Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1612/20 (K. A.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1612/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1612/20, rješavajući apelaciju Kemala Ahmetspahića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kemal Ahmetspahić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 174018 20 Gž od 13. aprila 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 174018 19 P od 14. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Ahmetspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nemile, podnio je 28. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 174018 20 Gž od 13. aprila 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 174018 19 P od 14. februara 2020. godine. Apelant je 18. maja 2020. godine dopunio apelaciju.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje da sud naloži tuženom (Dž. D.) da mu vrati zauzeti dio zemljišta na navedenoj nekretnini uklanjanjem šljako blokova i odlaganjem istih na mjesto koje neće smetati odvod oborinskih voda, te da se tuženom zabrani da ubuduće ometa njegov posjed kao i da tužitelju nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant 25. jula 2019.godine podnio tužbu radi smetanja posjeda, navodeći da je u mirnom i faktičkom posjedu navedene parcele, te da je tuženi ušao na njegov posjed prokopati kanal za odvod oborinskih voda preko parcele i odložio je oko 1000 šljako betonskih blokova i složio ih jednim dijelom na parceli apelant zauzevši površinu oko 1,5 m i širinu oko 5 m. Kantonalni sud je naveo da je tuženi u toku postupka isticao da je odložene šljako betonske blokove zbog upotrebe za gradnju privremeno odložio na javni put koji razgraničava parcelu apelanta i parcelu tuženog. Kantonalni sud je naveo iz stanja spisa proizilazi da apelant nije u roku od 8 dana uplatio predujam za troškove vještačenja po vještaku geodetske struke na okolnost identifikacije parcela i dijela na kojem je nastalo smetanje, te je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odredio da se neće izvesti dokaz vještačenjem vještaka geodetske struke. Kako je članom 126. Zakona o parničnom postupku propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju iste zaključiće se primjenom pravila o teretu dokazivanja. Kantonalni sud je naveo da je u ovom slučaju teret dokazivanja posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja na apelantu, a iz izvedenih dokaza, odnosno iz izjava saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, sud nije sa sigurnošću mogao utvrditi da je tuženi omeo apelanta u mirnom posjedu predmetne nekretnine na opisan način. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta odbio s tužbenim zahtjevom, jer shodno članu 327. stav 1. i 3. Zakona o stvarnim pravima sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant se žali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost) ali te navode nije posebno obrazlagao, već ih je zasnovao na navodima o netačno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1612/20 (K. A.) | Sudska praksa | Aktio