Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5103/18 (LJ.J.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 379
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-5103/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-5103/18, rješavajući apelaciju Lj.J, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lj.J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 213624 17 Rev od 17. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 213624 13 Gž od 18. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 213624 11 P od 9. jula 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lj.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 213624 17 Rev od 17. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 213624 13 Gž od 18. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 213624 11 P od 9. jula 2012. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 213624 11 P od 9. jula 2012. godine obavezan je apelant da tužitelju Intereuropa RTC Međunarodna špedicija, skladištenje, pretovar i transport d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed stan koji se nalazi u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan) slobodan od stvari i ljudi, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu pobliže navedenom u izreci presude.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da je vlasnik spornog stana u koji je apelant ušao bez pravnog osnova, na način da je provalio postojeća vrata, ista zamijenio novim, u stan unio svoje stvari i na vrata stavio svoje ime. Općinski sud je naveo da je tužitelj predložio da sud usvoji tužbeni zahtjev i obaveže apelanta da mu preda u posjed sporni stan uz naknadu troškova postupka. Općinski sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu.
4. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužitelj (na osnovu Ugovora o kupoprodaji od 23. oktobra 2008. godine) vlasnik spornog stana, da se apelant nalazi u posjedu spornog stana, da je pred tim sudom vođen parnični postupak tužitelja protiv apelanta, radi smetanja posjeda, da je doneseno rješenje kojim je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom da je apelant izvršio smetanje posjeda na spornom stanu. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant 5. oktobra 2010. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, sa zahtjevom da se poništi rješenje Ministarstva stambene politike, kojim je odbijena njegova žalba, izjavljena na zaključak Uprave za stambena pitanja kojim je apelantov zahtjev za povrat spornog stana odbačen kao ne blagovremen.
5. Kako je tužitelj u toku postupka dokazao da ima pravo vlasništva na spornom stanu, kao i da se taj stan nalazi u faktičkoj vlasti apelanta, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz člana
43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima pa je tužbeni zahtjev usvojio kao osnovan. Pri tome, Općinski sud je naveo da apelant nije priložio ni jedan dokaz da je on bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da ima zakonit osnov za posjed stana. U tom pravcu Općinski sud je pojasnio da je nesporno da je vođen postupak radi smetanja posjeda, da je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom jer nije bio u posjedu spornog stana, čime nisu ispunjeni uslovi iz Zakona o vlasničko pravnim odnosima za smetanje posjeda prema članu 83. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Prema ocjeni Općinskog suda, navedenim rješenjem čini se nespornim da je apelant u posjedu navedenog stana, ali se time ne može dokazivati pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant sudu dostavio tužbu koju je uputio Kantonalnom sudu, kojim je tražio da se poništi rješenje kojim je odbijena njegova žalba na zaključak donesen od Uprave za stambena pitanja kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat stana kao neblagovremen, te je predložio da sud na osnovu navedenog upravnog postupka prekine postupak u predmetnoj pravnoj stvari, smatrajući da ukoliko Kantonalni sud poništi navedena rješenja, on će kao nosilac stanarskog prava imati pravni osnov za posjed stana. Općinski sud je ocijenio da je navedeni zahtjev apelanta neosnovan, jer upravni postupak je irelevantan u predmetnoj pravnoj stvari, imajući u vidu da je tužitelj dokazao da je u zemljišnim knjigama, a na osnovu pravnog posla, u skladu sa članom 38. Zakona o vlasničko pravnim odnosima upisan kao vlasnik na predmetnoj nekretnini.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 213624 13 Gž od 18. januara 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka ukazuju na to da je apelant uselio u sporni stan bez pravnog osnova, i to u vrijeme kada je tužitelj već kupio taj stan od prethodne vlasnice. S druge strane, valjanost kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg je tužitelj stekao pravo vlasništva i samo pravo vlasništva tužitelja, u predmetnom postupku ni na koji način nisu dovedeni u pitanje.
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 213624 17 Rev od 17. maja 2018. godine reviziju odbio.
8. Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan prigovor povrede odredaba parničnog postupka. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan prigovor da je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo udovoljiti apelantovom prijedlogu i odrediti prekid postupka do okončanja upravnog spora pred Kantonalnim sudom, po njegovoj tužbi (u tom postupku tužitelja) protiv rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, jer nisu postojali zakonski razlozi za prekid postupka u smislu odredbi člana 378. - 383. ZPP. U tom pravcu, Vrhovni sud je pojasnio da navodno pokrenuti upravni spor apelanta protiv rješenja nadležnog kantonalnog ministarstva u postupku povrata stana, imajući u vidu predmet konkretnog spora (predaja predmetnog stana u posjed tužitelju kao vlasniku stana), nije prethodno pitanje u ovom postupku, u smislu člana 12. stav 1. ZPP, da bi bilo nužno odrediti prekid postupka u smislu člana 379. stav 1. tačka 1. ZPP, kako to pogrešno tumači apelant. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su apelantov prijedlog odbili (nije dovoljno prezentirati sudu jedino navodno podnesenu tužbu protiv rješenja organa uprave, i samo na osnovu te tužbe tražiti prekid postupka u drugom sudskom postupku), jer apelant, sem navođenja broja i datuma navodnog donošenja presude u upravnom sporu po njegovoj tužbi, nije priložio sudu dokaze da je presuda po tužbi zaista i donesena i kako glasi, a bio je dužan u smislu člana 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP (onaj ko nešto tvrdi treba to i da dokaže), jer je apelant bio taj koji je tokom postupka trebao priložiti navedenu presudu, s obzirom da se on poziva na istu, a ne postoje okolnosti iz člana 136. ZPP.
9. U pogledu neosnovanosti prigovora pogrešne primjene materijalnog prava Vrhovni sud je prije svega istaknuo da je predmet spora zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana tužitelju (kao vlasniku), koji apelant drži u posjedu i koristi bez pravnog osnova. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da su nižestepeni sudovi utvrdili, a za koja utvrđenja je vezan Vrhovni sud, da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, da je vlasništvo stekao pravnim poslom (zaključenjem Ugovora o kupoprodaji stana sa vlasnikom stana), da je kao takav upisan u zemljišnu knjigu sa dijelom 1/1, te da apelant drži u posjedu i koristi sporni stan bez pravnog osnova. Vrhovni sud je ocijenio da su, suprotno revizionim navodima apelanta, odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite, te da revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nisu dovedene u sumnju. Naime, u okolnostima predmetnog slučaja, kada je tužitelj dokazao da je vlasnik spornog stana, te da ga apelant drži u posjedu i koristi bez pravnog osnova, tada, prema ocjeni Vrhovnog suda, tužitelju, kao vlasniku, pripada pravo da u smislu člana 43. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima traži od posjednika (apelanta) vraćanje spornog stana u posjed, jer je jedno od osnovnih načela na kojima se temelji Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (član 3.) pravo na mirno uživanja svog vlasništva samostalno ili u zajednici.
Apelacioni navodi
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Apelant navodi da nisu tačni navodi redovnih sudova da nije dostavio niti jedan dokaz da je nositelj stanarskog prava na spornom stanu, odnosno da nije dostavio dokaz da je presuda po tužbi u upravnom sporu zaista i donesena. S tim u vezi je istaknuo da presudu u upravnom sporu nije ni mogao dostaviti niti predložiti kao dokaz u postupku pred Općinskim sudom, jer je presuda u upravnom sporu donesena 5. augusta 2013. godine. Nadalje navodi da je, nakon što je Kantonalni sud donio navedenu presudu u upravnom sporu, tu presudu dostavio Kantonalnom sudu, te predložio da je taj sud provede kao dokaz. Međutim, Kantonalni sud, prema navodima apelanta navedenu presudu nije uzeo u razmatranje, dok je Vrhovni sud naveo da apelant nije dostavio taj dokaz, odnosno presudu po tužbi u upravnom sporu. Apelant je u prilogu apelacije dostavio i navedenu presudu Kantonalnog suda od 5. augusta 2013. godine kojom je uvažena njegova tužba i rješenja upravnih organa (kojima je odbačen kao neblagovremen apelantov prijedlog za obnovu postupka koji je okončan pravosnažnim zaključkom prvostepenog organa kojim je odbačen apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana u posjed kao neblagovremen), poništena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav (1) (1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Član 379. stav 1. tačka 1.
(1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti:
1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;
13. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom Član 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Član 83.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82.
ovog zakona.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U odnosu na apelantove navode iz kojih proizilazi da ukazuje da mu je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da mu je onemogućeno da izvede dokaze, odnosno što Kantonalni sud, nije uzeo u razmatranje presudu donesenu u upravnom sporu [po apelantovom zahtjevu za povrat spornog stana u posjed], Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika(vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993.godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda, U 35/01 „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29.septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude, kao i presude Vrhovnog suda, koja je konačna u konkretnom postupku, proizilazi da apelant, osim navođenja broja i datuma presude u upravnom sporu po njegovoj tužbi, nije priložio sudu dokaz (u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1 ZPP) da je presuda po tužbi zaista i donesena i kako glasi. Također, Ustavni sud zapaža da presudom Kantonalnog suda od 5. augusta 2013. godine, na koju je ukazao u apelaciji, nije pravosnažno odlučeno o apelantovim pravima [zahtjevu za vraćanje spornog stana u posjed], budući da je tom presudom apelantova tužba uvažena, poništena rješenja upravnih organa i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Dakle, Vrhovni sud se, bavio ovim pitanjem, te iz obrazloženja osporene presude slijedi da pokrenuti upravni spor apelanta protiv rješenja nadležnog kantonalnog ministarstva u postupku povrata stana, ne predstavlja prethodno pitanje u konkretnom postupku u smislu člana 12. stav 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze posebno i sve dokaze zajedno, te dali uvjerljive i logične razloge za svoje odluke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama, usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je obavezan apelant da mu preda sporni stan u posjed shodno odredbama člana 43. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima sa konačnim odlučenjem Vrhovnog sud, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, kao i zaključku da je tužitelj dokazao da je vlasnik spornog stana, a da ga apelant drži u posjedu i koristi bez pravnog osnova, zbog čega tužitelju pripada pravo da traži od apelanta vraćanje u posjed spornog stana.
19. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama u dijelu u kojem je odlučeno da tužitelju pripada pravo da traži od apelanta vraćanje u posjed spornog stana. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević