Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1817/20 (K.K.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1817/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1817/20, rješavajući apelaciju K. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio K. K.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 Rs 002888 18 Rsž od 4. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. K. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatsko društvo Tvrtković d.o.o. iz Mostara, podnio je 22. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 Rs 002888 18 Rsž od 4. marta 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Čitluku broj 55 0 Rs 002888 18 Rs od 23. novembra 2018.godine u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje o prestanku Ugovora o radu na određeno vrijeme od 30. novembra 2017.godine; da se utvrdi da se Ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen između apelanta kao zaposlenika i tuženog ,,Mališić“ export-import d.o.o. Čitluk kao poslodavca od 10. jula 2017. godine ima smatrati kao ugovor o radu na neodređeno vrijeme; da se obaveže tuženi da apelantu uspostavi radno pravni status na istim poslovima i radnim zadacima koji je obavljao po osnovu tog ugovora; da se obaveže tuženi da izvrši prijavu apelanta Poreznoj upravi Federacije BIH, i isplati naknade plaće za period i u iznosima naznačenim izrekom presude, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka (stav I izreke). Obavezan je apelant nadoknaditi tuženom troškove parničnog postupka u novčanom iznosu (stav II izreke).
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda žalba apelanta je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu I. tačke l. i 4. i stavu II izreke, na način da se poništava rješenje o prestanku Ugovora o radu na određeno vrijeme od 30. novembra 2017.godine, te se obavezuje tuženi isplatiti apelantu naknadu plaće za period i u iznosima pobliže označenim izrekom presude, kao i pripadajuće doprinose za isti period, uz naknadu troškova postupka u novčanom iznosu, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je u postupku bilo sporno može li se ugovor o radu na određeno vrijeme smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, kao i zakonitost rješenja o prestanku ugovora na određeno vrijeme od 30. novembra 2017.godine. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima apelanta, pravilan stav prvostepenog suda da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 22. stav 3. Zakona o radu, da bi se ugovor o radu na određeno vrijeme od 10. jula 2017. godine mogao smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Kantonalni sud je naveo da u periodu dužem od tri godine apelant nije imao s tuženim izričito ili prešutno obnovljen ugovor o radu na određeno vrijeme, niti je imao zaključene uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme. Kako je apelant nastavio raditi kod tuženog i nakon isteka prećutno obnovljenog ugovora o radu (10. novembra 2017.godine), to znači da se ima smatrati da je ponovo obnovljen ugovor o radu na određeno vrijeme pod istim uslovima i u istom vremenskom trajanju kao prethodni ugovori, tako da drugi uzastopni ugovor traje do 10. januara 2018.godine. Kantonalni sud je ukazao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je odluka o otkazu ugovora o radu deklaratorne prirode. Uzastopno obnovljeni ugovor o radu na određeno vrijeme nije prestao istekom ugovora o radu (član 94. stav l. tačka g) Zakona o radu), niti iz drugih razloga propisanih ovom zakonskom odredbom, kao ni odredbama člana 96. Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da, s obzirom da je apelantu drugi uzastopni ugovor o rada na određeno vrijeme prestao 10. januara 2018. godine pripada mu naknada plaće za period od nezakonitog otkaza 30. novembra 2017. godine do isteka ugovora od radu 10. januara 2018. godine na osnovu odredbi čl. 106. Zakona o radu, u iznosu koji je utvrđen na osnovu nalaza vještaka. Kantonalni sud je naveo i da je osnovan zahtjev apelanta za isplatu doprinosa za isti period u smislu člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i odredbi člana 1., 11 i 11. b. Zakona o doprinosima, u vezi sa članom 106. Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da se obnovljeni ugovor ne može poistovjetiti sa situacijom koju predviđa odredba člana 24. stav 3. Zakona o radu, koja predviđa sankciju za propust poslodavca da s radnikom zaključi ugovor o radu u pisanoj formi, koji propust ne utiče na postojanje radnog odnosa. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju poslodavac sa apelantom zaključio pismeni ugovor o radu na određeno vrijeme, koji je prećutno obnovljen dva puta (član 22. Zakona o radu), pa nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe, suprotno navodima apelanta. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da Kantonalni sud nije pravilno primijenio odredbe člana 24. stav 3. i 4. Zakona o radu, te da Zakon o radu dozvoljava obnovljene/uzastopne ugovore o radu na neodređeno vrijeme, ali da sankcionira nezakonito zaključenje istih neoborivom presumpcijom da se radi o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je primjenom navedene odredbe Zakona o radu trebalo utvrditi da je njegov ugovor o radu kod tuženog prerastao na ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević