Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4339/18 („Građenje“ d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4339/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4339/18, rješavajući apelaciju „Građenja“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Građenja“ d.o.o. Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 036836 17 Rev 2 od 29. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 036836 17 Pž od 15.
septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 036836 11 Ps od 15. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Građenje“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Sanil Hasić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 2. augusta 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 036836 17 Rev 2 od 29. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 036836 17 Pž od 15. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 036836 11 Ps od 15. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od JP „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – Podružnica „Elektrodistribucija Bihać“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 11. marta do 4. maja 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 036836 11 Ps od 15. maja 2017. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 036836 17 Pž od 15. septembra 2017. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isplati na ime naknade štete, i to: na postrojenjima i mašinama iznos od 15.366,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime vrijednosti nabavke, izgradnje i instaliranja dalekovoda 10 (20) kV i že1jezno-rešetkaste trafostanice (u daljnjem tekstu: predmetni dalekovod i trafostanica) iznos od 50.783,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te na ime vrijednosti priključka domaćinstava na predmetnu trafostanicu iznos od 162.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (st. 1. i 2. izreke). Istovremeno je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isplati naknadu na ime izmakle koristi za period od 1997. do 2017. godine u iznosu pojedinačno za svaku godinu navedenom u stavu 3. prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom, te iznos od 79.570,00 KM na ime dvostruke vrijednosti neisporučene električne energije prema ranije važećim Općim uvjetima za isporuku električne energije sa zakonskom zateznom kamatom (st. 3. i 4. izreke). Apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, dok je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 79.560,00 KM (st. 5. i 6. izreke).
6. U obrazloženjima presuda se saglasno navodi da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, nalaz i mišljenje o elektrotehničkom vještačenju provedenom na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke J. M., te saslušanjem parničnih stranaka u svojstvu svjedoka, kao i drugih svjedoka), te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je ZUO „Razvoj“ Liskovac (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) svojim sredstvima 1983. godine izgradio predmetni dalekovod i trafostanicu u skladu s urbanističkom saglasnošću od 20. maja 1983. godine i uvjetima iz odobrenja za građenje od 6. juna 1983. godine, te elektroenergetskom saglasnošću od 17. augusta 1983. godine. Također je utvrđeno da je 1989. godine nad apelantovim pravnim prednikom pokrenut stečajni postupak koji je okončan rješenjem Općinskog suda od 17. oktobra 1996. godine kada je apelant na osnovu navedenog rješenja od svog pravnog prednika preuzeo predmetni dalekovod sa trafostanicom kao ostatak diobne mase. Dalje je navedeno da predmetni dalekovod i trafostanica kod apelanta nisu bili zaštićeni od oštećenja niti su servisirani i održavani, te da su priključeni na elektroenergetski sistem tuženog preko kojih se električnom energijom snabdijevaju apelantovi poslovni objekti i njegova postrojenja, kao i 109 domaćinstava naselja Begove Kafane i Kovačevići. U vezi s tim, sudovi su ukazali da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant svojim radnjama (neplaćanjem računa i neovlaštenom potrošnjom, te neplaćanja duga tuženom po navedenom osnovu) doprinio da ga je tuženi isključio iz energetskog sistema i sa predmetnog dalekovoda za isporuku električne energije, koje isključenje je tuženi izvršio u skladu s važećim pravilima Općih uvjeta za isporuku električne energije, te da je apelant nakon izmirenja duga ponovo priključen na elektroenergetski sistem tuženog. Pored toga, nesporno je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 27. septembra 2007. godine (potvrđena presudom Kantonalnog suda od 17. novembra 2011. godine), primjenom odredbi čl. 3, 4. i 5. Zakona o električnoj energiji, apelant odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu vrati i preda u posjed predmetni dalekovod i trafostanicu.
7. Imajući u vidu da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da predmetni dalekovod i trafostanica kao elektroenergetska postrojenja čine jedinstvenu tehničko-tehnološku cjelinu na teritoriji Bosne i Hercegovine, da tuženi upravlja tim postrojenjima, održava ih i samim tim je odgovoran za njihovo ispravno funkcioniranje jer se nalaze u općoj i javnoj upotrebi, sudovi su saglasno zaključili da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu štete na ime nabavke, izgradnje i instaliranja predmetnog dalekovoda i trafostanice, kao i naknadu na ime dvostruke vrijednosti neisporučene električne energije i priključenja domaćinstava iz naselja Begove Kafane i Kovačevići, slijedom čega je u ovom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan shodno odredbama čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP. Nadalje, cijeneći da je na osnovu nalaza i mišljenja o elektroenergetskom vještačenju, koje je izvršeno na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, dokazano da je apelant u periodu od 1997. do 2017. godine imao na raspolaganju od 30 Kw električne energije, koliko je odobreno apelantovom pravnom predniku elektroenergetskom saglasnošću od 17. augusta 1983. godine, te da priključenje potrošača električne energije iz naselja Begove Kafane i Kovačevići na predmetni dalekovod i trafostanicu nije utjecalo na „kvalitet električne energije“ koja se isporučuje apelantu preko predmetnog dalekovoda i trafostanice, kao i da tuženi svojom štetnom radnjom nije spriječio apelanta da u svom poslovanju ostvari dobit, shodno odredbama člana 189. stav 3. ZOO, zaključeno je da nije osnovan ni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu na ime izmakle koristi za period od 1997. do 2017. godine, slijedom čega je i u tom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbama čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP.
8. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, za šta je, prema mišljenju Kantonalnog suda, dao obrazloženje o svim odlučnim činjenicama, s jasnim, uvjerljivim i valjanim razlozima, koji se zasnivaju na sadržaju i pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza propisanom odredbama čl. 8. i 123. ZPP, tako da je Kantonalni sud, u cijelosti prihvaćajući razloge date u obrazloženju prvostepene presude, odbio apelantovu žalbu primjenom odredbi člana 226. ZPP.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 0 Ps 036836 17 Rev 2 od 29. maja 2018. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo sadržaj i odlučenje prvostepene, a zatim i drugostepene presude, potvrđujući pravni stav i odlučenje drugostepene presude iz koje proizlazi da ocjena dokaza nije bila arbitrarna i da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, pogotovo kada uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizionom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2. ZPP). U pogledu neosnovanosti revizionih prigovora koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, a nakon što je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova za koja je vezan revizioni sud, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su izveli zaključak da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete na ime vrijednosti nabavke, izgradnje i instaliranja predmetnog dalekovoda i trafostanice, pozivajući se na čl. 3, 4. i 5. Zakona o električnoj energiji, te da apelant nije dokazao da zbog štetne radnje tuženog u spornom periodu od 1997. do 2017. godine nije ostvario imovinsku korist shodno odredbama člana 189. stav 3. ZOO. Vrhovni sud je također ocijenio da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete na ime vrijednosti priključaka 108 domaćinstava na predmetni dalekovod i trafostanicu, za što su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi dali pravilno obrazloženje pozivajući se na odredbe Zakona o električnoj energiji, kao i na nalaz i mišljenje o elektrotehničkom vještačenju Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu i vještaka finansijske struke, koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbi člana 248. ZPP apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6, 13, 14. i 17. Evropske konvencije, te člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava apelant, u suštini, smatra da osporene presude nisu zasnovane na pravilnoj ocjeni dokaza koje je apelant predložio i koji dokazuju da je „svojim sredstvima izgradio i nakon rata obnovio predmetni dalekovod i trafostanicu“. Smatra da su osporene presude proizvoljne i da nisu u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem i apelantovim dokazima, koji, suprotno tvrdnjama redovnih sudova, dokazuju da mu je tuženi, nakon uključivanja predmetnog dalekovoda i trafostanice u elektroenergetsku mrežu, isporučivao energiju slabije snage od one koja mu je bila potrebna za nesmetan rad, da je tuženi bez apelantove saglasnosti priključio 108 potrošača na predmetnu trafostanicu, iz kojeg razloga su apelantu isporučeni slabiji kvalitet i snaga električne energije. Također navodi da je tuženi od svakog domaćinstva naplatio iznos na ime naknade za priključak koji je zadržao, a „zapravo ga je trebao proslijediti apelantu koji ima pravo na srazmjernu naknadu investicije jer je ulagao i investirao u predmetne objekte“. Navodi i da osporene presude nemaju razloge, odnosno obrazloženja o odlučnim činjenicama na kojima se te presude zasnivaju, odnosno ne posjeduju relevantno obrazloženje za stavove koje su iznijele, s kojim se apelant ne slaže jer smatra da su zasnovani na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.
b) Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi jer taj sud nije postupao proizvoljno budući da je na sve žalbene prigovore dao argumentirane i logične razloge uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva jer je taj sud o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge koji imaju svoje uporište u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni kako materijalnog tako i procesnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Općinski sud je naveo da odlukom tog suda nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, da je sve dokaze savjesno i brižljivo cijenio i dao obrazloženje odlučnih činjenica, uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te da ostaje pri navodima u obrazloženju osporene presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(…) VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 036836 17 Rev 2 od 29. maja 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6, 13, 14. i 17. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
23. U konkretnom slučaju radilo se o postupku koji se odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav
1. Evropske konvencije primjenjivi.
24. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na tvrdnjama da se osporene presude zasnivaju na proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te relevantnih odredbi ZOO i ZPP.
25. U vezi s iznesenim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
27. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, iznosi prigovore kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da redovni sudovi nisu prihvatili i cijenili njegove dokaze i argumente koje je ponudio tokom postupka. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazi stranaka budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je, između ostalog, propisano u relevantnim odredbama člana 8. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27. i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije, u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da su odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva redovni sudovi donijeli primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP (koji je bio na apelantu u predmetnom postupku prema članu 123. stav 1. ZPP), zaključujući da se na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza (član 8. ZPP) nije mogla sa sigurnošću utvrditi osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, cijeneći veliki broj provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP, utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe ZPP, ZOO i Zakona o električnoj energiji, pri čemu je taj sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasno obrazloženje i razloge za stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud, ispitujući osporenu presudu u skladu s apelantovim žalbenim odnosno revizionim prigovorima koji su identični ovim iz apelacije, u cijelosti potvrdili stav prvostepenog suda, a stavove o neosnovanosti žalbe odnosno revizije navedeni sudovi su detaljno obrazložili u osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, te sadržaj relevantnih odredbi ZPP, ZOO i Zakona o električnoj energiji na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje zbog čega je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, a koje se, suprotno apelantovim navodima, ne čini proizvoljno ni u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja niti u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog i materijalnog prava jer apelant svojim navodima nije doveo u pitanje postupanje redovnih sudova budući da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelacionim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku pred redovnim sudovima proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo na štetu apelanta.
29. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana
17. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant povredu navedenih prava nije posebno obrazlagao, te da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza i primjene odredbi procesnog prava tako i u pogledu primjene materijalnog prava.
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada apelant kršenje navedenih prava vezuje za iste tvrdnje koje je iznio u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević