Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5826/18 (M. L.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javni interes
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5826/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5826/18, rješavajući apelaciju Milutina Lazića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milutina Lazića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 024409 18 Gž 2 od 11. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milutin Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 19. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 024409 18 Gž 2 od 11. jula 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i JP Autoputevi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 2. oktobra 2019. godine, Osnovni sud 3. oktobra 2019. godine, a tuženi 4. oktobra 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 024409 18 P 2 od 21. marta 2018. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantu kao vlasniku preda u posjed i slobodno raspolaganje dio k.č. precizirane u presudi na kome je izgrađen betonski šaht, da tuženi poruši šaht i zemljište vrati u prvobitno stanje, te da povadi električni kabl iz iskopanog kanala (preciziran u presudi koji se nalazi na istoj parceli, a koji vodi do trafostanice do šahta), da zagrne kanal i zemljište vrati u prvobitno stanje, kao i da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnih nepokretnosti, te da je tuženi na predmetnoj nepokretnosti izgradio sporni šaht. Navedeno je da je relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji propisano da se eksproprijacija vrši u korist Republike Srpske, ali i da će Republika Srpska eksproprisane nepokretnosti dodjeljivati investitorima za izgradnju za koju je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom i izgradnjom objekata. Osnovni sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da je Republika Srpska tek 1. decembra 2016. godine donijela Odluku o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju pristupnih puteva na dionici auto-puta Banja Luka – Doboj, te da se u tu svrhu može izvršiti potpuna eksproprijacija, između ostalih, i navedene predmetne apelantove nepokretnosti. U vezi s tim je navedeno da je nesporno da eksproprijacija apelantovih nepokretnosti nije izvršena, te da se preduzimanje navedenih radnji može okarakterisati kao faktička eksproprijacija za koju apelant kao vlasnik ima pravo na zaštitu u smislu odredbe člana 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema mišljenju tog suda, apelant ima pravo na zaštitu i na osnovu odredaba člana 132 Zakona o stvarnim pravima kojim je propisano da ako treće lice protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane, a ako je pri tom prouzrokovana šteta, vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik ima pravo da zahtijeva naknadu štete po opštim pravilima o naknadi štete, pri čemu on mora dokazati da je stvar njegova, da ga drugo lice uznemirava i da mu je nastala šteta.
6. U vezi s tim, obrazloženo je da, imajući u vidu da su javni putevi (u konkretnom slučaju tuženi) u svojini Republike Srpske, te imajući u vidu činjenicu da, shodno odredbi člana 154 stav 1 ZOO-a za štetu odgovara onaj ko je prouzrokuje, to je, prema mišljenju tog suda, prigovor nedostatka pasivne legitimacije koju je istakao tuženi neosnovan. Osim toga, navedeno je i da je odredbama člana 74 Zakona o stvarnim pravima propisano da je postavljanje vodova i drugih uređaja (električnih, kanalizacionih, gasovodnih, vodovodnih, telekomunikacionih i dr.) moguće i na tuđoj nepokretnosti bez pristanka njenog vlasnika u opštem interesu na osnovu posebnog zakona. Osnovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju poseban zakon Zakon o eksproprijaciji prema kojem je dopuštena i djelomična eksproprijacija. Prema mišljenju tog suda, međutim, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi da se bez saglasnosti apelanta kao vlasnika preduzmu određene radnje na njegovoj nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, te da, prema mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju postoji mogućnost uspostave stanja koje je bilo prije nego je šteta nastala shodno odredbi člana 185 stav 1 ZOO-a, to je Osnovni sud i donio presudu kao u dispozitivu.
7. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 78 0 P 024409 18 Gž 2 od 11. jula 2018. godine žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Osnovnog suda, te istaknuto da je, prema mišljenju Okružnog suda, Osnovni sud pogrešno primijenio pravo u dijelu u kojem je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je, u vezi s tim, naveo da se u konkretnom slučaju apelantu ne može pružiti pravna zaštita primjenom odredaba člana 132 Zakona o stvarnim pravima s obzirom na to da je apelantovo pravo svojine iz člana 17 tog zakona ograničeno zbog postojanja javnog interesa i u smislu odredbe člana 20 istog zakona. Okružni sud je istakao da, prema odredbi člana 20 Zakona o stvarnim pravima, pravo svojine može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu u skladu sa zakonom. Kako je obrazložio taj sud, postojanje javnog interesa u konkretnom slučaju, na osnovu kojeg je apelantovo pravo svojine na predmetnom zemljištu ograničeno, utvrđeno je odlukom Vlade Republike Srpske od 1. decembra 2016. godine. Okružni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji koja se od formalne eksproprijacije razlikuje zbog nepostojanja rješenja o eksproprijaciji, ali i u slučaju faktičke eksproprijacije, prema mišljenju tog suda, vlasniku predmetnog zemljišta koji je lišen prava svojine na zemljištu, budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, pripada pravo da traži naknadu za oduzete nepokretnosti, odnosno površinu zemljišta na kojem ne može vršiti svoja svojinska prava. Zbog navedenog, prema obrazloženju tog suda, tužbeni zahtjev je u konkretnom slučaju trebalo da bude usmjeren na isplatu naknade za eksproprisano zemljište, a ne na predaju u posjed i uspostavu prijašnjeg stanja, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Okružnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je Okružni sud donio osporenu presudu ulazeći u utvrđivanje činjenica, a za šta nije ovlašćen, te da je i pored činjenice da faktička eksproprijacija predstavlja otimačinu apelantove imovine odbio njegov zahtjev, te da pri tom nije dao obrazloženje zašto je donio takvu presudu.
b) Odgovor na apelaciju
9. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
10. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava jer apelantu ni na koji način nije oduzeto pravo svojine jer je na njegovom posjedu izgrađen šaht prilikom izgradnje dionice auto-puta, a činjenica da je odlukom Vlade RS utvrđen javni interes u tom smislu ukazuje da će apelant dobiti novčanu naknadu za navedenu izgradnju, a po osnovu izvršene faktičke eksproprijacije.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:
Sadržaj prava svojine Član 17. stav 1.
1)Svojina je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar drži, koristi i da s njome raspolaže, a od svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom.
Ograničenje prava svojine na osnovu zakona Član 20.
Pravo svojine može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom Postavaljanje vodova i drugih uređaja Član 74.
Postavaljanje vodova i drugih uređaja (električnih, kanalizacionih, gasovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacionih i drugih) i na tuđoj nepokretnosti bez pristanka njenog vlasnika, moguće je u opštem interesu na osnovu posebnog zakona (…)
12. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08 i 121/10 – odluke Ustavnog suda, 2/15 – odluka Ustavnog suda i 79/15) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 3. stav 1.
1)Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje objekata u oblasti zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite, kulture, vodoprivrede, sporta, saobraćajne, energetske, telekomunikacijske ili komunalne infrastrukture (…) Član 5. stav 1.
1)Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta odnosno izvođenja drugih radova na toj nepokretnosti.
13. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63707, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 78 0 P 024409 18 Gž 2 od 11. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. avgusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vezan za pitanja koja proizlaze iz izvršene faktičke eksproprijacije nepokretnosti, dakle da se radi o građanskopravnim pitanjima pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
22. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedenu presudu Okružnog suda tvrdeći da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud za svoje odlučenje, suprotno apelantovim navodima, dao jasno i argumentovano obrazloženje za koje Ustavni sud smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da iz odredbi Zakona o stvarnim pravima i Zakona o eksproprijaciji proizlazi da je ovim zakonima ustanovljena mogućnost ograničavanja prava svojine u javnom interesu, i to u vidu potpune ili djelimične eksproprijacije (što se desilo i u konkretnom slučaju), te da takvom vlasniku – ovdje apelantu, pripada pravo na novčanu naknadu za izvršenu eksproprijaciju. Ovo stoga jer povrat predmetne nepokretnosti u stanje kakvo je bilo prije izvršene eksproprijacije nije moguće (na nepokretnosti su već izvršeni planirani radovi), kako je i obrazložio Okružni sud, jer je u konkretnom slučaju izvršena tzv. faktička eksproprijacija (još uvijek nije doneseno rješenje o eksproprijaciji, ali je donesena odluka Vlade Republike Srpske kojom je utvrđen opšti interes za eksproprijaciju dijela apelantovih nepokretnosti radi izgradnje dionice puta preciziranog u prethodnim tačkama ove odluke, po kojoj i shodno relevantnim zakonskim odredbama apelant ima pravo na novčanu naknadu). Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev koji je bio postavljen tako da apelant traži da tuženi vrati dio njegovih nepokretnosti u prvobitno stanje umjesto da je tražio da mu tuženi isplati novčanu naknadu za eksproprisanu nepokretnost. Pri tom, Ustavni sud ukazuje i da, suprotno apelantovim navodima, iz osporene presude ne proizlazi da je Okružni sud ponovo utvrđivao činjenice predmeta. Kako apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje zaključak Okružnog suda, niti iz činjenica predmeta proizlazi da je taj sud, kako je već rečeno, na bilo koji način proizvoljno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju navedenog prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da Okružni sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani i da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/ 3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
27. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev s obzirom na to da je taj zahtjev bio postavljen tako da je apelant od tuženog tražio da dio njegovih nepokretnosti vrati u prvobitno stanje umjesto da je tražio isplatu novčane naknade za izvršenu faktičku eksproprijaciju predmetne nepokretnosti.
28. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević