Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5391/18 (Š. H., A. H., M. H. i A. H.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stjecanje bez osnova
- Legitiman cilj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Šta se smatra imovinom
- Nesrazmjerno veliki teret
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Građanski postupak
- Ništavost
- Troškovi postupka
- Nekretnina
- Zastara
- Naknada štete
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 104
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5391/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5391/18, rješavajući apelaciju Šahide Handan i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šahide Handan, Azura Handana, Miralema Handana i Ajdine Handan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048676 18 Rev od 18. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šahida Handan, Azur Handan, Miralem Handan i Ajdina Handan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 21. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048676 18 Rev od 18. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Dušanke Malešević (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tuženi), Kemala Vajrače (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi), Vladimira Dokića (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi), JMDP Elektroprivreda RS, ZDP Elektrokrajina Banja Luka (u daljnjem tekstu: četvrtotužena ili tuženi) i od Jagode Dokić (u daljnjem tekstu: petotužena ili tuženi) zatraženo je 6. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, prvotužena, trećetuženi i petotužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 27. maja 2020. godine. Drugotuženi i četvrtotužena u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048676 07 P od 30. decembra 2014. godine, stavom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su prvoapelantica Šahida Handan i njen suprug S. H. po osnovu građenja stekli pravo svojine sa po ½ dijela na izgrađenom nedovršenom stambeno-poslovnom objektu pobliže opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina ili predmetni objekat), što su tuženi dužni priznati te trpjeti da se prvoapelantica i njen suprug S. H. uknjiže u zemljišnoknjižnim evidencijama kao vlasnici, korisnici i posjednici predmetne nekretnine. Istom presudom, stavom II izreke, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji od 1. decembra 1994. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) zaključen između drugotuženog kao prodavca i prvotužene kao kupca, da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen (23. decembra 1999. godine) između prvotužene kao prodavca i četvrtotužene i ugovor o sticanju susvojine na stanu zaključen 30. aprila 2001. godine između četvrtotužene i trećetuženog i aneks tog ugovora od 30. aprila 2001. godine zaključen između četvrtotužene i trećetuženog, te da se odredi uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja kakvo je bilo prije provođenja navedenih ugovora. Stavom III izreke presude obavezana je prvotužena da apelantima isplati iznos od 208.383,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tužene, kao i višak tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između dosuđenog iznosa i traženog iznosa od 450.000,00 KM, kao i razliku između tražene zakonske zatezne kamate odbijen kao neosnovan. Stavom IV izreke je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotuženog, dok je stavom V izreke određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 048676 15 Gž od 28. septembra 2015. godine ukinuta je prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak, osim u stavu I izreke presude, koja je potvrđena.
7. Osnovni sud je, u ponovljenom postupku, donio Presudu broj 71 0 P 048676 16 P 2 od 2. marta 2017. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav sporni ugovor, zatim da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotužene kao prodavca i četvrtotužene kao kupca i ugovor o sticanju susvojine na stanu zaključen 30. aprila 2001. godine između četvrtotužene i trećetuženog i aneks tog ugovora od 30. aprila 2001. godine zaključen između četvrtotužene i trećetuženog, da se odredi uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja kakvo je bilo prije provođenja navedenih ugovora i da se obavežu prvotužena, trećetuženi, četvrtotužena i petotužena da apelantima solidarno isplate iznos od 450.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev drugotuženog kojim je tražio da se apelanti, te prvotužena, trećetuženi, četvrtotužena i petotužena obavežu da mu solidarno isplate iznos od 69.090,00 KM na ime vrijednosti predmetne nekretnine sa zakonskom zateznom kamatom, te je određeno da svaka strana podmiruje svoje troškove postupka.
8. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da se predmetna nekretnina nalazi u Banjoj Luci, da je raniji korisnik predmetne nekretnine bio pravni prednik drugotuženog, da se radi o stambeno-poslovnom objektu izgrađenom na zemljištu na kojem je upisana društvena svojina, da je na objektu upisano pravo susvojine i pravo raspolaganja u korist trećetuženog i četvrtotužene. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem Opštine Banja Luka od 29. juna 1981. godine drugotuženom i njegovom bratu S. V. dato pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu radi izgradnje porodične stambene zgrade, te da drugotuženi i njegov brat nisu izgradili kuću do 1986. godine. Nakon toga, Opština Banja Luka je rješenjem od 7. decembra 1986. godine ponovo utvrdila da imaju pravo građenja u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti tog rješenja, dok je rješenjem Opštine Banja Luka od 4. aprila 1987. godine drugotuženom odobreno da može pristupiti izvođenju radova na izgradnji stambenog objekta na predmetnoj nekretnini. Osnovni sud je utvrdio da su, nakon usmenog dogovora sa drugotuženim, prvoapelantica i njen suprug započeli izgradnju objekta na predmetnoj nekretnini na kojoj je prvenstveno pravo građenja imao drugotuženi, te da je predmetni objekat sagrađen i stavljen pod krov 1987. godine. Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem Opštine Banja Luka od 6. oktobra 1994. godine drugotuženom dozvoljena prodaja nedovršenog stambenog objekta koji je izgrađen na predmetnoj nekretnini za cijenu od 50.000,00 dinara, da je prije toga drugotuženi dao punomoć prvoapelantici Šahidi Handan da može u njegovo ime da proda predmetnu nekretninu, te da je navedena punomoć ovjerena kod tog suda 12. septembra 1994. godine. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da iz spornog ugovora proizlazi da je zaključen između drugotuženog kao prodavca i prvotužene kao kupca, a predmet prodaje je predmetna nekretnina, da je određena kupoprodajna cijena u iznosu od 50.000 DEM, da se po osnovu spornog ugovora prvotužena upisala kao posjednik sa 1/1 dijela u zemljišnoknjižnim evidencijama. Osnovni sud je utvrdio da je drugotužena predmetnu nekretninu prodala četvrtotuženoj 23. decembra 1999. godine, a da je četvrtotužena sa trećetuženim kao svojim radnikom 23. februara 2000. godine zaključila ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza, kojim je četvrtotužena predmetnu nekretninu kupila radi rješavanja stambenog pitanja trećetuženog, nakon čega su trećetuženi i petotužena sa četvrtotuženom zaključili ugovor o sticanju susvojine 30. aprila 2001. godine i aneks tog ugovora kojim su stekli pravo svojine na tom stanu. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je 15. aprila 2002. godine uknjiženo pravo svojine u korist drugotuženog, da je istoga dana (15. aprila 2002. godine), na osnovu spornog ugovora, uknjiženo pravo svojine na predmetnom objektu u korist prvotužene, te je istog dana (15. aprila 2002. godine), na osnovu ugovora o sticanju susvojine na stanu od 30. aprila 2001. godine i aneksa tog ugovora, uknjiženo pravo susvojine u korist četvrtotužene i trećetuženog. Osnovni sud je utvrdio da su se vještaci građevinske struke izjasnili da je stepen izgrađenosti objekta 1994. godine bio oko 30%, da iz nalaza jednog vještaka proizlazi da je sadašnja vrijednost radova koji su izvedeni na objektu do 1994. godine 208.383,30 KM, a iz nalaza i mišljenja drugog vještaka da je to iznos od 186.490,00 KM, te da su se oba vještaka saglasila da je vrijednost zemljišta 69.090,00 KM.
9. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredba čl. 26, 28. i 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je sporni ugovor pravno valjan, da je sačinjen u pismenom obliku, da je ovjeren kod suda i da je postojala volja za zaključenje tog ugovora. Osim toga, Osnovni sud je na osnovu iskaza svjedoka S. M. i Ž. V., te izjave prvotužene zaključio da je prvotužena isplatila iznos od 50.000,00 KM drugotuženom i da je nakon toga ušla u posjed predmetne nekretnine, kao i da drugotuženi tokom postupka nije sporio da je primio navedeni iznos od prvotužene, niti je na tu okolnost izvodio dokaze. Pri tome, Osnovni sud je zaključio da nisu osnovani tužbeni navodi apelanata kojima su isticali da je sporni ugovor fiktivan i da ga nije potpisao drugotuženi kao prodavač. U vezi s tim, Osnovni sud je na navedene okolnosti izveo dokaze grafološkog vještačenja potpisa drugotuženog, pa je istaknuo da se vještak grafološke struke Ljubomir Gogić izjasnio da potpis drugotuženog nije autentičan potpisu prodavca. S druge strane, Osnovni sud je naveo da se vještak grafološko-grafoskopske struke Dane Branković izjasnio da je potpis drugotuženog svojeručan skraćen potpis, da je taj nalaz urađen prema pravilima struke, da je taj vještak dao valjane razloge koje je prihvatio i sud, slijedom čega je zaključio da je sporni ugovor pravno valjan. Imajući u vidu utvrđenje da je sporni ugovor pravno valjan, Osnovni sud je zaključio da je bez osnova zahtjev apelanata za restituciju i za utvrđivanje ništavosti svih kasnije zaključenih ugovora, odnosno da predmetni ugovori o kupoprodaji primjenom odredbi člana
103. ZOO-a nisu ništavi, te da u smislu odredbi člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina proizvode pravno dejstvo.
10. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelanti potražuju isplatu iznosa od 450.000,00 KM na ime vrijednosti izvedenih građevinskih radova na predmetnoj nekretnini, a prije prodaje te nekretnine kao nedovršenog objekta od drugotuženog prvotuženoj, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 360. stav 1. i člana 371. ZOO-a, koje je citirao, naglasivši da je osnovan istaknuti prigovor zastare novčanog potraživanja koji su istaknuli prvotužena, trećetuženi i petotužena. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se kuća gradila u periodu od 1986. godine do 1988. godine, a apelanti traže isplatu naknade iz pravnog posla čiji je cilj bio sticanje prava susvojine na predmetnoj nekretnini (građenjem) i u tom slučaju zastarijeva u opštem zastarnom roku od 10 godina. Naime, apelanti su tužbu kojom traže naknadu na ime ulaganja u predmetni objekat podnijeli 14. jula 2007. godine, nakon što je protekao zastarni rok od 10 godina, pa je primjenom odredbe člana 371. ZOO-a Osnovni sud odbio taj dio tužbenog zahtjeva zbog zastare u odnosu na prvotuženu, trećetuženog i petotuženu.
11. Osnovni sud je prilikom ocjene osnovanosti istog dijela tužbenog zahtjeva (kojim apelanti potražuju isplatu iznosa od 450.000,00 KM) u odnosu na drugotuženog i četvrtotuženu imao u vidu odredbu člana 21. Zakona o građevinskom zemljištu, koja propisuje prava ranijeg vlasnika, odnosno nosioca privremenog prava korištenja zemljišta, naglasivši da su pravni prednik apelanata i drugotuženi svojim dogovorom postupili suprotno navedenoj odredbi i pravni prednik apelanata nije mogao uz saglasnost drugotuženog sagraditi stambeni objekat jer je to protivno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, a niti je drugotuženi bio jedini upisan s pravom korištenja radi građenja. S obzirom da su apelanti znali da grade na tuđem zemljištu, te da je predmetni objekat završen i predstavlja novu stvar čiji vlasnici su trećetuženi i petotužena, Osnovni sud je zaključio da na strani drugotuženog i četvrtotužene nema sticanja bez osnova jer se faktički ne radi o imovini apelanata, već o imovini drugotuženog koju je on prometovao valjanim pravnim poslom. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 210. ZOO-a iz kojih razloga je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan u odnosu na drugotuženog i četvrtotuženu.
12. U vezi s protivtužbenim zahtjevom drugotuženog kojim zahtijeva naknadu štete od svih apelanata i tuženih u iznosu od 69.090,00 KM na ime vrijednosti predmetne nekretnine, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan prigovor aktivne i pasivne legitimacije (koji je istaknula prvotužena), kao i prigovor zastare potraživanja koji su istaknuli tuženi jer iz zemljišnoknjižne dokumentacije proizlazi da drugotuženi nije bio vlasnik predmetne nekretnine, već je zajedno s bratom S. V. imao samo prvenstveno pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je osnovan i prigovor zastarjelosti s obzirom na to da je protivtužbeni zahtjev prvi put podnesen 10. marta 2014. godine, nakon proteka opšteg zastarnog roka od 10 godina, pa je primjenom odredbe člana 371. ZOO-a odbio protivtužbeni zahtjev drugotuženog zbog zastare.
13. Imajući u vidu istorijat materijalnopravnog odnosa između apelanata i tuženih, te prirodu njihovog odnosa i karakter postavljenih zahtjeva iz tužbe, Osnovni sud je, imajući u vidu princip jednakosti i pravičnosti (ex aequo et bono), odlučio da svako snosi svoje troškove postupka.
14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 048676 17 Gž 2 od 8. novembra 2017. godine, stavom I izreke, žalba apelanata je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na ništavost spornog ugovora, pa je utvrđeno da je ništav sporni ugovor, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u preostalom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu apelanata (preostali dio stava I izreke) potvrđena. Istom presudom, stavom II izreke, djelimično je uvažena i žalba drugotuženog, pa je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu (dio stava II izreke) preinačena tako što je prvotužena obavezna da drugotuženom isplati iznos od 19.090,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te troškove postupka u iznosu od 1.196,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u preostalom dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu (preostali dio stava II izreke) potvrđena. Stavom III izreke presude uvažene su žalbe prvotužene, trećetuženog i petotužene i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka (stav III izreke) tako što su obavezani apelanti da na ime troškova postupka prvotuženoj isplate iznos od 17.287,50 KM, a trećetuženom i petotuženoj iznos od 80.295,80 KM, te je obavezan prvotuženi da trećetuženom i petotuženoj na ime troškova postupka po protivtužbi isplati iznos od 1.535,60 KM, dok su u ostalom dijelu zahtjevi za naknadu troškova postupka odbijeni.
15. Okružni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u smislu odredbe iz člana 221. ZPP-a ocijenio da je žalba djelomično osnovana i da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava odlučujući o zahtjevu za utvrđenje ništavim spornog ugovora. Okružni sud je stoga, kako je dalje obrazloženo, nakon održane rasprave pred drugostepenim sudom, na kojoj su saslušani vještaci grafološke struke Ljubomir Gogić i grafičko-grafoskopske oblasti Dane Branković, utvrdio drugačije činjenično stanje. U vezi s tim, Okružni sud je, suprotno zaključku prvostepenog suda, naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Dane Brankovića jer taj vještak nije upoređivao sporni potpis s onim nespornim potpisima koji su nastali na relevantnim dokumentima u čiju se autentičnost ne može sumnjati, već je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ljubomira Gogića, s obzirom na to da je taj vještak prilikom utvrđivanja autentičnosti uporedio daleko više nespornih potpisa sa spornim, te logički objasnio razlike u potpisu koje su vidljive i golim okom. Dovodeći u vezu nalaz i mišljenje vještaka Ljubomira Gogića i potvrdu Osnovnog suda iz koje proizlazi da se pod brojem ovjere nije ovjerio sporni ugovor, Okružni sud je zaključio da drugotuženi ne samo da svoj potpis nije ovjerio u sudu već nije ni potpisao sporni ugovor, iz kojeg razloga takav ugovor nije ni nastao, takav ugovor je nepostojeći.
16. S obzirom na to da je utvrđeno da sporni ugovor nije potpisao drugotuženi, da on nije ovjeren u sudu u skladu s odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, da su sankcije nepostojećeg i ništavog ugovora iste jer oni ne proizvode pravno dejstvo, Okružni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanata u ovom dijelu, pozivom na odredbu člana 103. ZOO-a. Okružni sud je naveo da je sankcija za ovakve ugovore restitucija koju ima u vidu odredba člana 104. stav 1. ZOO-a. Međutim, u konkretnom slučaju nije moguća restitucija jer prvotužena nije u mogućnosti da vrati ono što je preuzela na osnovu takvog ugovora, nedovršeni objekat pod krov, niti da dozvoli i trpi promjenu upisa u javnim evidencijama jer je od predmeta kupoprodaje nastala nova stvar građenjem na zakonit način (uz odobrenje nadležnog upravnog organa), te slijedom toga i upis graditelja četvrtotužene, trećetuženog i petotužene u javne evidencije kao suvlasnika. Pri tome, Okružni sud je naveo da su četvrtotužena, trećetuženi i petotužena savjesni kupci, pa kako su stvorili novu stvar od predmeta kupoprodaje, to na njihov pravni posao s prvotuženom ne utiče činjenica da je ona upis prava u javnim evidencijama koje je prenijela na pomenute tužene stekla na nezakonit način. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi ništavost ostalih ugovora koje su posljedica spornog ugovora.
17. Prilikom odlučenja, Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 104. ZOO-a prema kojoj odredbi pravo na restituciju pripada ugovornim stranama, pa bez obzira na to što su apelanti imali pravni interes da zahtjevom traže utvrđenje ništavosti ugovora jer je nesporno da je pravni prednik apelanata S. H. s prvoapelanticom Šahidom Handan izgradio objekat do pod krov, a koji je bio predmet kupoprodaje 1994. godine, oni nisu ugovorna strana te prodaje, slijedom čega, prema ocjeni Okružnog suda, nemaju ni pravo na restituciju u visini vrijednosti objekta na dan prodaje 1994. godine, a o kojoj su se vrijednosti izjašnjavali vještaci građevinske struke, iz kojeg razloga je i u tom dijelu, kao i u dijelu kojim je traženo utvrđenje ništavosti ostalih pravnih poslova pravilno tužbeni zahtjev odbijen. Okružni sud je dalje naveo da su apelanti u obligacionopravnom odnosu s drugotuženim jer su s njim dogovarali izgradnju objekta na predmetnoj nekretnini, pa su stoga aktivno legitimisani samo u odnosu na zahtjev kojim traže da se utvrdi da je ništav sporni ugovor jer je predmet prodaje pored zemljišta i nedovršeni objekat koji su oni, kako tvrde, izgradili. Pri tome, Okružni sud je istaknuo da udovoljenje tom zahtjevu apelantima daje pravo da od drugotuženog potražuju vrijednost nedovršenog objekta, što u konkretnom slučaju nisu učinili.
18. U vezi s protivtužbenim zahtjevom kojim je drugotuženi tražio da mu se isplati nesporna vrijednost predmetne nekretnine u iznosu od 69.090,00 KM, Okružni sud je ocijenio da drugotuženi ima pravo na restituciju jer je on dobio dozvolu za gradnju i odobrenje za prodaju nedovršenog objekta, te dokazao da nije potpisao sporni ugovor. Imajući u vidu da je drugotuženi na ime restitucije tražio 69.090,00 KM, a po osnovu nepostojećeg pravnog posla primio iznos od 50.000,00 KM, Okružni sud je zaključio da mu je prvotužena, u smislu člana 104. ZOO-a, dužna isplatiti razliku u iznosu od 19.090,00 KM. Pri tome, Okružni sud je naveo da su ostali tuženi savjesni kupci, a nisu bili ni u obligacionopravnom odnosu s drugotuženim, kao ni apelanti u odnosu na sporni ugovor, iz kojeg razloga, prema ocjeni Okružnog suda, nisu u obavezi da zajedno sa prvotuženom isplate vrijednost predmetne nekretnine (o čemu se drugostepeni sud detaljno izjasnio na stranici 10. obrazloženja).
19. Okružni sud je primjenom člana 397. u vezi sa članom 386. st. 2. i 3. i 387. ZPP-a odlučio o troškovima postupka pojasnivši da je osnovna pretpostavka za dosuđivanje troškova postupka da su za stranku koja je uspjela u sporu nastali troškovi, kao i da je ta stranka postavila opredijeljeni zahtjev za naknadu tih troškova, s tim da se prilikom djelomičnog uspjeha u sporu taj uspjeh ocjenjuje ne samo kvantitativno već i kvalitativno. U tom smislu, Okružni sud je naveo da su apelanti uspjeli u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva koji, kod činjenice da zahtjev nisu usmjerili i prema drugotuženom, ne prouzrokuje bilo kakvu obavezu ostalih tuženih prema apelantima, iz kojeg razloga nema osnova da se apelantima koji su prouzrokovali vođenje predmetne parnice dosude srazmjerni troškovi, već da se tuženima, protiv kojih je bez uspjeha vođena parnica, dosude troškovi.
20. U odnosu na tužbeni zahtjev, troškovi su prouzrokovani prvotuženoj, trećetuženom i petotuženoj, a ne i drugotuženom jer je bio saglasan sa zahtjevom za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, dok se ostali dio zahtjeva ne odnosi na drugotuženog. U vezi s tim, Okružni sud je naveo koje troškove je potraživala prvotužena, naglasivši da su troškovi potrebni za vođenje parnice, u odnosu na tužbeni zahtjev, troškovi odgovora na tužbu, odgovora na uređenu tužbu, pristupa na četiri ročišta, zastupanje na 13 ročišta, sastavljanja žalbe, sa paušalnom nagradom 25%, sa troškovima vještačenja i pristupa na raspravu pred drugostepenim sudom, što ukupno iznosi 17.287,50 KM. Nadalje, Okružni sud je naveo koje troškove su potraživali trećetuženi i petotužena naglasivši da su troškovi potrebni za vođenje parnice, u odnosu na tužbeni zahtjev, troškovi odgovora na tužbu, pristupa na četiri ročišta, zastupanje na 12 ročišta, sastavljanja dvije žalbe, sa paušalnom nagradom 25%, uvećano za zastupanje dvije stranke, sa troškovima vještačenja i troškovima pristupa na raspravu pred drugostepenim sudom, što ukupno iznosi 80.295,80 KM. Okružni sud je naveo da su troškovi potrebni za vođenje parnice, u odnosu na protivtužbeni zahtjev, troškovi odgovora na protivtužbu i paušal 25%, što ukupno iznosi 1.535,60 KM. Okružni sud je naveo da je drugotuženi djelimično uspio s protivtužbom u odnosu na prvotuženu, navodeći koje troškove je potraživao, te koji su troškovi potrebni za vođenje parnice u odnosu na protivtužbeni zahtjev. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su troškovi koji su bili potrebni u odnosu na protivtužbu, sastavljanje protivtužbe, sa paušalnom nagradom od 25%, sa troškovima vještačenja i pristupa vještaka na raspravi pred drugostepenim sudom, sa troškovima sastavljanja žalbe i pristupa raspravi pred drugostepenim sudom, računajući uspjeh u sporu 27,6% (traženo 69.090.00 KM, dosuđeno 19.090,00 KM), na odmjerene troškove, proizlazi da je prvotužena dužna da drugotuženom isplati iznos od 1.196,00 KM, iz kojeg razloga je u preostalom dijelu zahtjev odbijen. Osim toga, Okružni sud je istaknuo da je protivtužbeni zahtjev u odnosu na apelante također odbijen, ali kako apelanti nisu tražili troškove odgovora na tužbu, prema ocjeni Okružnog suda, nije ni obavezan da apelantima protiv kojih je izgubio parnicu po protivtužbi nadoknadi troškove.
21. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 048676 18 Rev od 18. juna 2018. godine odbio revizije.
22. U pogledu revizionih navoda apelanata, Vrhovni sud je naglasio da su apelantima u toku predmetnog postupka pravosnažno odbijeni zahtjevi za utvrđenje da su po osnovu građenja i stvaranja nove stvari postali vlasnici predmetne nekretnine presudom Osnovnog suda od 30. decembra 2014. godine, koja je potvrđena u odnosnom dijelu presudom Okružnog suda od 28. septembra 2015. godine. Kako apelanti revizijom nisu pobijali navedenu drugostepenu presudu u pravosnažnom dijelu, Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi u nastavku postupka nisu mogli ni raspravljati o zahtjevu za utvrđenje prava svojine apelanata na predmetnim nekretninama, niti se Vrhovni sud može izjašnjavati o njihovim prigovorima koji se odnose na svojinu na predmetnim nekretninama. U tom pravcu, Vrhovni sud je pojasnio da legitimaciju za pozivanje na ništavost ugovora čija se ništavost tražila (status zainteresovanog lica za utvrđenje ništavosti) apelanti mogu crpiti samo iz nedvojbeno utvrđene činjenice da su započeli izgradnju objekta na predmetnoj nekretnini na kojoj je prvenstveno pravo građenja imao drugotuženi, ali ne i iz prava na restituciju po odredbi člana 104. ZOO-a. Naime, apelanti, odnosno njihov prednik, nisu bili ugovorna strana (niti su to mogli biti) ni u jednom od zaključenih ugovora čija se ništavost traži, a po odredbi člana
104. ZOO-a pravo na vraćanje primljenog po osnovu ugovora čija je ništavost utvrđena pripada samo ugovornim stranama iz ništavog ugovora.
23. Kako apelanti u tužbi i naknadnim uređenjem tužbe nisu odredili pravni osnov svog novčanog zahtjeva za isplatu iznosa od 450.000,00 KM, Vrhovni sud je ocijenio da se taj zahtjev može pravno kvalifikovati samo kao zahtjev za neosnovano bogaćenje po osnovu odredbe člana
210. ZOO-a. Međutim, takav zahtjev apelanti nisu mogli postaviti prema svim tuženim u predmetnoj parnici kao nosiocima solidarne obaveze, odnosno prema svim učesnicima u prometu predmetne nekretnine nakon zaključenja spornog ugovora, nego samo prema prvotuženoj koja je predmetnu nekretninu zajedno s dijelom koji je rezultat ulaganja apelanata stekla zaključenjem spornog ugovora, čija ništavost je utvrđena u predmetnoj parnici. Dakle, predmetna nekretnina zajedno s dijelom koji je rezultat ulaganja prvoapelantice i prednika ostalih apelanata stekla je prvotužena i prodala je po realnoj cijeni četvrtotuženoj, što nije bilo sporno tokom predmetnog postupka, tako da je ona jedina pasivno legitimisana u predmetnoj parnici za isplatu stečenu bez osnova apelantima, odnosno zahtjev za isplatu po tom osnovu apelanti su mogli isticati samo prema njoj, a ne i prema ostalim tuženim. Međutim, kako je prvotužena blagovremeno istakla prigovor zastarjelosti ovog potraživanja, prema ocjeni Vrhovnog suda, redovni sudovi su pravilno odlučili kad su usvojili ovaj prigovor i odbili zahtjev apelanata za isplatu stečenog bez osnova, koje potraživanje zastarijeva u opštem zastarnom roku od 10 godina iz odredbe člana 371. ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvotužena predmetnu nekretninu nesporno stekla 1994. godine. Ako se uzme u obzir zastoj zastarijevanja prouzrokovan ratom i ratnim stanjem u Bosni i Hercegovini, rok zastarijevanja je počeo teći 19. juna 1996. godine – danom kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, što znači da je istekao 19. juna 2006. godine. Kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 23. jula 2007. godine, odnosno nakon isteka roka zastarjelosti od 10 godina iz odredbe člana 371. ZOO-a, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kad su odbili novčani zahtjev apelanata.
24. Vrhovni sud je neosnovanost revizionih prigovora prvotužene i drugotuženog detaljno pojasnio na str. od 2. do 9. obrazloženja presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelanti smatraju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatraju da je tumačenje dokaza redovnih sudova proizvoljno i u suprotnosti s najosnovnijim pravilima logike. Nadalje, smatraju da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja. U vezi s tim, navode da zastarni rok ne može teći od 1996. godine, već od 1999. godine kada postoje pismeni dokazi o izvršenoj prodaji, iako nema dokumenata upisa u zemljišnoj knjizi. Također, ističu i da je sud bio u obavezi da, u skladu sa članom 103. ZOO-a, donese odluku kojom bi se poništili svi ugovori koji su se kasnije zaključili jer su zasnovani na ranijem ništavom pravnom poslu.
27. Apelanti nadalje smatraju da je odluka o troškovima postupka protivrječna sama sebi i u suprotnosti je sa svim pravilima građanskog prava iz oblasti prometa nekretnina budući da je u konkretnom slučaju utvrđena ništavost ugovora, a da su oni obavezni da naknade troškove postupka.
b)Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda zasnovana na pravilnom tumačenju relevantnih odredaba materijalnog prava, te je donesena nakon pažljive i savjesne ocjene dokaza provedenih pred nižestepenim sudovima. Navodi da su bez osnova tvrdnje apelanata da su pobijanom presudom povrijeđena njihova prava navedena u apelaciji.
29. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci i cijeni da su neosnovani navodi apelacije i da nema povrede prava na pravično suđenje, pa predlaže da se apelacija odbije.
30. Osnovni sud je naveo da apelantima nisu povrijeđena prava na koja su ukazali u apelaciji s obzirom na to da je sud postupak proveo u skladu sa odredbama ZPP-a, a presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava.
31. Prvotužena je navela da apelanti u okviru navoda iz apelacije u osnovi ponavljaju utvrđene činjenice tokom nižestepenih postupaka koje su bile predmet raspravljanja tih sudova, te da ne navode u čemu su nižestepeni sudovi povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje i mirno uživanje njihove imovine. Nadalje, prvotužena je navela da nije osnovan prigovor apelanata vezan za zastarjelost potraživanja po osnovu sticanja bez osnova jer je očigledno iz stanja spisa da je potraživanje po tom osnovu prema prvotuženoj zastarjelo, te da su detaljni razlozi o tom pitanju dati u razlozima nižestepenih presuda. Pored toga, prvotužena je navela da se iz sadržaja apelacije ne može zaključiti u čemu apelanti vide povredu prava na pravično suđenje u odnosu na prvotuženu, tim prije jer apelanti nisu bili u bilo kakvom obligacionom odnosu s prvotuženom, a niti s ostalim učesnicima predmetnog postupka. Slijedom navedenog, prvotužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. Trećetuženi i petotužena su naveli da je prednik apelanata S. H. znao da gradi na tuđem zemljištu, pa zbog toga, u skladu sa članom 24. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ne može steći pravo svojine ni na objektu, ni na tuđem zemljištu. Nadalje su naveli kako apelanti zanemaruju dokazanu činjenicu da je prvotužena drugotuženom isplatila kupoprodajnu cijenu od 50.000,00 KM, te da je drugotuženi prvotuženoj predao svu originalnu dokumentaciju vezano za građenje predmetnog nedovršenog stambeno-poslovnog objekta, a prvotužena sljedećem kupcu. Također, apelanti zanemaruju utvrđenu savjesnost trećetuženog i petotužene kao kupaca od zaključenja ugovora sa četvrtotuženom do konačne i potpune realizacije tog ugovora. Naveli su da su za dovršetak i izgradnju kuće uložili velika sredstva, pa sada predmetna kuća predstavlja nešto potpuno novo i drugo u odnosu na objekat koji su preuzeli od četvrtotužene. Imajući u vidu navedeno, smatraju da je neosnovan prigovor apelanata da je trebalo primijeniti čl. 104, 154. i 210. ZOO-a na trećetuženog i petotuženu.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posledice ništavosti Član 104. stav (1) (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Opšte pravilo Član 360. stav (1) (1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.
Opšti rok zastarelosti Član 371.
Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
34. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9. stav 2.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
35. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 21.
Na gradskom građevinskom zemljištu raniji vlasnik ima sljedeća prava:
- privremeno pravo korišćenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta do preuzimanja (u daljem tekstu: privremeno pravo korišćenja zemljišta),
- prvenstveno pravo korišćenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi građenja (u daljem tekstu: prvenstveno pravo korišćenja zemljišta radi građenja),
- pravo korišćenja izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta dok na njemu postoji građevina (u daljem tekstu: trajno pravo korišćenja zemljišta).
Ranijim vlasnikom neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, koje postane društvena svojina nakon stupanja na snagu ovog zakona, smatra se lice koje je u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu svojinu imalo uknjiženo pravo svojine u katastru nekretnina, odnosno lice čije je pravo svojine utvrđeno rješenjem organa iz člana 14. stav 2. ovog zakona.
Ranijim vlasnikom neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je postalo društvena svojina prije stupanja na snagu ovog zakona, smatra se lice koje je u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu svojinu imalo uknjiženo pravo svojine u zemljišnim knjigama, odnosno lice za koje se utvrdi da je bilo vlasnik u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu svojinu.
Ranijim vlasnikom neizgrađenog gradiškog građevinskog zemljišta smatra se i lice na koje je raniji vlasnik do dana prelaska građevinskog zemljišta u društvenu svojinu prenio pravo korišćenja građevinskog zemljišta na osnovu ugovora na kome su potpisi ovjereni od nadležnog organa za ovjeravanje potpisa, ili ako je ugovorena cijena isplaćena preko banke, odnosno putem pošte, ili ako je sticalac plaćao porez odnosno doprinos na to zemljište.
36. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 386. st. (2) i (3) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
Član 397.
Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
Kad se ukine odluka protiv koje je podnijet pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
Sud može postupiti po odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnijet pravni lijek samo djelimično ukine.
37. Tarifa o nagradama i naknadama troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
[…] Tarifni broj 2 Za sastavljanje inicijalnog i obrazloženog podneska i zastupanje na održanom ročištu ili raspravi u svim postupcima, pred sudom ili drugim organom, u procjenjivim stvarima, zavisno od vrijednosti predmeta spora u konkretnom postupku, advokatu pripada nagrada:
[….] VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 048676 18 Rev od 18. juna 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da su apelanti naveli da im je navedena presuda Vrhovnog suda od 18. juna 2018. godine dostavljena 24. jula 2018. godine. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantima ili njihovom pravnom zastupniku. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantima osporene presude Vrhovnog suda od 18. juna 2018. godine, imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocijeni blagovremenosti podnošenja prihvatiti navod apelanata da im je osporena presuda uručena 24. jula 2018. godine jer se apelantima ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je apelacija podnesena 21. septembra 2018. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
45. Prije svega, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode u okviru kojeg su apelanti tražili utvrđenje ništavosti ugovora kojima je prometovana predmetna nekretnina, uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja, te isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade štete zbog neosnovanog bogaćenja tuženih, iz čega proizlazi da u predmetnom postupku apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
46. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, te da je sud bio u obavezi da, u skladu sa članom 103. ZOO-a, donese odluku kojom bi se utvrdila ništavost svih ugovora koji su se kasnije zaključili jer su zasnovani na ranijem ništavom pravnom poslu.
47. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
49. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, prihvatajući stav nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata u dijelu kojim su tražili isplatu iznosa od 450.000,00 KM, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelanti nisu odredili pravni osnov svog novčanog zahtjeva za isplatu iznosa od 450.000,00 KM, pa su ga sudovi kvalifikovali kao zahtjev za neosnovano bogaćenje po osnovu odredbe člana 210. ZOO-a, koji su apelanti mogli istaknuti samo prema prvotuženoj (koja je predmetnu nekretninu zajedno s dijelom koji je rezultat ulaganja apelanata stekla zaključenjem spornog ugovora, čija ništavost je utvrđena u predmetnoj parnici). Međutim, kako potraživanje stečenog bez osnova zastarijeva u opštem zastarnom roku od 10 godina iz odredbe člana 371. ZOO-a, Vrhovni sud je zaključio da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena nakon isteka roka zastarjelosti od 10 godina iz odredbe člana 371. ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u više predmeta razmatrao gotovo identična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3112/18 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U predmetnoj odluci Ustavni sud je naveo da ne smatra proizvoljnim zaključke redovnih sudova u vezi s pravnim osnovom – sticanje bez osnova, koji su sudovi doveli u vezu s relevantnom odredbom člana 210. ZOO-a i dali dostatno obrazloženje u vezi s ispunjenosti uslova i primjene na konkretan odnos, a u vezi s tim i računanje desetogodišnjeg roka zastarjelosti koji propisuje odredba člana 371. ZOO-a. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, što je potvrdio Vrhovni sud osporenom presudom, u tom predmetu konstatovao da tužilac osnov svog potraživanja bazira na pravnom institutu neosnovanog bogaćenja – sticanja bez osnova, sa čim je sud saglasan, pa se u pogledu zastare ima primijeniti opšti zastarni rok od deset godina propisan odredbom člana 371. ZOO-a budući da sam zakon ne propisuje primjenu nekog drugog roka za ovaj institut.
50. U vezi s apelacionim navodima kojima apelanti ističu da je sud bio u obavezi da, u skladu sa članom 103. ZOO-a, donese odluku kojom bi se utvrdila ništavost svih ugovora koji su kasnije zaključeni jer su zasnovani na ranijem ništavom pravnom poslu, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene proizlazi da apelanti nisu bili ugovorna strana ni u jednom od zaključenih ugovora čija se ništavost traži, slijedom čega je zaključio da im, u smislu člana 104. ZOO-a, ne pripada pravo na vraćanje primljenog po osnovu ugovora čija je ništavost utvrđena. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira razboritog tumačenja relevantnih odredaba materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga, suprotno navodima apelanata, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama nema proizvoljnosti u načinu na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud navode apelanata koji se odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, smatra neosnovanim.
51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
52. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
54. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
U odnosu na odluku o troškovima postupka
55. Prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste imaju li apelanti „imovinu“ koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stajalište da troškovi postupka uživaju garancije prava na imovinu, odnosno da odluke sudova o troškovima postupka bez obzira na to da li je apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove, rezultiraju miješanjem u ovo pravo (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, stav 31, s daljnjom praksom navedenom u citiranoj tački, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da i u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od naprijed zauzetih stajališta, tj. da se odluka o troškovima postupka u konkretnom slučaju tiče „imovine“ u smislu prava iz člana 1. Protokola broj 1, te da ona predstavlja miješanje u ovo pravo apelanata.
56. Sljedeća pitanja na koja Ustavni sud mora odgovoriti jesu da li je miješanje u pravo apelanata u neometano uživanje imovine bilo predviđeno zakonom, pa ako jeste, da li je bilo u javnom ili opštem interesu i da li je bilo srazmjerno (proporcionalno), tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa ili im je tim miješanjem nametnut nesrazmjeran pojedinačni teret.
57. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je miješanje u imovinu apelanata propisano ZPP-om, koji ispunjava sve uslove „zakonitosti“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju: zakon je javno objavljen i dostupan, a odredba koja je primijenjena je jasna i precizna. Stoga, Ustavni sud nema razloga zaključiti da miješanje u apelantovu imovinu nije bilo „zakonito“ na način na koji to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op.cit., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, tačka 93).
58. Sljedeće pitanje jeste da li je miješanje u mirno uživanje imovine apelanata imalo legitiman cilj. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredba člana 386. stav 1. ZPP-a sadrži opšte pravilo da onaj ko izgubi parnicu plaća troškove, tj. da neuspješna strana mora platiti troškove uspješnoj strani.
59. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152/13, presuda od 6. decembra 2016. godine, tačka 96.) ukazao da se načelo na kojem počiva pravilo da „gubitnik plaća“ zasniva na izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužioca od pokretanja neosnovanih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva, bez snošenja posljedica. Evropski sud je zaključio da takva pravila „generalno teže legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih“ i da se takvo pravilo per se ne može smatrati protivnim članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu ova stajališta Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je nalog apelantima za plaćanje troškova postupka u konkretnom slučaju imao legitiman cilj, pa će nastaviti ispitivanje ključnog pitanja – da li je postignuta „pravična ravnoteža“ između opšteg interesa i prava apelanata iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
60. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u nečiju imovinu mora postići „pravičnu ravnotežu“ između zahtjeva javnog interesa (legitimnog cilja) koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Procjenjujući usklađenost sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Evropski sud je naglasio da se moraju sveukupno razmotriti razni interesi koji su u pitanju, imajući u vidu princip da je Evropska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i djelotvorna“. To dalje znači da sud „mora razmotriti šta stoji iza forme i ispitati realnost situacije na koju se podnosioci zahtjeva žale“ (op.cit., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, tačka 98. sa daljnjim referencama).
61. U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su apelanti tužbom tražili isplatu iznosa od 450.000,00 KM (koji zahtjev je sud kvalifikovao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez pravnog osnova/neosnovano bogaćenje). Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o visini troškova postupka imali u vidu relevantne odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata kojom je propisano da troškovi postupka zavise od visine vrijednosti spora. Prema tome, Ustavni sud zapaža da se prema entitetskim tarifama o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u parničnim postupcima nagrade izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora. Nadalje, u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a, u slučajevima kada tužilac traži isplatu novčanog iznosa, vrijednost predmeta spora odgovara iznosu ovako označenih potraživanja. Zbog toga, što tužilac potražuje veći iznos veća će biti nagrada advokatu tuženog, što u konačnici znači da će tužilac, bilo da parnicu izgubi u cjelini ili da u njoj djelomično uspije, morati platiti troškove tuženog (uključujući advokatske nagrade) u skladu s postotkom zahtjeva koji je odbijen. U tom kontekstu, Ustavni sud naročito ukazuje da bilo koji pokrenuti postupak nosi rizik konačnog uspjeha, samim tim i troškova nastalih povodom postupka.
62. Dovodeći u vezu navedeno s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su apelanti, koji su tokom postupka bili zastupani od punomoćnika, podnošenjem tužbenog zahtjeva koji je bio određen u iznosu 450.000,00 KM, očigledno bili svjesni koristi koju bi imali da je usvojen njihov tužbeni zahtjev, pa su shodno tome bili svjesni rizika od konačnog odlučenja redovnih sudova u smislu obaveze da snose troškove parničnog postupka koji se određuju prema vrijednosti spora. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da se radi o propisima koji su opšzi i primjenjuju se prema svima. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da obvezivanje apelanata da plate sporni iznos troškova postupka koji je određen u skladu s vrijednošću spora predstavlja pretjeran teret za apelante, odnosno da je osporenom odlukom narušen balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavljanjem pravila o naknadi troškova postupka u skladu s vrijednošću spora i prava apelanata da zatraže sudsku zaštitu.
63. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
U odnosu na meritum osporenih odluka
64. Apelanti tvrde da im je i meritumom osporenih presuda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava također zasnivaju na navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a, kada je Vrhovni sud tužbeni zahtjev i izneseni prigovor zastare potraživanja ispitao u svjetlu relevantnih odredaba čl. 210. i 371. ZOO-a i okolnosti konkretnog slučaja utvrdivši da je prigovor osnovan, za što je dao argumentovano obrazloženje, te kada je zaključio da apelantima, koji nisu bili ugovorna strana ni u jednom od zaključenih ugovora čiju su ništavost tražili, ne pripada pravo na vraćanje primljenog po osnovu ugovora čija je ništavost utvrđena u smislu člana 104. ZOO-a.
66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su apelanti obavezani platiti troškove postupka tuženima jer obvezivanje apelanata da plate sporni iznos troškova postupka koji je određen u skladu s vrijednošću spora ne predstavlja pretjeran teret za apelante, odnosno osporenim odlukama se ne narušava balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavljanjem pravila o naknadi troškova postupka i prava apelanata da zatraže sudsku zaštitu.
67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević