Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1861/20 (F. L.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1861/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1861/20, rješavajući apelaciju Ferida Lepare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ferid Lepara protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 065089 20 Kž od 16. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ferid Lepara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Sanel Nezirić advokat iz Sarajeva, podnio je 29. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 065089 20 Kž od 16. aprila 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela šumske krađe iz člana 316. stav 1. Krivičnog zakona FBiH i izrečena mu uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od pravosnažnosti prvostepene presude ne počini novo kazneno djelo. Također, apelant je obavezan da snosi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 KM, te da na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenom J.P. ŠGD „Šume Hercegovačko-Neretvanske” d.o.o. Mostar isplati iznos od 281,70 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant osporava status i ovlaštenja S.J. i I.M. tvrdeći da su iskazi ovih svjedoka nezakoniti dokazi, ali ne navodi o kakvoj bi se to povredi krivičnog postupka radilo, pa je ovaj sud nije mogao ni ispitati. Kantonalni sud je ukazao da svjedoci daju iskaz kada postoji vjerojatnoća da će moći dati obavještenja o krivičnom djelu, počinitelju i drugim važnim okolnostima (člana 95. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), kao što su očigledno S.J. i I.M. i dali. Kantonalni sud je naveo da su službena ovlaštenja S.J. i I.M. proistekla iz poslova koje obavljaju, te da je konkretno S.J. raspoređen na radno mjesto čuvar šuma (lugar), a po sistematizaciji radnih mjesta u njegove poslove spada da čuva šume od bespravnog zauzimanja i korištenja, bespravnih sječa i krađe šumskih proizvoda, a ovlašten je i da legitimira sve osobe zatečene u vršenju prekršajnih radnji po zakonu o šumama i krivičnih djela koja se odnose na šume ili za koje postoji osnovana sumnja da su izvršili takva djela, te da podnosi prijave, pa je S.J. za sve aktivnosti koje je konkretno poduzimao i ovlašten. Kantonalni sud je naveo da je svjedok S.J. naveo da poznaje apelanta kao svog rođaka, što objektivno nije dovedeno u pitanje, na koji način ga je identifikovao, pa su neosnovani apelantovi navodi da je bilo nužno provesti prepoznavanje u smislu člana 99. ZKP. Kantonalni sud je naveo da su S.J. i I.M. sačinili dokumente u okviru svojih ovlaštenja kao namještenika i službenika, pa je neprihvatljiv stav apelanta da su ti dokumenti nezakoniti jer nisu izdani osnovom naredbe suda ili tužilaštva, jer se ne radi o dokumentima koji bi se trebali izdavati osnovom takve naredbe, niti su radnje dokazivanja koje su propisane čl. 231. do 236. ZKP. Kantonalni sud je naveo da je svjedok I.M., inače načelnik odjela za čuvanje i nadzor šumskih resursa u Upravi za šumarstvo- Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, naveo da se kubikaža posječenog drveta redovno obračunava prema tablicama izdanih od Šumarskog fakulteta u Sarajevu, što su očigledno stručni parametri koje primjenjuju u radu, a koje parametre odbrana svojim nestručnim mišljenjem kako bi se kubikaža trebala obračunavati nije dovela u pitanje. Kantonalni sud je naveo da je potpuno neuvjerljivo i za to nisu dali argumentovane razloge, kada apelantovi svjedoci J.L. i O.Š., (jedan brat, a drugi radni kolega apelanta) tvrde da je apelant kritičnog dana sa O.Š. farbao stan J.L., te da se sjećaju da se radilo baš o kritičnom danu, iako su ispitivani na glavnoj raspravi 27. novembra 2019. godine, pa tako J.L. navodi da se sjeća svega jer je bio student generacije, dok O.Š. navodi se ne sjeća toga datuma, ali da je apelant optužen da je učinio nešto toga dana, pa onda zaključuje da je to dan farbanja, a upravo mu je apelant rekao da je vezano za taj dan optužen. Kantonalni sud je naveo da kada se neuvjerljivi iskazi ovih apelantovih svjedoka dovedu u vezu sa vjerodostojnim iskazima svjedoka S.J. i I.M., te sa objektivnom materijalnom dokumentacijom, vidljivo je da su im suprotstavljeni, te naglasio da prvostepeni sud s razlogom nije prihvatio kao osnovane iskaze ovih svjedoka. Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, nije bilo mjesta primjeni instituta in dubio pro reo, jer iz ocjene izvedenih dokaza, pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, ne postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je bez sumnje zaključio da je apelant počinio krivično djelo šumske krađe, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da u predmetnom postupku dokazi nisu pravilno cijenjeni, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a na koji način je povrijeđen princip in dubio pro reo. Naime, apelant navodi da „tužilaštvo nije zakonitim dokazima dokazalo o kojoj količini drvne mase se radi, a količina drvne mase predstavlja bitno obilježje krivičnog djela šumske krađe, odnosno da je prezentiralo nezakonite dokaze, te da nije dokazalo da je apelant kritičnog dana izvršio sječu stabala jer je sud zasnovao odluku isključivo na iskazu svjedoka S.J., koji nije legitimisao lice koje je zatečeno niti je vršeno prepoznavanje apelanta u sudnici i kojem nije bila poznata dužina stabala“. Također, apelant osporava status i ovlaštenja S.J. i I.M., te ističe da „prvostepeni sud nije cijenio iskaze svjedoka odbrane J.L. i O.Š., te da je poklonio vjeru isključivo svjedocima optužbe…“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u toku postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1861/20 (F. L.) | Sudska praksa | Aktio