Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5544/18 (M. M. i M. M.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5544/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5544/18, rješavajući apelaciju Milorada Maletića i Marice Maletić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Maletića i Marice Maletić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004913 18 Uvp 3 od 2. augusta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004913 17 U 4 od 4. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milorad Maletić (u daljnjem tekstu: apelant) i Marica Maletić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Windzora, Kanada, koje zastupaju Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar, advokati iz Mostara, podnijeli su 2. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 004913 18 Uvp 3 od 2. augusta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 004913 17 U 4 od 4. decembra 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 178/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 178/15 od 21. jula 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju apelanata, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u segmentu pristupa sudu, te naložio Kantonalnom sudu da tužbu apelanata u predmetu broj 07 0 U 004913 11 U uzme u rad i hitno okonča predmetni postupak i na taj način omogući apelantima adekvatan pristup sudu.

3. Nakon toga, Ustavni sud je donio i Odluku broj AP 5280/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 5280/15 od 11. januara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelaciju apelanata podnesenu zbog dužine trajanja (nastavka) postupka u predmetu Kantonalnog suda broj 07 0 U 004913 16 U.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 27. augusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor 30. augusta 2019. godine, a Kantonalni sud 11. septembra 2019. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanti su 15. decembra 2010. godine podnijeli Kantonalnom sudu tužbu zbog šutnje uprave prvostepenog organa – Odjela za finansije i nekretnine Grada Mostara, koji nije odlučio o njihovom zahtjevu od 2. oktobra 1998. godine za povrat nekretnine – stana u suvlasništvu građana (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te šutnje uprave tuženog Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja HNK, koji nije odlučio o njihovoj žalbi. Iz stanja spisa proizlazi da je Uprava za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) donijela Zaključak broj UPI-05/2-33- 3771/08 od 26. novembra 2010. godine kojim je zahtjev odbacila zbog nenadležnosti, koji je poništen Rješenjem drugostepenog organa broj 16-III-33-8-02/10 od 24. maja 2011. godine i predmet vraćen Upravi na ponovni postupak. Nakon toga, a što proizlazi iz stanja spisa, apelanti su podnescima od 28. januara i 30. juna 2011. godine proširili tužbu i na nove upravne akte koji su doneseni u vrijeme sudskog postupka. Budući da apelanti i pored pismenog upozorenja nisu platili traženu sudsku taksu, to je Kantonalni sud punomoćniku apelanata dopisom od 8. septembra 2011. godine vratio tužbu shodno odredbi člana 4. stav 1. tada važećeg Zakona o sudskim taksama, te spis iskazao završenim.

8. Apelanti su zbog neodlučivanja Kantonalnog suda po njihovoj tužbi 12. januara 2015. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 178/15, navodeći kršenje prava na pravično suđenje (pristup sudu i donošenje odluke u razumnom roku), prava na imovinu, djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju, povodom čega je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 178/15 od 21. jula 2015. godine kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo pristupa sudu i naložio Kantonalnom sudu da tužbu u predmetu broj 07 0 U 004913 11 uzme u rad i hitno okonča.

9. Postupajući po navedenoj odluci Ustavnog suda (broj AP 178/15), Kantonalni sud je donio Rješenje broj 07 0 U 004913 15 U 2 od 29. oktobra 2015. godine kojim je tužbu apelanata odbacio. Apelanti su protiv navedenog rješenja podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje, koji je uvažen Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 004913 15 Uvp od 2. juna 2016. godine i rješenje Kantonalnog suda od 29. oktobra 2015. godine je ukinuto, te predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje.

10. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Presudu broj 07 0 U 004913 17 U 4 od 4. decembra 2017. godine kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanata kojom su tražili da im se izvrši povrat nekretnine – stana preciziranog u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i zahtjev apelanata da im se naknade troškovi postupka. Presudom je odbijen i zahtjev apelanata podnesen protiv Rješenja Uprave broj 16-III-33-8-02/10 od 24. maja 2011. godine kojim je poništen Zaključak Odjela za finansije i nekretnine Službe za nekretnine Grada Mostara broj UPI-05/2-33- 3771 08 od 26. novembra 2010. godine kojim je radi nenadležnosti odbačen zahtjev apelanata za povrat predmetnog stana i predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom organu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelant prvostepenom organu 26. marta 2008. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u suvlasništvu građana i da je uz zahtjev priložio ugovor zaključen 19. oktobra 1988. godine između Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Sarajevo (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) i apelanta na ime učešća u kupovini predmetnog stana. Navedeno je da je u članu 1. ugovora predviđeno da se apelant obavezao da će u kupovini predmetnog stana učestvovati u iznosu od 20% sredstava od konačne vrijednosti stana, a da se kredit daje na 10 godina sa kamatom od 6%. Nadalje je navedeno da je članom 4. ugovora predviđeno da će Sekretarijat sredstva u iznosu od 20% konačne cijene predmetnog stana, dobijena kao kredit na 10 godina sa kamatnom stopom od 6%, vraćati apelantu u jednokratnim mjesečnim ratama počevši od prvog narednog mjeseca u kojem je izvršena doznaka učešća, te da je članom 5. istog ugovora određeno da su ugovorne strane saglasne da nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu bude Sekretarijat koji će predmetni stan dodijeliti apelantu na korištenje. Utvrđeno je i da je nakon toga Sekretarijat apelantu dodijelio predmetni stan na korištenje, te da mu je odobreno zaključenje ugovora o korištenju stana sa organizacijom u Mostaru koja gazduje stanovima, pri čemu je, shodno odredbama člana 5. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) i člana 14. Pravilnika o načinu obrazovanja sredstava za stambenu izgradnju i davanje stanova na korištenje u radnoj zajednici Sekretarijata, određeno da je apelant dužan u roku od 30 dana od useljenja u predmetni stan zaključiti navedeni ugovor, a što je i učinjeno.

11. U vezi s tim, navedeno je da je članom 5. stav 1. Zakona propisano da preduzeća i druga pravna lica, društveno-političke zajednice, druge organizacije i zajednice imaju pravo da daju na korištenje stanove koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. Nadalje je navedeno da iz podataka u spisu ne proizlazi da su apelanti dokazali da su vlasnici predmetnog stana jer je odredbom člana 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana propisano da vlasnik nekretnine koja je proglašena napuštenom ima pravo u svako vrijeme podnijeti zahtjev za vraćanje nekretnine u posjed, te da, izuzetno, navedeni zahtjev može podnijeti i lice koje je bilo u nesmetanom posjedu nekretnine u vrijeme proglašavanje nekretnine napuštenom. Navedeno je i da se prema odredbi člana 5. istog zakona pod pojmom vlasnika u smislu ovog zakona smatra lice koje je u trenutku proglašenja nekretnine napuštenom bilo po važećim propisima vlasnik te nekretnine (a ne nekretnine u suvlasništvu građana kako su apelanti postavili tužbeni zahtjev). Kantonalni sud je, u vezi s tim, naveo da je iz stanja spisa nesporno da je apelant na predmetnom stanu mogao steći samo stanarsko pravo na osnovu rješenja o korištenju stana od 24. oktobra 1988. godine, a ne pravo suvlasništva u visini apelantovog učešća u kupovini stana s obzirom na to da je utvrđeno da je Sekretarijat apelantu, shodno naprijed navedenom ugovoru o kreditiranju, izvršio povrat uplaćenih sredstava u iznosu od 20% od konačne cijene koštanja predmetnog stana, koji je shodno članu 5. ugovora pripao Sekretarijatu kao nosiocu prava raspolaganja koji ga je u tom svojstvu i dao apelantu na korištenje, shodno odredbama Zakona. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

12. Protiv navedene presude apelanti su Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Presudom broj 07 0 U 004913 18 Uvp 3 od 2. augusta 2018. godine zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje i pravni stav Kantonalnog suda, te istaknuto da je prema mišljenju Vrhovnog suda taj sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu presudu. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo i da je neosnovana apelantova tvrdnja da se u konkretnom slučaju radi o povratu nekretnine u suvlasništvu građana iz razloga, kako je obrazložio taj sud, što u tom slučaju vlasništvo na stvari pripada svim suvlasnicima, a pojedini suvlasnik nije vlasnik cijele stvari, odnosno nosilac vlasništva na nepodijeljenoj stvari su svi suvlasnici zajedno. Kantonalni sud je naveo da iz ovoga proizlazi da ako bi apelant kao suvlasnik raspolagao cijelom stvari, a ne samo svojim dijelom, takvo raspolaganje bi predstavljalo raspolaganje neovlaštenog lica tuđom stvari. U vezi s tim je obrazloženo da je odredbom člana 17. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima bila propisana mogućnost postojanja, u slučajevima i pod uvjetima propisanim zakonom, zajedničkog oblika vlasništva između društvenog vlasništva i prava vlasništva koji se upravo postavlja kod suvlasništva kada se na jednoj stvari jedan idealni dio nalazi u društvenom vlasništvu, a drugi u režimu prava vlasništva. Vrhovni sud je obrazložio da je tačno da je takva praksa postojala u određenim pravnim sistemima bivše SFRJ u kojima je bilo predviđeno da građani ulažu lična sredstva u stambenu izgradnju kupovinom idealnog dijela stana, ali koji ne može biti manji od ¼ stana, dok se ostali dio stana nalazio u režimu društvenog vlasništva. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju, međutim, proizlazi da predmet upravne stvari nije spor o valjanosti prijenosa vlasništva, već da se radi o zahtjevu za povrat u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo, a ne vlasništvo ili suvlasništvo, zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti ističu da su obrazloženja osporenih presuda nedostatna jer nije jasno zašto se redovni sudovi pozivaju na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona navodeći da pravo na povrat nekretnine pripada svima koji su nekretnine imali na određeni dan, a zatim to pravo uskraćuju apelantima jer im ne dopuštaju da podnesu zahtjev za povrat stana koji je u njihovom suvlasništvu i na taj način uskraćuju adekvatan pristup sudu apelantima, čime im krše i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelanti navode i da su nesporno dokazali da su platili 20% od cijene predmetnog stana i da na tom stanu imaju suvlasništvo, te da Kantonalni sud nije postupio prema Odluci Ustavnog suda broj AP 178/15 prema kojoj je trebao usvojiti po hitnom postupku tužbu apelanata. Također, navode da je i u ovom dijelu postupak trajao predugo i da se apelacija po tom pitanju odnosi na period od 11. januara 2017. godine pa do donošenja osporene presude Vrhovnog suda. Zbog navedenog traže da im Ustavni sud dosudi simboličnu naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja postupka, kao i da im dosudi naknadu troškova prema već dostavljenoj specifikaciji. Također, navode i da redovni sudovi nisu vodili računa o diskriminaciji apelanata u odnosu na druge uposlenike Sekretarijata kojima je u istoj situaciji omogućeno da izvrše dokup cijene stana i otkupe ga i uknjiže vlasništvo, a da apelantima to nije dopušteno zbog čega su nesporno diskriminirani.

b)Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata i da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u svojoj presudi.

15. Kantonalni sud je naveo hronologiju cijelog postupka, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, kao i da su sudovi dužni predmete rješavati hronološki.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav (1) Preduzeća i druga pravna lica, političke organizacije, druge organizacije i zajednice, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, [...].

Član 11. st. (1) i (2) Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

17. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a čije relevantne odredbe glase:

Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:

nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 4.

Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove, ako zakonom kantona-županije nije drugačije određeno.

Zahtjev se podnosi pismeno, uz potpis nosioca stanarskog prava ili usmeno, lično ili putem punomoćnika.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 004913 18 Uvp 3 od 2. augusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi povrata u posjed predmetnog stana, dakle da se radilo o predmetu građanskopravne prirode. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

26. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju navedene presude redovnih sudova tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo i da su činjenice pogrešno utvrđene. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i da li su činjenice pogrešno utvrđene.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim presudama dali jasne i argumentirane razloge i obrazloženja za sva pitanja koja je apelant postavio kako u postupku pred tim sudovima tako i u apelaciji, te da su takva obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su apelanti Sekretarijatu dali novčani iznos u visini od 20% cijene predmetnog stana, ali na način da su kreditirali Sekretarijat, koji je kao investitor izgradio predmetni stan i druge stanove i koji se obavezao ugovorom da će apelantima predmetna sredstva vratiti u roku od 10 godina u jednakim mjesečnim ratama, te da je ugovorom predviđeno da Sekretarijat stječe pravo raspolaganja predmetnim stanom i da predmetni stan, u svojstvu davaoca stana na korištenje, daje apelantu na korištenje u skladu s odredbama člana 5. stav 1. Zakona. Kako su i obrazložili redovni sudovi, apelanti su na predmetnom stanu mogli steći samo stanarsko pravo i tražiti povrat stana u tom svojstvu, a što nisu učinili, odnosno nisu opredijelili tužbeni zahtjev u tom smislu, zbog čega je i odbijen. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u takvim okolnostima odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata ne predstavlja uskraćivanje pristupa sudu apelantima kako to apelanti tvrde. Ovo stoga jer se, kako je već rečeno, radi o nepostavljanju tužbenog zahtjeva od apelanata u skladu sa stvarnim činjeničnim stanjem, a ne zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, za šta odgovornost ne mogu snositi redovni sudovi. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, suprotno navodima apelanata, a s obzirom na navedeno, redovni sudovi nisu ni mogli, kako apelanti navode, omogućiti apelantima da kao ostali radnici tuženog dokupe i otkupe predmetni stan jer, kako je već rečeno, apelanti tužbenim zahtjevom nisu ni tražili navedeno, već isključivo da im se „izvrši povrat predmetnog stana koji je u suvlasništvu“.

29. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak u odnosu na period koji je uslijedio nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1580/15 povodom koje je Kantonalni sud i donio presudu od 4. decembra 2017. godine (koja je osporena konkretnom apelacijom) i koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda od 2. augusta 2018. godine (kojom je predmetni postupak okončan), trajao godinu dana i osam mjeseci na dvije sudske instance, a što se, suprotno navodima apelanata, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da u situaciji kada je već prethodno ispitivao pitanje razumnosti dužine trajanja postupka u njegovim pojedinim fazama (u odlukama br. AP 178/15 i AP 1580/15), ne može ponovno rješavati isto pitanje o kojem je već donio odluku (osim ako se pojave činjenice koje su u vrijeme donošenja prethodnih odluka bile nepoznate, a što u konkretnom predmetu nije slučaj), već je moguće da, u tom smislu, ocijeni samo preostali dio toka postupka kako je to u prethodnoj tački ove odluke i učinjeno. Pri tom, Ustavni sud ističe i da su neosnovani navodi apelanata da su redovni sudovi postupili suprotno nalogu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 178/15 jer nisu usvojili tužbeni zahtjev apelanata. Ovo stoga jer navedenom odlukom nije naloženo redovnim sudovima da usvoje tužbeni zahtjev apelanata, već da predmet uzmu hitno u rad i donesu odluku. Osim toga, Ustavni sud naglašava da za razliku od redovnih sudova ne dosuđuje naknadu troškova postupka u apelacionom postupku jer naknada troškova pripada strankama isključivo u postupcima pred redovnim sudovima, a u skladu s relevantnim propisima.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu prava i utvrđivanje činjenica, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

33. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek i da su diskriminirani. I u vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovih prava vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud već utvrdio da nije prekršeno. S obzirom na navedeno, te kako su apelanti koristili sve pravne lijekove koji su im stajali na raspolaganju, pri čemu činjenica da apelanti tužbeni zahtjev nisu usmjerili shodno stvarnom činjeničnom stanju zbog kojeg je i odbijen ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, te kako nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantima postupano drugačije nego u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. i prava iz člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke zašto apelantima na osnovu njihovog tužbenog zahtjeva, postavljenog na način da traže povrat stana u suvlasništvu, ne pripada pravo na povrat tog stana po tom osnovu, s obzirom na to da su apelanti na predmetnom stanu stekli samo stanarsko pravo, a ne i pravo vlasništva, pozivajući se na relevantne zakonske propise, pri čemu nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, kao ni kada je predmetni postupak u relevantnom periodu trajao godinu i osam mjeseci na dvije sudske instance.

35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

36. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 14. Evropske konvencije kada apelanti kršenje navedenih prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada su apelanti koristili sve pravne lijekove koji su im stajali na raspolaganju i kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi prema apelantima postupali drugačije nego u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5544/18 (M. M. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio