa prema periodu dospijeća sa zateznim kamatama za svako pojedinačno davanje, za razliku od povremenih potraživanja na koja se odnose stajališta sudova iznesena u odlukama na koje se apelant poziva. Obzirom na navedeno, tražitelj ovrhe smatra da su razlozi u osporenim rješenjima pravilni i zakoniti zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravak, 33/06, 39/06 - ispravak, 39/09, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12-Rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - OUSBiH, 55/18 - Rješenje USBiH i 25/20 - OUSBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravak, 33/06, 39/06 - ispravak, 39/09, 74/11 - OUS, 35/12, 35/12 - Rješenje USBiH i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 23. stavak (1) točka 2) Ovršna isprava 2) ovršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno;

Članak 47. točka 10) Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o ovrsi može se podnijeti iz razloga koji sprječavaju ovrhu, a osobito ako:

10) je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

21. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99)

XVII - IZVRŠENJE RJEŠENJA I ZAKLJUČAKA

1. Opće odredbe Članak 267. st. (1) i (7) (1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršuje se pošto postane izvršno. (7) Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje.

Članak 272.

(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonomsudskim putem (sudsko izvršenje).

(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

Članak 273.

(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obveza izvršenika provodi se administrativnim putem.

(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem. Izuzetno, izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja iz primanja na temelju radnog odnosa može se provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Povremena potraživanja Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.

Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima Član 379.

(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravnosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarelosti.

(2) Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospevaju ubuduće, zastarevaju u roku predviđenom za zastarelost povremenih potraživanja.

VI.Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. aDopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

25. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

26. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

(b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

27. Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

28. Ustavni sud zapaža da apelant kao ovršenik izričito osporava rješenja koja su donesena prilikom odlučivanja o prizivu protiv rješenja kojim je odbijen njegov prigovor protiv rješenja o ovrsi. Stoga će Ustavni sud dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u ovršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni ovršni postupak određivanja apelantovih građanskih prava i obveza u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

29. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u usporedbi s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba, točka 40) podržao praksu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava glede toga da odluke sudova koje se tiču ovrhe ne potpadaju pod članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obveze koji se tiču podnositelja apelacije (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

30. U konkretnom slučaju osporenim rješenjima odbijeni su kao neutemeljeni apelantovi prizivi protiv rješenja kojim je odbijen njegov prigovor protiv rješenja o ovrsi. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u osporenim odlukama nisu utvrđivana apelantova nova građanska prava i obveze budući da su ona utvrđena u rješenjima tražitelja ovrhe donesenim u postupku utvrđivanja apelantove obveze na plaćanje komunalne naknade. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem u odnosu na apelanta ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

31. Stoga, imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

bDopustivost u odnosu na ostale navode

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 074606 17 Pž od 20. lipnja 2018. godine i broj 17 0 Ip 081840 17 Pž od 20. lipnja 2018. godine protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 074606 17 Pž od 20. lipnja 2018. godine (koje je osporeno apelacijom broj AP 4803/18) apelantu dostavljeno 27. lipnja 2018. godine, a da je Rješenje Kantonalnog suda broj 17 0 Ip 081840 17 Pž od 20. lipnja 2018. godine (koje je osporeno apelacijom broj AP 4804/18) apelantu dostavljeno 9. srpnja 2018. godine, te da su apelacije podnesene 23. kolovoza 2018. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očito (prima facie) neutemeljene.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. aPravo na imovinu

35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

36. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer su redoviti sudovi postupili proizvoljno prilikom odlučivanja o njegovom prigovoru zastarjelosti potraživanja komunalne naknade.

38. Ustavni sud ukazuje na to da je preduvjet za razmatranje apelantovih navoda glede povrede prava na imovinu utvrđivanje ima li apelant imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da pojam imovina, u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, uključuje širok obujam imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, stavak 30). U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da se predmetni ovršni postupci provode pljenidbom na apelantovim novčanim sredstvima koja se vode na računima kod poslovnih banaka, što nedvojbeno predstavlja njegovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

39. Budući da apelant posjeduje imovinu koja uživa zaštitu u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li u postupcima pred redovitim sudovima došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

40. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) smatra da pravo na imovinu jamči pravo na imovinu i sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavku, dopušta da države potpisnice imaju pravo kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu, i to provedbom onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 3/99 od 17. ožujka 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 21/00). S tog aspekta Ustavni sud zapaža da je rješenjem o ovrsi određeno da će se ovrha provesti na apelantovim novčanim sredstvima koja se vode na računima kod poslovnih banaka i prijenosom tih sredstava na račun koji je označio tražitelj ovrhe. Uzimajući u obzir vlastitu i praksu Europskog suda, te okolnost da se provedbom osporenih rješenja apelant lišava imovine, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

41. Obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

42. Pri ocjeni zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Europskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stavak članka 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine „donošenjem zakona“. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Europskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju temeljne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi, Europski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-II, točka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

43. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje na proizvoljnost prilikom odlučivanja o njegovom prigovoru zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud najprije primjećuje da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi stajalište Općinskog suda da su potraživanja tražitelja ovrhe koja su utvrđena ovršnom ispravom u cijelosti dospjela u trenutku podnesenog prijedloga za ovrhu i da se na pitanje zastarjelosti potraživanja komunalne naknade primjenjuje odredba članka 379. stavak 1. ZOO. S druge strane, Kantonalni sud, potvrđujući prvostupanjsko rješenje, ukazao je na odredbu članka 267. ZUP-a i članka 379. stavak 1. ZOO, te je naveo da potraživanje tražitelja ovrhe nije zastarjelo, niti je tražitelj ovrhe propustio rok za podnošenje prijedloga za ovrhu, jer računajući od dana ovršnosti rješenja na temelju kojih je zatraženo donošenje rješenja o ovrsi, pa do podnošenja prijedloga, nije protekao rok od pet godina, niti je protekao rok zastarjelosti potraživanja.

44. U svezi sa time, Ustavni sud najprije ukazuje da je slično činjenično i pravno pitanje zastarjelosti potraživanja komunalne naknade razmatrao odlučujući u predmetima br. AP 3810/19 i AP 3971/19 (vidjeti, Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 3810/19 od 13. studenog 2019. godine i broj AP 3971/19 od 27. studenog 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u tim odlukama Ustavnog suda odbačene su zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene apelacije apelanta Grada Livno, koje su bile podnesene protiv konačnih odluka redovitih sudova kojima je usvojen prigovor ovršenika i zbog zastare djelomično obustavljena ovrha radi naplate komunalne naknade na temelju rješenja o komunalnoj naknadi. Naime, Kantonalni sud u Livnu je u obrazloženju rješenja osporenog apelacijom citirao odredbu članka 379. ZOO, te je ukazao da je odredbom članka 372. stavak 1. ZOO propisano da potraživanja povremenih davanja, među kojima su i komunalne naknade, a koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima zastarijevaju za tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinog davanja, te da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je usvojio prigovor ovršenika budući da je za ta potraživanja protekao zastarni rok od tri godine iz članka 372. stavak 1. ZOO. U svezi sa tim zaključkom, Ustavni sud je naveo da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZOP-a, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje zbog čega Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna (vidjeti, AP 3810/19, st. 5. i 11, i AP 3971/19, st. 5. i 11). Ustavni sud zapaža da takvo stajalište slijedi i iz Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 194805 12 Pž od 14. listopada 2013. godine koje je apelant dostavio u prilogu apelaciji.

45. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud najprije zapaža da se, u smislu članka 372. stavak

1. ZOO, povremenim potraživanjima smatraju potraživanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta slijedi da je rješenjima kojima je određena apelantova obveza na plaćanje komunalne naknade unaprijed ustanovljena obveza plaćanja navedene naknade u mjesečnim iznosima za određeno razdoblje tekuće godine, da je određeno da se ta naknada isplaćuje u određenim mjesečnim iznosima, i to najkasnije do 5. u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, te da je određeno da cjelokupni iznos duga dospijeva za naplatu ako komunalna naknada ne bude plaćena u roku od godinu dana od pravomoćnosti rješenja. Dakle, iz navedenog proizlazi da se komunalna naknada na način kako je određena rješenjima tražitelja ovrhe na temelju kojih su pokrenuti ovršni postupci određuje za određenu kalendarsku godinu i da dospijeva godišnje. Osim toga, Ustavni sud uočava da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište da potraživanje komunalne naknade predstavlja povremeno potraživanje na koje se primjenjuje trogodišnji rok zastare u smislu članka 379. stavak 2. ZOO, što, između ostalog, proizlazi iz prakse Ustavnog suda i prakse na koju je apelant ukazao. Stoga, kod takvog stanja stvari, Ustavni sud ne može, a da ne zaključi da su redoviti sudovi postupili proizvoljno prilikom odlučivanja o apelantovom prigovoru zastarjelosti potraživanja komunalne naknade, primjenjujući na zastarjelost toga potraživanja odredbu članka 379. stavak 1. ZOO pri čemu su zanemarili karakter potraživanja komunalne naknade kao povremenog potraživanja i sadržaj odredbe članka 379. stavak 2. ZOO. U odnosu na pozivanje Kantonalnog suda na sadržaj odredbe članka 267. stavak 7. ZUP-a, Ustavni sud zapaža da tom odredbom nije propisana zastarjelost potraživanja, već da je određeno da se nakon proteka roka od pet godina od ovršnosti rješenja donesenog u upravnom postupku ne može tražiti njegova ovrha, pa stoga ta odredba i nije relevantna za procjenu prigovora zastarjelosti potraživanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su utemeljeni apelantovi navodi da su osporena rješenja donesena proizvoljnim tumačenjem odredbe članka 379. ZOO. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine nije bilo „predviđeno zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog članka.

46. Prema tome, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporena rješenja Kantonalnog suda, te predmete vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio nove odluke sukladno garancijama iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je u ovršnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redoviti sudovi prilikom razmatranja apelantovih prigovora zastarjelosti potraživanja proizvoljno ocijenili karakter komunalne naknade kao povremenog potraživanja uslijed čega su proizvoljno primijenili odredbu članka 379. ZOO, zbog čega se takvo miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine ne može smatrati „zakonitim“.

48. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4803/18 („MIK Company“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio