Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5152/18 (S. S.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5152/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5152/18, rješavajući apelaciju Slobodana Simića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Slobodana Simića podnesene protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 085311 18 Kž 2 od 14. juna 2018.
godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 085311 17 K2 od 6. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 085311 18 Kž 2 od 14. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 085311 17 K2 od 6. oktobra 2017. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 5152/18.
2. Apelant je 12. septembra 2018. godine podnio novu apelaciju posredstvom advokata Miodraga Zeljića iz Brčko distrikta BiH kojom je osporio Presudu Apelacionog suda broj 96 0 K 085311 18 Kž 2 od 14. juna 2018. godine i Presudu Osnovnog suda broj 96 0 K 085311 17 K2 od 6. oktobra 2017. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 5278/18.
3. Apelant je, zatim, 18. septembra 2018. godine podnio apelaciju protiv istih presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 085311 18 Kž 2 od 14. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda broj 96 0 K 085311 17 K2 od 6. oktobra 2017. godine posredstvom advokata Ibrahima Šadića iz Brčkog. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 5341/18. II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojevima AP5152/18, AP5278/18 i AP 5341/18 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 5152/18.
5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. aprila do 4. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 085311 17 K2 od 6. oktobra 2017. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, apelant je proglašen krivim da je radnjama navedenim u izreci presude počinio krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 374 stav 1 Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZBD) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Od apelanta je, na osnovu člana 374 stav 4 KZBD, oduzeta imovinska korist u iznosu od 5.000,00 KM.
9. U obrazloženju presude je navedeno sljedeće: da je Tužilaštvo optužnicom od 29. decembra 2014. godine optužilo apelanta zbog krivičnog djela primanje poklona i drugih oblika koristi, da je Osnovni sud 4. marta 2016. godine donio presudu kojom je apelant proglašen krivim i sankcionisan kaznom zatvora u trajanju od četiri mjeseca, da je Apelacioni sud rješenjem od 19. januara 2017. godine uvažio apelantovu žalbu i ukinuo navedenu presude, te da je predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku je apelantov branilac predložio ponovno saslušanje već saslušanih svjedoka, te je predložio izvođenje novog dokaza saslušanjem svjedoka K.Č. U ponovljenom postupku su na prijedlog optužbe saslušani svjedoci (četiri), te su izvedeni materijalni dokazi (od D1 do D10). Odbrana je izvela dokaz saslušanjem svjedoka, ukupno sedam, od kojih i apelanta u svojstvu svjedoka, te 26 materijalnih dokaza. Optužnica je precizirana u činjeničnom opisu podneskom od 18. avgusta 2018. godine s tim što je pravna kvalifikacija djela ostala ista.
10. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, ocjenjujući dokaze izvedene na glavnom pretresu pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima na način kako to propisuje odredba člana 281 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BD (u daljnjem tekstu: ZKP), Osnovni sud je pouzdano utvrdio da je apelant preduzetim radnjama počinio krivično djelo za koje je u konačnici osuđen, jer je kao službeno lice – inspektor za kontrolu velikih poreskih obveznika zahtijevao i primio korist da u okviru svojih ovlašćenja učini ono što ne bi smio učiniti. U obrazloženju su te radnje konkretizovane i iz njih proizilazi da je apelant od osnivača i direktora firme „KM Kargo“ zahtijevao i dobio novčani iznos da u okviru svojih ovlašćenja ne obračuna porez na promet proizvoda i usluga za poslovanje sa fiktivnim firmama. Apelantova odgovornost je utvrđena, kako je obrazloženo, na osnovu iskaza svjedoka optužbe koji su saglasni materijalnoj dokumentaciji. Takođe je istaknuto da većina svjedoka koje je predložila odbrana nije imala neposredna saznanja o događaju koji je predmet optužnice, nego da su saznanja crpili iz posrednih izvora. Materijalni dokazi koje je izvela odbrana, kako je dalje navedeno, vremenski i suštinski se ne odnose na predmetnu optužnicu. S obzirom na to Osnovni sud se u obrazloženju presude pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja je uspostavila standard da sud u obrazloženju presude izloži samo one dokaze koji su bili od značaja za njeno donošenje. Stoga su u nastavku obrazloženja navedeni samo relevantni dokazi na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje.
11. S tim u vezi, Osnovni sud je na str. od 4 do 6 obrazloženja presude interpretirao iskaze četiri saslušana svjedoka optužbe, a na str. od 7 do 9 iskaze svjedoka odbrane, uključujući i iskaz apelanta saslušanog u svojstvu svjedoka. Iskaze svih navedenih svjedoka, kako je dalje obrazloženo, sud je doveo u međusobnu vezu i analizirao kroz materijalne dokaze prema kojima je (dokaz D3) apelant izvršio inspekcijsku kontrolu u firmi „TM Kargo“ u periodu od 12. do 27. jula 2006. godine u svojstvu službenog lica Poreske uprave, kao inspektor finansijske inspekcije, potvrđujući da se na zapisniku nalazi njegov potpis, čijoj zakonitosti je prigovorio apelantov branilac. Sud je zaključio da se radi o zakonitom dokazu jer je kopiju zapisnika dostavila Poreska uprava, konkretno glavni inspektor Poreske uprave za kontrolu velikih pravnih lica, što je, između ostalog, potvrđeno i materijalnim dokazom D2. Sva ostala dokumentacija povodom kontrole koju je izvršio apelant je nestala iz Poreske uprave o čemu su se izjasnili saslušani svjedoci, što potvrđuje materijalni dokaz D4, odnosno zapisnik o primopredaji lične i službene dokumentacije i ostalih ličnih i službenih predmeta apelanta nakon otkaza u Poreskoj upravi. U tom kontekstu su na strani 10 obrazloženja presude navedeni ostali materijalni dokazi u vezi sa kontrolom u firmi „TM Kargo“, između ostalog i materijalni dokazi odbrane koji su radi svestranog pretresanja predmeta, bez obzira na to što su dostavljeni u fotokopiji i bez pečata, uvaženi i razmatrani prilikom donošenja odluke.
12. Osnovni sud je apelantovu krivicu za izvršenje predmetnog krivičnog djela utvrdio na osnovu iskaza saglasnih izjava svjedoka optužbe u pogledu odlučnih činjenica koji su, svako iz svog ugla, opisali tok cijelog spornog događaja, materijalnih dokaza među kojima su materijalni dokazi odbrane, između ostalih i zapisnici o prikupljanju izjava svjedoka u periodu od septembra 2013. godine do jula 2014. godine povodom svjedočenja u fazi istrage i na glavnom pretresu uz zaključak suda da događaj suštinski opisuju na identičan način. Pri tome je naglašeno da je apelantov branilac prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka često vodio polemiku sa svjedocima iznoseći tvrdnje koje nemaju veze sa predmetom optužnice zbog čega je više pitanja i odgovora zabranio sud, u smislu člana 262 stav 3 ZKP, a apelantov branilac upozoren na ograničenja prilikom unakrsnog ispitivanja. Stoga je, kako je dalje navedeno, nakon analize izvedenih dokaza bez sumnje utvrđena apelantova krivica za krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 374 stav 1 KZ pri čemu su dokazi odbrane djelimično potvrđeni dokazima optužbe, a iskazima svjedoka odbrane nisu pobijeni dokazi optužbe, jer se uopšte nisu odnosili na događaj opisan u optužnici. Ni apelantovim svjedočenjem nisu pobijeni dokazi optužbe, jer je ono obuhvatilo svjedočenje o obrazovanju i karijeri, te otkazu u Poreskoj upravi, što se ne odnosi na predmetnu optužnicu, pa ih sud nije ni razmatrao.
13. Osnovni sud je, u konačnici, naveo zakonsku definiciju predmetnog krivičnog djela, ističući da je ono dovršeno već u momentu kad se zahtijeva poklon ili kakva druga korist bez obzira na to da li je učinjena ili nije kakva službena radnja za koju je mito primljeno. U konkretnom slučaju je radnjama koje je preduzeo apelant kao službeno lice Poreske uprave, koje su navedene u izreci presude, počinio krivično djelo iz člana 374 stav 1 KZBD pri čemu je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u takvom psihičkom stanju da je mogao da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima, jer njegova uračunljivost tokom dokaznog postupka nijednom činjenicom nije bila dovedena u pitanje. Opisane radnje je počinio sa direktnim umišljajem, potpuno svjestan svog djela i zabranjenih posljedica. Kazna je odmjerena ispod granice propisane zakonom pri čemu su ocijenjene sve relevantne okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, u smislu člana 4 KZ BD, zaključujući da je kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca srazmjerna težini počinjenog djela, ličnosti apelanta i nastalih posljedica. Uz to, apelantu je oduzeta imovinska korist od 5.000,00 KM, u smislu člana 374 stav 4 KZ u vezi sa članom 115 stav 1 KZ, jer se radi o imperativnoj odredbi materijalnog zakona.
14. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 K 085311 18 Kž 2 od 14. juna 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda od 6. oktobra 2017. godine. U obrazloženju presude su istaknuti navodi apelantove žalbe i to: povrede Krivičnog zakona, bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
15. Apelaciono vijeće je, ocjenjujući pojedinačno sve prigovore iznesene u žalbi, zaključilo da su oni neosnovani i da žalbom nije dovedena u pitanje pravilnost primjene odredaba krivičnog postupka, naročito u smislu da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su u pobijanoj presudi detaljno obrazloženi, pojedinačno i u međusobnoj vezi. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće, prije svega, ukazalo da žalbeni osnovi nisu potkrijepljeni adekvatnom argumentacijom koja bi dovela u pitanje pravilnost i zakonitost postupka, a samim tim i pravilnost i zakonitost odluke. S tim u vezi je pojašnjeno da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, jer je krivično djelo prijavio „davalac mita“ s obzirom na to da je to lice u postupku protiv apelanta saslušano u svojstvu svjedoka, da materijalna dokumentacija Poreske uprave (dokazi) ne predstavlja nezakonite dokaze, jer nije izdata potvrda o oduzimanju s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije izvršeno oduzimanje, već da je Poreska uprava uz dopis dostavila dva zapisnika u okviru obaveznog pružanja pravne pomoći i službene saradnje pri čemu se ne radi o dokazima, kako apelantova odbrana pogrešno ocjenjuje, pribavljenim povredama ljudskih prava, da autentičnost zapisnika od 27. jula 2006. godine koji je potpisao apelant nije dovedena u pitanje, jer je vjerodostojnost i autentičnost potpisa potvrdio sam apelant, da se prigovor u pogledu nevođenja jedinstvenog postupka protiv „davaoca mita“ i apelanta ne može podvesti ni pod jedan žalbeni osnov, da krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim ne spada u grupu krivičnih djela sa blanketnom dispozicijom, kako žalba pogrešno navodi, pa u činjeničnom opisu nije bilo potrebno navoditi bilo koju odredbu Zakona o Poreskoj upravi, te da je neosnovan prigovor kojim se osporava da je apelant imao svojstvo službenog lica, jer je ta činjenica utvrđena na pouzdan način.
16. Apelacioni sud je, u konačnici, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve relevantne i odlučne činjenice pri čemu nije počinio povredu krivičnog zakona, niti bilo koju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, te da je prvostepeni sud pravilno odlučio u pogledu krivičnopravne sankcije, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U opširnoj apelaciji broj AP 5152/18 u vezi s kršenjem navedenog prava, u suštini, istaknuti su nedostaci procesnopravne i materijalnopravne prirode i to: nedostaci koji se tiču bitnih povreda postupka, nedostaci u postupku pribavljanja i ocjene dokaza i nedostaci koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
18. U apelacijama br. AP 5278/18 i AP 5341/18 su ponovljeni navodi koji su istaknuti prethodno u apelaciji broj AP 5152/18 kojima je suštinski ukazano na povredu prava na odbranu u vezi s nedostacima u postupku prikupljanja i ocjene dokaza, smatrajući da su analiza i ocjena bile površne i nepouzdane i da sud nije imao niti jedan čvrst dokaz na osnovu kojega bi izveo zaključak o apelantovoj odgovornosti, pa stoga smatra da su pojedini dokazi nezakoniti. U tom smislu ukazuje da je prvostepeni sud, a zatim i Apelaciono vijeće, u postupku odlučivanja o žalbi pogrešno ocijenilo pojedine dokaze, naročito materijalne dokaze za koje smatra da su nezakonito pribavljeni i s tim u vezi iskaze svjedoka optužbe i odbrane, smatrajući da se putem izvedenih dokaza nisu mogle utvrditi odlučne činjenice u pravcu njegove krivične odgovornosti. Nadalje, apelacijom se ističe da je izreka presude nerazumljiva i nejasna, jer je vrijeme inkriminisanog događaja, koje glasi „neutvrđenog dana…“, potpuno neodređeno i stoga suprotno osnovnim načelima krivičnog postupka, konkretno prava na fer-suđenje i prava na odbranu. Smatra da je u postupku koji se protiv njega vodio povrijeđen princip in dubio pro reo upravo zbog proizvoljne ocjene dokaza, te pogrešne primjene i tumačenja materijalnog prava, pa je, u konačnici, predloženo da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
19. Apelacioni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer u postupku koji se vodio protiv apelanta nije bilo povreda na koje ukazuje apelacijom. Osim toga, kako je u odgovoru navedeno, svi prigovori izneseni u apelaciji su bili sadržani u žalbi protiv prvostepene presude povodom kojih je dato detaljno obrazloženje u osporenoj drugostepenoj presudi.
20. Osnovni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer u postupku koji se vodio protiv apelanta nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti je u bilo kom dijelu postupak protiv apelanta bio nepravičan, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Tužilaštvo je u opširnom odgovoru na apelaciju navelo razloge zbog kojih smatra da je apelacija neosnovana, ukazujući pri tome na relevantne dijelove osporenih presuda u kojima su navedeni jasni i argumentovani odgovori iz kojih proizilazi da u postupku koji se vodio protiv apelanta nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 - prečišćeni tekst, 26/16, 13/17 i 50/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 - prečišćeni tekst, 26/16 i 13/17), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 115 stav (1) (1)Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom oduzeće se od lica na koje je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
Član 374 st. (1) i (4) Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službeno ili odgovorno lice u institucijama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine uključujući i strano službeno lice ili međunarodnog službenika ili arbitra ili sudiju porotnika, koje zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugo lice ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugo lice, da u okviru svoje funkcije izvrši što ne bi smjelo izvršiti ili da ne izvrši što bi moralo izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službenog ili odgovornog lica, međunarodnog službenika ili arbitra ili sudije porotnika, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(4)Primljeni dar ili imovinska korist oduzeće se.
23. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 - prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 - prečišćeni tekst i 27/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.
(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 085311 18 Kž 2 od 14. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. jula 2018. godine a apelacije su podnesene 10, 12. i 18. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela primanje poklona i drugih oblika koristi, pa proizilazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije.
33. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno dokazima na kojima se nije mogla zasnovati sudska presuda, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Scxenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teiheira de Castro protiv Portugalije, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bukov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
34. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
35. U konkretnom slučaju apelant smatra da su materijalni dokazi optužbe, prije svega dokazi Poreske uprave, prikupljeni suprotno odredbama ZKP, jer tom prilikom nije izdata potvrda o oduzimanju dokumentacije, niti je za tu radnju postojala naredba suda. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, analizirajući pojedinačno svaki od istaknutih žalbenih navoda među kojima i navedeni, vrlo detaljno i jasno obrazložilo zbog čega su ti žalbeni navodi neosnovani. U tom pravcu je Apelaciono vijeće uputilo na sadržaj relevantnog dijela prvostepene presude u kom je jasno navedeno da u konkretnom slučaju nije izvršeno oduzimanje dokumentacije, već da je Poreska uprava na zahtjev Tužilaštva dostavila dva zapisnika koji se odnose na apelantov radnopravni status u relevantnom periodu u okviru obaveznog pružanja pravne pomoći i službene saradnje državnih organa. Pri tome je ispoštovana propisana procedura bez obaveze da se u konkretnoj situaciji izdaje naredba o oduzimanju dokumentacije, budući da ona i nije bila oduzeta, već dostavljena u okviru navedene saradnje. Isti zaključak o zakonitosti prilikom pribavljanja dokaza je zauzet i u pogledu autentičnosti zapisnika koji je potpisao apelant s obzirom na to da njegovu autentičnost i vjerodostojnost ni apelant nije doveo u pitanje prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka.
36. U vezi s navodima kojima se suštinski osporava ocjena dokaza i dovodi u pitanje pravo na odbranu, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena osuđujuća presuda koja je utemeljena na iskazima svjedoka, te velikog broja materijalnih dokaza. Ustavni sud podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, te da se mora u vezi s tim ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku sproveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi odbrane i optužbe, te da je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizilazi da je apelant, na način opisan u izreci presude, počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i kažnjen. Takođe, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, dok je Apelacioni sud, nasuprot žalbenim prigovorima, takvu ocjenu dokaza ocijenio pravilnom i zakonitom. Apelacioni sud je svoje pravno stanovište povodom apelantove žalbe obrazložio na način kojim se otklanja sumnja u arbitrarnost postupanja i odlučivanja.
37. U vezi sa navodima o kršenju načela in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode zasniva na sopstvenoj interpretaciji i analizi sprovedenih dokaza, zbog čega smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da je ovo načelo, kao dio načela pretpostavke nevinosti, prekršeno. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da su redovni sudovi u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, proizilazi da su i ovi navodi neosnovani. Isti zaključak proizilazi i u pogledu prigovora o neodređenosti izreke presude riječima „neutvrđenog dana“, budući da iz zakonske definicije predmetnog krivičnog djela koju je prvostepeni sud imao u vidu i koju je interpretirao u obrazloženju presude proizilazi da je predmetno krivično djelo dovršeno već u momentu kad se zahtijeva poklon ili kakva druga korist bez obzira na to da li je učinjena ili nije kakva službena radnja za koju je mito primljeno, pa proizlazi da su i ovi navodi neosnovani.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasna, precizna i argumentovana obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne mogu ocijeniti proizvoljnim, niti je na taj način povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.
39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove pravne valjanosti, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, koji u kontekstu primjene pozitivnopravnih propisa ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević