Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6103/18 (J. K.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6103/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-6103/18, rješavajući apelaciju Jovice Kerezovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovice Kerezovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 179558 17 Gž od 8. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 179558 13 Mal od 9. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovica Kerezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banja Luke, podnio je 31. oktobra 2018. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 179558 18 Rev od 5. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 179558 17 Gž od 8. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 179558 13 Mal od 9. oktobra 2017. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2035/18 od 23. aprila 2018. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv naprijed navedene Presude Okružnog suda od 8. februara 2018. godine. Imajući u vidu da je, nakon toga, osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, pa će apelacione navode apelanta ispitati u odnosu na tu presudu.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 179558 13 Mal od 9. oktobra 2017. godine, obavezana je tužena „Addiko Bank“ a.d. Banja Luka, (pravni sljednik Hypo Alpe Adria banke, u daljnjem tekstu: tužena), da apelantu, na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 974,50 KM na ime glavnog duga - razlike između uplate apelanta i anuiteta kredita po Ugovoru o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF (švicarskim francima) od 20. decembra 2006. godine, neusklađenih sa tržišnom vrijednošću Libora, utvrđenom u periodu kao u izreci presude, iznos od 676,48 KM, kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora sa tržišnom vrijednošću i zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 974,50 KM (stav 1. izreke presude). Stavom 2. izreke presude je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 7.978,52 KM na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita, po osnovu kursne razlike za period kao u izreci presude, iznos od 6.431,20 KM, kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za period kao u izreci presude i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 7.978.52 KM, a sve prema Ugovoru o nenamjenskom kreditu od 20. decembra 2016. godine. Također tužena je obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.242,40 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev apelanta u dijelu isplate razlike između traženih i dosuđenih troškova postupka odbijen kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu 5. novembra 2013. godine a da je tužbeni zahtjev precizirao na pripremnom ročištu od 13. aprila 2017. godine. Osnovni sud je dalje ukazao da je ocjenom izvedenih dokaza (uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu CHF od 20. decembra 2016. godine, dopis Centralne banke od 30. januara 2015. godine, nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Radmile Bjeljac od 19. juna 2017. godine, interni nalog od 25. decembra 2006. godine), čiji sadržaj je detaljno prezentiran na str. 3. do 4. obrazloženja presude, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su apelant u svojstvu korisnika kredita i tužena u svojstvu davaoca kredita, 20. decembra 2016. godine zaključili Ugovor o namjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) uz valutnu klauzulu u CHF, na osnovu kojeg je tužena stavila na raspolaganje apelantu određeni novčani iznos CHF u protivrijednosti u konvertibilnim markama (u daljnjem tekstu: KM), po srednjem kursu tužene za devize na dan puštanja kredita na korištenje (član 1. predmetnog ugovora). Dalje je naveo da je članom 3. navedenog ugovora, ugovorena namjena kredita, rok otplate, rok vraćanja, broj anuiteta, kamatna stopa, troškovi obrade, promjena uslova kredita i plasiranje sredstava. Takođe je naveo da je članom 3. predmetnog ugovora (tačka 4.), definisana redovna kamatna stopa na odobreni iznos kredita, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa (na način da se ista vezuje za godišnji Libor kako je precizirano u tom članu. Zatim Osnovni sud je naveo da je članom 12. ugovora, između ostalog, ugovoreno da korisnik kredita (apelant) svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je saglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune o čemu će banka (tužena) obavijestiti korisnika kredita, bez odgode.

5. Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li se ugovor mogao vezivati za valutu CHF, da li su izmjene kamate vršene u skladu sa ugovorom i da li postoji osnov za vraćanje dijela isplata uvećanih povećanjem kursa CHF i na ime promijenjenog obračuna kamatne stope. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da su strane u obligacionim odnosima slobodne i ravnopravne da, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, svoje odnose urede po svojoj volji (čl. 10. i čl. 11. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), dok je članom 13. ZOO propisano, da je zabranjeno vršenje obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno (ove odredbe se primarno odnose na ugovor kao izvor obligacije). Osnovni sud je dalje naveo, da nije sporno da su parnične stranke zaključile ugovor o kreditu kojim su se saglasili o bitnim elementima ugovora i kojim su ugovorili količinu novca, uslove, rok vraćanja i kamatu (redovna kamatna stopa, interkalarna kamata i zatezna kamatna stopa), što proizilazi iz materijalnih dokaza. Zatim je ukazao da odredba člana 3. predmetnog ugovora, tumačena sama za sebe, ne može poslužiti kao osnov za zaključak da je ugovoreno da tužena može mijenjati kamatnu stopu jednostranom promjenom kamatne marže, kao jednog od elemenata kamatne stope i o tome samo obavijestiti korisnika kredita. Nadalje je ukazao da je tužena u vršenju svojih povjerilačkih prava na naplatu ugovorene kamate pogrešno tumačila odredbu člana 12. predmetnog ugovora u vezi sa odredbom člana 3. navedenog ugovora (čl. 99., čl. 100. i čl. 101. ZOO), tako što je kamatnu stopu u određenim periodima mijenjala (povećavala) u odnosu na zvaničnu vrijednost Libora i nije usklađivala kursnu razliku. Dalje, je naveo, da nije sporno pravo tužene da saglasno odredbi člana 12. stav 1. predmetnog ugovora utvrdi visinu kamatne stope, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora, jer se ne radi o izmjeni ugovora o kojoj treba postići saglasnost volja ugovarača. Međutim, Osnovni sud je ukazao da tužena svojim odlukama o kamatnoj stopi nije pravilno vršila usklađivanje vrijednosti Libora i po osnovu kursne razlike niti je apelanta obavještavala o promjenama, onako kako je ugovoreno u članu 12. u vezi sa članom 3. predmetnog ugovora. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao da je takvo postupanje tužene u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 12. predmetnog ugovora, te čl. 17. i čl. 262. stav 1. ZOO u vezi sa čl. 1065. i 1066. ZOO. U vezi s tim je citirao odredbe člana 210. ZOO, te je ukazao da apelantu, u vezi sa prednje navedenim pripada pravo da u smislu navedeni odredbi ugovora zahtijeva da mu tužena vrati stečeno bez osnova shodno stavu 1. izreke presude. Osnovni sud je također ukazao da je visina potraživanja utvrđena na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke.

6. U vezi tužbenog zahtjeva apelanta kojim je potraživao i isplatu duga u iznosu od 7.978,52 KM na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u periodu kao u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na glavni dug u kapitaliziranom iznosu od 6.431,20 KM i zakonskom zateznom kamatom obračunatom na glavni dug, Osnovni sud je ovaj zahtjev apelanta ocijenio neosnovanim. U vezi s tim je ukazao, da je članom 5. Zakona o deviznom poslovanju (u daljnjem tekstu: ZDP) propisano, da je dozvoljeno ugovaranje u devizama u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: RS), s tim to se plaćanje i naplaćivanje vrši u konvertibilnim markama, zbog čega su pravno valjani član 2. predmetnog ugovora o kreditu kojim je regulisano da se apelantu odobrava kredit u iznosu od 24.400,00 „CHF" što na dan odobrenja kredita iznosi 29.918,03 KM, kao i čl. 3. stav 3. ovog ugovora koji reguliše, da se utvrđena mjesečna rata kredita od 280,61 „CHF" obračunava u „CHF", a naplaćuje u KM obračunatih po srednjem kursu tužene na dan uplate kredita. Naime, Osnovni sud je dalje ukazao da su navedene odredbe ugovora u skladu sa članom 19. ZD, jer je predmetni kredit apelantu isplaćen u KM prema članu 2. predmetnog ugovora, a tuženoj se ovaj kredit otplaćuje u KM prema članu. 3. stav 3. istog ugovora. Stoga Osnovni sud smatra, da ako se pravilno tumači odredba člana 19. ZDP koja zabranjuje rezidentu RS isplatu i otplatu kredita u devizama, osim ako je pravno lice i preduzetnik za plaćanje uvoza robe i usluga iz inostranstva i ista dovede u vezu sa opštom odredbom člana 5. ZDP, kojom je dozvoljeno ugovoranje u devizama ukoliko se plaćanje i naplaćivanje vrši u KM, da je tužena imala pravo da u smislu odredbe čl. 17. stav. 1. i čl. 1065. ZOO naplaćuje kredit od apelanta kako je ugovoreno članom 3. stav 3. predmetnog ugovora, pri čemu apelant nema pravo da zahtjeva da se kredit otplaćuje u KM prema kursu CHF/KM na dan plasmana kredita. Stoga, Osnovni sud odbio ovaj tužbeni zahtjev apelanta sa obrazloženjem da je navedena ugovorna odredba u cijelosti utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO, te da nema mjesta prigovoru apelanta da je izvršenim uplatama rata kredita, obračunatim prema srednjem kursu kod tužene na dan uplate rate, pretrpio štetu, niti osnovanosti njegova zahtjeva da mu se dosudi iznos po osnovu kursne razlike. Stoga, Osnovni sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta za isplatu duga po osnovu kursne razlike sa zakonskom zateznom kamatom, odbio kao neosnovan, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe člana 386. i člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Okružni sud je Presudom broj 71 0 Mal 179558 17 Gž od 8. februara 2018. godine, žalbu apelanta odbio i presudu prvostepenog suda u osporenom odbijajućem dijelu potvrdio. Također odbijena je žalba tužene i prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu potvrđena kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nije bilo mjesta da se udovolji zahtjevu apelanta za isplatu kursne razlike, pa ovaj sud nalazi da se odluka prvostepenog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u navedeno dijelu, temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Dalje, Okružni sud smatra da su neosnovani žalbeni navodi tužene, da je shodno odredbi člana 12. st. 1. predmetnog ugovora, bila ovlaštena svojom odlukom mijenjati kamatnu maržu, odnosno da je ugovoreno i da kamatna marža predstavlja promjenljivi dio kamatne stope. Naime tvrdi da je navedena odredba dopunjena odredbom člana 3. navedenog ugovora, kojim je predviđena promjenjiva kamatna stopa vezana za rast godišnjeg Libora. S tim u vezi Okružni sud je ukazao, da je odredbom čl. 12. predmetnog ugovora propisano da, „korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je saglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Banka će o visini kamatne stope i promijenjenom iznosu rate izvijestiti korisnika kredita pismenim putem bez odgode. Kredit se plaća u KM uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora daje izričit pristanak na promjenu kamatne stope od uslovima definisanim u članu 3. ovog Ugovora“. Također je ukazano da je „u čl. 3. Ugovora pod tačkom IV ugovoreno da se na kredit u iznosu od 24.400,00 CHF, ugovara se promjenljiva kamatna stopa, (vezana za godišnji Libor plus 5,50 % godišnje, Libor fiksira 31.12. za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću veću četvrtinu) koja u trenutku zaključenja ovog ugovora iznosila 7% godišnje na iznos kredita. Kamata se obračunava i naplaćuje na bazi 360 dana godišnje, na mjesečnom nivou na bazi 30 dana“. Dakle, Okružni sud je istakao da je kredit iz predmetnog ugovora odobren u CHF, izražen u protivvrijednosti u KM, da je vraćanje kredita određeno u mjesečnim iznosima izraženim u CHF, a ispunjenje obaveze u domaćoj valuti KM, prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, što je u skladu sa odredbom člana

395. ZOO kojom je propisano, da ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Također Okružni sud je naveo da je apelant, prilikom zaključenja predmetnog ugovora bio svjesni interesa tužene da novčani iznos dat na ime kredita veže za stabilnu valutu CHF i da može doći do porasta vrijednosti takve valute, što i jeste cilj davanja kredita od strane tužene pod ovim uslovima (da u slučaju pada vrijednosti domaće valute u odnosu na stranu valutu interesi tužene budu zaštićeni), a koji uslov ujedno predstavlja i vid naknade za korištenje kredita od strane korisnika. Stoga, smatra da prigovor tužene na odluku o troškovima postupka smatra ničim ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda u tom dijelu. Shodno svemu navedenom Okružni sud je primjenom odredbe člana 226., čl. 235. tačka 2. ZPP odlučio kao u izreci presude.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Mal 179558 18 Rev od 5. septembra 2018. godine revizija apelanta je odbačena.

10. Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena shodno odredbi člana 247. stav 4. ZPP a u vezi sa članom 237. st. 2. i st. 4. navedenog zakona. U vezi s tim je ukazao da je da je odredbom člana 237. ZPP propisano, da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima iznos od 50.000,00 KM. Dakle, kako vrijednost pobijanog dijela tužbenog zahtjeva apelanta iznosi 7.978,52 KM, odnosno ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, to saglasno citiranoj odredbi ZPP revizija u okolnostima predmetnog slučaja nije dozvoljena.

Apelacioni navodi

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je u postupku koji je okončan osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je potraživao i isplatu duga u iznosu od 7.978,52 KM na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na glavni dug u kapitaliziranom iznosu od 6.431,20 KM. U vezi s tim je ukazao da je tužbeni zahtjev zasnovao „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Također, smatra da sudovi nisu razmotrili pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje je apelant isticao tokom postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača i drugi zakonski propisi koji regulišu rad banaka ne postoje, „niti važe u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“. Također navodi da tužena u toku postupka nije dokazala tvrdnju da se zarad plasiranja predmetnog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i isplaćivati pasivne kamatne stope. Apelant tvrdi da proizvoljna primjena materijalnog prava predstavlja kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njihovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti stranaka u postupku i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant također ukazuje na praksu sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja kako navodi slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju. Pored navedenog, apelant smatra da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje suprotno navodima apelanta, da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile predmetni ugovor (u kojem je predviđena promjenjiva kamatna stopa) slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, pa Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi zaključak da je ugovorna odredba (u pogledu kamatne stope) utemeljena na primjeni odredbe člana 395. ZOO, kojima je regulisano da se ispunjenje novčane obaveze koja glasi na plaćanje u stranoj valuti može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.

18. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu gotovo identično postavljenog tužbenog zahtjeva (usmjerenog na isplatu razlike uplata i „anuiteta kredita usklađenim sa tržišnom vrijednošću Libora“ te kamata, kao i iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike sa kamatama) s tim što je u tom predmetu tužbenim zahtjevom traženo i utvrđivanje ništavosti odredbe člana 12. ugovora, razmatrao u predmetu AP-3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „...tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelanta u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana.“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.

19. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja apelacija koje pokreću gotovo identična pitanja (vidi odluku u predmetu AP 3249/18 od 26. marta 2020. godine), Ustavni sud smatra da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta dali jasno i razložno obrazloženje, zbog čega nije osnovan tužbeni zahtjev apelanta dijelu kojim je tražio da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanta da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju,.

20. Nadalje, vezano za navode apelanta o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak, koji po svojoj naravi nije hitne prirode i u kojem su sudovi odlučivali o tužbi apelanta (u kojoj su istaknuta dva tužbena zahtjeva), pred redovnim sudovima (na tri instance), trajao ukupno četiri godine i deset mjeseci (tužba podnesena 5. novembra 2013. godine a rješenje o reviziji doneseno od 5. septembra 2018. godine), od čega tri godine i 11 mjeseci pred prvostepenim sudom, četiri mjeseca pred drugostepenim sudom i sedam mjeseci pred Vrhovnim sudom. Nadalje, s obzirom na dokaze koje je u predmetnom postupku trebalo izvesti (uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, vještačenje od strane vještaka ekonomske struke, saslušanje parničnih stranaka i dr..), Ustavni sud zaključuje da se radilo o relativno složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant, tužbeni zahtjev precizirao tek na pripremnom ročištu od 13. aprila 2017. godine, što jeste njegovo procesno pravo, ali ukazuje da konzumacija tog prava objektivno može produžiti postupak jer podrazumijeva dodatni rok u kojem se mora omogućiti suprotnoj strani da se izjasni na precizirani tužbeni zahtjev. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati da dužina trajanja predmetnog postupka razmatrana u cjelini prelazi granice „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanta izneseni u tom pravcu .

21. Apelant također navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na navedeno, te okolnost da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovanim.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6103/18 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio