Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1074/20 (S. B.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1074/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1074/20, rješavajući apelaciju Selvedina Bulbula, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Selvedina Bulbula podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 029318 20 Kž 16 od 5. marta 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 029318 19 Kv 17 od 21. februara 2020. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selvedina Bulbula podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 029318 20 Kž 16 od 5. marta 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 029318 19 Kv 17 od 21. februara 2020. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 7. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Selvedin Bulbul (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“, podnio je 23. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 029318 20 Kž 16 od 5. marta 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 029318 19 Kv 17 od 21. februara 2020. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ukinuti osporena rješenja i mjeru pritvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 20. aprila 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 5934/18 od 27. februara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 029318 18 Kž 5 od 30. augusta 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 029318 18 Kv 6 od 13. augusta 2018. godine, kojim mu je kao optuženom licu produžen pritvor za dva mjeseca zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) koji je, prema navedenim rješenjima, mogao trajati do 2. septembra 2018. godine ili do nove odluke suda. Osporena rješenja

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 029318 19 Kv 17 od 21. februara 2020. godine apelantu je kao optuženom licu u postupku kontrole opravdanosti pritvora pritvor produžen zbog razloga propisanih u odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKP za dva mjeseca, koji prema navedenom rješenju može trajati do 21. aprila 2020. godine ili do druge odluke suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu optužnicom Tužilaštva, koja je potvrđena 29. juna 2018. godine, stavljeno na teret da je sa S.D. počinio krivično djelo nedozvoljena trgovina ljudima iz člana 267. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZFBiH i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 4. u vezi sa st. 3, 2. i 1. KZFBiH, sve u vezi sa čl. 31, 54. i

55. KZFBiH. Prethodnim rješenjem vanraspravnog vijeća od 23. decembra 2019. godine apelantu je pritvor produžen do 23. februara 2020. godine zbog razloga propisanih u odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, a u postupku ponovne kontrole je ocijenjeno da i dalje postoje isti razlozi za pritvor zbog čega je apelantu pritvor produžen do 21. aprila 2020. godine.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da osnovana sumnja nije dovedena u pitanje prilikom kontrole opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora. Kantonalni sud je na str. od 2. do 4. obrazloženja presude podsjetio koje su krivičnopravne radnje apelantu i S.D. stavljene na teret, a postojanje osnovane sumnje za navedeno proizlazi, kako je dalje navedeno, iz velikog broja materijalnih dokaza dostavljenih uz optužnicu i iskaza saslušanih svjedoka (svi dokazi pobrojani na str. od 5. do 7. obrazloženja presude). Zatim su na str. od 7. do 17. obrazloženja rješenja interpretirani iskazi saslušanih svjedoka koji su dati na zapisnike o saslušanju u periodu mart-april 2018. godine a u nastavku su pobrojani i analizirani materijalni dokazi koji su dostavljeni uz optužnicu na okolnost poslovanja ugostiteljskog objekta „Orlando“, kojeg je apelant koristio kao zakupac, u vezi s ovlaštenjima za obavljanje djelatnosti koje je tom prilikom dobio.

8. Budući da je apelantova odbrana problematizirala osnovanu sumnju u pogledu krivičnog djela pranje novca predlažući da se pritvor ukine i da se apelant pusti na slobodu, Kantonalni sud je istakao da osnovana sumnja da je apelant zajedno sa S.D. počinio krivično djelo pranje novca proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu. U tom pravcu su interpretirani iskazi svjedoka, odnosno djevojaka koje su pružale seksualne usluge gostima objekta „Orlando“, te način isplate i iznos novca koji su za pružene usluge dobivale od apelanta i S.D. Osnovanu sumnju, po ocjeni Kantonalnog suda, potkrepljuju i materijalni dokazi u spisu, između ostalih, fakture iz kojih proizlazi da je ugostiteljskom objektu „Orlando“ u dužem vremenskom periodu isporučivana velika količina različitih alkoholnih i bezalkoholnih pića, te pismena evidencija sa imenima djevojaka koje su pružale seksualne usluge. Zaključak o postojanju osnovane sumnje za krivično djelo pranje novca proistekao je iz prikupljenih dokaza, prije svega sume novca koji je pronađen kod apelanta (oko 100.000,00 KM) i ulaganja u inkriminiranom periodu a sve u vezi sa njegovim statusom (penzioner) i ukupnim prihodima njegovog porodičnog domaćinstva. U tom pravcu je utvrđeno da su u inkriminiranom periodu, između ostalog, izvršena ulaganja u apartmansko naselje Fojnica.

9. U nastavku obrazloženja je istaknuto da je na pretresu od 6. septembra 2018. godine pročitana optužnica i da je 1. oktobra iste godine započeo dokazni postupak koji je nastavljen 3. i 24. decembra 2018. godine i 1. februara 2019. godine, te da je 11. marta 2019. godine Tužilaštvo dostavilo sudu potpisane sporazume apelanta i S.D. o priznanju krivice. Međutim, nakon ročišta za razmatranje sporazuma, odlučeno je da se sporazumi odbace, te je glavni pretres nastavljen 9. maja, 3. juna, 1. jula, 12. septembra, 11. i 31. oktobra, 18. novembra i 3. decembra 2019. godine, te 16. januara i 18. februara 2020. godine. Prema ocjeni vijeća, iz analiziranih dokaza izvedenih na glavnom pretresu proistječe osnovana sumnja da su se apelant i S.D. udružili radi vršenja krivičnog djela pranje novca iz člana 272. stav 4. KZFBiH jer su zajedno novac stečen izvršenjem krivičnih djela držali i stavljali u redovne novčane tokove, te da postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZFBiH i krivično djelo nedozvoljena trgovina iz člana 267. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona. Ocjenjujući navedeno, vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da do momenta kontrole pritvora u smislu člana 151. stav 1. ZKP nije bilo promjena u razvoju postupka i da se okolnosti u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga nisu promijenile.

10. Osim toga, ocijenjeno je da i dalje egzistira poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c). ZKP. U tom pravcu je sa aspekta proteka vremena počev od određivanja pritvora, pa do kontrole njegove opravdanosti ocijenjeno da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant kao optuženi mogao ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano djelo za koja je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U konkretnom slučaju je, po mišljenju vijeća Kantonalnog suda, neupitan uvjet koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, jer se za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Zatim su ocijenjene ostale okolnosti koje se tiču apelantovih ličnih svojstava, te prirode i načina izvršenja krivičnih djela. S tog aspekta je utvrđeno da je apelant ranije osuđivan za krivično djelo oštećenje tuđe stvari, da su konkretne radnje izvršenja krivičnih djela vršene kontinuirano s visokim stepenom organizacije i pod apelantovim nadzorom u vremenskom periodu od 2008. do 2018. godine, te da je radnjama nadležnih istražnih organa to djelovanje prekinuto. Sve to, po ocjeni Kantonalnog suda, ukazuje na naročitu upornost, odlučnost i istrajnost apelanta u realizaciji nedozvoljenih aktivnosti u pogledu izvršenja krivičnih djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. U tom pravcu je na str. od 45. do 47. obrazloženja rješenja pojašnjeno u čemu se ogledaju i na koji način su navedeni elementi realizirani. Vijeće Kantonalnog sud je u konačnici zaključilo da su činjenice i okolnosti utvrđene u ranijim rješenjima i dalje takvog intenziteta da opravdavaju produženje mjere pritvora kao najstrožije mjere bez obzira na vrijeme provedeno u pritvoru koje je u okvirima propisanim zakonom.

11. Vijeće Kantonalnog suda se posebno osvrnulo na prijedlog apelantove odbrane za ukidanje pritvora apelantu kojim se tvrdi da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo pranje novca i da se u tom pravcu radi o paušalnoj kvalifikaciji Tužilaštva. U pogledu neosnovanosti ovog prijedloga je navedeno da je o egzistiranju optužnice odlučio sudija za prethodno saslušanje prilikom potvrđivanja optužnice u smislu člana 243. ZKP, a zatim na osnovu člana 248. ZKP odlučujući o prigovorima na optužnicu, te da, u konačnici, o optužnici odlučuje sudeće vijeće. Stoga je zaključeno da u konkretnom slučaju ne postoji procesna mogućnost da vijeće koje razmatra kontrolu opravdanosti pritvora odlučuje o egzistiranju optužnice na način kako to zahtijeva apelantova odbrana, zbog čega su takvi navodi i prijedlozi ocijenjeni neprihvatljivim. Kantonalni sud je ispitao mogućnost izricanja blažih mjera, te zaključio da i dalje postoje objektivni razlozi koji opravdavaju produženje pritvora apelantu (i S.D.) i da mjere zabrane nisu adekvatne za postizanje svrhe koja se postiže pritvorom, odnosno da se drugim mjerama ne bi mogla otkloniti opasnost od ponovnog činjenja krivičnih djela.

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 023318 20 Kž 16 od 5. marta 2020. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda od 21. februara 2020. godine. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe kojom je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je nakon što je pobijano rješenje ispitano u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, u smislu člana 321. u vezi sa članom 338. ZKP, istakao sljedeće: da argumentima žalbe apelantove odbrane nije dovedena u sumnju pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant, zajedno sa S.D., počinio krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 4. KZFBiH na način činjenično opisan u potvrđenoj optužnici, da tim argumentima nije dovedena u sumnju ni valjanost razloga u obrazloženju pobijanog rješenja uz zaključak koji je naveden u obrazloženju tog rješenja na str. 20. i 21, te da su paušalne tvrdnje da iz optužnice ne proistječe postojanje radnje navedenog krivičnog djela. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, žalbom nisu osporene činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant dijelom novca koji je stečen vršenjem predikatnih krivičnih djela raspolagao (zajedno sa S.D.) na različite načine opisane u optužnici da bi prikrio njegovu stvarnu prirodu, pa onda nije od odlučnog značaja na koji način se držao novac i za šta je namijenjen preostali dio novca pronađen u apelantovom sefu. Takvim žalbenim prigovorima, kako je zaključeno, nije doveden u pitanje zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant, osim krivičnih djela navođenje na prostituciju i nedozvoljena trgovina, počinio i krivično djelo pranje novca, čime su se stekli uvjeti za zadržavanje u pritvoru.

13. U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora kojim je ukazano na pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostepeni sud zaključak o postojanju iteracijske opasnosti nije utemeljio isključivo na ranijoj osuđivanosti apelanta, već je, između ostalog, ocijenio: brojnost krivičnopravnih radnji, kontinuitet i dugi vremenski period u kom su radnje preduzimane, upornost, odlučnost i istrajnost, pozivajući se pritom na konkretne dokaze koji žalbom nisu osporeni. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud odlučio pravilno kada je zaključio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

14. Vrhovni sud je, u konačnici, zaključio da je prvostepeni sud ispitao mogućnost izricanja blažih mjera, te da je pravilno zaključio da blaže mjere (mjere zabrane) nisu adekvatne za postizanje svrhe koja se postiže pritvorom, odnosno da se drugim mjerama ne bi mogla otkloniti opasnost od ponovnog činjenja krivičnih djela. Zatvaranje ugostiteljskog objekta „Orlando“, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, nije garancija za prestanak krivičnopravnih radnji za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret. Ovo zbog toga što postoji osnovana sumnja da je apelant, zajedno sa S.D., u inkriminiranom periodu objekt stavio u funkciju iako su ga prethodno nadležni organi zapečatili. Osim toga, iz dokaza dostavljenih uz optužnicu proizlazi osnovana sumnja da se pružanje seksualnih usluga odvijalo i izvan tog objekta, na drugim lokacijama, što u ukupnosti ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnih djela. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zabranu retroaktivne primjene prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije.

16. Suština apelacionih navoda se odnosi na nepostojanje uvjeta za produženje pritvora, jer je apelant, kako smatra, lišen slobode bez obrazloženja o svim bitnim elementima krivičnog djela pranje novca zbog kojeg mu je pritvor u osnovi produžen. S tim u vezi, ističe da mu je optužnicom stavljeno na teret izvršenje tri krivična djela u periodu od 2008. do 2018. godine, među kojima je i krivično djelo pranje novca, da do 9. juna 2016. godine, kada je izmijenjen KZFBiH, nije postojao kvalifikatorni oblik ovog krivičnog djela na temelju okolnosti da se više lica udruže za vršenje radnji pranja novca, da se udruživanje, hipotetski gledano, desilo sigurno prije 2016. godine, dakle prije nego što je ta radnja bila propisana krivičnim zakonom i okarakterizirana kao kvalifikatorna okolnost, da se s obzirom na zaprijećenu kaznu u pogledu ostalih krivičnih djela pritvor nije mogao produžiti, već samo za krivično djelo pranje novca (deset godina) a elementi tog krivičnog djela nisu obrazloženi, jer su ih pogrešno protumačila oba redovna suda. S tim u vezi, ističe da se navedeno krivično djelo ne može počiniti držanjem novca u sefu, kako pogrešno smatra Tužilaštvo, a osim toga, nedostaje bitni element navedenog krivičnog djela a to je udruženje za vršenje. Apelant smatra da u osporenim rješenjima nedostaje obrazloženje o postojanju osnovane sumnje u pogledu bitnog elementa koji se tiče „udruživanja radi vršenja“. Kako su, po apelantovoj ocjeni, argumenti izostali, pobijanim rješenjima mu je prekršeno pravo na slobodu i sigurnost zaštićeno odredbama Ustava i Evropske konvencije, pa je predloženo da se apelacija usvoji, pobijana rješenja ukinu i da se odmah pusti na slobodu. b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani, te je ukazao da je krivično djelo pranje novca trajno krivično djelo koje se vrši sve vrijeme trajanja protivpravnog stanja i da je, stoga, bitan moment prestanka protivpravnog stanja a u konkretnom slučaju to je 6. februar 2018. godine. U tom pravcu se pozvao na odredbu člana 23. KZFBiH prema kojoj je djelo koje se sastoji od nekoliko odvojenih djelatnosti, koje faktički i pravno čine jednu radnju izvršenja, učinjeno u vrijeme preduzimanja posljednje radnje. Stoga, kako je dalje navedeno, trajno krivično djelo se vrši sve vrijeme trajanja stvorenog protivpravnog stanja, pa je za utvrđivanje vremena kada je učinjeno bitan moment prestanka tog stanja i na konkretno izvršeno krivično djelo primjenjuje se onaj krivični zakon koji je bio na snazi u vrijeme prestanka protivpravnog stanja. U konkretnom slučaju je protivpravno stanje vezano za krivično djelo pranje novca trajalo sve do 6. februara 2018. godine, te je, kako se dalje navodi, na konkretno izvršeno djelo pravilno primijenjen zakon koji je bio na snazi u vrijeme prestanka protivpravnog stanja. Predloženo je da se apelacija odbije.

18. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer osporenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava na koja se apelacijom ukazuje. Osim toga, osporeno rješenje je zasnovano na konkretnim činjenicama i okolnostima u vezi s jasnim zakonskim odredbama na koje se sud pozvao u osporenom rješenju, pa je predloženo da se apelacija odbije.

19. Tužilaštvo ističe da je u apelaciji suštinski ukazano na nedostatak razloga u pogledu postojanja opravdane bojazni za krivično djelo pranje novca. Suprotno tome, prvostepeni sud je naveo iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo obrazlažući pritom koji su dokazi dostavljeni uz optužnicu koju je sud potvrdio, pa samim tim i postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno djelo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(...)

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(...)

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(...)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna; (...)

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14), koji je važio prije izmjena i dopuna zakona 2016. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 272.

Pranje novca (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njome raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je novac ili imovinska korist iz stava 1. ovog člana velike vrijednosti, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(3) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinitelj postupio iz nehata u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(4) Novac i imovinska korist iz st. od 1. do 3. ovog člana oduzet će se.

22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 272.

Pranje novca (1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela direktno ili indirektno primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela koje je propisano zakonom u Federaciji, bit će kažnjen kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je učinitelj djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i učinitelj ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz prethodnog stava, bit će kažnjen kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(3) Ako je novac ili imovinska korist iz stava (1) ovog člana velike vrijednosti, učinitelj će biti kažnjen kaznom zatvora od jedne do 10 godina.

(4) Ako djela iz st. (1), (2) i (3) ovog člana izvrši više lica koja su se udružila za vršenje takvih djela, učinitelj će biti kažnjen kaznom zatvora od dvije do 12 godina.

(5) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz st. (1) i (2) ovog člana učinitelj postupio iz nehata u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, bit će kažnjen novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(6) Novac, imovinska korist, prihod, profit ili druga korist iz imovinske koristi ostvarene krivičnim djelom iz st. od (1) do (4) ovog člana će se oduzeti.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te član 6. stav 1. i član 7. stav 1. Evropske konvencije

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava garantiranih navedenim odredbama Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

26. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

27. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta. U pitanju je procesno rješenje doneseno u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. U vezi s apelacionim navodima o povredi prava garantiranih članom 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na ranije zauzeti stav prema kojem se na pitanje da li će apelant biti proglašen krivim za određeno krivično djelo i kakva će mu sankcija biti izrečena, koji će zakon biti primijenjen, te da li je u presudama poštovan princip iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije ne može odgovoriti dok je postupak još u toku, odnosno dok ne bude pravosnažno okončan (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1129/06 od 13. juna 2006. godine, stav 7, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju postupak protiv apelanta nije pravosnažno okončan, već je u toku pred Kantonalnim sudom kao prvostepenim, pa slijedi da je apelacija i u ovom dijelu preuranjena.

29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 029318 20 Kž 5 od 5. marta 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2020. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

35. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda, te se poziva na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva Zakona o krivičnom postupku, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

36. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).

37. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštivanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje/produžava pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je razdoblje pritvora u načelu „zakonito“ ako se zasniva na sudskoj odluci.

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja, u kojim su se sudovi detaljno bavili apelantovim navodima vezanim za postojanje osnovane sumnje, proizlazi da, prema stavu redovnih sudova, osnovana sumnja u pogledu krivičnopravnih radnji koje su apelantu optužnicom stavljene na teret nije bila dovedena u pitanje prilikom kontrole opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora. S tim u vezi, Kantonalni sud je podsjetio koje su krivičnopravne radnje apelantu optužnicom stavljene na teret, a zatim ukazao na materijalne dokaze dostavljene uz optužnicu i iskaze saslušanih svjedoka iz kojih nesumnjivo proizlazi opći uvjet za mjeru pritvora. Prema ocjeni vijeća, iz analiziranih dokaza izvedenih na glavnom pretresu proistječe osnovana sumnja da su se apelant i S.D. udružili radi vršenja krivičnog djela pranje novca iz člana 272. stav 4. KZFBiH jer su zajedno novac stečen izvršenjem krivičnih djela držali i stavljali u redovne novčane tokove, te da postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZFBiH i krivično djelo nedozvoljena trgovina iz člana 267. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona. Ocjenjujući navedeno, vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da do momenta kontrole pritvora, u smislu člana 151. stav 1. ZKP, nije bilo promjena u razvoju postupka i da se okolnosti u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga nisu promijenile.

39. U pogledu tvrdnji o proizvoljnosti zaključka o postojanju naročitih okolnosti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuca u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991., stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Određivanje, odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).

40. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu protiv rješenja o produženju pritvora, ocjenjujući da Kantonalni sud izrečenom mjerom produženja pritvora apelantu nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja, utemeljeno na izvedenim dokazima, iz kog, po ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na apelantovoj strani i dalje egzistira posebni uvjet za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, dakle, opasnost od ponavljanja krivičnih djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. S tim u vezi, Vrhovni sud je u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, prije svega, ispitao objektivni uvjet iz navedene zakonske odredbe, dakle zaprijećenu kaznu, ocjenjujući da su krivična djela koja su apelantu optužnicom stavljena na teret obuhvaćena propisanom visinom zaprijećene kazne (tri godine ili teža kazna). Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, navedenu okolnost koja se tiče težine krivičnih djela u vezi s objektivnim uvjetom (zaprijećenom kaznom) su ocijenili redovni sudovi, a Vrhovni sud je, potvrđujući prvostepeno rješenje, o tome naveo jasno obrazloženje upućujući na pravilne argumente prvostepenog suda u vezi s izvedenim dokazima i zaključcima koji su iz njih proistekli.

41. U pogledu postojanja naročitih okolnosti i, stoga, neophodnosti produženja pritvora, Vrhovni sud je, ocjenjujući neosnovanost apelantovih žalbenih navoda ukazao na izvedene dokaze i utvrđene činjenice u prvostepenom postupku iz kojih proizlazi brojnost krivičnopravnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret, kontinuitet i dugi vremenski period u kom su radnje preduzimane, upornost, odlučnost i istrajnost, pozivajući se pritom na konkretne dokaze koji žalbom nisu osporeni. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u pogledu postojanja naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP imali u vidu konkretne okolnosti i lična svojstva na apelantovoj strani, te da su, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. god., stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine). U tom kontekstu je, također, preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive, niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo.

42. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u postupku kontrole opravdanosti pritvora apelantu produžili pritvor za dva mjeseca, ocjenjujući ,da postoji osnovana sumnja, kao i da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivična djela za koja je optužen, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1074/20 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio