Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6009/18 (M.S.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Invalid
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6009/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6009/18, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M. S.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016492 16 Uvp od 12. jula 2018. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu M.

S. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu M. S. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016492 16 Uvp od 12. jula 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Apelant M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Oleg Knežić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016492 16 Uvp od 12. jula 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Grada Banjaluke, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu (u daljnjem tekstu: Grad Banjaluka) zatraženo je 4. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Ustavni sud je u periodu od 15. do 26. maja 2020. godine zaprimio odgovore na apelaciju od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva i Grada Banjaluke. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Grad Banjaluka, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku sprovođenja predmeta lične invalidnine, donio je Rješenje broj 06-560-3478/2009 od 31. avgusta 2009. godine kojim je određeno da se apelantu kao priznatom ratnom vojnom invalidu druge kategorije sa 100% invaliditeta i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida druge kategorije sa 100% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojnu dužnost kao pripadnik oružanih snaga VRS i da apelant ima pravo na ličnu invalidninu, ortopedski dodatak drugog stepena i dopunsko materijalno osiguranje (preciznije navedeno u izreci rješenja). Navedenim rješenjem zamijenjena su ranija rješenja Grada Banjaluka od 4. oktobra 2005. godine i 26. aprila 2007. godine (ranijim rješenjima regulisano je svojstvo apelanta kao ratnog vojnog invalida i prava koja proizlaze po tom osnovu).

Osporeni postupak

6. Grad Banjaluka, rješavajući po službenoj dužnosti i po apelantovom zahtjevu, donio je Rješenje broj 06-560-1137/2012 od 23. jula 2012. godine kojim je ukinuto rješenje od 31. avgusta 2009. godine (stav 1), te je određeno da se apelantu kao priznatom ratnom vojnom invalidu druge kategorije sa 100% invaliditeta i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida treće kategorije sa 90% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojnu dužnost kao pripadnik VRS i da apelant ima pravo na ličnu invalidninu, ortopedski dodatak drugog stepena i dopunsko materijalno osiguranje (stav 2). Prvostepenim rješenjem je određeno da navedena prava teku od 1. jula 2012. godine, pa sve dok postoje zakonom propisani uslovi, tj. trajno, te je navedeno da mjesečni iznos lične invalidnine iznosi 55% od osnovice, ortopedski dodatak drugog stepena iznosi 22% od osnovice i dopunsko materijalno osiguranje iznosi 30% od osnovice. Prvostepenim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na dodatak za tuđu njegu i pomoć kao neosnovan (stav 3).

7. Rješenjem Ministarstva broj 16-03/4-1-3-560-1051/2012 od 25. septembra 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koju je podnio protiv prvostepenog rješenja od 23. jula 2012. godine (stav 1), te je data saglasnost na prvostepeno rješenje (stav 2).

8. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva od 25. septembra 2012. godine, koja je Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 010735 12 U od 24. decembra 2013. godine uvažena i osporeni akt poništen.

9. Rješenjem Ministarstva broj 03/4-1-3-560-1466/2012 od 10. februara 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja od 23. jula 2012. godine (stav 1), te je data saglasnost na prvostepeno rješenje (stav 2).

10. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva od 10. februara 2014. godine, koja je Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 013938 14 U od 27. februara 2015. godine uvažena i osporeni akt poništen.

11. Rješenjem Ministarstva broj 03/4-1-3-560-176/14 od 30. marta 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja od 23. jula 2012. godine (stav 1), te je data saglasnost na prvostepeno rješenje (stav 2).

12. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva od 30. marta 2015. godine.

13. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 016492 15 U od 29. januara 2016. godine tužba je odbijena kao neosnovana.

14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je osporeni akt donesen u postupku izvršenja Presude tog suda broj 11 0 U 013938 14 U od 27. februara 2015. godine. Nadalje je ukazao da je osporeni akt zasnovan na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije u kojem je konstatovano da je apelant ranjen u toku 1994. godine (povrijeđena oba donja ekstremiteta), nakon čega su izvršene amputacija i reamputacija lijevog stopala (u obrazloženju presude preciznije navedene povrede i stanje u odnosu na povrijeđene ekstremitete). Dalje, Okružni sud je naveo da je invaliditet cijenjen po T-101.a) 70% (Lista procenata vojnog invaliditeta) po osnovu amputacije lijevog ekstremiteta, uvećano za 10%, u skladu sa članom 7 Pravilnika o utvrđivanju vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da je invaliditet cijenjen i po T-91 20% zbog posljedica ranjavanja desnog ekstremiteta, tako da ukupan vojni invaliditet kod apelanta iznosi 90% trajno. Zatim je ukazao da apelant nema pravo na tuđu njegu i pomoć jer nije nepokretan i može samostalno obavljati fiziološke potrebe. Takođe je ukazao da nema osnova za ocjenu po T- 302, kako je to definisano Pravilnikom, zato što tako nešto kod apelanta nije utvrđeno, što je preciznije navedeno u obrazloženju presude. Okružni sud je ukazao da u nalazima, u dijelu, nije naveden fantomski bol kod apelanta, niti su u dijelu terapije ordinirani lijekovi koji bi taj bol ublažili. Nadalje, Okružni sud je naveo da je utvrđeno da apelant ima prekomjernu tjelesnu težinu, koja s narušenom statikom utiče na opterećenje kičmenog stuba i zglobova donjih ekstremiteta, pa uz činjenicu da je neminovan proces trošenja i starenja, što nesumnjivo utiče na funkcionalnost kičmenog stuba iz svih segmenata donjih ekstremiteta, a što je uvaženo u ocjeni vojnog invaliditeta.

15. Zatim je ukazao da je drugostepena ljekarska komisija kao organ vještačenja dužna da u ocjeni stanja oštećenja organizma stranke uzme u obzir svu dostupnu medicinsku dokumentaciju, dovodeći je u uzajamnu vezu, te po potrebi izvrši neposredni pregled stranke, a potom sačini nalaz i mišljenje koje mora biti takvog sadržaja s medicinskog stanovišta da predstavlja pravno relevantno izjašnjenje o činjenicama, na bazi čega će nadležni upravni organ moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku o pravima stranke. Takođe je ukazao da je ljekarska komisija dužna da cijeni da li je lice adekvatno liječeno, kakve su posljedice i kako se one manifestuju u svakodnevnom životu, te u kakvom stanju se danas nalazi, pa tek na osnovu svih tih parametara može se doći do pravilnog utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta.

16. Okružni sud je naveo da se nesporno da zaključiti da istaknuti prigovori ne mogu dovesti u pitanje valjanost razloga koji su rukovodili upravni organ, odnosno ljekarsku komisiju prilikom donošenja navedenih zaključaka s obzirom na to da je ljekarska komisija dala detaljan opis činjeničnog stanja i nastalih posljedica, te da ocjena zdravstvenog stanja ispitanika spada u diskreciono polje odlučivanja nadležne ljekarske komisije. Takođe je naveo da se nesporno može zaključiti da je dati nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije sačinjen u skladu s odredbama člana 5 stav 2 Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta kojima je propisano da nalazi i mišljenja treba da budu potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice koje su s medicinskog stanovišta značajne za donošenje zakonitog rješenja, zbog čega zadovoljava kriterijume nalaza vještaka u smislu odredbe člana 179 Zakona o opštem upravnom postupku. Okružni sud je naveo da ostali navodi tužbe nisu od uticaja na drugačije odlučenje, te je ukazao da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, što je za posljedicu imalo pravilnu primjenu materijalnog prava, slijedom čega je apelantova tužba odbijena kao neosnovana.

17. Apelant je 1. marta 2016. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 29. januara 2016. godine, koji je Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 016492 16 Uvp od 12. jula 2018. godine odbijen, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude prigovorio da se obrazloženje presude svodi na preispitivanje nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, bez ocjene tužbenih navoda, te da nije pravilno cijenjena medicinska dokumentacija koja se odnosi na postojanje fantomskog bola i problem s pokretljivošću i opterećenjem u vratu i kukovima, tj. nije utvrđeno pravo činjenično stanje. Vrhovni sud je naveo da je osporeni akt u činjeničnom smislu zasnovan na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije, koja je izvršila uvid u kompletnu medicinsku dokumentaciju i izvršila neposredni pregled apelanta.

19. Nadalje je naveo da tako obrazložen nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije, koja je sastavljena od ljekara različitih specijalnosti, koji je zasnovan na medicinskoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu predmeta, nije doveden u sumnju prigovorima kojima nije osnovano ukazano na drugačije činjenice, pa time nije dovedena u sumnju niti pravilnost i zakonitost osporene presude koja sadrži jasne razloge zbog kojih je tužba odbijena i osporeni akt održan na snazi.

20. Zatim je istakao da je pravilno prvostepeni sud naveo da u konkretnom slučaju nema osnova za ocjenu oštećenja apelantovog organizma po T-302 (drugostepena ljekarska komisija pri apelantovom pregledu nije ustanovila da su te promjene kod apelanta prisutne). Takođe je ukazao da su pravilno obrazloženi i navodi koji se odnose na fantomski bol u lijevoj nozi jer se on kao dijagnoza prvi put konstatuje u nalazu ljekara od 30. januara 2014. godine, a u ranijoj medicinskoj dokumentaciji, odnosno nalazima ljekara nisu određene terapije niti su propisani lijekovi u odnosu na postojanje tog bola. Vrhovni sud je naveo da nalaz od 2014. godine nije mogao uticati na pravilnost i zakonitost osporenog rješenja iz 2012. godine jer je to rješenje doneseno prije sačinjavanja tog nalaza. Dalje je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio da navodi o otežanoj pokretljivosti i opterećenju kičme kod apelanta ne utiču na drugačije odlučivanje u konkretnom slučaju. Vrhovni sud je istakao da su u odnosu na odbijanje zahtjeva za tuđu njegu i pomoć dati jasni razlozi (apelant nije nepokretan i može samostalno obavljati fiziološke potrebe), iz čega slijedi da nisu ispunjeni uslovi za priznavanje tog prava.

21. Zatim je naveo da istaknuti prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja jer je Okružni sud u obrazloženju osporene presude dao pravilne razloge zbog kojih je tužbu odbio, s obrazloženjem da je nalaz i mišljenje jasan i potpun i da je mogao biti osnov za donošenje osporenog akta. Vrhovni sud je naveo da kod utvrđenih činjenica i datih razloga na okolnost utvrđenog vojnog invaliditeta kod apelanta nemaju osnov prigovori da nije odgovoreno na navode iz tužbe i da je osporenom presudom odlučeno na apelantovu štetu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je u konkretnom predmetu prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Osim tih prava, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

23. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka. Dalje je naveo da nije u skladu sa Zakonom o pravima boraca pravilno razvrstan u kategorije vojnog invaliditeta prema stepenu oštećenja organizma usljed pogrešne ocjene ljekarske komisije koja je povrijedila odredbe Pravilnika o radu ljekarskih komisija i pogrešno primijenila Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i Listu procenata vojnog invaliditeta. Takođe je naveo da ljekarska komisija nije pravilno izvršila ocjenu fantomskih bolova u amputiranoj nozi, iako je bila priložena relevantna medicinska dokumentacija, niti je pravilno ocijenjena apelantova ograničena pokretljivost. Zatim je ukazao da su Vrhovni sud i Okružni sud svoje odluke donijeli proizvoljnom primjenom prava, te da su se isključivo oslonili na nalaz i mišljenje ljekarske komisije. Apelant smatra da iako je formalnopravno ispoštovano njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek, iz osporene odluke proizlazi da to pravo nije stvarno obezbijeđeno jer se ne može zaključiti da je odgovoreno na njegove navode iz zahtjeva kojim je osporio odluku nižestepenog suda i organa uprave.

24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je od donošenja rješenja Grada Banjaluka od 23. jula 2012. godine pa do donošenja odluke Vrhovnog suda proteklo šest godina, dok je Vrhovnom sudu bilo potrebno dvije i po godine da odluči o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Apelant zahtijeva naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku od po 1.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

25. Grad Banjaluka je naveo da je apelanta neposredno pregledala ljekarska komisija, te da mu je bilo omogućeno učešće u postupku u svojstvu stranke.

26. Ministarstvo je navelo da nije povrijeđeno niti jedno od prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, te je ukazalo da je postupak zakonito sproveden. Dalje je navelo da je apelant koristio sva zakonom propisana sredstva radi zaštite svojih prava i interesa.

27. Okružni sud je ukazao da ostaje pri navodima datim u obrazloženju svoje presude, te je ukazao da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava.

28. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava, te da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju presude.

V. Relevantni propisi

29. Pravilnik o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 100/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav (2) (2) Nalaz i mišljenje treba da budu potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi i da sadrže sve činjenice koje su sa medicinskog stanovišta značajne za donošenje zakonitog rješenja.

30. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.

Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

31. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 48.

Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.

32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 016492 16 Uvp od 12. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 30. avgusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

37. Apelant smatra da mu je u konkretnom predmetu prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom predmetu odlučivalo o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida i priznavanju prava koja mu pripadaju po tom osnovu, dakle radi se o apelantovim građanskim pravima, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

41. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Ustavni sud zapaža da je ranijim rješenjem upravnog organa apelantu bio priznat status ratnog vojnog invalida (druga kategorija sa 100% invaliditeta), kao i prava koja po tom osnovu pripadaju, ali da je u predmetnom postupku navedeno rješenje ukinuto, te je apelantu određena nova kategorija invaliditeta (treća kategorija sa 90% invaliditeta) i prava koja mu po tom osnovu pripadaju. U vezi s tim, a imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je činjenično stanje, u odnosu na apelantov invaliditet, utvrdila drugostepena ljekarska komisija, koja je bila sastavljena od ljekara različitih specijalnosti. Dalje, iz obrazloženja navedenih odluka slijedi da je drugostepena ljekarska komisija izvršila uvid u medicinsku dokumentaciju, kao i da je izvršila neposredni pregled apelanta, na osnovu čega je sačinila nalaz i mišljenje, koji sadrži detaljan opis činjeničnog stanja i nastalih posljedica kod apelanta. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da je apelantov invaliditet cijenjen u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika i Listom procenata vojnog invaliditeta, kao i da su nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije sačinjeni u skladu s odredbama člana 5 stav 2 Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu dati jasni razlozi na osnovu čega je utvrđeno činjenično stanje, te shodno tome primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode iz apelacije da Vrhovni sud nije dao razloge za odluku i da nije obrazložio apelantove navode kojima je osporio nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u osporenoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao jasne razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, te je zadovoljio standard obrazložene odluke, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

45. Takođe, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizuje svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu da postupe u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129).

Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud zapaža da je Grad Banjaluka donio rješenje od 23. jula 2012. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 12. jula 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao skoro punih šest godina, što je period koji će Ustavni sud ispitati. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant svojim postupcima uticao na dužinu trajanja postupka.

Analiza dužine trajanja postupka

47. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je vođen povodom apelantovog statusa i prava koja mu pripadaju po osnovu ratnog vojnog invaliditeta. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao elemente koji bi ukazivali na to da se radi o složenom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka zavisilo koja kategorija invaliditeta će biti priznata apelantu i koja prava će mu pripadati kao ratnom vojnom invalidu.

48. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Grada Banjaluka od 23. jula 2012. godine ukinuto ranije rješenje od 31. avgusta 2009. godine kojim je apelantu bio priznat status ratnog vojnog invalida i prava po tom osnovu (druga kategorija sa 100% invaliditeta), te je određeno da se apelantu i dalje priznaje status ratnog vojnog invalida, ali treće kategorije sa 90% invaliditeta, kao i prava po tom osnovu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon toga Ministarstvo u toku postupka donijelo tri rješenja, a Okružni sud tri presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i Okružni sud u relativno razumnim rokovima donosili svoje odluke. Međutim, Ustavni sud takođe zapaža da je Okružni sud u dva navrata poništavao rješenja Ministarstva i predmet vraćao tom organu na ponovni postupak. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu bilo potrebno dvije godine i pet mjeseci da donese odluku o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, a da se Vrhovni sud nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja postupka pred tim sudom.

49. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao skoro punih šest godina. Dakle, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

50. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

51. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

52. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

53. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da povredu tog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje budući da je ukazao da Vrhovni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode iz zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, a koje navode je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Činjenica da pravni lijek koji je apelant koristio tokom postupka nije rezultirao donošenjem odluke u njegovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

54. Osim toga, apelant je u apelaciji naveo da mu je povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim što je naveo da mu je povrijeđeno navedeno pravo, nije posebno obrazlagao taj navod, niti je uz apelaciju dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju tog prava. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao skoro punih šest godina, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo vraćanje predmeta od Okružnog suda Ministarstvu na ponovni postupak, kao i dužina postupka pred Vrhovnim sudom od dvije godine i pet mjeseci, za što nisu ponuđeni bilo kakvi razlozi.

56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava kada u obrazloženju odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu i kada je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega nije osnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje drugostepene presude.

57. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelant imao i iskoristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova i kada je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode i zaključio da su oni neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.

58. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelant, osim što je ukazao na povredu navedenog prava, nije obrazložio u čemu se sastoji eventualna povreda, niti je ponudio dokaze koji bi učinili vjerovatnim da je došlo do povrede tog prava.

59. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6009/18 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio