Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7243/18 („Liprad" d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7243/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7243/18, rješavajući apelaciju "Liprad" d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Liprad" d.o.o.
Ljubuški podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Mals 119572 18 Pž od 18. septembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Mals 119572 16 Mals od 30. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Liprad" d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 8. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 119572 16 Mals od 18. septembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 119572 16 Mals od 30. marta 2018. godine (u apelaciji je kao broj osporene odluke Okružnog privrednog suda naveden broj „95 I P 003002 12 P“, ali očigledno se radi o grešci imajući u vidu apelacione navode u kojima se navodi tačan broj odluke Okružnog privrednog suda koja se osporava, kao i činjenicu da je u predmetu broj „95 I P 003002“ zastupnik apelanta već podnosio apelaciju, u kojoj je zastupao drugo lice, i o kojoj je odlučeno Odlukom Ustavnog suda broj AP-1444/15 od 7. juna 2016. godine).
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Mals 119572 16 Mals od 30. marta 2018. godine, obavezan je tuženi ( DI „Karać" d.o.o. Aleksandrovac) da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na određene novčane iznose (bliže opisano u izreci navedene presude), te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.042,40 KM, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen.
3. U obrazloženju presude, Okružni privredni sud je naveo, između ostalog, da apelant nema pravo na naknadu troškova sastava vansudskog zahtjeva, budući da taj trošak nema karakter nužnog troška, u smislu odredbe člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim je naveo da nema pravo na naknadu troškova korištenja ličnog vozila na određenoj relaciji, jer u spisu nema dokaza na te okolnosti (računa i sl.), kao ni pravo na naknadu troškova odsustva iz kancelarije preko dosuđenog iznosa, kod činjenice da suprotna strana ne može snositi troškove angažmana advokata, koji nije iz područja sjedišta suda. Naime, u tim situacijama strana, koja je uspjela u sporu, ima pravo na naknadu troškova zbog odsustva iz kancelarije samo u odnosu na trajanje ročišta, a nikako za vrijeme provedeno u putovanju, jer je imala mogućnost da angažuje punomoćnika sa područja sjedišta suda. Okružni privredni sud je istakao, da obzirom da je apelant samostalno izabrao punomoćnika, koji nije sa područja sjedišta suda, to takav trošak ne može biti stavljen na teret strani koja je izgubila spor.
4. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Mals 119572 18 Pž od 18. septembra 2018. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u prvostepenoj presudi Okružnog privrednog suda od 30. marta 2018. godine.
5. U obrazloženju rješenja, Viši privredni sud je naveo, a vezano za žalbene navode da apelantu pripadaju i troškovi za vansudski zahtjev upućen tuženom, da apelant nije u toku prvostepenog postupka izveo dokaz kojim bi dokazao da je sačinio vansudski zahtjev i da ga je uputio tuženom. Naime, u spisima predmeta ne postoji takav vansudski zahtjev, te iz tog razloga apelantu ne pripadaju ti troškovi. Nadalje je naveo, da u pogledu žalbenih navoda kojima se osporava odluka prvostepenog suda kojom je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova prevoza advokata za korištenje ličnog vozila na određenoj relaciji, da isti nisu osnovani jer troškovi za pristup advokata koji se odnose na troškove prevoza radi prisustva raspravi nisu neophodni troškovi kako to ima u vidu odredba člana 387. stav 1. ZPP. U vezi s tim je naveo da nije sporno da stranka ima pravo na izbor advokata radi zastupanja u parničnom postupku po svom izboru. Međutim, ne znači da se troškovi koji se odnose na putne troškove za pristup advokata, mogu „prevaljivati“ na teret suprotne strane, pogotovo ako u sjedištu suda ima dovoljan broj kvalifikovanih punomoćnika-advokata koji mogu jednako uspješno zastupati stranku.
6. Viši privredni sud je pojasnio, da „prevaljivanje“ troškova prevoza i drugih troškova u vezi s tim (kao što su troškovi prenoćišta, ishrane i drugih troškova) na suprotnu stranku, bio bi pretjeran teret za tu stranku, jer bi takvi troškovi mogli da u nekim slučajevima budu veći nego sam glavni zahtjev odnosno mogli bi da budu veći nego i svi drugi troškovi koji pripadaju stranci koja je uspjela u parnici. Naime, putni troškovi punomoćnika stranke-advokata do sjedišta suda imali bi opravdanje samo u situaciji da u sjedištu suda nema kvalifikovanog punomoćnika-advokata za konkretan spor odnosno parnični postupak. Međutim ukoliko u sjedištu suda postoji (kao u konkretnom slučaju) znatan broj stručnih punomoćnika-advokata za ovu vrstu spora, onda se postavlja pitanje da li se mogu priznavati troškovi prevoza za punomoćnika-advokata ako stranka ima mogućnost izbora advokata u sjedištu suda. Zatim je naglasio, da se parnični postupak treba provesti sa što manje troškova, te da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji nije činjenično i pravno složen.
7. Pored navedenog, Viši privredni sud je istakao da samo zbog toga što nije priznato pravo na troškove prevoza za punomoćnika stranke, ne znači da je stanci povrijeđeno pravo na izbor punomoćnika. Naime, koga će parnična stranka ovlastiti da je zastupa u sporu to je njezin lični izbor, međutim to ne znači da suprotna strana mora i treba da plati sve troškove zastupanoj stranci koja je uspjela u sporu. Takođe je istakao, da se obzirom na sredstva komunikacije, ovlaštenje odnosno punomoć za advokata može se dostaviti elektronskim putem odnosno putem pošte, kao i sva dokumentacija koja je potrebna radi uspješnog vođenja postupka, tako da se ne može prihvatiti žalbeni navod da bi sama stranka morala uzeti dva radna dana i dati ovlaštenje odnosno punomoć za advokata koji se nalazi u sjedištu suda.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Apelant smatra, u suštini, da su mu navedena prava povrijeđena jer su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, odnosno da su proizvoljno primijenjene odredbe ZPP i Advokatske tarife na njegovu štetu. Apelant je istakao, između ostalog, da osporene odluke nisu u skladu sa Advokatskom tarifom Republike Srpske, koja predviđa naknadu troškova za sastavljanje dopisa, opomena i isprava, odnosno u konkretnom slučaju za vansudski zahtjev, kao i naknadu troškova prijevoza advokata i troškova odsustva iz kancelarije. Takođe je istakao, da je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata materijalno-pravni propis koji su sudovi dužni primjenjivati prilikom obračuna advokatskih troškova (što proizlazi iz odluka Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu broj CH/02/12468 i CH/03/15129, na koje je apelant ukazao u apelaciji), a na šta upućuje i odredba člana 387. stav 2. ZPP. Apelant smatra, da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pristup sudu, pravo na izbor advokata i njegovo „pravo i pravo“ njegovog advokata na zabranu diskriminacije. Pored navedenog, apelant je ukazao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14, Rješenje Vrhovnog suda F BiH broj 18 0 P 017598 14 Rev od 5. januara 2016. godine i Presudu Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Mal 034100 16 Gž od 29. decembra 2016. godine (koje odluke redovnih sudova nije dostavio uz apelaciju), u kojima je odlučeno suprotno u slučajevima koji su identični kao apelantov.
Relevantni propisi
10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13), u relevantnom dijelu glasi: Član 386. stav 1.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
11. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 68/05), u relevantnom djelu glasi:
Član 2. Tar. br. 9.
Advokatu pripada nagrada za izvršeni rad:
NAGRADA ZA VRIJEME
Za svaki započeti čas odsustva iz kancelarije zbog učestvovanja u istrazi, radnji dokazivanja, pregovaranja, prisustva na ročištu, pretresu ili raspravi po 30 bodova.
Član 9. stav 4.
Za upotrebu vlastitog automobila advokatu pripada naknada u visini 30% cijene litre BM-95/98 za svaki pređeni kilometar puta.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, u odnosu na dosuđene troškove postupka, odnosno zašto je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, a prvenstveno Viši privredni sud u osporenoj konačnoj odluci, jasno ukazali da apelant nije dokazao da je sačinio vansudski zahtjev i da ga je uputio tuženom. Zatim, a vezano za troškove prevoza advokata i odsustva iz kancelarije (preko dosuđenog iznosa), Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud jasno obrazložio zašto ti troškovi nisu bili potrebi za vođenje parnice u smislu odredbe člana 387. stav1. ZPP (da se nije radilo o naročito složenom predmetu, te da u sjedištu suda ima dovoljan broj kvalifikovanih punomoćnika za zastupanje u konkretnoj pravnoj stvari), te da apelant ima pravo na izbor punomoćnika, ali da to u konkretnom slučaju ne predstavlja trošak koji je bio potreban za vođenje parnice, pa samim tim ne može ni pasti na teret suprote strane. Imajući u vidu dato obrazloženje, kao i navedeni član ZPP, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine, AP-6968/18 od 10. aprila 2019. godine i AP-2765/19 od 19. septembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević