Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4670/18 (D. A.)
Odluka donesena 24. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4670/18
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4670/18, rješavajući apelaciju Danka Antića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Danka Antića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 199183 18 Rev od 22. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Danko Antić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 15. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 199183 18 Rev od 22. maja 2018. godine. Apelant je Ustavnom sudu dostavio i dopune apelacije 13. novembra 2018. godine i 6. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tužitelja „Elnos BL“ d.o.o. Banja Luka i tuženog „Fokus investa“ d.o.o. Banja Luka zatraženo je 31. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. juna 2020. godine, Osnovni sud 5. juna 2020. godine, dok Vrhovni sud i tužitelj „Elnos BL“ d.o.o. Banja Luka, te tuženi „Fokus invest“ d.o.o. Banja Luka nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. „Elnos“ d.o.o. Banja Luka, kao pravni prednik „Elnos BL“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), podnio je 28. decembra 2001. godine Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog „Čajavec Elektromehanike“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te šest poimenično navedenih fizičkih lica nepoznatog boravišta (između ostalog i protiv apelantove majke M. A., u daljnjem tekstu: ostali tuženi) radi utvrđivanja prava svojine.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-3328/01 od 31. decembra 2001. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je prvotuženi po osnovu izuzimanja zemljišta od fizičkih lica - nacionalizacije odlukom Opštine Banja Luka stekao pravo korištenja na određenom zemljištu (između ostalog na predmetnoj parceli) na kojem je prvotuženi upisan kao posjednik na sagrađenom poslovnom prostoru (koji se sastoji od magazinskog prostora, kancelarijskog i poslovnog prostora), a koje je upisano na imenima ostalih tuženih, te da je tužitelj po osnovu Ugovora o kupoprodaji zaključenog 6. novembra 2001. godine sa prvotuženim kao prodavcem stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru, skladišnom i kancelarijskom prostoru, kao i pravo korištenja zemljišta sa dijelom 1/1.
7. Na osnovu Presude Osnovnog suda od 31. decembra 2001. godine tužitelj se upisao sa pravom korištenja na predmetnom zemljištu, te kao vlasnik zemljišnoknjižnog tijela, poslovnog prostora sagrađenog na njemu.
Osporeni postupak
8. Apelant je 5. januara 2012. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda od 31. decembra 2001. godine, koji je usvojen Rješenjem Osnovnog suda broj P-3228/01 od 23. aprila 2014. godine, i slijedom toga je ukinuta presuda Osnovnog suda od 31. decembra 2001. godine. U obrazloženju je navedeno da je apelant u prijedlogu (uz koji je dostavio izvod iz MKU za svoju majku i rješenje o nasljeđivanju) istakao da njegova majka „nije lice nepoznatog boravišta, da je preminula 1984. godine i da je njenim nasljednicima mogla biti dostavljena tužba“. S obzirom na navedeno Osnovni sud je zaključio da je prijedlog za ponavljanje postupka osnovan, budući da apelantova majka u vrijeme podnošenja tužbe, 28. decembra 2001. godine, nije bila živa i da nije mogla biti označena kao tužena.
9. Navedeno rješenje Osnovnog suda od 23. aprila 2014. godine potvrđeno je Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 199183 14 Gž od 17. decembra 2014. godine.
10. Podneskom od 7. avgusta 2015. godine tužitelj je povukao tužbu u odnosu na ranije označenog prvotuženog i ostale tužene i kao tuženog označio apelanta.
11. Postupajući u ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 199183 14 P od 22. avgusta 2016. godine, donesenom povodom tužbe tužitelja protiv apelanta kao tuženog radi utvrđenja, te povodom apelantove protivtužbe protiv tužitelja i „Fokus investa“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi „Fokus“) radi naknade štete, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu Ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 6. novembra 2001. godine i ovjerenog kod nadležnog suda 12. novembra 2001. godine, zaključenog sa prvotuženim kao prodavcem i aneksa na navedeni ugovor od 11. marta 2002. godine, stekao pravo svojine i posjeda sa dijelom 1/1 na nekretninama - objektu (koji se sastoji od kancelarijskog, magacinskog i poslovnog prostora) izgrađenom na zemljištu, pobliže označenom kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), koja se nalazi ispod objekata i koja služi za njegovu redovnu upotrebu sa dijelom od 1/1. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj i tuženi „Fokus“ obavežu da mu na ime naknade za predmetnu parcelu solidarno isplate iznos od 349.992,30 KM.
12. U obrazloženju presude Osnovni sud je prvenstveno naveo sadržaj tužbe tužitelja i odgovora na apelantovu tužbu, zatim, sadržaj apelantovog protivtužbenog zahtjeva od 13. jula 2015. godine kojim je tražio da se tužitelj i tuženi „Fokus“ obavežu da mu solidarno isplate naknadu za predmetnu parcelu, pobliže označenu kao u izreci presude, u iznosu od 349.992,30 KM, shodno članu 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Osnovni sud je, zatim, naveo dokaze koji su izvedeni u postupku (između ostalih, uvid u Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora od 6. novembra 2001. godine, u zk. ul. od 28. februara 2007. godine i 20. marta 2015. godine, kopije katastarskog plana sa identifikacijom starog i novog premjera od 30. oktobra 2015. godine, nalaz vještaka građevinske struke Jadrane Ivetić, iskaze parničnih stranaka i druge materijalne i nematerijalne dokaze), čiji je sadržaj prezentirao na str. od 4. do 5. obrazloženja presude. Ocjenom izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je predmetna parcela nastala (1997. godine) cijepanjem matične parcele (bliže opisane u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: matična parcela), da je matična parcela prije cijepanja bila upisana u određeni zk. ul. kao svojina apelantove majke, koja je preminula 30. decembra 1984. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant u ostavinskom postupku proglašen za zakonskog nasljednika svoje majke rješenjem Osnovnog suda od 15. aprila 2005. godine, ali da na osnovu rješenja o nasljeđivanju apelant nije nikad bio upisan kao vlasnik, odnosno korisnik predmetne parcele. Osnovni sud je, također, utvrdio da su tužitelj i tuženi „Fokus“ 16. oktobra 2007. godine zaključili ugovor o zajedničkom ulaganju na osnovu kojeg se tuženi „Fokus“ upisao kao vlasnik nekretnina izgrađenih na predmetnoj parceli (na kojoj je tuženi „Fokus“ u međuvremenu izgradio stambeno-poslovnu zgradu, parking, saobraćajnicu, zelene površine, vodovod i kanalizaciju sa elektroinstalacijom, u daljnjem tekstu: stambeni objekat sa pratećim objektima). Naime, utvrđeno je da je tuženi „Fokus“ rješenjem Grada Banja Luka od 11. decembra 2008. godine dobio odobrenje da može početi radove na stambeno-poslovnom objektu i njegovom vanjskom uređenju, a da se po završetku izgradnje tuženi, na osnovu člana 324. ZSP, upisao kao vlasnik navedenog stambenog objekta, pratećih objekata i zemljišta - predmetne parcele na kojoj su oni izgrađeni.
13. U vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tužitelj i tuženi „Fokus“ obavežu da mu solidarno isplate iznos od 349.992,30 KM, Osnovni sud je ukazao da je apelantova majka, nakon prelaska predmetne parcele u društvenu svojinu, imala pravo korištenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, u skladu sa članom 21. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Nadalje je navedeno da je predmetna parcela, kao neizgrađeno građevinsko zemljište, nacionalizacijom preuzeta iz posjeda apelantove majke, te da su na njoj sagrađeni objekti, magacin, poslovni prostor, odnosno da je Opština, postupajući u skladu sa članom 45. Zakona o građevinskom zemljištu, predmetnom parcelom raspolagala i dodijelila je prvotuženom („Čajavec Elektromehanici“), tada društveno-pravnom licu, što apelant i ne spori. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da, imajući u vidu da apelantova majka, kao ni apelant nisu imali prvenstveno pravo korištenja predmetne parcele radi građenja (tj. jer na ove okolnosti nisu izvođeni dokazi), po ocjeni suda, apelantova majka, odnosno apelant su stekli pravo da od Opštine traže naknadu za preuzeto zemljište, u smislu odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu. Međutim, Osnovni sud je, također, ukazao da na okolnosti da li je ova naknada tražena, da li je isplaćena stranke nisu izvodile dokaze. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je smatrao da je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tuženog „Fokusa“, jer on nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu sa apelantom, odnosno jer je tuženi „Fokus“ na osnovu ugovora o zajedničkom ulaganju zaključenog sa tužiteljem sagradio stambeno-poslovnu zgradu sa pomoćnim objektima koji služe za njegovu redovnu upotrebu i, u skladu sa ZSP, stekao pravo svojine na izgrađenom gradskom građevinskom zemljištu – predmetnoj parceli koja se nalazi ispod stambenog objekta i pomoćnih objekata koji služe za njegovu redovnu upotrebu. Dakle, kako je predmetna parcela nacionalizovana i budući da je apelantova majka bila korisnik nacionalizovanog građevinskog zemljišta, a apelant nije izvodio dokaze do kojeg vremena je ona bila korisnik tog zemljišta, zašto je „deposedirana, u kojoj površini, zašto je oduzeta iz njenog posjeda kao bivšeg vlasnika“, prema ocjeni Osnovnog suda, apelant se nije mogao pozivati na to da su i tužitelj i tuženi „Fokus“ odgovorni da mu isplate traženu naknadu bez utvrđivanja da li postoji odgovornost drugog organa (Opštine), odnosno da li je taj drugi organ na propisani način omogućio bivšem korisniku nacionalizovanog građevinskog zemljišta da ostvaruje svoja prava propisana odredbama Zakona o građevinskom zemljištu. Stoga, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev, jer nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 59. ZSP za ostvarivanje prava na traženu naknadu za predmetnu parcelu od tužitelja i tuženog „Fokusa“. Također, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan na osnovu člana 23. ZSP s obzirom na to da ni tužitelj ni apelant protivtužbenim zahtjevom nisu osporavali pravo tuženog „Fokusa“ da je na predmetnoj parceli sagradio stambeno-poslovnu zgradu sa pomoćnim objektima, za koju gradnju je dobio saglasnost Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka broj 03-360-752/08 od 11. decembra 2008. godine, na kojim nekretninama i predmetnoj parceli na kojoj se one nalaze je izvršio upis svojih stvarnih prava, u skladu sa članom 346. ZSP, što je potvrđeno i nalazom vještaka građevinske struke.
14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 199183 16 Gž 2 od 11. septembra 2017. godine apelantova žalba je odbijena i presuda Osnovnog suda od 22. avgusta 2016. godine u dijelu kojim je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev (stav II izreke) i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav III izreke) potvrđena.
15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant izjavljenom žalbom „osporava prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev (stav II izreke) i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav III izreke) zbog povrede odredaba parničnog postupka“ i predlaže da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači na način da se protivtužbeni zahtjev usvoji u cijelosti i da se obavežu tužitelj i tuženi „Fokus“ da mu naknade troškove postupka uvećane za troškove žalbenog postupka. Okružni sud je, zatim, ponovio činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, te istakao da je Osnovni sud odbio apelantov protivtužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbe čl. 21. i 44. Zakona o građevinskom zemljištu, čl. 331. stav 1. i 332. stav 1. ZSP, te odredbu čl. 154. i 155. ZOO, sa obrazloženjem da je apelantova majka „bila nosilac prava korištenja zemljišta, pa u slučaju izuzimanja tog zemljišta, obaveza je Opštine bila da isplati naknadu prema odredbama Zakona o eksproprijaciji, pa kako je predmetna parcela, kao neizgrađeno građevinsko zemljište, preuzeta iz posjeda pravnog prednika [apelanta] i dodijeljena društveno-pravnom licu koje je na toj parceli sagradilo objekte: magacin, poslovni prosto, što tuženi [apelant] i ne spori, […], to je pravni prednik tuženog [apelanta], odnosno tuženi [apelant] stekao pravo da traži od Opštine naknadu za preuzeto zemljište, a ne od tuženog [„Fokusa“] koji je po osnovu Ugovora o udruživanju sredstava zaključenog sa tužiteljem sagradio stambeno-poslovnu zgradu, a od nadležnog RUGIP-a, u skladu sa Zakonom o stvarnim pravima, stekao pravo svojine na izgrađenom gradskom zemljištu koje se nalazi ispod zgrade i služi za redovnu upotrebu zgrade“.
16. U vezi s apelantovim žalbenim navodima o povredi odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo ocijenio dokaze koji se odnose na protivtužbeni zahtjev, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u smislu odredbe člana 8. ZPP, te da je taj sud ispravno zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se udovolji apelantovom protivtužbenom zahtjevu pozivom na odredbu člana 59. stav 4. ZSP. Naime, Okružni sud je ukazao da, shodno navedenoj odredbi Zakona, naknadu može potraživati samo vlasnik zemljišta, a da je, prema zemljišnoknjižnoj evidenciji, sa pravom svojine na predmetnoj parceli upisan tuženi „Fokus“ na osnovu Ugovora o zajedničkom ulaganju od 16. oktobra 2007. godine. Prije tog upisa na predmetnoj parceli ni tužitelj, ni apelant, kao ni njegova majka nisu bili upisani sa pravom svojine, odnosno na toj parceli je bila upisana društvena svojina, a vlasnik zemljišnoknjižnog tijela - zgrade sagrađene na predmetnoj parceli bio je tužitelj sa pravom korištenja predmetne parcele. Dakle, kod činjenice da apelant ne spori da je tuženi „Fokus“ savjestan i zakonit graditelj koji nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu sa njim, niti je bio sa njegovom majkom, Okružni sud smatra da u takvim okolnostima nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana 104. ZOO, jer se restitucija prema toj odredbi odnosi samo na učesnike materijalnopravnog odnosa. Dakle, imajući u vidu da apelant, kao ni njegova majka, u vrijeme promjene nosioca prava korištenja predmetne parcele nisu bili upisani sa pravom svojine na toj parceli, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da mu pripada naknada za izuzetu parcelu. U tom kontekstu je obrazloženo da nisu ispunjeni uslovi za isplatu tržišne vrijednosti za predmetnu parcelu, u smislu odredaba člana 59. ZSP, posebno u odnosu na tuženog „Fokusa“ koji je stambeno-poslovni objekat sa pratećim objektima, koji služe za upotrebu tog objekta, izgradio na predmetnoj parceli, na osnovu odobrenja nadležnog organa Grada Banja Luka, posebno kod činjenice da je dugogodišnji korisnik sporne parcele bio prvotuženi („Čajavec“ ), koji je na tom zemljištu izgradio objekte za čiju gradnju je znala apelantova majka.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 199183 18 Rev od 22. maja 2018. godine apelantova revizija je odbijena.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su pravilne odluke nižestepenih sudova u pobijanom dijelu kojim je apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, shodno odredbi člana 59. stav 4. ZSP a u vezi sa čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio dužan da dokaže da je bio vlasnik predmetne parcele. Vrhovni sud je naglasio da je apelantova majka 1997. godine bila upisana sa pravom korištenja predmetne parcele, da je na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda od 31. decembra 2001. godine upisan tužitelj kao vlasnik objekata izgrađenih na predmetnoj parceli u društvenoj svojini, a da je na osnovu Ugovora o zajedničkom ulaganju zaključenog između tužitelja i tuženog „Fokusa“ na predmetnoj parceli upisan tuženi „Fokus“, koji je na osnovu toga, rješenjem Grada Banja Luka od 11. decembra 2008. godine, dobio odobrenje da može pristupiti izvođenju radova na stambeno-poslovnom objektu i na vanjskom uređenju tog objekta. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se tuženi „Fokus“ po završetku stambeno-poslovnog objekta izgrađenog na predmetnoj parceli, shodno članu 324. ZSP, upisao kao vlasnik zgrada, pratećih objekata i zemljišta, jer apelant na osnovu rješenja o nasljeđivanju nikada nije bio upisan kao vlasnik, pa ni korisnik predmetne parcele. Naime, pri navedenom stanju stvari apelant nije dokazao da je bio vlasnik predmetne parcele, pa samim tim ne može s uspjehom isticati ni zahtjev da mu tužilac i tuženi „Fokus“ isplate naknadu za predmetnu parcelu prema odredbi člana 59. stav. 4. ZSP. Prema tome, kod činjenice da je na predmetnoj parceli upisan tuženi „Fokus“ kao vlasnik zgrade i predmetne parcele na kojoj je izgrađen stambeni objekat, sve na osnovu Ugovora o zajedničkom ulaganju, te da navedeni ugovor kao osnov upisa tuženog kao vlasnika predmetne parcele nije poništen, odnosno jer apelant nije tražio da se utvrdi da navedeni upis nije pravno valjan, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez uticaja su apelantovi žalbeni navodi u vezi sa zakonitošću i pravilnošću odluka nižestepenih sudova. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanje i proizvoljno primijenjenih pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, ističe da zaključak Vrhovnog suda da nije dokazao da je vlasnik predmetne parcele, odnosno njegova majka, nije pravilan, kao ni stav tog suda da je Ugovor o zajedničkom ulaganju pravno valjan. Naime, apelant tvrdi da je njegova majka jedini pravi vlasnik predmetne parcele (iako nije upisana u zk.ul.), da je tuženi gradio na tuđem zemljištu zbog čega smatra da je dužan isplatiti mu adekvatnu naknadu za oduzetu predmetnu parcelu, kao zakonskom nasljedniku svoje majke.
20. U dopuni apelacije od 13. novembra 2018. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je kod Osnovnog suda zatražio poništenje Ugovora o zajedničkom ulaganju, zaključenog između tužitelja i tuženog (s obzirom na to da je Vrhovni sud naveo da je taj ugovor pravno valjan i da apelant nije ni tražio poništenje tog ugovora).
21. U dopuni apelacije od 6. septembra 2019. godine apelant je istakao da je pokušao ponovo upisati svoju majku na predmetnoj parceli u Republičkoj upravi - Područna jedinica Banja Luka, na osnovu odluke Osnovnog suda od 23. aprila 2014. godine (kojom je ukinuta presuda iz 2001. godine), ali da je njegov zahtjev odbijen. Zatim, istakao je da je podnio zahtjev Osnovnom sudu za donošenje rješenja o izvršenju u korist njegove majke, ali da mu je sud odgovorio da se obrati RUGIP-u u PJ Banja Luka. Apelant je istakao da zemljište svoje majke, čiji je zakonski nasljednik, ne može ni da vrati, niti mu, po odluci Vrhovnog suda, treba isplatiti naknadu za zemljište. b)Odgovor na apelaciju
22. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da presudom ovog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Okružni sud, također, apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS i 107/19) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09 i 95/11), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji se primjenjivao u konkretnom slučaju, a koji u relevantnom dijelu glasi: Građenje na tuđem zemljištu Član 59. stav 4.
(4)Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgađanja usprotivio daljoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.
Pretvaranje prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja Član 324.
(1) Ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.
25. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Naknada za preuzeto gradsko građevinsko zemljište Član 44.
Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu.
Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta odnosno njegov pravni sljednik stiče pravo na naknadu po pravosnažnosti rješenja o preuzimanju, odnosno nakon davanja izjave o predaji zemljišta opštini.
Naknadu za preuzeto zemljište plaća opština na čijem se području nalazi zemljište.
Naknada se određuje i isplaćuje po odredbama Zakona o eksproprijaciji.
26. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58703, 85/03, 74705, 105708 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 199183 18 Rev od 22. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. juna 2018. godine a apelacija je podnesena 15. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče apelantovog prava na naknadu za predmetnu parcelu od tužitelja i tuženog „Fokusa“ za koju tvrdi da je bila isključivo vlasništvo njegove majke, pa je nesporno da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. Stoga, apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud zapaža da apelant apelacijom osporava presudu Vrhovnog suda, koja predstavlja konačnu odluku o njegovom protivtužbenom zahtjevu, jer smatra da se ona temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, kojom je, kako navodi, utvrđeno da nije dokazao da je vlasnik predmetne parcele i da Ugovor o zajedničkom ulaganju nije pravno valjan. Naime, apelant tvrdi da je njegova majka jedini pravi vlasnik predmetne parcele (iako nije upisana u zk. ul.), da je tuženi gradio na tuđem zemljištu zbog čega smatra da je dužan da mu isplati adekvatnu naknadu za oduzetu predmetnu parcelu.
36. Dakle, u vezi sa apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
38. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku, između ostalog, raspravljalo o pitanju osnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva za isplatu naknade za predmetnu parcelu za koju apelant tvrdi da ju je stekao rješenjem o nasljeđivanju nakon smrti majke. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da su sudovi na osnovu provedenih dokaza, koje je prvostepeni sud ocijenio u smislu člana 8. ZPP, a čiju je ocjenu dokaza kao pravilnu potvrdio Okružni sud odbivši kao neosnovanu apelantovu žalbu u tom pogledu, utvrdili da nije osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev. Odluke nižestepenih sudova su potvrđene presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, kojom je odbijena apelantova revizija sa obrazloženjem Vrhovnog suda, koji je ocijenio gotovo identične apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji, da je apelant, shodno odredbi člana 59. stav 4. ZSP a u vezi sa čl. 7. i 123. ZPP, bio dužan da dokaže da je vlasnik predmetne parcele, što on u toku postupka nije dokazao, jer rješenjem o nasljeđivanju nije bio upisan kao vlasnik, niti korisnik predmetne parcele. S obzirom na to Vrhovni sud je obrazložio da smatra da apelant nije ni mogao isticati zahtjev da su tužitelj i tuženi „Fokus“ dužni da mu isplate traženu naknadu za predmetnu parcelu u visini tržišne vrijednosti sporne parcele prema odredbi člana 59. stav. 4. ZSP. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud detaljno razmotrio apelantove revizione navode i zaključio da su oni neosnovani budući da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova kojim je, u smislu odredaba člana 240. ZPP, Vrhovni sud vezan proizlazi da je tuženi „Fokus“ upisan kao vlasnik zgrade za čiju gradnju je imao odobrenje nadležnih organa i zemljišta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da Ugovor o zajedničkom ulaganju, koji je bio osnov za upis tuženog „Fokusa“ kao vlasnika predmetne parcele, nije poništen, te da je tuženi primjenom odredbe člana 324. ZSP stekao pravo svojine na izgrađenom gradskom građevinskom zemljištu – predmetnoj parceli. Također je obrazloženo da apelant nije tražio da se utvrdi da navedeni upis nije pravno valjan, pa su u takvim okolnostima ocijenjeni kao neosnovani apelantovi revizioni navodi da se tuženi „Fokus“ nije mogao upisati na spornoj parceli.
39. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i dovodeći ih u vezu sa odredbama ZSP na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje o odbijanju revizije, odnosno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu usmjerenom na isplatu naknade, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i logično obrazloženje da apelant nije ispunio uslove da od tužitelja i tuženog potražuje isplatu naknade za predmetnu parcelu. Dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, mogli biti osnov da svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
41. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na temelju dokaza izvedenih u postupku pred nižestepenim sudovima, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, detaljno obrazložio zašto je apelantova revizija neosnovana i apelantov protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant te navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević