Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1826/20 (N. M.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1826/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1826/20, rješavajući apelaciju Nade Miličić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nada Miličić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 033297 17 Rev od 11. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 033297 17 Gž od 1. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 033297 15 P od 18.

novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Miličić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Orašja, koju zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnijela je 19. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 033297 17 Rev od 11. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 033297 17 Gž od 1. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 033297 15 P od 18. novembra 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 033297 15 P od 18. novembra 2016. godine obavezana je apelantkinja da tužiocu (Raiffeisen bank d.d. Sarajevo), po osnovu ugovora o dugoročnom nenamjenskom hipotekarnom kreditu od 9. marta 2006. godine, isplati ukupan novčani iznos od 13.017,01 KM, te je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tužilac/protivtuženi da joj na ime naknade štete isplati iznos od 50.000,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 18. novembra 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 25 0 P 033297 17 Gž od 1. februara 2017. godine odbio predmetnu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju osporene presude, u dijelu koji se odnosi na utvrđenu obavezu apelantkinje da tužiocu isplati određeni novčani iznos, Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelantkinja navodi da je nepravilno utvrđen ostatak preostalog duga po predmetnom kreditu jer u samom odgovoru na tužbu apelantkinja ne osporava postojanje duga sa 20. martom 2013. godine u naznačenom iznosu od 13.017,01 KM. Kantonalni sud je dalje naveo da je na pripremnom ročištu apelantkinja izjavila da ostaje kod odgovora na tužbu i da je u daljnjem toku postupka takođe ostala kod navoda iz odgovora na tužbu, te je valjanost utvrđenog duga osporila tek u žalbi. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio visinu preostale glavnice duga po osnovu primljenog kredita, kao i redovne ugovorene kamate i obračunate zatezne kamate, a sve na osnovu materijalnih dokaza, knjigovodstvene kartice kredita po predmetnom ugovoru koji se vodi kod tužioca na ime apelantkinje, dok apelantkinja utvrđeno dugovanje nije osporavala predlaganjem bilo kakvih drugih dokaza. Kantonalni sud je takođe naveo da i po ocjeni tog suda nije bio neophodno provoditi vještačenje na navedenu okolnost.

4. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 1. februara 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 25 0 P 033297 17 Rev od 11. februara 2020. godine predmetnu reviziju na odluku o tužbenom zahtjevu odbacio, dok je reviziju na odluku o protivtužbenom zahtjevu odbio. U obrazloženju osporene presude, u dijelu koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznos od 13.449,79 KM, iz čega proizilazi da imovinski cenzus od 30.000,00 KM, kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku nije ostvaren. U dijelu koji se odnosi na odbijeni protivtužbeni zahtjev apelantkinje, Vrhovni sud je naveo da se odbijanje banke da odobri apelantkinji reprogram postojećeg kredita, odnosno novi kredit sa manjim anuitetima i na duži period, ne može dovesti u vezu sa štetom koju trpi apelantkinja i za koju traži naknadu, jer o tome odlučuje banka po sopstvenoj procjeni, pa u njenom odbijanju, nakon raskida prethodnog ugovora o kreditu, nema protivpravnosti, niti uzročnosti. Vrhovni sud je ukazao da su protivpravnost i uzročnost pretpostavke odgovornosti za štetu, u smislu odredbi člana 154. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili protivtužbeni zahtjev apelantkinje.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantkinja navodi da su redovi sudovi nepravilno utvrdili ostatak njenog duga po predmetnom kreditu, kao i da su pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima kada su odbili njen protivtužbeni zahtjev.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavi sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantkinji omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1826/20 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio