Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7595/18 (S. O. i drugi)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član I/2. Ustava BiH
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106, 237
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-7595/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7595/18, rješavajući apelaciju Senada Omerovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Senada Omerovića, Nedžada Mekića, Sabrine Budnjo, Dijane Skender-Grebo, Aladina Macanovića, Nizane Obhođaš i Zekije Muraspahić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 246413 13 Rsž od 6. jula 2017. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Senad Omerović, Nedžad Mekić, Sabrina Budnjo, Dijana Skender-Grebo, Aladin Macanović, Nizana Obhođaš i Zekija Muraspahić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 246413 13 Rsž od 6. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4239/17 od 15. novembra 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelaciju istih apelanata podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 246413 13 Rsž od 6. jula 2017. godine jer postupak po reviziji koju su apelanti pokrenuli pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) nije bio okončan u vrijeme podnošenja te apelacije.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 27. decembra 2019. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 246413 12 Rs od 7. januara 2013. godine obavezan je tuženi (Kanton Sarajevo, Ministarstvo privrede) da apelantima izvrši isplatu duga na ime jubilarne nagrade za neprekidan rad u organima uprave u određenim novčanim iznosima, pobliže preciziranim u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. aprila 2012. godine, odnosno s danom podnošenja tužbe, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u određenom novčanom iznosu.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Općinski sud je istakao da ga je ukupno provedeni dokazni postupak doveo do zaključka da su apelanti kod tuženog u neprekidnom radnom odnosu, te da im je rješenjima utvrđeno pravo na isplatu jubilarne nagrade, kao i visina naknade koja se ima isplatiti. Nadalje, ukazano je da je odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) regulirana isplata jubilarne nagrade za neprekidan rad u organima uprave, shodno njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih 15 godina 1,25% prosječne mjesečne plaće, za navršenih deset godina 1,00% prosječne mjesečne plaće, a za navršenih pet godina neprekidnog rada 0,50% prosječne mjesečne plaće, dok je osnovica za utvrđenje visine jubilarne nagrade prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je osnovan zahtjev apelanata za isplatu jubilarne nagrade, i to u smislu člana 28. Kolektivnog ugovora, zbog čega je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu, te obavezao tuženog na isplatu iznosa koji se odnose za ostvarenih pet godina, 10 godina i 15 godina neprekidnog rada u organu uprave, u visinama kako je to opredijeljeno, odnosno utvrđeno rješenjima koja je izdao tuženi za apelante, a cijeneći također da tuženi nije osporio visinu tužbenog zahtjeva. Također, Općinski sud je naveo da je osnovan i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, a primjenom odredbe člana 277. stav 1. i člana 324. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, koje odredbe su dovedene u vezu sa članom 8. stav 4. Zakona o visini stope zatezne kamate. Osim toga, Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti isticanje tuženog da se isplata naknade na ime jubilarne nagrade može vezati s materijalnom situacijom tuženog s obzirom na neophodnost primjene pozitivnih zakonskih odredbi, a posebno rješenja koja je donio sam tuženi i utvrdio apelantima pravo na isplatu jubilarne nagrade te visinu koja se ima isplatiti. Najzad, Općinski sud je naveo da je valjalo donijeti odluku kao u izreci presude.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 246413 13 Rsž od 6. jula 2017. godine žalba tuženog je uvažena i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi isplati dug na ime jubilarne nagrade za neprekidni rad u organima uprave i naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata, te polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da apelantima pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade s obrazloženjem da tuženi nije dokazao da nisu postojale materijalne mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade, pozivajući se na odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora. Međutim, Kantonalni sud je naveo da takav zaključak prvostepenog suda tuženi žalbom opravdano dovodi u pitanje. Naime, ukazano je da u budžetu Kantona Sarajevo za 2011. godinu, odnosno 2012. godinu nisu bila odobrena sredstva za isplatu jubilarnih nagrada budžetskih korisnika kako to slijedi iz Zakona o izvršenju budžeta Kantona Sarajevo. Isto tako, navedeno je da je odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora pravo na jubilarnu nagradu predviđeno u skladu s materijalnim mogućnostima obveznika. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da iz navedenog proizlazi da nije postojala materijalna mogućnost tuženog za isplatu jubilarnih nagrada, pa tuženi i nije bio u obavezi isplatiti jubilarne nagrade bez obzira na to što su apelanti stekli to pravo koje je uvjetovano materijalnim mogućnostima obveznika. Dakle, bez obzira na to što su apelanti stekli pravo na isplatu jubilarne nagrade, ukazano je da je realizacija isplate vezana za budžet, za Zakon o izvršenju budžeta Kantona Sarajevo po kojem u budžetu Kantona Sarajevo nisu bila odobrena sredstva za isplatu jubilarnih nagrada budžetskim korisnicima, u koje spada i Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo. Prema tome, istaknuto je da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, ali ju je pogrešno tumačio, pa je zbog toga pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanata, zbog čega je Kantonalni sud odlučio kao u izreci presude.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 246413 17 Rev od 20. novembra 2018. godine odbačena je revizija apelanata podnesena protiv navedene presude Kantonalnog suda kao nedopuštena.
11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, shodno odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06 – u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” broj 98/15; stupio na snagu 31. decembra 2015. godine, a prvostepena presuda je donesena 7. januara 2013. godine), revizija nije dopuštena budući da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ni za jednog apelanta, koji su obični formalni suparničari, ne prelazi propisani cenzus (iznos od 10.000,00KM). U odnosu na izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP-a, taj sud je ocijenio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaj na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni prema tom kriteriju nije dopuštena.
Uporedni slučajevi ostvarivanja prava na jubilarnu nagradu iz sredstava tuženog
12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 458868 15 Rsž od 10. jula 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog protiv Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 458868 14 Rs od 7. aprila 2015. godine kojom je usvojen zahtjev tužiteljice N. D., zaposlenice Ministarstva stambene politike tuženog, za isplatu jubilarne nagrade. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica za neprekidan rad u trajanju od 10 godina ostvarila pravo na jubilarnu nagradu. Tuženi je u žalbi protiv navedene presude Općinskog suda naveo da isplata jubilarne nagrade zavisi od materijalne mogućnosti tuženog, te da je prvostepeni sud nepravilno tumačio član 28. Kolektivnog ugovora. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio primijenivši odredbu člana
28. Kolektivnog ugovora, a kojom je propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad za ostvarenih 10 godina ukupnog rada u preciziranom iznosu. U vezi s tim, istaknuto je da je pravo na jubilarnu nagradu tužiteljicino stečeno pravo u okviru njenog radnog statusa, koje crpi iz Kolektivnog ugovora. Nadalje, ukazano je da nedostatak sredstava u budžetu za isplate jubilarnih nagrada tuženog ne oslobađa ispunjenja obaveze isplate jubilarne nagrade ustanovljene Kolektivnim ugovorom kao imperativnim propisom. Dakle, Kantonalni sud je istakao da činjenica da tuženi nije planirao izdatke za isplatu jubilarne nagrade nije od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu, koji je zasnovan na radnopravnom odnosu, te se ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o budžetima s obzirom na to da je tuženi bio dužan osigurati sredstva za namirenje obaveza, koje je preuzeo potpisivanjem Kolektivnog ugovora. Prema tome, navedeno je da je neosnovano pozivanje tuženog na budžet Kantona Sarajevo budući da je dužnost tuženog bila da u budžetu osigura dovoljno sredstava za isplatu naknada iz radnog odnosa svim budžetskim korisnicima.
13. Ustavni sud zapaža da je u ostalim presudama Kantonalnog suda (40) koje su apelanti dostavili kao uporedne predmete Kantonalni sud izrazio ista pravna stajališta kao u citiranom predmetu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti, u suštini, navode da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje. Ukazali su da je Kantonalni sud kao sud posljednje instance u konkretnom predmetu zauzeo drugačije stajalište u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično sličan i pravno identičan kao i prethodni predmeti pred tim sudom. Također, apelanti su istakli da su u međuvremenu saznali i za praksu Ustavnog suda, gdje je Ustavni sud u predmetu broj AP 4582/16 od 6. decembra 2018. godine (koji je činjenično i pravno identičan konkretnom predmetu) utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te ukinuo presudu Kantonalnog suda, pri čemu su apelanti citirali pojedine dijelove obrazloženja te odluke.
15. Nadalje, apelanti su naveli da je postojala jasno utvrđena praksa Kantonalnog suda gdje se u gotovo identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima, te su se u tom smislu pozvali na konkretne odluke Kantonalnog suda, koje su i priložili uz apelaciju (20 presuda Kantonalnog suda donesenih u periodu od 2014. do 2017. godine), kao i na mnoge druge donesene u identičnim postupcima. Dalje je navedeno da je Kantonalni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u predmetnom slučaju, protiv čijih odluka nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zauzeo drugačije stajalište u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično sličan i pravno identičan kao i prethodni predmeti pred tim sudom i u periodu od samo 18 dana (odluka u predmetu broj 65 0 Rs 504682 16 Rsž donesena je 29. juna 2017. godine, osporena odluka u konkretnom predmetu 6. jula 2017. godine, a zatim ponovo odluke kojima je udovoljeno tužbenim zahtjevima u predmetima br. 65 0 Rs 465387 15 Rsž od 17. jula 2017. godine i 65 0 Rs 266635 13 Rsž od 24. augusta 2017. godine), a da nije dao obrazloženje zašto odstupa od dotadašnje prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta pred tim sudom. Osim toga, apelanti su istakli da je zakonskim rješenjima ZPP-a predviđeno da kada u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom radi rješavanja spornog pravnog pitanja. Shodno navedenom, proizlazi da je u domaćem pravnom sistemu sada uspostavljen mehanizam kojim bi se osigurala dosljednost sudske prakse i izbjeglo usvajanje protivrječnih presuda. Ukazali su da je u predmetu Općinskog suda broj 65 0 Rs 476737 14 Rs pokrenuto rješavanje spornog pravnog pitanja, ali Vrhovni sud u tom predmetu nije odlučio, već ga je odbacio. Apelanti ističu da, iako je uspostavljen mehanizam kojim bi se osigurala dosljednost sudske prakse u istoj pravnoj stvari, on nije poslužio svojoj svrsi.
16. Povredu navedenih prava apelanti vide i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci uvažavajući žalbu tuženog odbio zahtjev apelanata za isplatu preciziranih iznosa na ime jubilarne nagrade. Naveli su da je Kantonalni sud paušalno naveo da u budžetu tuženog (za 2011. godinu i 2012. godinu) nisu odobrena sredstva za isplatu jubilarnih nagrada, te da tuženi iz tog razloga nije u obavezi isplatiti jubilarne nagrade. Takvim stavom Kantonalnog suda, prema mišljenju apelanata, daje se mogućnost tuženom da neplaniranjem sredstava ne izvršava bilo koju obavezu utvrđenu zakonom, odnosno kolektivnim ugovorom. Pored toga su istakli da je u članu 28. Kolektivnog ugovora upotrijebljena sintagma „službeniku će se isplatiti“, a ne „službeniku se može isplatiti“, te je tuženi bio dužan osigurati novčana sredstva za tu vrstu naknade.
17. Također, apelanti su istakli da je nakon donošenja presude Kantonalnog suda od 6. jula 2017. godine, protiv koje je podnesena apelacija broj AP 4239/17, Kantonalni sud nastavio s praksom usvajanja tužbenih zahtjeva koji se odnose na isplatu jubilarne nagrade, te su u prilog navedenim tvrdnjama dostavili 21 novu presudu Kantonalnog suda donesenu u 2017. i 2018. godini u kojima je Kantonalni sud odbio žalbe tuženog i potvrdio presude Općinskog suda kojima je udovoljeno zahtjevima tužilaca za isplatu jubilarne nagrade. Isto tako, apelanti su se pozvali na praksu Ustavnog suda u odlukama br. AP 9/07 (tačku 34), AP 3271/06 (tačku 49) i AP 1315/06 u kojima je Ustavni sud zauzeo stav da nedostatak novca na koji se u konkretnom slučaju poziva tuženi ne može biti prihvaćen kao razlog neispunjenja obaveze, te da se argument da tuženi nije imao novca, odnosno nije predvidio sredstva za isplatu obaveze na koji se sudovi pozivaju kada odbijaju zahtjev tužilaca ne može protumačiti drukčije nego kao proizvoljnost u primjenjivanju zakona s direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje prava apelantica. Ustavni sud je također u tim odlukama zaključio da to što tuženi nije osigurao sredstva ne može biti razlog da se odbije zahtjev apelantica, a propust drugostepenog suda se ogleda u činjenici da je potvrdio prvostepene presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantica zbog nedostatka sredstava, iako to nije njihova krivica. Apelanti su također ukazali na stav Vrhovnog suda (kao suda koji bi trebao da osigura dosljednost sudske prakse i dovede do izbjegavanja usvajanja protivrječnih presuda) iskazan u Presudi broj 65 0 Rs 310559 15 Rev od 24. januara 2017. godine (koja je dostavljena u prilogu). Naveli su da je reviziju u navedenom predmetu izjavio tuženi, a koja je u pogledu isplate jubilarne nagrade odbijena kao neosnovana i kojom je u tom dijelu potvrđena Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 310559 14 Rsž od 8. juna 2015. godine, koji je udovoljio tužbenom zahtjevu za isplatu jubilarne nagrade.
b)Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da nisu povrijeđena prava apelanata. Nadalje, Kantonalni sud je citirao član 28. Kolektivnog ugovora i ukazao da je isplata jubilarne nagrade uvjetovana materijalnim mogućnostima poslodavca, u ovom slučaju tuženog. U vezi s tim, navedeno je da teret dokazivanja te činjenice leži na tuženom, koju tuženi dokazuje budžetom Kantona Sarajevo za 2011. godinu i 2012. godinu, kako to slijedi iz Zakona o izvršenju budžeta Kantona Sarajevo. Najzad, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:
• 5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće
• 10 godina 1 prosječna mjesečna plaća
• 15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće
• 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće
• 25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće
• 30 godina 2 prosječne mjesečne plaće
• 35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.
Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
IIIa. - POSTUPAK ZA RJEŠAVANJE SPORNOG PRAVNOG PITANJA
Član 61a.
(1)Ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja.
(2)Sud koji je pokrenuo postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja dužan je zastati sa postupkom dok se ne okonča postupak pred Vrhovnim sudom Federacije.
Član 237. stav (3) (3)Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Ustavni sud podsjeća da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4239/17 od 15. novembra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 246413 17 Rev od 20. novembra 2018. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 246413 13 Rsž od 6. jula 2017. godine, koja je bila osporena apelacijom broj AP 4239/17, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Osporenu presudu Kantonalnog suda apelanti su primili 22. septembra 2017. godine, a apelacija broj AP 4239/17 je podnesena 13. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti pobijaju osporenu presudu tvrdeći da su im tom presudom zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a u okviru prava na pravično suđenje da im je povrijeđeno i ustavno pravo na pravnu sigurnost jer je Kantonalni sud, ne slijedeći sudsku praksu tog suda, osporenom presudom odbio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu jubilarne nagrade, dok je u istovrsnim predmetima s istim tuženim i uposlenicima organa uprave tuženog kao parničnim strankama i s gotovo identičnim pravnim i činjeničnim osnovom zauzeo suprotan stav prema kojem je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev za isplatu jubilarne nagrade drugih tužilaca. U prilog ovoj tvrdnji apelanti su priložili veći broj presuda Kantonalnog suda donesenih u periodu od 2014. do 2018. godine.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prvenstveno povrijeđeno zbog nedosljednosti sudske prakse Kantonalnog suda, odnosno pravne nesigurnosti koju je, prema mišljenju apelanataa izazvala osporena odluka Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto pravno pitanje u predmetu broj AP 4582/16 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4582/16 od 6. decembra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „U okolnostima konkretnog slučaja, koji je predmet ove odluke, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda kao suda posljednje instance u konkretnom slučaju, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelanti navedenu presudu osporavaju tvrdeći da je taj sud u sporovima proisteklim između istog tuženog i uposlenika organa uprave tuženog kao parničnih stranaka i iz gotovo identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donosio potpuno drugačije odluke u periodu od 2013. do 2017. godine, koje su priložene uz apelaciju. Stoga, Ustavni sud u svjetlu pobrojanih načela mora ispitati da li je došlo do kršenja principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“ (stav 35).
30. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u presudama koje su apelanti kao uporedne slučajeve dostavili […] odbio kao neosnovane žalbe tuženog protiv presuda Općinskog suda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi uposlenika organa uprave tuženog za isplatu jubilarne nagrade. U svim žalbama tuženi je navodio da nisu postojale materijalne mogućnosti tuženog za isplatu jubilarnih nagrada, da sredstva nisu planirana u budžetu za tekuću godinu (2011–2016. godina) pa tuženi nije bio u obavezi tužiocima isplatiti jubilarnu nagradu. U odnosu na takve žalbene navode, Kantonalni sud je u svim presudama koje su apelanti dostavili […] odbio žalbe tuženog i istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio primijenivši odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, a kojom je propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada. Također je utvrđeno da tužioci kao zaposlenici tuženog svoja prava iz radnog odnosa crpe iz njima najpovoljnijeg pravnog osnova, a u konkretnom slučaju to je Kolektivni ugovor, pri čemu je tuženi svakako bio dužan da u budžetu osigura dovoljno sredstava za isplatu obaveza koje proizlaze iz radnog odnosa. Stoga je neosnovan i nije od utjecaja žalbeni navod tuženog u pogledu nepostojanja materijalnih mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade.“ (stav 37).
31. Nadalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo: „Nasuprot navedenom pravnom stavu, Kantonalni sud je u osporenoj odluci zauzeo potpuno suprotan stav kada je za razliku od svih drugih citiranih predmeta uvažio žalbu tuženog i preinačio presudu Općinskog suda na taj način što je u konačnici odbio zahtjev apelanata za isplatu jubilarne nagrade. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno gotovo identično činjenično stanje i identičan pravni osnov kao i u drugim navedenim predmetima. Osim toga, Kantonalni sud je u žalbi naveo iste razloge kao i u navedenim uporednim predmetima, i to da nije postojala materijalna mogućnost tuženog za isplatu jubilarnih nagrada jer u budžetu za 2011. godinu nisu bila planirana sredstva za jubilarnu nagradu […]. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi, potpuno suprotno od svog postupanja u ranijim i kasnijim gotovo identičnim predmetima, uvažio žalbene navode tuženog. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je […] izostalo objektivno i razumno obrazloženje zašto apelantima nisu priznata prava prema članu 28. Kolektivnog ugovora u vezi sa članom 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je predviđena primjena najpovoljnijeg prava iz radnog odnosa i kako je to ocijenio Kantonalni sud u svim drugim navedenim slučajevima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u osporenoj odluci Kantonalni sud u okolnostima potpuno identičnog ili sličnog činjeničnog i pravnog osnova donio suprotnu odluku u odnosu na dugogodišnju zauzetu praksu, a da za promjenu prakse nije ponudio bilo kakve razloge. Ustavni sud pri tome ima u vidu da redovni sudovi tokom izgradnje sudske prakse mogu donositi različite odluke, što podrazumijeva razvoj sudske prakse, međutim, odstupanja od dosljednosti sudske prakse moraju imati objektivno i razumno opravdanje i objašnjenja, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom prekršen princip pravne sigurnosti u situaciji kada je isti sud u gotovo identičnim ili sličnim pitanjima ostvarivanja prava na jubilarnu nagradu tužilaca koji su u istoj situaciji kao i apelanti donosio odluke kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca.“ (stav 38).
32. Također, u citiranoj odluci Ustavni sud je istakao: „Vrhovni sud kao najviši sud u sudskoj hijerarhiji imao je zakonsku mogućnost da odlučujući o reviziji apelanata protiv presude Kantonalnog suda shodno članu 237. stav 3. ZPP-a utvrdi pravno shvatanje koje bi bilo od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, međutim, Vrhovni sud je rješenjem od 15. februara 2018. godine takav zahtjev apelanata odbacio kao nedopušten. Također, Ustavni sud zapaža da je zahtjev Općinskog suda u predmetu broj 65 0 Rs 476737 14 Rs kojim je u smislu člana 61a. ZPP-a pokrenuto rješavanje spornog pravnog pitanja Vrhovni sud odbacio kao nedozvoljen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da postojeći mehanizmi ujednačavanja sudske prakse u konkretnom slučaju nisu bili efikasni. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom slučaju apelanata, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je potpuno identičan ili sličan drugim predmetima, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedno od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije“ (stav 39).
33. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio: „S obzirom na utvrđenu povredu načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra neophodnim razmatrati da li je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo i do kršenja prava na pravično suđenje proizvoljnom primjenom materijalnog prava, kao i povrede prava na imovinu.“ (stav 40).
34. Imajući u vidu da je o identičnom pravnom pitanju, mutatis mutandis, raspravljano u predmetu broj AP 4582/16, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelanata, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom slučaju apelanata zauzeo drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je potpuno identičan ili sličan drugim predmetima, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje.
35. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je sud, koji je pri tom bio i sud posljednje instance protiv čije odluke nije postojao zakonom propisan efikasan pravni lijek za odlučivanje o konkretnom pitanju, u slučaju koji se zasniva na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu donio potpuno suprotnu odluku dugogodišnjoj ustanovljenoj sudskoj praksi, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, a pri tome mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju nije bio djelotvoran.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević