Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1749/20 (SAŠA TRADE d.o.o. Doboj)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1749/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1749/20, rješavajući apelaciju SAŠA TRADE d.o.o. Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio SAŠA TRADE d.o.o. Doboj protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031444 20 Uvp od 16. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. SAŠA TRADE d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bogdan Golubović advokat iz Banjaluke, podnio je 15. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 031444 20 Uvp od 16. marta 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, izmijenjeni su podaci u carinskoj prijavi CI Tuzla od 12. januara 2015. godine, na način bliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, a apelant, kao uvoznik obavezan da u određenom roku na ime carine, PDV-a i zatezne kamate plati ukupan iznos od 2.185,68 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da su prvostepenim rješenjem tužene (Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno oporezivanje BiH, RC Tuzla) od 18. jula 2017. godine, koje je preinačeno konačnim rješenjem tužene od 7. novembra 2018. godine u dijelu koji se odnosi na obračun zateznih kamata, izmijenjeni podaci u carinskoj prijavi CI Tuzla od 12. januara 2015. godine, na način bliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, a apelant obavezan da na ime carine, PDV-a i zatezne kamate plati ukupan iznos od 2.185,68 KM. Sud BiH je naveo da je naknadnom kontrolom kod apelanta utvrđeno da je predmetna roba stavljena u slobodan promet na osnovu netačnih podataka o tarifnom svrstavanju robe koji su navedeni u polju 33. carinske prijave, što rezultiralo naplatom uvoznih dažbina u manjem iznosu. Naime, Sud BiH je naveo da je predmetna roba svrstana u tarifnu oznaku gdje je stopa carine 5%, dok se prema važećoj carinskoj tarifi BiH za 2015. godinu predmetna roba pravilno svrstava u tarifnu oznaku za koju je propisana stopa carine od 10%, pa je grupa za kontrolu RC Tuzla službenoj dužnosti provela postupak za izmjenu podataka i naknadnu naplatu uvoznih dažbina za predmetnu robu primjenom člana 75. Zakona o carinskoj politici BiH. Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o novom, odnosno ponovljenom upravnom postupku, kako to apelant navodi, ve ć o postupanju carinskog organa u skladu sa članom 75. Zakona o carinskoj politici BiH u cilju naknadne naplate razlike carinskog duga za uvezenu robu. Također, Sud BiH je naveo da posljedice utvrđenih nepravilnosti prilikom prijavljivanja predmetne robe za postupak stavljanja u slobodan promet koje se odnose na svrstavanje robe odnosno pripadaju ću tarifnu oznaku Carinske tarife BiH padaju na teret apelanta, kao uvoznika robe (član 107. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH). Osnovom navedenog, Sud BiH je naveo da je pravilno presudom vije ća za upravne sporove Suda BiH od 16. januara 2020. godine odbijena apelantova tužba protiv rješenja tužene od 7. novembra 2018. godine, jer je ocijenjeno da se konačno rješenje tužene zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, zbog čega je odbio apelantov zahtjev za njeno preispitivanje.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da je u skladu sa zakonom prijavio robu koju uvozi i dao potpune i tačne informacije o robi, da je platio utvrđenu visinu carinskih obaveza, te da je tužena dvije godine poslije, kada je roba prodata protivno zakonu povećala visinu carine koju apelant treba da plati i time apelantu nanijela štetu, jer više nema mogućnost da plaćenu carinu uračuna u prodajnu cijenu robe. Također, apelant navodi da tužena nije imala osnov da otvara novi upravni postupak ni da obnavlja okončani upravni postupak zbog propusta koji je eventualno sama učinila prilikom razvrstavanja, ni da isti postupak ponovo provede samo zato što je na osnovu nepromijenjenih dokaza donijela drugačiji zaključak. Apelant navodi da nedostaje bitan uslov da bi se izmijenila carinska prijava, a to je da postoje nove ili promijenjene informacije.

5. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11), u relevantnom dijelu glasi:

Član 75.

1. Carinski organi mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta, izvršiti izmjenu prijave nakon puštanja robe.

3. Kada revizija prijave ili pregled nakon carinjenja ukazuju na to da su propisi kojima se reguliše određeni carinski postupak primijenjeni na osnovu netačnih ili nepotpunih informacija, carinski organi, u skladu sa svim važećim propisima, preduzimaju mjere neophodne za regulisanje nastale situacije, uzimajući u obzir nove informacije koje su im na raspolaganju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnosi isključivo na način na koji su u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o carinskoj politici BiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1749/20 (SAŠA TRADE d.o.o. Doboj) | Sudska praksa | Aktio