Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4537/18 („Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vještak
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4537/18

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4537/18, rješavajući apelaciju „Agrokomerca“ d.d. Velika Kladuša, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. srpnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Agrokomerca“ d.d.

Velika Kladuša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 038741 15 Rev od 8. svibnja 2018.

godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 038741 15 132 od 18. svibnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 038741 12 Ps od 8. prosinca 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Buntić, odvjetnik iz Posušja, podnio je 8. kolovoza 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 038741 15 Rev od 8. svibnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 038741 15 132 od 18. svibnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 038741 12 Ps od 8. prosinca 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te „Circle International“ d.d. Međugorje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. travnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. travnja 2020. godine, Vrhovni sud 17. travnja 2020. godine, tuženi 22. travnja 2020. godine, a Općinski sud 22. svibnja 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 038741 12 Ps od 8. prosinca 2014. godine (stavak prvi izreke) tuženi je obvezan apelantu na ime naknade za korištenje benzinske postaje i objekata po osnovi Ugovora o zajmu broj 255/2001 od 5. veljače 2001. godine platiti ukupan iznos od 233.999,92 KM za period od siječnja 2011. godine do 16. listopada 2012. godine sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose od 10.636,36 KM, počev od dana dospijeća tog iznosa naznačenog u pojedinačnim računima koji su navedeni u izreci presude. Nadalje je stavkom 2. izreke odbijen preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obveže da mu na ime neplaćene zakupnine plati iznos od 190.274,41 KM. Stavkom 3. presude su utvrđeni troškovi po tužbi, i to apelantu u iznosu od 14.173,38 KM, a troškovi tuženog u iznosu od 836,29 KM, te je izvršeno prebijanje tih utvrđenih troškova apelanta i tuženog, pa je slijedom toga tuženi obvezan naknaditi apelantu troškove postupka po tužbi u iznosu od 13.337,09 KM. Numerički dupliranim stavkom 3. izreke presude apelant je obvezan tuženom na ime duga platiti iznos od 491.680,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. prosinca 2012. godine pa do isplate, te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 20.978,12 KM. Stavkom 4. izreke presude je odbijen dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.152,50 KM, a stavkom 5. izreke iste presude je odbijen dio zahtjeva tuženog za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.446,30 KM.

6. Iz činjeničnih utvrđenja Općinskog suda proizlazi da su apelant i tuženi bili u poslovnom odnosu, te da su 13. srpnja 1999. godine pod brojem 1124/99 zaključili Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji, a da su 9. srpnja 2001. godine pod brojem 1570/01 zaključili Aneks Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji. Apelant je tim ugovorom i aneksom tuženom stavio na raspolaganje i upotrebu svoju benzinsku crpku, te su regulirali njihova ostala međusobna prava i obveze iz tog ugovora i aneksa. Apelant i tuženi su 5. veljače 2001. godine pod brojem 255/01 zaključili Ugovor o zajmu, a 19. siječnja 2006. godine su pod brojem 10/06 zaključili Aneks tog ugovora i istodobno Ugovor o zakupu benzinske crpke u apelantovom vlasništvu, kojima su regulirali njihova međusobna prava i obveze koji proizlaze iz tog ugovora i aneksa. Tuženi je dao apelantu na zajam iznos od 450.000,00 KM sa tolerancijom od 10%, dok je apelant tuženom dao u zakup benzinsku crpku i prateće objekte koji se nalaze u Velikoj Kladuši. Apelant i tuženi su se dogovorili da će tuženi i dalje vršiti apelantu isporuku nafte i naftnih derivata sa navedene benzinske crpke, a da tuženi neće plaćati zakupninu apelantu, već će se od odobrenog zajma mjesečno odbijati iznos od 10.000,00 KM sve do njegove otplate, tj. ukupno 45 rata. Na taj način bi cjelokupan iznos zajma, prema otplatnom planu, bio isplaćen tuženom do 1. travnja 2005. godine. Apelant je vršio mjesečno fakturiranje zakupnine tuženom u iznosu od po 10.636,36 KM, i to počev od siječnja 2006. godine pa sve do 16. listopada 2012. godine, a navedene iznose zakupnine je knjižio u svom knjigovodstvu. Tuženi je primio ispostavljene fakture na ime zakupnine, nije ih osporavao, niti vraćao apelantu, ali nijedan ispostavljeni račun na ime zakupnine apelantu nije platio, te je na taj način ukupan iznos zakupnine za navedeni vremenski period iznosio 424.274,33 KM. Tuženi je za vrijeme korištenja navedene benzinske crpke snabdijevao apelanta naftom i naftnim derivatima i drugom robom čiju prodaju je vršio putem navedene benzinske crpke, a apelantu je za prodanu robu ispostavljao fakture - račune, koje je apelant primio i knjižio u svojoj financijskoj dokumentaciji. Apelant i tuženi su međusobno vodili pisanu korespondenciju u pogledu potraživanja tuženog koje potražuje od apelanta po osnovi danog zajma i po osnovi isporučene robe koju je apelantu isporučivao putem benzinske crpke, te u svezi sa potraživanjima koja apelant potražuje od tuženog po osnovi neplaćenih zakupnina. Apelant je pisanim aktom broj 1885/12 od 2. studenog 2012. godine izjavio da priznaje potraživanja u iznosu od 491.680,35 KM, ali bez ikakvih kamata. To pisano priznanje duga u apelantovo ime je dao i potpisao ravnatelj apelanta Ekrem Šarić. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke od 20. listopada 2014. godine je utvrđeno da na 20. listopad 2014. godine apelantovo potraživanje prema tuženom na ime neplaćene zakupnine iznosi 424.274,33 KM, a da je apelant istodobno u svojim financijskim karticama knjižio dug prema tuženom u iznosu od 491.680,35 KM.

7. Na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja, Općinski sud je djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao je tuženog da apelantu za period od siječnja 2011. godine do 16. listopada 2012. godine isplati zakupninu u iznosu od 233.999,92 KM sa zakonskom kamatom na pojedinačne iznose naznačene u ispostavljenim računima, dok je odbio apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 190.274,41 KM na ime neplaćenih zakupnina, usvojivši kao utemeljen prigovor zastarjelosti potraživanja, s tim da nije usvojio kao utemeljen prigovor tuženog kojim je tvrdio da je u konkretnom slučaju zastarjelo samo apelantovo pravo na naplatu zakupnine, i to zbog toga što je utvrdio da je tuženi u tom periodu držao u posjedu zakupljeni objekt, tj. zakupljenu benzinsku crpku, pa da slijedom toga nije zastarjelo samo apelantovo pravo na naplatu zakupnine.

8. Istodobno je Općinski sud u cijelosti usvojio protutužbeni zahtjev tuženog u iznosu od 491.680,35 KM na ime duga za prodane naftne derivate i drugu robu koju je tuženi prodao apelantu iz benzinske crpke koju je koristio po osnovi zakupa i pri tome je Općinski sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je apelant navedeni iznos duga tuženom priznao pismenim putem po ovlaštenoj osobi, tj. ravnatelju, a da je financijskim vještačenjem vještaka financijske struke, također, utvrđeno da postoji neplaćeni iznos duga apelanta prema tuženom upravo u tom iznosu koji predstavlja protutužbeni zahtjev tuženog.

9. Općinski sud je ocijenio neutemeljenim apelantovo pozivanje na ugovor o ustupanju potraživanja, navodeći da ni sam apelant navedeni ugovor nije knjižio u svom knjigovodstvu, niti je sa tuženim po toj osnovi utvrdio i izvršio bilo kakvo sravnjenje dugovanja. Osim toga, obzirom na to da apelant ističe prigovor temeljem tog ugovora o ustupanju potraživanja, to je i apelant snosio teret da dokaže da se ugovor odnosio na potraživanje koje tuženi potražuje protutužbom. Nadalje, istaknuto je da je ugovor o ustupanju potraživanja u potpunosti nejasan, jer se u njemu ne navodi stanje na koji dan je izvršeno određeno ustupanje potraživanja, ne navodi se osnova potraživanja koje je ustupljeno, tj. je li riječ o potraživanju koje se tiče isporučene robe, o potraživanju koje se tiče zajma, ili o potraživanju po nekoj trećoj osnovi. Također, navedeno je da je iz ugovora jasno da se u njemu ne navodi da je riječ o definitivnom iznosu potraživanja, jer se spominje riječ nesporno potraživanje, što, prema shvaćanju Općinskog suda, znači da je postojao određeni dio potraživanja koji je sporan. Na temelju navedenog, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da se taj ugovor tiče potraživanja iz protutužbenog zahtjeva, pa je apelantov prigovor po toj osnovi ocijenio paušalnim i neutemeljenim, a protutužbeni zahtjev tuženog utemeljenim na osnovi članka 262. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Odlučujući o prizivima apelanta i tuženog Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Ps 038741 15 132 od 18. svibnja 2015. godine apelantov priziv odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio u dijelu kojim je usvojen protutužbeni zahtjev tuženog u iznosu od 491.680,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. prosinca 2012. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 20.978,12 KM, kao i u dijelu kojim je odbijen dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.152,50 KM (numerički dupliran st. 3. i 4. izreke), dok je priziv tuženog djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u iznosu od 233.999,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, pobliže označene u stavku prvom izreke presude, i u dijelu kojim su utvrđeni apelantovi troškovi u iznosu od 14.173,38 KM, a troškovi tuženog u iznosu od 836,29 KM i izvršeno prebijanje tih utvrđenih troškova i obvezan tuženi da plati apelantu iznos od 13.337,09 KM (stavak 3. izreke), i to na način da je odbijen kao neutemeljen usvojeni dio apelantovog tužbenog zahtjeva, a apelant je obvezan tuženom na ime troškova parničnog postupka platiti iznos od 836,29 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Priziv tuženog u preostalom pobijanom dijelu, tj. za odbijeni iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 2.446,30 KM (stavak 5. izreke), odbijen je kao neutemeljen.

11. Kantonalni sud je utvrdio da najstarije dospjelo neisplaćeno potraživanje zakupnine apelanta potječe iz siječnja 2006. godine, a da od tog mjeseca pa nadalje tuženi kao zakupac nije yršio apelantu nikakvo plaćanje narednih dospjelih mjesečnih zakupnina, pa je zaključio da je istekom roka od pet godina od dana neplaćanja najstarijeg iznosa zakupnine već u siječnju 2011. godine nastupila zastarjelost samog prava iz kojeg proistječe zakupnina kao povremeno davanje, kako to propisuje odredba iz članka 373. stavak 1. ZOO.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 038741 15 Rev od 8. svibnja 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude Kantonalnog suda.

13. Vrhovni sud je istaknuo da, suprotno apelantovom prigovoru, prvostupanjski sud je ocjenu izvedenih dokaza izvršio sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna, kako je to pravilno zaključio u razlozima svoje odluke i drugostupanjski sud. Slobodnoj ocjeni dokaza suda stranka ne može utemeljeno suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, pogotovo kada ona uključuje u sebi i prigovore činjenične naravi, koji se u revizijskom postupku ne mogu isticati (članak 240. stavak 2. ZPP).

14. Dalje je istaknuto da je neutemeljen apelantov prigovor da je prvostupanjski sud učinio povredu odredaba parničnog postupka, a što je propustio sankcionirati drugostupanjski sud, kroz navode da je odbio apelantov prijedlog da se izvrši dopuna financijskog vještačenja. S tim u svezi je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelant tek na ročištu za glavnu raspravu održanom 6. studenog 2014. godine predložio dopunu financijskog vještačenja, i to na okolnost stvarnog duga tuženog prema apelantu uzimajući u obzir Ugovor o cesiji zaključen 18. listopada 2012. godine, a što nije predložio na pripremnom ročištu (članak 102. stavak 2. ZPP), pa u toj situaciji, po mišljenju i Vrhovnog suda, radi se o apelantovom prijedlogu za izvođenje novog dokaza. Kako apelant nije učinio vjerojatnim da bez svoje krivnje prijedlog za ovo vještačenje nije bio u mogućnosti predložiti na pripremnom ročištu, Vrhovni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito postupio kada je odbio apelantov prijedlog za izvođenje tog dokaza.

15. Konačno, ocijenjen je neutemeljenim apelantov revizijski navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

16. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 375. ZOO propisano da potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine, a da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima po osnovi zakupnine, te je rok zastare tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, u smislu članka 372. stavak 1. tog zakona. Nadalje, istaknuto je da ZOO u članku 373. stavak 1. propisuje da samo pravo iz kojeg proistječe povremeno potraživanje zastarijeva u roku pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanje.

17. Kod utvrđenih činjenica da zakupac (tuženi) nije plaćao mjesečne zakupnine, a sporno potraživanje neisplaćenih zakupnina se odnosi na period siječanj 2006. godine do 16. listopada 2012. godine, Kantonalni sud je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno zaključio da najstarije dospjelo a neplaćeno potraživanje zakupnine potječe od siječnja 2006. godine, nakon čijeg dospijeća zakupac nije vršio nikakva plaćanja narednih mjesečnih zakupnina, pa slijedi da je istekom pet godina od neplaćanja najstarije zakupnine, znači već u siječnju 2011. godine, nastupila zastarjelost samog prava iz kojeg proistječe povremeno davanje pojedinačnih mjesečnih zakupnina (članak 373. stavak

1. ZOO), pošto je zahtjev za isplatu zakupnine postavljen 30. siječnja 2014. godine (preinaka tužbe) kada je zastara već nastupila. Naime, prema odredbi članka 373. stavak 2. ZOO, kada zastari samo pravo iz kojeg proistječe povremeno potraživanje, povjeritelj gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i pravo na davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti, što znači da su u cijelosti zastarjela sva utužena potraživanja zakupnine za period od siječnja 2006. godine do 16. listopada 2014. godine, a uslijed zastare samog prava na traženje isplate.

18. Vrhovni sud je ocijenio da, suprotno apelantovom prigovoru, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe članka 387. ZOO, donijeli odluku o usvajanju protutužbenog zahtjeva. Naime, prema odredbi članka 387. stavak 1. ZOO, zastara se prekida kad dužnik prizna dug, a prema stavku 2. istog članka, dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanjem osiguranja. Dakle, kako je dalje naveo Vrhovni sud, prema citiranim zakonskim odredbama, glavna radnja dužnika koja prekida zastaru je priznanje duga. Priznanje duga može biti izraženo izravno, izjavom dužnika (usmeno ili pisano), ali i neizravno na način predviđen u stavku 2. članka 387. ZOO. Priznanje duga kao temelj za prekid zastare mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog roka.

19. U konkretnom slučaju, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantova izjava dana u dopisu od 2. studenog 2012. godine da obveza apelanta prema tuženom iznosi 491.968,35 KM i da je to dug koji priznaje bez ikakvih kamata ispunjava uvjete iz članka 387. st. 1. i 2. ZOO da se može smatrati izjavom o priznanju duga. Naime, da bi priznanje zastarjele obveze proizvelo posljedice prekida tijeka zastarijevanja u smislu odredbe članka 387. stavak 1. ZOO, potrebno je da dužnik da izričitu izjavu da priznaje pravni temelj dugovanja i njegovu visinu, a to je apelantova izjava sadržavala. Budući da je apelant na jasan i nedvojben način priznao utuženo potraživanje, samim tim je došlo do prekida zastarjelosti, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava protutužbeni zahtjev u cijelosti usvojili kao utemeljen.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

21. Po apelantovom mišljenju, osporena presuda Vrhovnog suda je „rezultat povrede materijalnog prava, kao i bitne povrede odredaba parničnog postupka“, jer Vrhovni sud nije uzeo u obzir sve pravno relevantne činjenice, pa je zbog toga donio pogrešan zaključak i odbio reviziju.

22. Apelant ističe da prvostupanjski sud nije dozvolio apelantu dopunu financijskog vještačenja iako je i sud mogao jasno uočiti da ne postoji apelantov dug prema tuženom sukladno financijskom vještačenju. Dakle, sud nije dozvolio vještaku da ponovnim uvidom u ugovor o cesiji (kako je predloženo), kartice parničnih strana, donese pisano izvješće o svom nalazu iako je vještak na temelju uvida u apelantovu karticu koju je apelant i prezentirao sudu dao svoje mišljenje iz kojega je vidljivo da je upravo tuženi dužan apelantu, a ne obrnuto.

23. Apelant, također, smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbe ZOO koje se tiču zastarjelosti potraživanja, utvrdivši da je apelantovo potraživanje prema tuženom na ime zakupnine zastarjelo, jer je ugovorni odnos između apelanta i tuženog trajao do 2012. godine. S druge strane je, po apelantovom shvaćanju, potraživanje tuženog prema apelantu zastarjelo, jer apelantov ravnatelj takvo izričito priznanje nije dao, a sud je odbio da se navedeni ravnatelj sasluša kako bi razjasnio sudu nejasnoće u svezi sa obavijesti upućenoj tuženom.

b)Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, te tuženi su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih prava na pravično suđenje na koje se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Povremena potraživanja Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.

Zastarelost samog prava Član 373.

(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.

(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, poverilac gubi pravo ne samo da zahteva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospela pre ove zastarelosti.

(3) Ne može zastareti pravo na izdržavanje određeno zakonom.

Potraživanje zakupnine Član 375.

Potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastareva za tri godine.

Priznanje duga Član 387.

(1) Zastarevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom poveriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja.

26. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 7. stavak 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 102. stavak 2.

(2) Stranke mogu u tijeku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bile u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

VI.Dopustivost

27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 038741 15 Rev od 8. svibnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Od Općinskog suda je 10. travnja 2020. godine zatraženo da dostavi preslik dostavnice o uručenju osporene presude apelantu, ali Općinski sud nije udovoljio ovom zahtjevu Ustavnog suda. Obzirom na to da je apelacija podnesena 8. kolovoza 2018. godine, a da nije osporen apelantov navod da je osporenu presudu primio 23. lipnja 2018. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

32. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

34. U svezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog ili Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud se, dakle, sukladno navedenom, može, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li izneseni prigovori utemeljeni.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelantovim navodima, osporene presude, a prvenstveno presuda Vrhovnog suda kao konačna presuda u ovom predmetu, sadrži jasna i argumentirana obrazloženja zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, a usvojiti protutužbeni zahtjev tuženog. Ustavni sud ukazuje da se pri tome Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe ZOO u svezi sa zastarjelošću apelantovog potraživanja prema tuženom, odnosno o apelantovom priznanju duga prema tuženom, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. Naime, prema odredbi članka 373. stavak 2. ZOO, kada zastari samo pravo iz kojeg proistječe povremeno potraživanje, povjeritelj gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i pravo na davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti. Kod utvrđenih činjenica u postupku da tuženi nije plaćao mjesečne zakupnine, a sporno potraživanje neisplaćenih zakupnina se odnosi na period siječanj 2006. godine do 16. listopada 2012. godine, Vrhovni sud je zaključio da je istekom pet godina od neplaćanja najstarije zakupnine, znači već u siječnju 2011. godine, nastupila zastarjelost samog prava iz kojeg proistječe povremeno davanje pojedinačnih mjesečnih zakupnina, prema članku 373. stavak 1. ZOO, pošto je zahtjev za isplatu zakupnine postavljen 30. siječnja 2014. godine, kada je zastara već nastupila.

38. S druge strane, Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto apelantova izjava dana u dopisu od 2. studenog 2012. godine da obveza apelanta prema tuženom iznosi 491.968,35 KM i da je to dug koji priznaje bez ikakvih kamata ispunjava uvjete iz članka 387. st. 1. i 2. i da se može smatrati izjavom o priznanju duga.

39. Također, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje redovitih sudova za odbijanje apelantovog prijedlog da se izvrši dopuna financijskog vještačenja koje je apelant predložio tek na ročištu za glavnu raspravu, a ne na pripremnom ročištu, kako to propisuje članak 102. stavak 2. ZPP, smatrajući da se radi o apelantovom prijedlogu za izvođenje novog dokaza, te da apelant nije učinio vjerojatnim da bez svoje krivnje prijedlog za ovo vještačenje nije bio u mogućnosti predložiti na pripremnom ročištu. Ustavni smatra da apelantu nije uskraćena mogućnost da sudjeluje u predmetnom postupku, predlaže i izvodi dokaze u istoj mjeri kao i druga strana u postupku, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Europski sud, Dombo Beheer B.V.protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, Serija A broj 274).

40. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su redoviti sudovi utemeljili svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dano obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zlouporabljena na apelantovu štetu.

41. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a usvojen protutužbeni zahtjev tuženog i kada je pritom dano jasno i argumentirano obrazloženje koje je sukladno standardima prava na pravično suđenje.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4537/18 („Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša) | Sudska praksa | Aktio