Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4229/18 (A. H.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Protek roka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4229/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4229/18, rješavajući apelaciju Abdulaha Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Abdulaha Hadžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 K 035238 18 Kž od 11. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 K 035238 17 K od 28. marta 2018. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdulaha Hadžića podnesena zbog povrede člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku lišavanja slobode Abdulaha Hadžića, koji su 22. jula 2017. godine preduzeli pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Bosanskopodrinjskog kantona - Uprava policije - Sektor kriminalističke policije - Odsjek kriminalističkih istraga iz Goražda zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Abdulah Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Mirza A. Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 K 035238 18 Kž od 11. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 K 035238 17 K od 28. marta 2018. godine. Apelant je, također, u apelaciji ukazao i na njegovo nezakonito lišavanje slobode. Na zahtjev Ustavnog suda od 29. novembra 2019. godine apelant je 6. decembra 2019. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Goraždu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili tražene odgovore u periodu od 3. do 10. februara 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Tužilaštvo je 21. septembra 2017. godine Općinskom sudu podnijelo optužnicu broj T05 0 KT 0001739 17 protiv osumnjičenog apelanta, rođenog 21. septembra 1997. godine, zbog krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Sudija za prethodno saslušanje Općinskog suda je 25. septembra 2017. godine potvrdio optužnicu.

6. Apelant i njegov branitelj su 15. novembra 2017. godine Općinskom sudu podnijeli prethodne prigovore na optužnicu u kojim su osporavali nadležnost suda, ukazivali na formalne nedostatke u optužnici i osporavali zakonitost dokaza, te da se u predmetnom postupku treba primijeniti Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o postupanju sa maloljetnicima). Odlučujući o podnesenim prigovorima, Općinski sud je donio Rješenje broj 45 0 K 035238 17 Kps od 28. novembra 2017. godine kojim je djelomično usvojio podneseni prigovor, te su zapisnik o lišavanju slobode apelanta, zapisnik o pretresu osobe (apelanta) i zapisnik o otpustu osobe lišene slobode - apelanta (brojevi i donosioci navedeni u rješenju) od 22. jula 2017. godine proglašeni nezakonitim dokazima. Slijedom toga, ti dokazi su izdvojeni iz sudskog spisa i zatvoreni u posebnom omotu koji se čuva kod sudije za prethodno saslušanje odvojeno od ostalih spisa. U ostalom dijelu su odbijeni prethodni prigovori kao neosnovani.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, između ostalog, naveo da je nakon uvida u zapisnik o lišavanju slobode apelanta utvrdio da je on sačinjen suprotno odredbi člana 153. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), jer nisu navedeni razlozi iz člana 146. ZKPFBiH za određivanje pritvora tada osumnjičenom apelantu, što navedeni zapisnik čini nezakonitim dokazom. Također, navedeno je da u zapisniku o pretresu apelanta nije navedeno po kom osnovu je izvršeno pretresanje apelanta, niti je tužilac povodom prigovora dostavio sudu dokaze da su ovlaštena službena lica, nakon izvršenja pretresanja bez naredbe za pretresanje i prisustva svjedoka, podnijela pisani izvještaj tužiocu i da je tužilac o tome obavijestio sudiju za prethodni postupak. Ocijenjeno je da je i zapisnik o otpustu osobe lišene slobode – apelanta, također, nezakonit na osnovu doktrine „plodova otrovne voćke“.

8. U odnosu na apelantove prigovore da je trebalo primijeniti Zakon o postupanju sa maloljetnicima, Općinski sud je, uz pozivanje na odredbe čl. 1. i 12. tog zakona, istakao da je za tretiranje neke osobe mlađom punoljetnom osobom sa navršenih 18, a nenavršenom 21 godinom života, prema tom zakonu, potrebno i da se radi o osobi čiji razvoj nije na tom nivou da bi se mogla smatrati punoljetnom osobom. Ukazano je da se odredbe člana 71. Zakona o postupanju sa maloljetnicima koje se odnose na izricanje vaspitnih mjera mlađim punoljetnim osobama može primijeniti samo na mlađu punoljetnu osobu čiji razvoj nije na tom nivou da bi se mogla smatrati punoljetnom osobom, a koja u vrijeme suđenja nije imala navršene 23 godine života. Općinski sud je istakao da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao nepunih 20 godina života, ali da iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu ne proizlazi da njegov razvoj nije na tom nivou da bi se mogao smatrati punoljetnom osobom, pa da bi se zbog tog razloga primijenile odredbe Zakona o postupanju sa maloljetnicima. Osim toga, ocijenjeno je da je postupanje ovlaštenih službenih lica prilikom ispitivanja apelanta, saslušanja svjedoka i vršenja uviđaja bilo u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe člana 233. stav 3. ZKPFBiH s obzirom na to da su ovlaštena službena lica obavijestila tužioca o postojanju osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo iz člana 173. KZFBiH, tako da zakonitost navedenog dokaza nije uvjetovana izdavanjem pismene naredbe tužioca. Istaknuto je i da je metalni ključ za odvrtanje točka na automobilu pronađen na licu mjesta i izuzet zapisnikom o uviđaju, pa se u tom slučaju ne sačinjava zapisnik o popisu privremeno oduzetih predmeta, ni potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. Navedeno je da, u skladu sa članom 109. ZKPFBiH, tužilac nije obavezan da izda pisanu naredbu za vještačenje ako na osnovu medicinske dokumentacije može da utvrdi da su povrede koje je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede. Također, navedeno je da je naredba za provođenje istrage interni akt tužioca i da se ona ne dostavlja uz optužnicu. Osim toga, Općinski sud se pozvao na član 27. Zakona o sudovima FBiH po kojem je nadležan da postupa nakon podizanja optužnice, pa je neosnovan prigovor kojim se osporava stvarna nadležnost tog suda. Razlozi zašto su i ostali prigovori na optužnicu neosnovani su detaljno obrazloženi.

Osporene odluke

9. Presudom Općinskog suda broj 45 0 K 035238 17 K od 28. marta 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 K 035238 18 Kž od 11. juna 2018. godine, apelant je proglašen krivim što je 22. jula 2017. godine oko 00.05 časova u Goraždu, nakon kraće prepirke i naguravanja sa Mevludinom Terovićem (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je imao i letvu u ruci, a sve zbog djevojke kojoj je oštećeni, kao bivši momak, nastavio pisati poruke i pričati pogrdne stvari, pa nakon što je u tom naguravanju letvom zakačio po leđima bivšu djevojku, a sadašnju apelantovu djevojku, te počeo bježati, apelant, revoltiran time, sustigao ga s namjerom da ga lako tjelesno povrijedi ključem za montiranje guma, udario ga na platou autobuske stanice odmjerenim udarcem u glavu, u predio parijetalne regije, nanijevši mu laku tjelesnu povredu koju je pratilo krvarenje iz rane u vidu posjekotine. Na taj način je apelant počinio krivično djelo laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZFBiH za koje mu je izrečena uvjetna osuda i utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Istom presudom odlučeno je da će se apelantu po pravomoćnosti presude vratiti metalni ključ opisane marke. Oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 1.000,00 KM upućen na parnični postupak.

10. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelantov branilac prigovarao da su dokazi koje je prikupilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Bosanskopodrinjskog kantona - Uprava policije (u daljnjem tekstu: MUPBPK) nezakoniti, zatim je tvrdio da se apelant branio i da je postupao u stanju nužne odbrane, te je predložio da sud u konkretnom slučaju primijeni Zakon o postupanju sa maloljetnicima.

11. Općinski sud je naveo dokaze optužbe (posljednji pasus strane tri i prvi pasus strane četiri) među kojim su i iskaz oštećenog u svojstvu svjedoka, iskazi svjedoka Muhameda Terovića (u daljnjem tekstu: brat oštećenog), Bisere Borovac (u daljnjem tekstu: apelantova djevojka), dr. Alte Bihorac i Alena Bajrovića, te da su pročitani izvještaji o izvršenim pregledima oštećenog, apelanta i apelantove djevojke u Kantonalnoj bolnici u Goraždu od 31. jula 2017. godine. Dalje, Općinski sud je naveo dokaze odbrane (posljednji pasus strane 4) među kojim su naredba Općinskog suda broj 45 0 K 035238 17 K od 6. marta 2018. godine, sudskopsihijatrijski nalaz i mišljenje od 13. marta 2018. godine, koje je dao stalni sudski vješak iz neuropsihijatrije, prim. dr. Omer Ćemalović (u daljnjem tekstu: vještak neuropsihijatar), naredba Općinskog suda broj 45 0 K 035238 17 K od 6. marta 2018. godine, medicinski nalaz i mišljenje od 10. marta 2018. godine, koje je dao stalni sudski vještak, dr. Faruk Kulenović, specijalista opće hirurgije (u daljnjem tekstu: vještak Kulenović), poruke M. Terovića upućene apelantovoj djevojci. Pored toga, navedeno je da je kao dokaz suda pročitana naredba za vještačenje Općinskog suda broj 45 0 K 035238 17 K od 8. februara 2018. godine, te nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, doc. dr. med. sc. Vede Tuce, specijaliste sudske medicine (u daljnjem tekstu: vještak Tuco) od 12. februara 2018. godine. Općinski sud je naveo da je, ocjenjujući provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovom međusobnom sklopu i povezanosti, a naročito u vezi sa apelantovom odbranom, zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen.

12. Dalje, Općinski sud je citirao član 12. stav 1. tačka c) Zakona o postupanju sa maloljetnicima kojim je propisano da „osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeća značenja 'mlađa punoljetna osoba' je osoba koja je navršila 18, a nije navršila 21 godinu života i čiji razvoj nije na tom nivou da bi se mogla smatrati punoljetnom osobom“. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je, na prijedlog apelantovog branioca, izdao naredbu za vještačenje broj 45 0 K 035238 17 K od 6. marta 2018. godine u kojoj je postavljen zadatak da vještak da svoj pismeni nalaz i mišljenje o karakteristikama ličnosti i razvoja apelanta, odnosno da li su karakteristike ličnosti i razvoj apelanta na tom nivou da bi se mogao smatrati punoljetnom osobom. Na nastavku glavnog pretresa, održanog u Općinskom sudu 28. marta 2018. godine, a na upit apelantovog branioca o zaključku i mišljenju da li je apelantov razvoj na tom nivou da bi se on mogao smatrati mlađom punoljetnom osobom, vještak neuropsihijatar je istakao da on jeste mlađa punoljetna osoba, da se radi o tome da je ranija doktrina bila da adolescencija završava sa punoljetstvom, a da je sada, prema mišljenju struke, ta granica pomjerena i da se smatra da osoba u prosjeku doživljava zrelost oko 24-25. godine. Na osnovu ovako izraženog mišljenja vještaka, kojeg je Općinski prihvatio kao tačan i istinit, dat u skladu sa vještinama, znanjem i pravilima nauke, sud je utvrdio činjenicu da je apelant 22. jula 2017. godine bio mlađe punoljetno lice i da karakteristike razvoja njegove ličnosti odgovaraju mlađem punoljetnom licu, a da je još u fazi adolescencije, i to do navršene 24-25. godine života, te da se period adolescencije odnosi i na druga lica do navršenih navedenih godina života. Zbog navedenog razloga, kako je Općinski sud naveo, nije ni postupio po prijedlogu branioca da se primijene odredbe Zakona o postupanju sa maloljetnicima, jer za to nisu ni postojali zakonski uvjeti. Stoga, kako je navedeno u presudi, Općinski sud nije dodatno razmatrao i obrazlagao sve odredbe tog zakona na koje se u toku trajanja krivičnog postupka i u završnoj riječi pozivao apelantov branilac.

13. U vezi sa apelantovim prigovorima o nezakonitosti dokaza, Općinski sud je citirao član 11. ZKPFBiH, te je detaljno elaborirao stav o nezakonitosti dokaza i istakao da će, u skladu sa tim stavom, ocijeniti zakonitost ili nezakonitost svakog pojedinačnog dokaza čiju je zakonitost osporio apelantov branilac. Naime, Općinski sud je ocijenio da su dokazi koji su navedeni u presudi koje je apelantov branilac osporio zakoniti (osim taksativno navedenih dokaza koji nisu uloženi i koji se ne nalaze kao dokaz u spisu, pa ih sud ne može ocijeniti kao dokaz u smislu člana 296. stav 1. ZKPFBiH). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da okolnost da nije postojala pismena naredba za provođenje bilo koje radnje MUP-u BPK i da naredba o provođenju istrage u spisu ne postoji ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih istražnih radnji, kako to tvrdi apelantov branitelj. Općinski sud je istakao da je nesporna činjenica da je Tužilaštvo ovlašteno da otkriva i goni učinioce krivičnih djela, da u tom pogledu preduzima odgovarajuće radnje a na način kako je to propisano članom 45. stav 1. i stav 2. tač. a, b. i f. ZKPFBiH. Isto tako, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 231. stav (1), člana 232. stav (1) ZKP i člana 233. ZKPFBiH. Općinski sud je utvrdio da tužilac ima slobodu u pogledu odlučivanja da li će donijeti naredbu za provođenje istrage. Istaknuto je da ZKPFBiH ne propisuje sankcije za nedonošenje naredbe o provođenju istrage, da činjenica da je donesena ili da nije donesena naredba o provođenju istrage ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo u smislu ograničenja prava osumnjičenog, da tužilac nije obavezan da naredbu o istrazi navodi ili prilaže kao dokaz uz optužnicu, te da proizlazi da je naredba o provođenju istrage interni akt tužioca. Uostalom, kako je dalje navedeno, glavni kantonalni tužilac je u toku trajanja krivičnog postupka naveo da je bio obaviješten o počinjenju predmetnog krivičnog djela, da je davao usmene naredbe o preduzimanju radnji u istrazi, te da je rukovodio, nadzirao i kontrolisao provođenje istrage. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju po prijemu dokaza, nakon provedene istrage, Tužilaštvo utvrdilo da nema potrebe da se donosi naredba o provođenju istrage, jer su dokazi prikupljeni u policijskoj istrazi dovoljni za optuženje, pa je aktom Tužilaštva broj T05 0 KT 0001739 17 od 21. septembra 2017. godine glavni kantonalni tužilac okončao istragu Uprave policije iz Goražda - Sektor kriminalističke policije sa kojom je upoznat i dao usmeno odobrenje protiv osumnjičenog apelanta, jer je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Prema tome, činjenica da Tužilaštvo nije donijelo pismenu naredbu o provođenju istrage, a da su davane usmene naredbe, da je Tužilaštvo vršilo nadzor i kontrolu istrage nema kao posljedicu povredu bilo kojeg prava osumnjičenog u istrazi, pa samim tim je provedena istraga zakonita.

14. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelantovog branioca da su nezakoniti dokazi zbog činjenice da su prikupljeni na osnovu usmene naredbe tužioca, te je veoma detaljno u presudi za svaki dokaz dao obrazloženje koje se ticalo dokaza: zapisnika o uviđaju MUP-a BPK od 22. jula 2017. godine, službene zabilješke Uprave policije Goražde - Sektor kriminalističke policije broj 07/1-5-2-119/17 od 24. jula 2017. godine, pregleda CD-a broj KT/1739 17, ključa za odvrtanje točka na automobilu i drvene letve, izvještaja o izvršenom pregledu oštećenog, apelanta i njegove djevojke koje je sačinila Kantonalna bolnica u Goraždu 31. jula 2017. godine. Općinski sud je istakao da je izvršen ljekarski pregled apelanta, oštećenog i apelantove djevojke, da su prilikom izvršenog medicinskog pregleda utvrđene povrede koje su bile prisutne kod apelanta i oštećenog, a da nije bilo povreda kod apelantove djevojke, a ljekarski pregled je izvršilo ovlašteno lice dr. Alta Bihorac. Općinski sud je naveo da je svjedok, dr. Alta Bihorac prilikom saslušanja na glavnom pretresu pojasnila da je na izvještaju o izvršenom pregledu oštećenog, apelanta i apelantove djevojke označila kao datum 31. juli 2017. godine, a da je pregled navedenih lica izvršen 22. jula 2017. godine, te da se razlika u datumima pojavila zbog toga što je u njihovoj praksi česta situacija da MUPBPK nekada za dva, pet, a nekada i za deset dana traži izvještaj o izvršenom pregledu, pa svjedok i njene kolege označavaju datum kada je primljen zahtjev za dostavu izvještaja o pregledu pacijenata u Urgentni centar.

15. Nasuprot tome, Općinski sud je utvrdio da je zapisnik o saslušanju apelantove djevojke od 25. jula 2017. godine nezakonit dokaz zbog toga što zapisničar nije bilo lice koje je ovlašteno da saslušava svjedoke. Općinski sud je utvrdio da se drugi dokazi u postupku ne zasnivaju na navedenom zapisniku i da nisu derivat nezakonitog dokaza a to se odnosi na date nalaze i mišljenja vještaka neuropsihijatra, koji je svoj nalaz i mišljenje zasnovao na razgovoru sa apelantom, vještaka Kulenovića, koji je svoj nalaz i mišljenje dao na osnovu medicinske dokumentacije i pregleda fotografija apelanta na CD-u, i vještaka Tuce od 12. februara 2018. godine, koji je mišljenje dao isključivo na temelju predočene medicinske dokumentacije. Općinski sud je primijetio da je u svom nalazu i mišljenju od 12. februara 2018. godine vještak Tuco naveo da je prilikom davanja svog mišljenja od medicinske dokumentacije koristio izvještaj o izvršenom pregledu Kantonalne bolnice u Goraždu od 31. jula 2017. godine. U predmetnom nalazu i mišljenju od 12. februara 2018. godine vještak je konstatovao da je od nemedicinske dokumentacije na uvid dobio zapisnike izjava učesnika u ovom događaju koje je sačinila Kriminalistička policija PU Goražde. Općinski sud je zaključio da vještak Tuco nije koristio nemedicinsku dokumentaciju koju je dobio na uvid, a da je svoj nalaz i mišljenje zasnovao isključivo na medicinskoj dokumentaciji zbog čega su dati nalaz i mišljenje navedenog vještaka od 12. februara 2018. godine zakonit dokaz.

16. Dalje, u presudi su interpretirani iskazi svjedoka saslušanih na glavnom pretresu, i to oštećenog i njegovog brata, apelantove djevojke i Alena Bajrovića, kao i dr. Alte Bihorac. Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanog svjedoka Alena Bajrovića, koji je apelantov prijatelj, kojem sud poklanja punu vjeru i pažnju, te da u spisu nema dokaza koji dovode u sumnju njegov iskaz, utvrdio da se predmetni događaj desio upravo na način kako je to u svom iskazu naveo ovaj svjedok. Naime, do počinjenja predmetnog krivičnog djela došlo je kada je, nakon kraće prepirke između oštećenog i apelanta, oštećeni uzeo dasku u ruke i tom prilikom potrčao prema apelantu, koji se kretao iza parkiranog putničkog motornog vozila marke “škoda oktavija” i u momentu kada je pokušao da udari apelanta, između njih je stala apelantova djevojka i tom prilikom ju je oštećeni udario letvom. Razlog za prepirku i naguravanje između oštećenog i apelanta bila je činjenica da je oštećeni nastavio pisati poruke i pričati pogrdne stvari o svojoj bivšoj, a sadašnjoj apelantovoj djevojci. Nakon toga apelant, revoltiran tim događajem, rekao je: “Sad ću izvaditi pištolj”, zatim je otišao do parkiranog vozila marke “škoda oktavija”, otvorio gepek i iz njega izvadio metalni ključ za montiranje guma, poslije čega je oštećeni bacio kolac koji je držao u ruci, počeo da trči u pravcu platoa autobuske stanice u Goraždu, a za njim su potrčali apelant sa metalnim ključem za montiranje guma, koji je držao u ruci, te apelantova djevojka, brat oštećenog i svjedok Alen Bajrović. U momentu kada je oštećeni dotrčao na plato autobuske stanice u Goraždu, te kada ga je sustigao apelant, oštećeni je pokušao da se odbrani od napada koji je neposredno predstojao i to na način da je pokušao da udari apelanta gajbom piva, u kojoj su se nalazile prazne flaše piva, a u momentu kada je preduzimao tu radnju, bio je sagnut i okrenut leđima u odnosu na apelanta. Kada je apelant rukom izbio gajbu iz ruku oštećenog i u momentu kada su se nalazili u uspravnom položaju, okrenuti licem u lice, apelant je ključem za montiranje guma udario oštećenog u glavu, u predio parijentalne regije, tako da je došlo do krvarenja rane oštećenog. Ovaj iskaz svjedoka u cijelosti je potvrđen i pismenim nalazom i mišljenjem vještaka Tuce od 12. februara 2018. godine. Naime, u svom mišljenju vještak je istakao, a na temelju prisutne medicinske dokumentacije, da je oštećeni u predmetnom događaju zadobio objektivno medicinsko utvrđeno i sudskomedicinsko prihvatljivo ozljeđivanje - opisane povrede glave. Ova ozljeda glave ima obilježje lake tjelesne ozljede. Oštećeni je ovu ozljedu zadobio jednokratnim aktivnim djelovanjem-udarcem tupine nekog tvrdog zamahnutog mehaničkog sredstva na lijevi tjemeni predio glave, a udarac metalnim ključem za montiranje guma držan u šaci zamahnute ruke čini prikladno sredstvo i način za nanošenje ove povrede. U momentu nanošenja ove povrede povrijeđeni i povredilac su bili okrenuti jedan drugom sučelice, dozvoljavajući mogućnost manjeg otklona povredioca u lijevu stranu u odnosu na povrijeđenog, gledano u njihovom prostornom međuodnosu u momentu dok se povrijeđeni nalazio u uspravnom položaju u odnosu na povredioca.

17. Dakle, iskaz saslušanog svjedoka Alena Bajrovića u pogledu položaja oštećenog i apelanta u momentu nanošenja povrede, kao i sredstva kojim je povreda počinjena-metalnog ključa za montiranje guma u cijelosti je potvrđen navedenim nalazom i mišljenjem vještaka Tuce od 12. februara 2018. godine, koje sud u cijelosti prihvata kao tačne i istinite i njegovo usmeno obrazloženje na nastavku glavnog pretresa od 5. marta 2018. godine zbog toga što je vještak dao svoj nalaz i mišljenje nepristrasno, što je u svemu postupio i odgovorio na zadatke koji su mu postavljeni naredbom za vještačenje Općinskog suda broj 45 0 K 035238 17 K od 8. februara 2018. godine, a nalaz i mišljenje, te njegovo obrazloženje su dati u cijelosti u skladu sa pravilima struke i nauke.

18. Općinski sud je pojasnio u presudi zašto nije prihvatio prigovore branioca istaknute na nastavku glavnog pretresa 5. marta 2018. godine, na dati nalaz i mišljenje. Istovremeno, Općinski sud je konstatovao da je vještak Tuco istakao da se u konkretnom slučaju radi o lakoj tjelesnoj ozljedi, da se radi o nagnječno-razdernoj rani, a ne o izuzetno lakoj tjelesnoj povredi, kako to pogrešno ističe branilac, da vještak utvrđuje povrede prema krivičnom zakonu, te da se povrede klasifikuju kao laka i teška tjelesna ozljeda, a teška tjelesna ozljeda može biti obična i kvalifikovana teška tjelesna ozljeda, te da ne postoji izuzetno laka tjelesna povreda. Isto tako, prigovore branioca date u završnoj riječi na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Tuce da apelant nije nanio povredu oštećenom metalnim ključem za montiranje guma i da je nezakonit nalaz i mišljenje zbog toga što je vještak od nematerijalne dokumentacije imao uvid u zapisnike MUP-a, te da se nalaz i mišljenje ne mogu zasnovati na iskazima saslušanih svjedoka, apelantove djevojke, oštećenog i njegovog brata, sud je odbio kao neosnovane. Općinski sud je naveo da su i prigovori branioca na postupanje dr. Alte Bihorac prilikom sačinjavanja izvještaja o izvršenom pregledu oštećenog u cijelosti neosnovani.

19. Navedeno je da je na prijedlog branioca Općinski sud izdao naredbu za vještačenje vještaka Kulenovića broj 45 0 K 035238 17 K od 6. marta 2018. godine u kojoj je određeno, pod tačkom 2, da vještak da svoj pismeni nalaz i mišljenje o okolnostima postojanja povreda koje su nastale na apelantovoj lijevoj ruci, da je sudski vještak Kulenović u svom nalazu i mišljenju od 10. marta 2018. godine opisao povrede koje su nastale na apelantovoj lijevoj ruci, a da te povrede na lijevoj ruci nisu postojale 22. jula 2017. godine, u vrijeme kada je počinjeno predmetno krivično djelo, te sud ne prihvata kao pravno relevantne date nalaz i mišljenje navedenog sudskog vještaka Kulenovića zbog toga što se podaci u njima odnose na povrede apelantove lijeve ruke, koje apelantu nisu nanesene kritičnog perioda, kako je to navedeno u činjeničnom supstratu izmijenjene i potvrđene optužnice broj T05 0 KT 0001739 17 od 21. septembra 2017. godine.

20. Dalje, Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazu apelantove djevojke, jer je imao u vidu činjenicu da je apelantova djevojka i da je u zavadi sa oštećenim, te da je njena izjava netačna, da je data isključivo da pomogne svom momku – apelantu. Isto tako, Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru ni iskazu brata oštećenog i da njegov opis događaja smatra netačnim i datim isključivo da pomogne svom bratu - oštećenom. Sud je prihvatio kao tačnu i istinitu izjavu oštećenog o toku cijelog događaja osim u dijelu kada je tvrdio da nije uzeo gajbu piva u blizini kafane na autobuskoj stanici i njome pokušao da se odbrani od apelantovog napada.

21. U vezi sa apelantovim navodima da je u inkriminirano vrijeme postupao u nužnoj odbrani, jer se sve vrijeme branio i da je ključem za montiranje gume samo okrznuo glavu oštećenog, i to prilikom pada izazvanog udarom gajbom piva, Općinski sud je naveo da ti navodi apelanta i branioca nemaju osnova u provedenim dokazima. Na osnovu iskaza saslušanog svjedoka Alena Bajrovića Općinski sud je utvrdio činjenicu da je apelant metalnim ključem za montiranje guma udario oštećenog u predjelu glave i da su se nalazili u uspravnom položaju okrenuti licem u lice. Isto tako, čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Tuce od 12. februara 2018. godine sud je utvrdio činjenicu da su u momentu nanošenja ove povrede povrijeđeni i povredilac bili okrenuti jedan drugom sučelice, dozvoljavajući mogućnost manjeg otklona povredioca u lijevu stranu u odnosu na povrijeđenoga, gledano u njihovom prostornom međuodnosu u momentu dok se povrijeđeni nalazio u uspravnom položaju u odnosu na povredioca. Prema tome, ne stoje navodi apelantove odbrane i navodi branioca da je apelant u konkretnoj situaciji postupao u stanju nužne odbrane koja isključuje postojanje krivičnog djela. Općinski sud je proveo dokaz i uvidom u CD broj KT 1739 17 u kome se nalaze fotografije predmetnog događaja i fotografije apelanta, oštećenog i apelantove djevojke, te je pregledom fotografija koje se nalaze na navedenom CD-u utvrdio činjenicu da je na licu mjesta pronađen, između ostalih, metalni ključ za montiranje guma, povrede kod oštećenog i apelanta, kao i tragovi krvi na majici apelantove djevojke. Općinski sud je primijetio da se na navedenom CD-u broj KT 1739 17 nalazi i fotografija, uvećana u dva primjerka, koja je korištena u toku postupka da bi se utvrdile povrede kod apelanta, i to na lijevoj ruci, u predjelu donjeg dijela nadlaktice i gornjeg dijela podlaktice, a te fotografije nisu bile uložene kao dokaz u spis, te jedna fotografija koja je kao uvećana korištena u toku postupka radi dokazivanja tragova krvi na majici apelantove djevojke, a koja nije bila uložena kao dokaz u spis. Dakle, iz ovog dokaza sud je utvrdio činjenicu da je na licu mjesta pronađen metalni ključ za montiranje guma, te povrede kod oštećenog i kod apelanta, koja je postojala u vrijeme počinjenja krivičnog djela, a radi se o ogrebotini na apelantovoj desnoj potkoljenici, kako je to navela dr. Alta Bihorac u izvještaju o izvršenom pregledu u Kantonalnoj bolnici Goražde od 31. jula 2017. godine.

22. Općinski sud je naveo da je na nastavku glavnog pretresa, održanog 5. marta 2018. godine, na osnovu ovlašćenja iz člana 291. stav 2. ZKPFBiH, donio rješenje kojim je odbio zahtjev apelantovog branioca da se provede dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke Miroslava Obrenovića iz Foče, jer je ocijenio da je provođenje traženog predmetnog dokaza nepotrebno. Razlog za ovakvu odluku suda jeste činjenica da je sud proveo svoj dokaz vještačenjem vještaka Tuce na okolnosti koje predlaže branilac, a vještak Tuco je u cijelosti dao svoj pismeni nalaz i mišljenje u skladu sa pravilima struke i medicinskim znanjem, koji sud prihvata u cijelosti kao tačan i istinit.

23. Isto tako, Općinski sud je pročitao i dokaz - poruku Mirnese Terović, sestre oštećenog, koja je upućena apelantovoj djevojci, iz koje sud utvrđuje činjenicu da je poruka takve prirode da zahtijeva da problemi treba da se rješavaju između njih dvije na način da se razgovara o nastalom problemu, a bez potrebe da se ova poruka koristi za opravdavanje nasilja koje se naknadno desilo i koje je dovelo do počinjenja krivičnog djela. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra i datog obrazloženja navedenog nalaza i mišljenja na nastavku glavnog pretresa od 28. marta 2018. godine sud je utvrdio činjenicu da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio punoljetan, odnosno da se radilo o mlađem punoljetnom licu i da je apelantova sposobnost bila bitno smanjena. U pogledu vinosti, sud je utvrdio da je apelant krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 172. stav.

1. KZFBiH počinio sa direktnim umišljajem. Na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelantov motiv za počinjenje predmetnog krivičnog djela bio da je htio da zaštiti svoju djevojku, da je bio svjestan svojih postupaka i da je htio da počini predmetno krivično djelo, što sud utvrđuje na osnovu navedenih okolnosti i načina postupanja u momentu nanošenja lake tjelesne ozljede.

24. Općinski sud je odlučio da apelantu izrekne uvjetnu osudu sa utvrđenom novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM i sa vremenom provjeravanja od jedne godine zbog toga što se radi o mlađem počiniocu krivičnog djela, to što nije ranije osuđivan i što je krivično djelo počinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Uvjetna osuda je adekvatna krivična sankcija prirodi i težini krivičnog djela, okolnostima pod kojima je krivično djelo učinjeno i apelantovoj ličnosti. Općinski sud je oštećenog sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnični postupak zbog toga što podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno, ni za djelomično presuđenje, a u pogledu visine materijalne štete, oštećeni sudu nije dostavio dokaze.

25. Kantonalni sud je u drugostepenoj presudi naveo da je, nakon održane sjednice vijeća na kojoj je razmatrao apelantovu žalbu, utvrdio da se neosnovano žalbom apelantovog branioca prigovara prvostepenoj presudi, povredi odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, odluci o krivičnoj sankciji, te imovinskopravnom zahtjevu. Kantonalni sud je ocijenio da prvostepena presuda ne sadrži povrede odredaba krivičnog postupka na koje se žalbom ukazuje, jer se uočava da je kroz obrazloženje pobijane presude prvostepeni sud detaljno obrazložio, dao razloge u vezi sa svim navodima o povredama krivičnog zakona i postupka koje je branilac iznosio pred prvostepenim sudom, a sada ih sve ponavlja u žalbi. Naime, nasuprot iznesenim žalbenim navodima, prvostepeni sud je obrazlagao zakonitost provedenih dokaza i pravilno naveo odredbe člana 11. st. 2. i 3. ZKPFBiH a potom je analizirao i dao valjane razloge o svakom pojedinačno provedenom dokazu na koje je ukazivala apelantova odbrana. Ne nabrajajući u presudi posebno sve dokaze na koje žalba ukazuje i označava ih kao nezakonite dokaze, Kantonalni sud je ocijenio da se prvostepeni sud pravilno pozivao na ZKPFBiH kada je dao obrazloženje o njihovoj zakonitosti, odnosno nezakonitosti, te nema povreda postupka na koje se žalbom ukazuje. Za Kantonalni sud u obrazloženju navedenih prigovora prvostepenog suda nema proizvoljnosti, niti nedorečenosti. Izdvojeno je da se Općinski sud pozabavio istaknutim prigovorom o donošenju i formi naredbe o provođenju istrage, te da nije prihvatio kao osnovan prigovor da nedostatak naredbe o provođenju istrage kao posljedicu ima povredu apelantovog prava u istrazi. Navodeći odredbu člana 21. tačka j) ZKPFBiH, potom člana 233. stav 3. istog zakona, Općinski sud je jedino mogao naći da se ne može izvući zaključak da je tužilac u svakom slučaju postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo obavezan donijeti naredbu o provođenju istrage u pismenoj formi, jer postoje situacije kada se desi da je, zbog opasnosti od odgađanja, potrebno hitno preduzeti radnje i mjere istražnog karaktera u kojim slučajevima donošenje naredbe o provođenju istrage, planiranje istrage i slično ne bi imalo nikakvu svrhu itd. Stoga je zakonodavac i ostavio mogućnost tužiocu da donese naredbu o provođenju istrage kad ocijeni da je to potrebno, pa, prema tome, odluku o formalnom donošenju pismene naredbe o provođenju istrage ostavio je tužiocu na dispoziciju. Suprotno navodu žalbe kojim se ukazuje na provođenje dokaza - akta Tužilaštva broj T05 0 KT 0001739 17 od 21. septembra 2017. godine, Kantonalni sud nalazi da je u zapisnik o nastavku glavnog pretresa od 7. februara 2018. godine zabilježeno da je tužilac predočio dokaz o okončanju istrage ovlaštenih organa PU Goražde s kojom je upoznat glavni tužilac kada je dao usmeno odobrenje, jer je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica zbog krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZFBiH. Općinski sud je obrazlagao, a što se opet žalbom osporava, saglasno postupanje organa MUP-a BPK na osnovu usmenih naredbi tužioca Tužilaštva. Obrazloženje u tom smislu, koje je dato na str. 9 i 10, u vezi sa uviđajem na licu mjesta, zakonitosti dokaza zapisnika o uviđaju od 22. jula 2017. godine, izvještaja o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta od 22. jula 2017. godine je potpuno, iscrpno i pravilno, te se neosnovanim ocjenjuje navod žalbe u tom dijelu.

26. Prvostepeni sud je posebno, kao prioritetan za ocjenu zakonitosti dokaza i svih posljedica koje iz njih proizlaze, ocijenio kao neosnovan prigovor branioca u vezi sa primjenom Zakona o postupanju sa maloljetnicima. Analizom pismenog nalaza i mišljenja, a potom i usmenog obrazlaganja vještaka neuropsihijatra Općinski sud je o ovoj odlučnoj činjenici dao jasno, potpuno, jedino prihvatljivo obrazloženje, jer je kao bitno utvrdio da je apelant mlađe punoljetno lice, da njegove karakteristike odgovaraju mlađem punoljetnom licu, a da je faza adolescencije, koja je pomjerena do navršene 24-25. godine života, karakteristična za sva lica, pa time i za apelanta. Pravilno je utvrdio da odredbe navedenog zakona nisu primjenjive na apelanta, te da nisu postojali zakonski uvjeti za njegovu primjenu zbog čega su neprihvatljivi svi navodi žalbe u vezi sa primjenom navedenog zakona.

27. Kantonalni sud je ocijenio da je, suprotno razlozima žalbe, Općinski sud na osnovu izvedenih i pravilno ocijenjenih svih dokaza na nesumnjiv način utvrdio činjenično stanje iz izreke pobijane presude i to, prije svega, na osnovu iskaza svjedoka Alena Bajrovića, koji je prisustvovao dešavanju 22. jula 2017. godine, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Tuce, koji se izjašnjavao o vrsti povrede i činjenici o međusobnom položaju apelanta i oštećenog u momentu nanošenja povrede oštećenom, i to jedino na osnovu medicinske dokumentacije. Saslušani svjedok se izjasnio o mehanizmu nanošenja povrede koji odgovara i iskazu oštećenog, a zapisnikom o uviđaju od 22. jula 2017. godine, opisom mjesta, potvrđen je navod svjedoka i oštećenog o alatu za demontažu i montažu pneumatika (metalni ključ) kojim je povrijeđen oštećeni.

28. Kao neprihvatljivi i bez utjecaja na valjanost presude su ocijenjeni navodi žalbe za predmetnu stvar kada se obrazlaže obaveza donošenja naredbe suda kod pregleda unutrašnjosti putničkog vozila sa ciljem pronalaženja tragova krivičnog djela i predmeta važnih za krivični postupak, koji se vrši uz otvaranje vozila ovlaštenih službenih osoba, jer je metalni ključ pronađen na betonskoj podlozi autobuske stanice, pored metalnog stuba, on je fotografisan i izuzet na licu mjesta zbog čega nisu bili ispunjeni uvjeti da sud izda naredbu, te nije bilo potrebno pretresati vozila kada bi bio primijenjen član 67. ZKPFBiH.

29. Neprihvatljivi su navodi i obrazlaganje branioca u vezi sa različitosti iskaza svjedoka u istrazi i na glavnom pretresu, kao i u vezi sa razlikama u iskazima koji su dati na glavnom pretresu, jer prvostepeni sud, prije svega, nije ocijenio iskaze u istrazi s obzirom na to da je zapisnik o ispitivanju svjedoka u istrazi, i to apelantove djevojke, ocijenio kao nezakonit dokaz, a zapisnike o saslušanju svjedoka Alena Bajrovića, oštećenog, i njegovog brata, koji nisu ni uloženi kao dokaz i koji se ne nalaze u spisu, sud nije ocijenio kao dokaze. Utvrđujući pravilno i potpuno činjenično stanje koje se navodima apelantovog branioca dovodi u sumnju, prvostepeni sud je pravilno primijenio krivični zakon kada je ustanovio da su se u apelantovim radnjama stekla sva zakonska obilježja krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. KZFBiH. Naime, prvostepeni sud je provedenim dokazima utvrdio kao bitne činjenice koje potvrđuju učinjenje krivičnog djela od apelanta, utvrdio je činjenice koje opravdavaju izricanje krivične sankcije, a odluku o krivičnoj sankciji obrazložio je na strani 29 presude. Za donesenu odluku dao je prihvatljive razloge i Kantonalni sud, saglasno kao i prvostepeni sud, naveo je da nije bilo mjesta za primjenu Zakona o postupanju sa maloljetnicima na kojoj žalba istrajava kao i ranije u postupku pred prvostepenim sudom. Po nalaženju Kantonalnog suda, ovakvom izrečenom uvjetnom osudom u potpunosti će se ostvariti svrha izricanja krivične sankcije. Dalje, Kantonalni sud je uvidom u zapisnik, kao i preslušavanjem audio-snimka sa ročišta od 28. marta 2018. godine utvrdio da je oštećeni, nakon što ga je upitao sud, jasno postavio zahtjev za naknadu štete. U vezi sa izrekom prvostepene presude i žalbenim navodom da u opisu djela, u izreci presude, ne postoje činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi subjektivni odnos učinitelja prema djelu, što čini izreku presude nerazumljivom, Kantonalni sud je istakao da je u izreci presude navedeno da „...optuženi revoltiran time sustigao ga je u namjeri da ga lahko tjelesno ozlijedi“. U krivičnom pravu namjera je teži oblik krivice i ona postoji kada je učinilac svjestan svog djela i kada hoće da ga počini, ili kada je svjestan da može počiniti krivično djelo, pa na to pristaje. Također je neprihvatljiv i navod u vezi sa izrekom presude kada se opisuje povreda oštećenog, jer povreda opisana u izreci presude kao laka tjelesna povreda saglasna je nalazu vještaka Tuce, koji je povredu ,,smjestio“ u predio parijetalne regije glave, te se ne čini da je presuda manjkava time što je prvostepeni sud naveo da je povredu pratilo krvarenje iz posjekotine, a da je vještak utvrdio da se radi o nagnječno-razdernoj rani.

30. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud utvrdio da su tačne okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, ponašanje apelanta i oštećenog, stepen krivične odgovornosti učinioca, pravilnost postupanja organa u istrazi i da je pravilno proglasio apelanta krivim za krivično djelo po optužnici broj T05 0 KT 0001739 17 od 21. septembra 2017. godine.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

31. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i „pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5.1.d) Evropske konvencije“. U veoma obimnoj apelaciji, koja sadrži analizu cjelokupnog krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta, apelant ističe da su redovni sudovi počinili povrede odredaba Zakona o postupanju sa maloljetnicima, ZKPFBiH i Zakona o policijskim službenicima. Naime, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su osporene presude zasnovane na dokazima na kojima se, u smislu zakonskih odredaba, ne mogu zasnovati, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa. Ukazuje i da je u postupku povrijeđeno materijalno pravo, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Smatra i da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i da joj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Najveći broj apelacionih navoda se odnosi na okolnost da je u predmetnom postupku trebalo da bude primijenjen Zakon o postupanju sa maloljetnicima, koji je lex specialis, po kojem su utvrđena posebna pravila postupanja u odnosu na mlađe punoljetne osobe, što je apelant. U tom smislu apelant navodi da je prvostepenu presudu donio sudija Nisad Ahmetović, koji je, prema websajtu pravosuđe.ba, sudija Prekršajnog odjeljenja Općinskog suda, da u Tužilaštvu ne postoji tužitelj za maloljetnike a da u Općinskom sudu ne postoji sudija za maloljetnike, vijeće za maloljetnike, kako je propisano čl. 12. i 16. Zakona o postupanju sa maloljetnicima. Ističe da je vještak neuropsihijatar u nalazu i mišljenju od 13. marta 2018. godine i obrazloženja tog nalaza i mišljenja datog na glavnom pretresu od 28. marta 2018. godine utvrdio da je apelant mlađa punoljetna osoba i da još uvijek nije formirana ličnost, da su karakteristike njegove ličnosti mlađa punoljetna osoba. Apelant je 21. jula 2017. godine imao nepunih 20 godina. Nalaz vještaka neuropsihijatra apelant posebno analizira, te ponavlja da sud nije bio stvarno nadležan za postupanje, jer nije primijenio važeći Zakon o postupanju sa maloljetnicima. Smatra da je sporno to što prvostepeni sud nije ocijenio da u MUP-u BPK ne postoji ovlaštena službena osoba koja ima posebno znanje a što je propisano članom 88. stav 1. i stav 2. Zakona o postupanju sa maloljetnicima, te je naveo i obrazlagao čl. 1, 3, 10, 11, član 12. stav 1. tačka c), član 12. stav 1. tač. f) i g) a potom i čl. 30, 50, 70, 72, 74, te član 77. tog zakona. Za apelanta je sporno i odsustvo primjene člana 364. i člana 25. ZKPFBiH, kao i člana 19. Zakona o policijskim službenicima. Također, prigovara provedenom dokazu zapisniku o ispitivanju osumnjičenog apelanta, jer u spisu ne postoji naredba o provođenju istrage tužioca protiv mlađe punoljetne osobe i obrazlaže zbog čega je to nezakonit dokaz. Navodeći ovlaštenje tužioca propisano članom 91. ZKP, službenog lica prema članu 236. ZKP, apelant citira i obrazlaže odredbe člana 231. st. 1. i 2, člana 232. st. 1. i 2, čl. 153, 146. i 148. ZKPFBiH. Analizom zapisnika o uviđaju broj 07/I-5-2-23/17/ND od 22. i 23. jula 2017. godine, te službene zabilješke MUP-a Goražde broj 07/1-5-2-119/17 od 24. jula 2017. godine apelant dovodi u pitanje istinitost navoda u vezi sa obavještavanjem i usmenom naredbom tužioca Tužilaštva Mirsada Bilajca, te u tom smislu citira mnogobrojne i, po njegovom stavu, primjenjive odredbe Zakona o postupanju sa maloljetnicima, ZKPFBiH i Zakona o policijskim službenicima. Ukazuje i da je automobil marke „škoda oktavija“ privatni automobil advokata Mirze Hadžića iz Sarajeva a da je, prema zapisniku o uviđaju od 22. jula 2017. godine, vidljivo da je izvršen pregled navedenog automobila, što predstavlja radnju pretresanja za čije je zakonito provođenje potrebna naredba suda, a da nje nema. Posebno prigovara da u zapisnicima o saslušanju svjedoka u kojima se kaže da je tužilac obaviješten usmeno i da je odobrio saslušanje, a da nema pismene naredbe tužioca u spisu, zbog čega su ti dokazi, kao i službena zabilješka Tužilaštva od 21. septembra 2017. godine, koji nisu uloženi u spis i koji se ne nalaze kao dokaz u spisu, ali koje je ocijenio sud, nezakoniti. Za apelanta je sporna i službena zabilješka o okončavanju istrage glavnog kantonalnog tužioca od 21. septembra 2017. godine, jer je sačinjena suprotno odredbi člana 240. stav 3. ZKPFBiH. Prigovara da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane presude, na strani 4, naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih i pravilno ocijenjenih svih dokaza na nesumnjiv način utvrdio činjenično stanje iz izreke i to, prije svega, na osnovu iskaza Alena Bajrovića, svjedoka dešavanja 22. jula 2017. godine, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Tuce, koji se izjašnjavao o vrsti povrede i činjenici međusobnog položaja apelanta i oštećenog u momentu nanošenja povrede oštećenom i to jedino na osnovu medicinske dokumentacije. Ističe da je vještak Tuco prilikom sačinjavanja nalaza imao u vidu i zapisnike o izjavama učesnika u ovom događaju koje je sačinila kriminalistička policija, uključujući i zapisnik o saslušanju svjedoka - apelantove djevojke od 25. jula 2017. godine koji je nezakonit dokaz. Također, apelant ukazuje da nalaz i mišljenje vještaka Tuce nisu tačni, niti su dati u sladu sa pravilima struke i nauke. Ističe da apelant nije nanio oštećenom opisanu ranu. Navodi da prvostepeni i drugostepeni sud ne razlikuju posjekotinu kao ranu i nagnječno-razdernu ranu koje su dvije vrste rana po osnovu sudskomedicinske klasifikacije i kvalifikacije povreda. Pozivajući se na izvod iz knjiga hirurgije za studente i ljekare hirurga Dragoslava M. Stevovića, izvod iz knjige „Ambulantna hirurgija“ hirurga Milana Dragovića u vezi sa vrstom rana, nalazi da je sud učinio bitne povrede odredaba iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Prigovara što redovni sudovi u obrazloženju presuda nisu ocijenili prigovore apelantovog branioca na nalaz i mišljenje vještaka Tuce. U vezi sa ovim nalazom, apelant je predložio sudu da se provede dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke Miroslava Obrenovića iz Foče, ali da je provođenje ovog dokaza branioca sud odbio sa obrazloženjem da je nepotreban i suvišan, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Ističe da u pobijanim presudama sudovi, iako su bili dužni navesti određene i potpune razloge na prigovore branioca koji su se odnosili na zakonitost pribavljanja određenih dokaza zbog kojih su našli da su prigovori neosnovani, nisu ništa učinili, čime su počinili povredu odredaba člana 305. stav 7. ZKPFBiH. Apelant analizira i iskaz svjedoka Alena Bajrovića, te zamjera prvostepenom sudu što nije ocijenio razliku u iskazima ovog svjedoka u vezi sa položajem apelanta i oštećenog datim pri unakrsnom ispitivanju. Drugostepeni i prvostepeni sud nisu ocijenili iskaze apelanta, oštećenog, svjedoka, niti bitne razlike u iskazima svjedoka sa glavnog pretresa, čime su počinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav l. tačka k) i člana 314. st. 1. i

2. ZKPFBiH. Također se navodima apelacije dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja kada se analiziraju nalaz i mišljenje vještaka specijaliste Kulenovića u vezi sa povredama apelanta, kao i fotografije sa CD-a apelanta koje se odnose na njegove povrede zbog čega je zaključak suda u tom dijelu pogrešan. Dalje, apelant ističe da je postupao u nužnoj odbrani, što obrazlaže i nalazom vještaka neuropsihijatra prema kome je apelant bio u stanju privremene duševne poremećenosti uzrokovane afektom - razdraženosti koji je prevazilazio srednji stepen izraženosti, te se potom navodi da je zaključak suda da je apelant učinio krivično djelo sa direktnim umišljajem iz člana 172. stav 1. KZFBiH pogrešan. Prigovara i zaključku prvostepenog suda o motivu, odnosno namjeri, kako zaključuje drugostepeni sud. Apelant prigovara i odmjerenoj kazni, jer smatra da su postojali zakonski uvjeti za njegovo oslobađanje. Konačno, apelant ističe da oštećeni nije postavio imovinskopravni zahtjev za naknadu štete, već je izjavio da mu je narušeno zdravlje, dakle, nije podnio sudu prijedlog i dokaze za imovinskopravni zahtjev.

32. Dalje, apelant citira član 5. stav 1. tačka d) Evropske konvencije i pojašnjava da je Rješenjem Općinskog suda broj 45 0 K 035238 17 Kps od 28. novembra 2017. godine utvrđeno da su zapisnik o lišavanju slobode apelanta, zapisnik o otpustu osobe lišene slobode (apelanta) i zapisnik o pretresu osobe – apelanta od 22. jula 2017. godine nezakoniti dokazi. Budući da su navedeni zapisnici proglašeni nezakonitim dokazima, zbog toga je, prema apelantovom stavu, „povrijeđen član 5.1.d) Evropske konvencije“.

b)Odgovor na apelaciju

33. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je odluka tog suda utemeljena na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju, da je donesena u skladu sa važećim zakonskim propisima i u proceduri propisanoj zakonom, te da istom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koje povrede i kršenje prava se poziva u apelaciji.

34. Kantonalni sud je naveo da je u presudi tog suda obrazloženje jasno, potpuno i da daje odgovor na sve relevantne navode žalbe, čime ispunjava standard utvrđen zakonom.

35. Tužilaštvo je istaklo da je, nakon detaljnog čitanja apelacije i analiziranja da li su predmetnim presudama povrijeđena prava osuđenog lica koja su zagarantovana Evropskom konvencijom, ustanovilo da su sva apelantova prava ispoštovana i u potpunosti uvažena. Apelantu je omogućeno ravnopravno zastupanje i iznošenje navoda odbrane, imao je branitelja kojeg je sam izabrao, dakle, u potpunosti je ispoštovano pravo na odbranu, dopuštena su i dodatna vještačenja koja su, po mišljenju Tužilaštva, bila nepotrebna, jer zakonito pribavljeni dokazi koje su pod koordinacijom postupajućeg tužioca obezbijedila i pribavila ovlaštena službena lica MUP-a BPK bili su dovoljni da se donese prvostepena presuda u predmetu za krivično djelo lake tjelesne ozlijede iz člana 173. stav 1. KZ FBiH. Presude su donijele sudije Općinskog suda i Kantonalnog suda sa dugogodišnjim iskustvom u krivičnom postupku uz napomenu da postupajuće sudije, kao i tužilac posjeduju afinitet i adekvatan certifikat za rad sa maloljetnim licima u skladu sa KZFBiH, ZKPFBiH i Zakonom o postupanju sa maloljetnicima.

V.Relevantni propisi

36. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 26. st. (1) i (2) Nužna odbrana (1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.

(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.

Član 36. stav (2) Uračunljivost (2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost).

Član 173. st. (1) i (3) Lahka tjelesna ozljeda (1) Ko drugog lahko tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje lahko naruši, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(3) Sud može učinitelju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana izreći sudsku opomenu ako je učinitelj bio izazvan nepristojnim ili grubim ponašanjem oštećenog.

37. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 45. stav (1) i stav (2) tačka a) Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.

(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da "postoje osnovi sumnje" da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza, Član 240. stav (1) Okončanje istrage (1) Tužilac okončava istragu kada nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

38. Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 7/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Predmet i primjena Zakona Ovim zakonom utvrđuju se posebna pravila postupanja prema djeci koja su u sukobu sa zakonom, mlađim punoljetnim osobama i djeci koja su žrtve ili svjedoci prema kojima su dužni postupati sudovi, tužiteljstva, uključujući ovlaštene službene osobe, organe starateljstva, porodice, škole, institucije na svim nivoima društvene zajednice, kao i druge učesnike uključene u krivičnu proceduru […].

ZNAČENJE IZRAZA

Član 12.

Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

[…]

c) "mlađa punoljetna osoba" je osoba koja je navršila 18 a nije navršila 21 godinu života i čiji razvoj nije na tom nivou da bi se mogla smatrati punoljetnom osobom;

l) "fizički razvoj" pojedinca označava stepen usklađenosti visine, težine i drugih fizičko-fizioloških karakteristika pojedinca sa utvrđenim normama za ciljani uzrast;

m) "mentalni razvoj" odnosi se na promjene u mentalnom funkcioniranju od oživljavanja fetusa do smrti jedinke ili neki dio tih promjena. Mentalni razvoj posljedica je učenja i sazrijevanja, s tim što na ranijim uzrastima preovladava sazrijevanje, a na starijim učenje;

n) "kognitivni razvoj" odnosi se na razvoj saznanja i podrazumijeva psihički proces tokom kojeg osoba postaje svjesna činjenica iz svoje spoljašnje i djelimično unutrašnje stvarnosti. Odvija se kroz percipiranje, pažnju, rasuđivanje, memorisanje i reprodukciju opaženog;

VI.Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

41. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud konstatuje da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Kantonalnog suda broj 45 0 K 035238 18 Kž od 11. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. juna 2018. godine a apelacija je podnesena 25. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti

43. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

44. Član 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

45. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji navodi da mu je, zbog nezakonitog lišavanja slobode, povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka d) Evropske konvencije. U prilog ovim navodima apelant je posebno ukazao na događaj od 22. jula 2017. godine, kada su ga policijski službenici u 02.15 sati doveli u Policijsku stanicu u Goraždu o čemu posjeduje zapisnik o lišavanju slobode, te da je na osnovu zapisnika o otpustu osobe lišene slobode od 22. jula 2017. godine otpušten u 10.20 sati. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u prethodnim prigovorima na optužncu broj T 05 0 KT 0001739 17 od 21. septembra 2017. godine, koji su dostavljeni Općinskom sudu 15. novembra 2017. godine, ukazao na nezakonitost njegovog lišavanja slobode, te da je u prilogu dostavio i navedene zapisnike o lišavanju slobode i otpustu lišene osobe od 22. jula 2017. godine. Dakle, apelantovo lišavanje slobode je bilo 22. jula 2017. godine, te iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant imao dokumentaciju o tom lišavanju slobode u svakom slučaju prije 15. novembra 2017. godine, a na eventualnu povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti ukazuje u apelaciji koja je podnesena Ustavnom sudu 25. jula 2018. godine. Dakle, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

46. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant bio lišen slobode, odnosno 22. jula 2017. godine.

VII.Meritum

47. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

50. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZFBiH, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

51. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1. člana

6. Evropske konvencije.

52. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima na kojima se nije mogla zasnovati sudska presuda, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

53. U konkretnom slučaju apelant smatra da su nezakoniti svi dokazi koje je proveo u toku istrage MUPBPK, koji su urađeni nakon izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. U tom pravcu posebno ukazuje da su navedeni dokazi nezakoniti, jer nije bilo naredbe Tužilaštva o provođenju istrage, te zbog drugih razloga koji su detaljno obrazloženi u činjeničnom dijelu ove odluke. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da je apelant već u prethodnim prigovorima na optužnicu iznio stav da su prikupljeni dokazi nezakoniti. Također je apelant isti prigovor iznosio u toku trajanja prvostepenog, kao i žalbenog postupka. Ustavni sud primjećuje da je tim povodom prvo Općinski sud prilikom odlučivanja o apelantovim prigovorima o nezakonitosti dokaza u Rješenju broj 45 0 K 035238 17 Kps od 28. novembra 2017. godine ispitao te navode i zaključio da su neosnovani, izuzev dokaza koji su se odnosili na apelantovo lišavanje slobode i njegov pretres. Naime, Općinski sud je u tom rješenju ocijenio da je postupanje ovlaštenih službenih lica prilikom ispitivanja apelanta, saslušanja svjedoka i vršenja uviđaja bilo u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe člana 233. stav 3. ZKPFBiH s obzirom na to da su ovlaštena službena lica obavijestila tužioca o postojanju osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana

173. KZFBiH, tako da zakonitost navedenog dokaza nije uvjetovana izdavanjem pismene naredbe tužioca. Metalni ključ za odvrtanje točka na automobilu pronađen je na licu mjesta i izuzet zapisnikom o uviđaju, pa se u tom slučaju ne sačinjava zapisnik o popisu privremeno oduzetih predmeta, ni potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. Na osnovu člana 109. ZKPFBiH tužilac nije obavezan da izda pisanu naredbu za vještačenje ako na osnovu medicinske dokumentacije može da utvrdi da su povrede koje je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede. Ocijenjeno je da je naredba za provođenje istrage interni akt tužioca i da se ona ne dostavlja uz optužnicu.

54. Dalje, Općinski sud je u osporenim presudama, također, veoma detaljno obrazložio zašto smatra da su dokazi koji su provedeni na glavnom pretresu zakoniti. Općinski sud je citirao član 11. ZKPFBiH, te je detaljno elaborirao stav o nezakonitosti određenih dokaza. Općinski sud je obrazlagao, saglasno postupanju organa MUP-a BPK, na osnovu usmenih naredbi tužioca Tužilaštva. Obrazloženje u tom smislu koje je dato na str. 9 i 10 prvostepene presude u vezi sa uviđajem na licu mjesta, zakonitosti dokaza zapisnika o uviđaju od 22. jula 2017. godine, izvještaja o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta od 22. jula 2017. godine je potpuno i iscrpno. Prvostepeni sud je posebno kao prioritetan za ocjenu zakonitosti dokaza i svih posljedica koje iz njih proizlaze ocijenio kao neosnovan prigovor branioca u vezi sa primjenom Zakona o postupanju sa maloljetnicima.

55. U vezi s tim, Ustavni sud želi da ukaže da „kritika sadržine“ navedenih akata, u suštini, jeste pitanje njihove zakonitosti, odnosno nedostajanje potrebnih elemenata, kako je propisano odredbama ZKPFBiH, može upućivati na njihovu (ne)zakonitost. Međutim, prema obrazloženju redovnih sudova, koji su detaljno ispitali apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji, svi dokazi su doneseni u skladu s odredbama ZKPFBiH. U ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da je apelant imao djelotvornu mogućnost da ospori vjerodostojnost navedenih dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi, a tu priliku je iskoristio kako prilikom ulaganja prethodnih prigovora na optužnicu, tako i u toku postupka pred prvostepenim sudom i kasnije u postupku po korištenom redovnom pravnom lijeku. Redovni sudovi su, prema tome, ispitali osnovanost njegovih tvrdnji, te dali obrazloženje za svoje odluke. Činjenica da je apelant bio uspješan samo djelomično ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imao djelotvornu mogućnost da ospori dokaze, te da se usprotivi njihovoj upotrebi. Pri tome Ustavni sud smatra da odsustvo pismene naredbe Tužilaštva za preduzimanje radnji pripadnika MUP-a BPK u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo takvog karaktera da bi suštinski ugrozilo garancije obuhvaćene pravom na pravično suđenje. U prilog navedenom zaključku Ustavni sud dodatno ukazuje da su apelant i njegov izabrani branilac aktivno učestvovali u svim fazama krivičnog postupka, osobito u pribavljanju dokaza i osporavanju inkriminirajućih dokaza protiv njega. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza, ili da je procjena redovnih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao i da je osuđujuća presuda zasnovana na „nezakonitim“ dokazima.

56. Dalje, Ustavni sud zapaža da je potom i Kantonalni sud, analizirajući ovaj prigovor, vrlo detaljno i jasno obrazložio zbog čega su apelantovi navodi neosnovani. U tom pravcu je u obrazloženju presude, u dijelu koji se tiče odluke o prigovorima, istaknuto da je Općinski sud obrazlagao zakonitost provedenih dokaza i da je pravilno naveo odredbe člana 11. st. 2. i 3. ZKPFBiH a da je potom analizirao i dao valjane razloge o svakom pojedinačno provedenom dokazu na koje je ukazivala apelantova odbrana, da za Kantonalni sud u obrazloženju navedenih prigovora prvostepenog suda nema proizvoljnosti, niti nedorečenosti. Izdvojeno je da se Općinski sud pozabavio istaknutim prigovorom o donošenju i formi naredbe o provođenju istrage, te da nije prihvatio osnovanim prigovor da nedostatak naredbe o provođenju istrage kao posljedicu ima povredu apelantovog prava u istrazi. Navodeći odredbu člana 21. tačka j) ZKPFBiH, potom člana 233. stav 3. istog zakona, Općinski sud je jedino mogao ustanoviti da se ne može izvući zaključak da je tužilac u svakom slučaju postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo obavezan donijeti naredbu o provođenju istrage u pisanoj formi, jer postoje situacije kada se desi da je, zbog opasnosti od odgađanja, potrebno hitno preduzeti radnje i mjere istražnog karaktera u kojim slučajevima donošenje naredbe o provođenju istrage, planiranje istrage i slično ne bi imalo nikakvu svrhu itd. U vezi sa aktom Tužilaštva broj T05 0 KT 0001739 17 od 21. septembra 2017. godine, Kantonalni sud nalazi da je u zapisnik o nastavku glavnog pretresa od 7. februara 2018. godine zabilježeno da je tužilac predočio dokaz o okončanju istrage ovlaštenih organa PU Goražde sa kojom je upoznat glavni tužilac kada je dao usmeno odobrenje, jer je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica zbog krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav

1. KZFBiH, da je Općinski sud obrazlagao, saglasno postupanju organa MUP-a BPK, na osnovu usmenih naredbi tužioca Tužilaštva. Obrazloženje u tom smislu koje je dato na str. 9 i 10 u vezi sa uviđajem na licu mjesta, zakonitosti dokaza - zapisnika o uviđaju od 22. jula 2017. godine, izvještajima o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta od 22. jula 2017. godine je potpuno, iscrpno i pravilno, te je kao neosnovan ocijenjen navod žalbe u tom dijelu. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

57. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno pravo, jer je trebalo da bude primijenjen Zakon o postupanju sa maloljetnicima, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je inkriminirane radnje počinio u nužnoj odbrani, da je trebalo da bude oslobođen, te da oštećeni nije postavio imovinskopravni zahtjev, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

58. Također, Ustavni sud ističe da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, odnosno ukoliko odluka suda sadrži dovoljna i jasna obrazloženja o odlučnim činjeničnim i pravnim pitanjima. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

59. U vezi sa apelantovim navodima da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni Zakon o postupanju sa maloljetnicima, jer je apelant u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela imao 20 godina, Ustavni sud primjećuje da su taj prigovor razmotrili i Općinski sud (u dva navrata) i Kantonalni sud, te da su dali obrazloženje o njihovoj neosnovanosti koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, na prijedlog apelantovog branitelja, proveo i vještačenje vještaka neuropsihijatra, te da je dovođenjem u vezu odredaba člana 12. stav 1. tačka c) Zakona o postupanju sa maloljetnicima sa nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra i njegovim izlaganjem na glavnom pretresu utvrdio činjenicu da je apelant, in tempora crimine, 22. jula 2017. godine bio mlađe punoljetno lice i da karakteristike razvoja njegove ličnosti odgovaraju mlađem punoljetnom licu, a da je još uvijek u fazi adolescencije, i to do navršene 24-25. godine života, a period adolescencije odnosi se i na druga lica do navršenih navedenih godina života. Zbog navedenog razloga, kako je Općinski sud naveo, nije ni postupio po prijedlogu branioca da se primijene odredbe Zakona o postupanju sa maloljetnicima, jer za to nisu ni postojali zakonski uvjeti, pa stoga u presudi nije dodatno razmatrao i obrazlagao sve odredbe tog zakona na koje se u toku trajanja krivičnog postupka i u završnoj riječi pozivao apelantov branilac. Također je i Kantonalni sud ocijenio da je Općinski sud analizom pismenog nalaza i mišljenja, a potom i usmenog obrazlaganja vještaka neuropsihijatra, o ovoj odlučnoj činjenici dao jasno, potpuno, jedino prihvatljivo obrazloženje, jer je kao bitno utvrdio da je apelant mlađe punoljetno lice, da njegove karakteristike odgovaraju mlađem punoljetnom licu a da je faza adolescencije, koja je pomjerena do navršene 24-25. godine života, karakteristična za sva lica, pa time i za apelanta. Sud je pravilno utvrdio da odredbe navedenog zakona nisu primjenjive na apelanta, te da nisu postojali zakonski uvjeti za njegovu primjenu zbog čega su neprihvatljivi svi navodi žalbe u vezi sa primjenom navedenog zakona.

60. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, analizirajući i ocjenjujući sve predložene i izvedene dokaze, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje ga je proglasio krivim, pri tome obrazloživši zašto se ne može primijeniti institut nužne odbrane. Naime, Općinski sud je naročito doveo u vezu iskaze svjedoka optužbe sa svim materijalnim dokazima pojedinačno i pri tome je dao obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, da je provedene dokaze doveo u uzajamnu logičku vezu, te da je postupanjem na navedeni način naveo razloge u obrazloženju osporene presude koji ne dovode u sumnju odluku o apelantovoj krivici. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja konačne presude, kao i iz apelacionih navoda ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe, te činjenica da je sud povjerovao dokazima optužbe uz jasno obrazloženje zašto je to učinio, dok dokazima odbrane nije, ne utječe na pravično suđenje.

61. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne može zaključiti da je konačna presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili proizvoljne ocjene dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji, a koji se tiču pravičnosti redovnog sudskog postupka iznosio u toku trajanja tog postupka i da su redovni sudovi odgovorili na iznesene navode koji su bili relevantni za predmetni slučaj. Naime, apelant je vrlo opširno iznosio svoja viđenja, ali, u suštini, njegovi navodi se svode na tvrdnju o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava za čiju neosnovanost je Kantonalni sud u konačnoj presudi dao detaljna, opširna i jasna obrazloženja, koja Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud je već ukazao da njegov zadatak nije da procjenjuje zaključke redovnih sudova o činjeničnom stanju i primjeni prava, već da ispita eventualnu povredu ustavnih prava.

62. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sudovi, dali jasno i logično obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveden zaključak u pogledu apelantove krivice uz pozivanje na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Također, Ustavni sud konstatuje da iz zapisnika sa glavnog pretresa, održanog 10. januara 2018. godine u Općinskom sudu, proizlazi da su, nakon otvaranja zasjedanja i objavljivanja predmeta glavnog pretresa, na upit sudije Nisada Ahmetovića strankama i branitelju: “Imaju li primjedaba na nadležnost i postupajućeg sudiju“, stranke i branitelj saglasno izjavili da nemaju primjedaba. Također, Ustavni sud konstatuje da iz zapisnika sa nastavka glavnog pretresa, održanog 28. marta 2018. godine, proizlazi da je u završnoj riječi oštećeni izjavio „da postavlja imovinskopravni zahtjev po osnovu naknade štete u iznosu od 1.000,00 KM“. Dalje, imajući u vidu apelantove navode, kao i standarde Evropskog suda koje slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud primjećuje da je i Kantonalni sud ispitao zakonitost dokaza, izjave svih saslušanih svjedoka, te da je detaljno ispitao sve žalbene navode u tom pravcu, istakavši zašto su neosnovani. Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje stvari, analizira dokaze na način kako to njemu odgovara i ide u prilog, ali Ustavni sud naglašava da u obrazloženju osporene presude, koja je rezultat svestrane i ozbiljne ocjene dokaza, Ustavni sud ne uočava bilo kakve povrede prava na pravičan postupak osim apelantovog nezadovoljstva osporenom presudom.

63. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i, u vezi s tim, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

64. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu mnogobrojne opširne navode apelacije koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud naglašava da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno da ih dodatno obrazlaže, jer smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelacioni navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka koji se vodio protiv apelanta.

65. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

66. U odnosu na navode iz apelacije da je Kantonalni sud proizvoljno zaključio da nije bilo pretresa vozila koje je vlasništvo advokata Mirze Hadžića, mada je u zapisniku o uviđaju od 22. i 23. jula 2017. godine navedeno da je „[…] u prisustvu apelanta izvršen pregled vozila […]“ bez naredbe sudije Općinskog suda, čime je došlo do povrede čl. 11. i 67. ZKPFBiH, Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku Abdulah Hadžić i da u ovom postupku Ustavni sud ispituje navode o kršenju ljudskih prava apelanta, a ne njegovog branitelja.

VIII.Zaključak

67. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su osporene presuda obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada je odluka donesena uz pravilnu primjenu procesnih normi, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na odbranu.

68. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4229/18 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio