Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4410/18 (A.Ž.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4410/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4410/18, rješavajući apelaciju A. Ž., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. Ž. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 104148 18 Kž od 10. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 1041480 17 K 12 od 11. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. Ž. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Brčkog, koju zastupa Marko Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijela je 2. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 104148 18 Kž od 10. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 1041480 17 K 12 od 11. decembra 2017. godine. Apelantkinja je 9. oktobra 2018. godine zatražila donošenje privremene mjere opisane u podnesku.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4410/18 od 23. oktobra 2018. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 14, 17. i 18. februara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 1041480 17 K 12 od 11. decembra 2017. godine apelantkinja je proglašena krivom da je radnjama opisanim u izreci presude počinila krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 232 stav 1 u vezi sa članom 33 Krivičnog zakona Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: KZ) i izrečena joj je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci. Na osnovu člana 232 stav 4 KZ-a, opojna droga je oduzeta.
7. Naime, apelantkinja je proglašena krivom zato što je početkom februara 2017. godine u Brčkom, nakon što je od njoj poznatog NN lica dobila u posjed opojnu drogu kokain koja je bila namijenjena za dalju prodaju, svjesna te činjenice, kao i da su njeno prometovanje i zloupotreba strogo zabranjeni zakonom, navedenu drogu, u ukupnoj neto količini od 17,742 grama, obezbijeđenu jačom ljepljivom trakom, dodatno obezbijedila vatom i aluminijumskom folijom, pa istog dana kada joj je droga data, kako ona ne bi bila dostupna drugima do momenta njene prodaje, otišla u naselje Sandići do vikendice radnog kolege D. Ž., gdje je drogu stavila u stakleni galon, te je zakopala u zemlju u obližnjoj šumi, a sve kako bi pomogla tom NN licu da privremeno sakrije drogu. Utvrđeno je da su 14. februara 2017. godine, u momentu kada je otišla po drogu da je izvadi iz zemlje, apelantkinju spriječili policijski službenici Policije Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Policija), koji su, postupajući po usmenoj naredbi Osnovnog suda, uspjeli da privremeno oduzmu navedenu opojnu drogu i onemoguće njenu dalju zloupotrebu.
8. Osnovni sud je naveo da su na prijedlog Tužilaštva tokom dokaznog postupka saslušani svjedoci – pripadnici policije, Sakib H., Ilija S., Muvedin S. i A. A., kao i svjedok D. Ž. kod čije vikendice je apelantkinja zakopala opojnu drogu, te dva vještaka, da su u spis uloženi materijalni dokazi optužbe br. od D₁ do D₁₉, kao i da apelantkinjina odbrana nije imala prijedloga za izvođenje dokaza. Osnovni sud je istakao da je nakon sprovedenog dokaznog postupka, cijeneći dokaze izvedene na glavnom pretresu, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, na način kako to propisuje član 281 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) i u skladu s principom slobodne ocjene dokaza (član 15 ZKP-a) pouzdano utvrdio da je apelantkinja učinila krivično djelo iz člana 232 stav 1 KZ-a u vezi sa članom 33 istog zakona, u vrijeme i na način opisan u izreci presude, odnosno preciziranoj optužnici. Osnovni sud je istakao da na osnovu izvedenih dokaza nije mogao da zaključi da je apelantkinja djelo izvršila pomaganjem drugom u držanju i prenošenju opojne droge radi prodaje, što je Tužilaštvo navelo u preciziranom pravnom opisu predmetne optužnice, iz prostog razloga što činjenica prodaje opojne droge tokom dokaznog postupka nije dokazivana.
9. Osnovni sud je dalje ukazao na izvedene dokaze koje je koristio prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, kako iskaze svjedoka tako i druge izvedene dokaze. Navedeno je da je policijski službenik Sakib H. u svom svjedočenju pojasnio da su policijski organi imali određena istražna postupanja prema licu koje se zove Tino F., s kojim apelantkinja živi u vanbračnoj zajednici, pa su dobili informaciju da je apelantkinja otišla u Sandiće kako bi otkopala određenu količinu opojne droge. Stoga su se i oni uputili u pravcu Sandića, do vikendice D. Ž,. gdje su u šumi primijetili apelantkinju kako nekim oruđem kopa zemlju. Kada je prestala kopati uputila se ka autu i pokušala da napusti to područje, ali su je oni u tome spriječili, nakon čega je svjedok obavijestio svoje kolege, a zatim su ubrzo dobili naredbu za pretresanje koja je glasila na objekat, lica, zemljište i susjedno zemljište. Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u dokaz optužbe D₁₁ i uvjerio se da su službena lica postupala u skladu sa zakonom prilikom pretresa o kojem je svjedočio ovaj svjedok, jer je taj dokaz u stvari usmena naredba koju je izdao sudija za prethodni postupak Osnovnog suda od 14. februara 2017. godine, a na njoj se nalaze potpisi apelantkinje i D. Ž., što je posvjedočio ovaj svjedok navodeći da je kasnije došao i sarađivao s njima, te da je D. Ž. davao izjavu. Svjedok je u nastavku svjedočenja pojasnio da su utvrdili da je apelantkinja sa D. Ž. zakopala određeni predmet i da je orijentir bio jedan žbun, ali je pet metara dalje bio drugi sličan žbun. D. Ž. im je pomogao da pronađu mjesto gdje je galon bio zakopan u zemlju, dok im je apelantkinja objasnila o čemu se radi. Nakon što je galon u zemlji pronađen i otkopan, njegovo otvaranje i upoznavanje sa sadržajem je vršeno u prostorijama Policije, gdje je preliminarnim narko-testiranjem utvrđeno da se u galonu nalazi opojna droga kokain. Svjedok nije imao saznanja šta je apelantkinja htjela da uradi s drogom, a njima je izjavila da je imala namjeru da našteti Tinu F. jer su odnosi u vanbračnoj zajednici bili narušeni. Odgovarajući na unakrsna pitanja svjedok je pojasnio da nije bilo moguće odmah na licu mjesta vidjeti šta je u galonu, nego su to vidjeli prilikom spomenutog preliminarnog testiranja. Posvjedočio je da su apelantkinja i D. Ž. u svojim izjavama rekli da je ona zakopala tu drogu.
10. Osnovni sud je naveo da je svjedok D. Ž. u uvodnom dijelu svjedočenja rekao da mu je apelantkinja poslodavac u frizerskom salonu posljednje tri godine i da su apelantkinja i Tino F. zajedno stanovali; da ima vikendicu u Sandićima u sklopu zelene površine i da ga je apelantkinja zamolila da s njom ode do vikendice u večernjim satima da nešto ostavi u šumi, tačnije rekla mu je da će nešto da zakopa. Svjedok je napomenuo da nije vidio da je ona u frizerskom salonu pakovala, nego samo da je iznijela predmet koji je bio upakovan u crni najlon. Tom prilikom je iz salona uzela i foliju, a svjedok je zatim pojasnio da je prije njegovog odlaska s apelantkinjom do njegove vikendice u frizerskom salonu bio Tino F., te da ga je ona zamolila da odu do vikendice 5 do 10 minuta nakon njegovog odlaska i da ga je apelantkinja kod vikendice zamolila da uzme i jedan galon i stavi nešto u njega, što je i učinila, te je otišla prema šumi, udaljenoj od vikendice nekih 30 do 40 metara, i sa sobom ponijela ašov, orijentir joj je bio jedan žbun, a sve je to trajalo nekih 5 do 10 minuta. Nakon izvjesnog vremena apelantkinja ga je zvala telefonom i rekla mu da u šumi ne može da nađe mjesto gdje je to zakopala, pitala ga je za alat, ali joj je on rekao da ne želi da priča s njom preko telefona o tome. Nakon svega toga, svjedok je, kako kaže, pošto su inspektori došli po njega, s njima otišao do šume i pomogao u traženju neposredne lokacije zakopavanja. Odgovarajući na unakrsna pitanja svjedok je rekao da apelantkinja nijednog momenta nije spominjala opojnu drogu, pa ni onda kada ga je zvala telefonom iz šume i rekla mu da ne može da nađe mjesto zakopavanja. Osnovni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio svjedočenja D. Ž. i Sakiba H. s obzirom na to da oba svjedočenja jedno drugo podupiru u onim dijelovima koji su zajednički, međusobno su saglasna i, prema ocjeni suda, u cijelosti objektivna, bez uočene namjere da svjedoci iznose činjenice koje im nisu poznate ili koje se nisu dogodile.
11. Osnovni sud je naveo da je svjedok A. A., forenzičar-istražilac policije, detaljno pojasnio šta je sve od uviđajnih radnji urađeno na licu mjesta pronalaska galona zakopanog u zemlju, detaljno pojašnjavajući izvještaj s fotodokumentacijom od 15. februara 2017. godine, tj. dokaz D₂, posebno se osvrćući na fotografije od broja 4 do 7, te fotografije br. 17, 18 i 19. Pojasnio je da je na licu mjesta, a nakon što je u zemlji pronađen galon, on otvoren i iz njega izvađen sadržaj, dok je praškasta materija prvi put vađena u prostorijama Policije. Ovu činjenicu Osnovni sud je utvrdio i uvidom u dokaz D₁ - Izvještaj sa fotodokumentacijom broj 14.02.6-04.4-11180/17 od 16. februara 2017. godine, u kojem se na fotografijama jasno vidi da je rasijecanje pakovanja izvršeno nakon bruto vaganja cijelog pakovanja umotanog ljepljivom trake crne boje, a zatim je izvršeno preliminarno narko-testiranje kojim je utvrđeno da se radi o opojnoj drogi kokain. Osnovni sud je skrenuo pažnju da i iz dokaza D₂ proizlazi da samo okruglo pakovanje nije otvarano ili rasijecano na licu mjesta gdje je izvršen pretres i njegov pronalazak, nego u prostorijama Policije, a ista činjenica proizlazi i iz dokaza D₁₂, odnosno zapisnika o vaganju nepoznate praškaste materije. Na licu mjesta je izvršeno otvaranje galona i pregled sadržaja samog galona, što je sve veoma jasno i precizno prikazano na fotografijama dokaza D₂. Osnovni sud je naveo da je vještak I. T. u svom mišljenju navela da bijela praškasta materija, koja je dostavljena na vještačenje, sadrži psihotropnu supstancu kokain, a koja se nalazi na popisu opojnih droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga.
12. Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja znala šta je zakopala u zemlju s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je preduzimala radnje kojima je dodatno obezbijedila predmet koji je dobila od NN lica, a u kojem se nalazila opojna droga kokain. Izvedeni dokazi, tj. svjedočenje D. Ž. i Sakiba H. o radnjama koje je apelantkinja preduzimala, kao i provedeni materijalni dokazi, ukazuju na logičan zaključak da je ona svjesno i s namjerom dodatno obezbijedila paket u kojem je bila navedena količina opojne droge, odvezla se vozilom do vikendice D. Ž. i zakopala ga u zemlju, te 14. februara 2017. godine pokušala da ga otkopa, ali sama nije uspjela da pronađe lokaciju zakopavanja, u čemu joj je naknadno i uz prisustvo službenih lica policije pomogao D. Ž.
13. Osnovni sud je istakao da dokazi koje je optužba izvela u ovom krivičnom predmetu upućuju na nesumnjiv zaključak da je apelantkinja učinila radnje pomaganja NN licu u držanju i prenošenju opojne droge kokain, te da se navedena količina opojne droge kokain nije našla u apelantkinjinom posjedu radi upotrebe jer o tome dokazi nisu izvođeni, nego da se u njenom posjedu opojna droga našla radi držanja i prenošenja. Pored toga, dokazi izvedeni na glavnom pretresu ne ukazuju nijednim svojim djelom da je apelantkinja lice koje se bavilo prodajom opojne droge kokain, niti je u ovom postupku uopšte dokazivana činjenica prodaje opojne droge od strane apelantkinje ili nekog drugog lica. Međutim, predmetno krivično djelo se vrši na razne načine, a jedan od njih je i držanje ili prenošenje opojne droge, u čemu je apelantkinja pomagala NN licu, a što je način na koji je učinila krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 232 stav 1 u vezi s članom 33 KZ-a.
14. Osnovni sud je naveo da je apelantkinjin branilac u završnoj riječi skrenuo pažnju na zakonitost izvedenih dokaza iako tokom dokaznog postupka nijednim svojim unakrsnim pitanjem ili izvedenim dokazom nije ukazivao da je bilo koji dokaz koji je izveden pribavljen nezakonito. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je neosnovano pozivanje da nije izveden dokaz o tome da je sudija za prethodni postupak sastavio službenu zabilješku o izdavanju naredbe za usmeni pretres, te u vezi s tim tvrdnja da takva službena zabilješka nije sačinjena i pozivanje na odluke Ustavnog suda u takvim slučajevima. Navedeno je da je branilac tu tvrdnju trebao i da dokaže, odnosno da predloži izvođenje dokaza uvidom u Kpp spis. Kako to branilac nije predložio, jasno je da mu je samom bilo poznato da je službena zabilješka o usmenom izdavanju naredbe za pretres sačinjena u skladu sa članom 56 ZKP-a. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je usmena naredba za pretres izdata u skladu sa zakonom, što potvrđuje i dokaz D₁₁ optužbe. Isto tako, Osnovni sud je ocijenio da su sve radnje, koje su službena lica preduzela na licu mjesta, izvršene u potpunosti u skladu s procesnim zakonom, od samog pronalaska staklenog galona u zemlji, njegovog otvaranja na licu mjesta, te otvaranja sadržaja pakovanja u prostorijama Policije, što je sve detaljno prikazano na dokazima D₁ i D₂, a što je sve detaljno pojasnio svjedok A. A. Pored toga, dokazi optužbe od broja D₄ do broja D₁₀ sudu nesumnjivo ukazuju da su sve radnje službenih lica u cijelosti izvršene u skladu sa zakonom, a odbrana ih ničim nije dovela u sumnju.
15. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 104148 18 Kž od 10. maja 2018. godine djelimično je usvojena apelantkinjina žalba i prvostepena presuda preinačena u pogledu pravne kvalifikacije djela i izrečene kazne na način da su krivično-pravne radnje za koje je apelantkinja proglašena krivom kvalifikovane kao krivično djelo pomoć počiniocu nakon počinjenog djela iz člana 340 stav 2 KZ-a, te je za to krivično djelo osuđena na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
16. Apelacioni sud je naveo da je u vrijeme ulaganja prethodnih prigovora na optužnicu od 1. juna 2017. godine prvostepeni sud donio rješenje (23. juna 2017. godine) kojim je utvrdio da su neosnovani prethodni prigovori u vezi s izdavanjem tzv. usmene naredbe za pretres, odnosno usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretres, u smislu člana 56 ZKP-a, koji su identični i u žalbi iznesenim navodima. Apelacioni sud je naveo da je tada prvostepeni sud na osnovu uvida u „Kps spis“ utvrdio da je sudija za prethodni postupak sačinio službenu zabilješku 14. februara 2017. godine u koju je unesen sadržaj njegovog razgovora s tužiteljicom D. J., koja mu se u 13.05 časova obratila telefonom sa zahtjevom da odobri pretres vikend-kuće koja se nalazi u mjestu Sandići, koju koristi D. Ž. U toj zabilješci su navedeni podaci o svojini parcela u blizini vikend-kuće koje je bilo potrebno pretresti, kao i naziv i svojina vozila kojim je apelantkinja došla do vikend-kuće, čiji je pretres trebalo obaviti, te da je sudija za prethodni postupak našao da je zahtjev osnovan, zbog čega je izdao navedenu naredbu istog dana u 13.20 časova. Dakle, sve sumnje koje je apelantkinjin branilac istakao u žalbi u pogledu zakonitosti izdavanja i izvršenja naredbe o pretresu izdate na osnovu člana 56 ZKP-a prvostepeni sud je otklonio još u fazi rješavanja prethodnih prigovora, tako da je besmisleno ponovo raspravljati o tome budući da je takvu službenu zabilješku sačinio sudija za prethodni postupak, te da je sam podnosilac zahtjeva, nakon odobrenja sudije za prethodni postupak, sačinio pisanu naredbu u skladu sa članom 57 stav 2 i članom 58 ZKP-a, koju je prije pretresa uručio apelantkinji, odnosno svjedoku D. Ž. (dokaz D₁₁). U vezi s tim ukazano je da odredbe člana 56 stav 2 ZKP-a ne predviđaju obavezu sudije za prethodni postupak da tužiocu dostavi primjerak službene zabilješke koju je sačinio prilikom odobravanja „usmene naredbe za pretres“ tako da tužilac i nije mogao u dokazni materijal uvrstiti navedenu službenu zabilješku sudije za prethodni postupak od 14. februara 2017. godine, nego je nakon potvrđivanja optužnice braniocu kao dokazni materijal dostavio „usmenu naredbu za pretresanje i privremeno oduzimanje predmeta“ od 14. februara 2017. godine (dokaz D₁₁), koju je sam sačinio nakon što je sudija za prethodni postupak zaključio da je njegov usmeni zahtjev opravdan.
17. Suprotno braniočevom stavu, Apelacioni sud smatra da u okviru dužnosti prvostepenog suda koje propisuje član 239 stav 2 ZKP-a nije bila obaveza da po sopstvenoj inicijativi pribavlja bilo kakav dokaz, uključujući i službenu zabilješku od 14. februara 2017. godine, zato što se u spisu već nalazi rješenje od 23. juna 2017. godine kojim je odbijen prethodni prigovor apelantkinjinog branioca koji se odnosio na potpuno isto pitanje. Ako je, i pored toga, apelantkinjin branilac imao bilo kakvu rezervu u pogledu postojanja službene zabilješke sudije za prethodni postupak od 14. februara 2017. godine, kako je istakao Apelacioni sud, onda je na njemu bila obaveza da u skladu sa članom 261 stav 1 ZKP-a, u okviru dokaznog postupka tokom kojeg su izvođeni dokazi na prijedlog odbrane, eventualno predloži uvid u tzv. „Kps spis“ i na taj način otkloni bilo kakvu sumnju u pogledu postojanja predmetne službene zabilješke. Kako to branilac nije učinio tokom dokaznog postupka, nego je sumnju u postojanje službene zabilješke izrazio tek u završnoj riječi, kod činjenice da je sumnja u njeno postojanje otklonjena još u postupku odlučivanja o prethodnim prigovorima na optužnicu, onda se ne mogu prihvatiti kao osnovani braniočevi prigovori da naredba na osnovu koje je obavljen pretres lokacije na kojoj je pronađena opojna droga, kao i naredba za privremeno oduzimanje droge od apelantkinje, nisu izdate i izvršene u skladu sa članom 56 ZKP-a. Slijedom toga, Apelacioni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori u kojima se tvrdi da su svi dokazi proistekli iz pretresa obavljenog suprotno članu 56 ZKP-a nezakoniti dokazi na kojima se prema članu 10 st. 2 i 3 ZKP-a ne može zasnivati sudska odluka.
18. Apelacioni sud je dalje ocijenio neosnovanim i žalbene navode da tokom dokaznog postupka nije kao dokaz proveden zapisnik o otvaranju privremeno oduzetih predmeta, niti je tu radnju preduzeo tužilac, kako je to propisano članom 71 ZKP-a. Apelacioni sud je istakao da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZKP-a („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 27/14) izmijenjena odredba člana 71 stav 2 ZKP-a na način da je procedura o kojoj u žalbi govori apelantkinjin branilac obavezna u slučaju kada u skladu sa članom 68 stav 2 ZKP-a „popis predmeta i dokumentacije nije moguć“, u kojem slučaju će se tako oduzeti predmeti staviti u omot i zapečatiti i pohraniti na mjestu kako to propisuje odredba člana 70 ZKP-a. U takvoj procesnoj situaciji zakon nalaže proceduru otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta kako je to regulisano članom 71 stav 2 ZKP-a, odnosno na način na kojem u svojoj žalbi insistira apelantkinjin branilac. Apelacioni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju navedena procedura nije bila obavezna s obzirom na to da je iz dokaznog materijala provedenog tokom prvostepenog postupka nesumnjivo utvrđeno da su službenici policije unaprijed bili upoznati sa sadržajem staklenke koja je bila zakopana u blizini vikend-kuće D. Ž., tako da su prilikom pretresa navedene lokacije, kao i apelantkinje od 14. februara 2017. godine, sačinili zapisnike o pretresanju, kao i fotodokumentaciju, a nakon pronalaska staklenke sa omotom u kojoj se nalazila opojna droga, i da su izdali potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od 14. februara 2017. godine, koju je svojeručno potpisala apelantkinja. Utvrđeno je da je nakon otvaranja (zasijecanja) oduzetog paketa sa praškastom materijom, koje je u apelantkinjinom prisustvu obavljeno u prostorijama Policije, vaganja i preliminarnog testiranja, naredbom Policije od 14. februara 2017. godine (D₁₃), a kasnije i naredbom sudije za prethodni postupak od 16. februara 2017. godine, naloženo da se staklenka sa omotom u kojem se nalazi opojna droga „kokain“, oduzeta od apelantkinje, ima čuvati u depozitu Policije. Dakle, o svim radnjama preduzetim nakon pronalaska i privremenog oduzimanja staklenke sa opojnom drogom od apelantkinje sačinjena je odgovarajuća fotodokumentacija i zapisnici koje su uredno potpisala sva službena lica koja su učestvovala u preduzimanju tih radnji, uključujući i apelantkinju, pa je nejasno na osnovu čega branilac u žalbi prigovara „da je prekinut lanac kretanja (posjedovanja) dokaza“, što te dokaze čini nezakonitim, zbog čega se na njima u smislu člana 10 stav 3 ZKP-a ne može zasnivati sudska presuda.
19. Apelacioni sud je istakao da nije upitno da je sporni paketić opojne droge u kojem se nalazilo 17,742 grama praškaste materije koja je u sebi, između ostalog, sadržavala i opojnu drogu „kokain“, nabavljena radi daljne prodaje, i to od lica koje se u izreci pobijane presude identifikuje kao „NN“ lice poznato apelantkinji, za koje je tokom dokaznog postupka sasvim izvjesno utvrđeno da se radi o Tinu F., koji je očito bio u emotivnoj vezi s apelantkinjom i koji ju je posjetio u njenom frizerskom salonu nešto prije nego što je ona od svog radnika D. Ž. zatražila da je odvede do njegove vikendice „kako bi nešto zakopala“. Upravo takva tajnovitost apelantkinje, kao i simptomatično vrijeme kada se to desilo (februar mjesec – predveče) jasno ukazuju da je dobro znala šta se nalazi u paketiću koji joj je ostavio Tino F., kao i za koju namjenu je on nabavio navedenu opojnu drogu. Suprotno žalbenim tvrdnjama, prema ocjeni Apelacionog suda, iz dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka, istina na indirektan način, pouzdano se može zaključiti da je apelantkinja znala šta se nalazi u paketu koji joj je ostavilo „NN“ lice (Tino F.) jer na to nesumnjivo ukazuje činjenica da je od svjedoka D. Ž. zatražila da odmah odu do njegove vikend-kuće kako bi „nešto zakopala“ iako su vremenski uslovi za tako nešto bili krajnje nepovoljni, tako da takav apelantkinjin iznenadan i hitan zahtjev jasno ukazuje da je znala šta se nalazi u spornom paketiću, zbog čega ga nije smjela držati kod sebe ili u prostorijama svog frizerskog salona.
20. Nasuprot tome, Apelacioni sud je zaključio da je krivično djelo iz člana 232 stav 1 KZ-a krivično djelo sa tzv. „alternativnom dispozicijom“, odnosno da se ono može počiniti preduzimanjem bilo koje od alternativno propisanih radnji kao što su neovlašćena proizvodnja, prerada, prodaja, nuđenje na prodaju, kupovina radi prodaje, držanje ili prenošenje ili posjedovanje u prodaji, kupovinom ili na drugi način neovlašćeno stavljanje u promet supstanci ili pripravaka posebnim propisom proglašenim opojnom drogom. Međutim, iz tako (alternativno) postavljene dispozicije navedenog krivičnog djela nesumnjivo se može zaključiti da svaka od naprijed pobrojanih mogućih radnji počinjenja mora biti preduzeta „radi stavljanja u promet opojne droge“, tako da se samo „držanje ili prenošenje“, ako ono nije preduzeto s ciljem daljne prodaje, ne bi moglo smatrati krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz člana 232 stav 1 KZ-a, nego bi se eventualno moglo raditi o prekršaju iz člana 85 stav 3 Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga Bosne i Hercegovine. Pored toga, Apelacioni sud je istakao da je za postojanje radnje pomaganja nužno da je djelo u čijem počinjenju se nekom pomaže stvarno i izvršeno ili barem pokušano ukoliko je pokušaj tog krivičnog djela kažnjiv. Međutim, prema ocjeni Apelacionog suda, u tome se ne ogleda povreda KZ-a na štetu apelantkinje u smislu člana 298 stav 1 tačka d) ZKP-a, nego se ta povreda ogleda u tome da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrđene radnje pomaganja, u smislu člana 33 KZ-a, nepotrebno pokušao definisati izvršilačkim radnjama, odnosno krivičnopravnim radnjama koje ne predstavljaju podupiranje tuđeg djela, što pomagačke radnje po svojoj definiciji jesu, nego saizvršilačkim radnjama, što držanje i prenošenje radi daljne prodaje po svojoj prirodi jeste. Ovakav pristup prvostepenog suda je potpuno pogrešan zato što je pomaganje u počinjenju krivičnog djela moguće samo ako je ono počinjeno ili bar pokušano (ograničena akcesornost), s tim što pomagač u počinjenju krivičnog djela ne smije preduzeti bilo koju radnju koja ulazi u okvir zakonskog opisa krivičnog djela za koje se pomaže jer u toj situaciji pomaganje, kao najblaži oblik saučesništva, prelazi u saizvršilaštvo te u smislu člana 31 KZ-a. Nadalje, pojašnjeno je da je pomaganje u počinjenju krivičnog djela moguće najkasnije do njegovog definitivnog dovršenja, odnosno do nastupanja posljedice, tako da svaka djelatnost pomagača nakon tog momenta ne predstavlja pomaganje u počinjenju krivičnog djela, u smislu člana 33 KZ-a, nego eventualno posebno krivično djelo ako je ono kao takvo propisano krivičnim zakonom. U konkretnom slučaju, prema stavu Apelacionog suda, očigledno je da su krivičnopravne radnje koje je preduzela apelantkinja bile usmjerene na skrivanje paketića sa 17,742 grama praškaste materije koja u sebi sadrži opojnu drogu i koju je sasvim izvjesno nabavilo njoj poznato „NN“ lice, odnosno Tino F., radi daljne prodaje, što nesumnjivo upućuje na zaključak da je krivično djelo iz člana 232 stav 1 KZ-a već bilo počinjeno. Zbog toga, krivičnopravne radnje koje su opisane u činjeničnom supstratu izreke prvostepene presude nemaju karakter radnji pomaganja u smislu člana 33 KZ-a. Ovo zbog toga što nije moguće pomagati nekome da počini krivično djelo ako je to krivično djelo u trenutku preduzimanja tih radnji već bilo dovršeno, tako da nije bilo zakonskog osnova da se apelantkinja proglasi krivom zbog pomaganja u počinjenju krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz člana 232 stav 1 u vezi sa članom 33 KZ-a. Imajući u vidu da je apelantkinja preuzimanjem paketića opojne droge od njoj poznatog „NN“ lica, odnosno sasvim izvjesno lica po imenu Tino F., i njenim zakopavanjem u neposrednoj blizini vikend-kuće D. Ž. očigledno pomogla licu koje je već počinilo krivično djelo (nabavilo opojnu drogu radi daljne prodaje), a za djelo koje je to lice počinilo (član 232 stav 1 KZ-a) može se izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, u apelantkinjinim radnjama su se ostvarila sva zakonska obilježja krivičnog djela pomoći počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 340 stav 2 KZ-a. Kod takvog stanja stvari, Apelacioni sud je djelimično uvažio žalbu apelantkinjinog branioca i preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne ocjene krivičnopravnih radnji za koje je proglašena krivom, kao i u pogledu kazne na koju ju je prvostepeni sud osudio, tako što je te krivičnopravne radnje pravno kvalifikovao kao krivično djelo pomoći počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 340 stav 2 KZ-a, a ne kao krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 232 stav 1, u vezi sa članom 33 KZ-a, kako je to u prvostepenoj presudi učinio Osnovni sud. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazne apelantkinji, osim činjenice da se promjenom pravne kvalifikacije tereti za blaže krivično djelo, imao u vidu druge navedene okolnosti koje, prema ocjeni tog suda, imaju karakter naročito olakšavajućih okolnosti koje opravdavaju primjenu čl. 50 stav 1 tačka b) i 51 stav 1 tačka d) KZ-a, odnosno izricanje kazne koja je ispod donje granice propisane članom 340 stav 2 KZ-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja smatra da su svi dokazi na kojima se zasnivaju pobijane presude nezakoniti s obzirom na to da su ili pribavljeni povredama odredbi ZKP-a ili su dobijeni na osnovu dokaza koji su pribavljeni povredama ZKP-a i na njima se ne može zasnovati sudska odluka. Navodi kako je glavni dokaz, stakleni galon u kojem se nalazio paket od alufolije i gaze bijele boje u koji je skriven paket okruglog oblika oblijepljen crnom trakom, na kojem je presuda, prema njegovom mišljenju, i zasnovana, pribavljen suprotno odredbama ZKP-a i to zato što sudija za prethodni postupak nije sačinio službenu zabilješku kada je izdao usmenu naredbu za pretres. Apelantkinja naprijed navedeno zasniva na činjenici što se takva službena zabilješka nije izvela kao dokaz tokom glavnog pretresa, niti ju je branilac pronašao prilikom uvida u sudski spis. Dalje ističe da je nezakonito izvršeno i otvaranje i pregled sadržaja spomenutog galona jer o njemu nije sačinjen zapisnik u prisustvu tužioca, odnosno ono je izvršeno na licu mjestu. Takođe smatra da je otvaranjem predmetnog galona na licu mjestu prekinut lanac posjedovanja tog dokaza jer je time onemogućeno „obezbjeđenje da je određeni predmet koji se koristi kao dokaz u krivičnom postupku upravo i nesporno predmet koji je pronađen prilikom pretresa i privremeno oduzet“. U tom smislu se poziva na stav Ustavnog suda iz odluka br. AP 291/08 i AP 3364/10. Apelantkinja smatra da su nezakoniti i predmeti koji su pronađeni prilikom pretresa, zbog čega se ne mogu koristiti kao dokaz u sudskom postupku, niti se, u smislu odredbe člana 10 stav 2 ZKP-a. Prigovara da na zapisniku o vaganju praškaste materije nema apelantkinjinog potpisa. Dakle, iako je apelantkinjina odbrana tokom glavnog pretresa isticala sve tri prethodno obrazložene povrede odredbi krivičnog postupka zbog kojih smatra da su dokazi na kojima sudovi zasnivaju svoje odluke nezakoniti, prvostepeni sud se u svom obrazloženju nije osvrnuo na sve prigovore, te je „paušalno“ naveo da su „sve radnje koje su službena lica preduzela na licu mjesta izvršene u potpunosti u skladu s procesnim zakonom“, čime je grubo prekršio odredbu člana 290 stav 7 ZKP-a koja ga obavezuje da u presudi iznese razloge kojima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja. Pored toga, apelantkinja smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede krivičnog zakona. Ističe da je Apelacioni sud navodom da je „optužena preuzimanjem paketića opojne droge očigledno pomogla licu koje je već počinilo krivično djelo (nabavilo opojnu drogu radi daljnje prodaje)“, faktički utvrdio počinjenje krivičnog djela van zakonom propisanog postupka, odnosno da je proglasio krivim lice protiv kojeg se uopšte ne vodi krivični postupak. Apelantkinja citira član 340 KZ-a i ističe da se stiče utisak da Apelacioni sud u dijelu pravne ocjene djela nije postupao s dužnom pažnjom, s obzirom na težinu koju nosi odlučivanje o žalbi protiv osuđujuće presude, jer je potpuno zanemario ili pogrešno protumačio odredbu stava 4 citiranog člana koja propisuje da kazna izrečena za krivično djelo iz st. od 1 do 3 ne može biti teža ni po vrsti ni visini od kazne na koju je osuđeno lice kojem je počinilac pružio pomoć. Smatra da je Apelacioni sud potpuno izgubio iz vida da je krivično djelo za koje je apelantkinja proglašena krivom ranijim krivičnim zakonima bilo propisano donekle drugačije u smislu da je postojalo ograničenje u vezi s izricanjem krivično-pravne sankcije počiniocu na način da ona nije smjela biti teža ni po vrsti ni visini od kazne propisane za krivično djelo kojem se pomaže, ali taj princip je odavno ustupio mjesto principu koji je danas prihvaćen, a to je da lice kojem se pomaže nakon izvršenja krivičnog djela mora biti pravnosnažnom presudom proglašeno krivim za to krivično djelo, odnosno mora imati status osuđenog shodno odredbi člana 20 tačka c) ZKP-a kojom je propisano da je osuđeni lice za koje je pravnosnažnom odlukom utvrđeno da je krivično odgovorno za određeno krivično djelo.
b) Odgovori na apelaciju
22. Osnovni sud je naveo da nisu tačni navodi da se presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, te da apelantkinja i njen branilac imaju „svoje“ tumačenje svih pribavljenih dokaza. Ukazano je da su u presudi tog suda detaljno obrazložene sve okolnosti vezane za navodno „nesačinjavanje“ službene zabilješke o izdavanju usmene naredbe za pretres i okolnosti vezanih za navodno otvaranje predmeta na licu mjesta.
23. Apelacioni sud je ukazao da ni na koji način nije osudio (prejudicirao krivicu) bilo koga drugog za zloupotrebu opojne droge, a time ni izvjesnog Tina F., nego se u razlozima za promjenu kvalifikacije krivičnopravnih radnji za koje je apelantkinja proglašena krivom osvrnuo na činjenicu da je u postupku sa sigurnošću utvrđeno da je kod apelantkinje, prije pronalaska staklenke sa opojnom drogom, u frizerski salon u kojem je radila dolazio upravo Tino F. i nešto joj ostavio, nakon čega je ona odmah zatražila od D. Ž. da je odveze do njegove vikendice „kako bi tamo nešto zakopala“ jer to ne smije držati u frizerskom salonu, što je on i učinio, bez obzira na potpuno neprimjerene vremenske uslove za to. U vezi s tim, Apelacioni sud je i zaključio da je očigledno neovlašćena nabavka opojne droge od drugog lica već izvršena, a da je apelantkinja skrivanjem te droge (zakopavanjem na parceli u svojini svjedoka D. Ž.) u stvari pomogla licu nakon počinjenja krivičnog djela. Stoga bi se pitanje „akcesornosti“ eventualno moglo postaviti u slučaju da je prvostepena presuda potvrđena, odnosno da je ostala prvobitna pravna kvalifikacija apelantkinjinih krivičnopravnih radnji kao krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 232 stav 1, u vezi sa članom 33 KZ-a, s obzirom na to da bi se u tom slučaju radilo o pomaganju kao vidu saizvršilaštva, što nije slučaj kada je u pitanju krivično djelo pomoći počiniocu nakon počinjenja krivičnog djela iz člana 340 stav 2 KZ-a, kako su apelantkinjine radnje pravno kvalifikovane presudom Apelacionog suda.
24. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su svi apelantkinjini žalbeni razlozi u konkretnom slučaju neosnovani, te da su oni isticani i u toku prvostepenog i drugostepenog postupka i da je Apelacioni sud na sve navode dao valjano i iscrpno obrazloženje u osporenoj presudi od 10. maja 2018. godine, koji su ponovljeni u odgovoru. U vezi sa Tinom F. Tužilaštvo je u odgovoru napomenulo da je protiv tog lica podignuta i potvrđena optužnica pred Osnovnim sudom u vezi s neovlašćenom proizvodnjom, držanjem i prometom opojne droge.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14 i 3/19 i 16/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2 ovog člana.
Član 56.
Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje (1)Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopštiti sudu i telefonom, radiovezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije.
(2)Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sud će daljnji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, zapisnik se u roku od 24 sata mora dati na prepis čija će se istovjetnost ovjeriti i čuvati sa originalnim zapisnikom.
Član 57.
Izdavanje naredbe za pretresanje (1)Ako sudija za prethodni postupak ustanovi da je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje opravdan, odobrit će zahtjev i izdati naredbu za pretresanje. (2)Kad sud odluči da izda naredbu za pretresanje na osnovu usmenog zahtjeva, podnosilac takvog zahtjeva sam će sastaviti naredbu u skladu s članom 58 ovog zakona i pročitat će je u cjelini sudiji za prethodni postupak.
Član 68. st. (1) i (2) Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i o tome izdati potvrda.
(2)Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti.
Član 71. st. (1) i (2) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.
(2) O otvaranju zapečaćenog omota iz člana 68 stava 2 ovog zakona, tužilac je dužan obavijestiti lice ili preduzeće od koga su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca. Zapečaćeni omot će se otvoriti, a spisi i isprave pregledati i popisati i u slučaju da se neka od pozvanih osoba ne odazove.
Član 261. stav (1) Izvođenje dokaza (1)Stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.
Član 280. stav (2) Vezanost presude za optužbu (2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu [...], kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 314. stav (1) Preinačenje prvostepene presude (1) Apelacioni sud će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno i potpuno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drugačija presuda [...].
26. Krivični zakon Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 19/2020) u relevantnom dijelu glasi: Pomaganje Član 33.
(1)Ko drugome s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2)Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito:
davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učiniocu sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga Član 232. stav (1) (1)Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Pomoć počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela Član 340. st. (1) – (4) (1)Ko krije počinioca krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili mu prikrivanjem oruđa, tragova ili na drugi način pomaže da ne bude otkriven, ili ko krije osuđenika ili preduzima šta drugo s ciljem izbjegavanja izvršenja izrečene kazne, sigurnosne mjere ili odgojne zavodske mjere, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2)Ko pruži pomoć iz stava 1 ovoga člana počiniocu krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3)Ko pruži pomoć iz stava 1 ovoga člana počiniocu krivičnog djela za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(4)Kazna izrečena za krivično djelo iz stavova od 1 do 3 ovoga člana ne može biti teža ni po vrsti ni po visini od kazne na koju je osuđeno lice kome je počinilac pružio pomoć.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 104148 18 Kž od 10. maja 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu, apelantkinja je primila 26. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da joj je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[...]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
34. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantkinja proglašena krivom za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelantkinje, pa apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6 Evropske konvencije, kada je riječ o krivičnom postupku, da obezbijedi pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na pretkrivični postupak. Prema tome, član 6 može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnoća da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredbi tog člana (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Imbrioscia protiv Švajcarske, presuda od 24. novembra, stav 36, serija A, broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC], broj 36391/02, stav 50).
35. U konkretnom slučaju apelantkinja najprije tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su odluke redovnih sudova zasnovane na dokazima na kojim se u smislu člana 10 ZKP-a ne mogu zasnovati jer je pretres prilikom kojeg je pronađena staklenka s opojnom drogom zasnovana na nezakonitoj naredbi za pretres, što je za posljedicu imalo i nezakonitost svih drugih dokaza proisteklih iz tako izdate naredbe za pretres. Naime, u ovom dijelu apelantkinja je iznijela sljedeće tvrdnje: prvo, da nije bilo usmene naredbe sudije za prethodni postupak za preduzimanje radnje pretresa, zatim da su pregled i otvaranje oduzetog predmeta preduzeti protivno članu 71 stav 2 ZKP-a jer nisu ispoštovane procedure propisane tim odredbama, a naročito da je otvaranje oduzetog predmeta bilo na licu mjesta, a ne u Policiji. U suštini, apelantkinja je u proceduralnom smislu problematizovala cjelokupni tok predmetnog krivičnog postupka u autonomnom konvencijskom značenju krivične optužbe, prvenstveno ukazujući na nepoštovanje proceduralnih garancija.
36. Ustavni sud podsjeća da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza
– na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
37. Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, stav 90).
38. Dovodeći naprijed citirane standarde u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne procesne norme (čl. 10, 56, 57, 68, 70, 71, 261 ZKP-a), kod zaključka da su radnje koje su preduzeli nadležni organi prilikom pretresa obavljenih 14. februara 2017. godine kada je pronađena opojna droga kokain, izvršene na osnovu zakonito izdate naredbe i da svi dokazi koji su pribavljeni pretresanjem predstavljaju zakonito pribavljene dokaze koji su se mogli koristiti prilikom donošenja prvostepene osuđujuće presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prema obrazloženju redovnih sudova, koji su detaljno ispitali apelantkinjine navode koje ona ponavlja u apelaciji, preduzete radnje nadležnih lica (tužilac i pripadnici policije) u svemu bile u skladu s odredbama ZKP-a. U ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da je apelantkinja imala efikasnu mogućnost da ospori vjerodostojnost navedenih dokaza i usprotivi se njihovoj upotrebi, a tu je priliku, kako proizlazi iz osporenih odluka, i iskoristila prilikom ulaganja prethodnih prigovora na potvrđenu optužnicu, u završnoj riječi na glavnom pretresu i u žalbi na prvostepenu presudu. Redovni sudovi su, prema tome, ispitali osnovanost apelantkinjinih tvrdnji te dali obrazloženje za svoje odluke. Činjenica da apelantkinja nije bila uspješna ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imala efikasnu mogućnost da ospori dokaze te da se usprotivi njihovoj upotrebi.
39. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje, a u vezi s problematizovanjem postojanja usmene naredbe za pretres, da iz obje osporene presude proizlazi da su Osnovni sud i Apelacioni sud sasvim jasno obrazložili neosnovanost apelantkinjinih navoda u vezi s postojanjem službene zabilješke sudije za prethodni postupak, u odnosu na usmeno obavještavanje tog sudije od strane postupajućeg tužioca, a odakle nesumnjivo proizlazi da je sudija za prethodni postupak sačinio i u Kpp spis uložio službenu zabilješku od 14. februara 2017. godine. U presudama je ukazano da je Osnovni sud (sudija za prethodno saslušanje) u rješenju od 23. juna 2017. godine, kojim je odlučivano o apelantkinjinim prethodnim prigovorima na optužnicu, odgovorio da takva službena zabilješka zaista postoji i da su stoga neosnovani prethodni prigovori u vezi sa izdavanjem tzv. usmene naredbe za pretres, odnosno usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretres, u smislu člana 56 ZKP-a. Naime, tom prilikom prvostepeni sud je utvrdio da je sudija za prethodni postupak sačinio službenu zabilješku u koju je unesen sadržaj njegovog razgovora s tužiteljicom D. J., koja mu se u 13.05 časova obratila telefonom sa zahtjevom da odobri pretres vikend-kuće koja se nalazi u mjestu Sandići, koju koristi D. Ž. U toj zabilješci su navedeni podaci o svojini parcela u blizini vikend-kuće koju je bilo potrebno pretresti, kao i naziv i svojina vozila kojim je apelantkinja došla do vikend-kuće, čiji je pretres trebalo obaviti, te da je sudija za prethodni postupak našao da je zahtjev osnovan, zbog čega je izdao navedenu naredbu istog dana u 13.20 časova, a koju je u skladu sa članom 57 stav 2 ZKP-a zatim sačinio tužilac na čiji zahtjev je ona donesena. Ocijenjeno je da braniočeva pretpostavka da službena zabilješka nije sačinjena ne može sama po sebi predstavljati nezakonit dokaz, već je branilac tu tvrdnju trebalo i da dokaže, odnosno da predloži izvođenje dokaza uvidom u „Kpp spis“, s obzirom na to da očito nije povjerovao sudiji za prethodno saslušanje koji mu je već u odluci po prethodnim prigovorima odgovorio da takva službena zabilješka zaista postoji.
40. Dalje, u vezi s apelantkinjini navodima da su pregled i otvaranje oduzetog predmeta
– paketa sa opojnom drogom, koji je bio u staklenom galonu, preduzeti protivno članu 71 ZKP-a, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli stav da nije bilo mjesta primjeni procedure iz člana 71 ZKP-a, tj. da se u konkretnom slučaju nije radilo o predmetima čije otvaranje i pregled je obavezno kao procesna radnja u smislu navedene odredbe. Istaknuto je da iz dokaza provedenih na glavnom pretresu, te svjedočenja A. A. nesporno proizlazi da sporni paket sa opojnom drogom nije otvoren na licu mjesta, već u prostorijama Policije, kao i da su sve radnje koje su preduzeli policijski službenici, od momenta pronalaska galona sa opojnom drogom do momenta njegovog vaganja u policijskim prostorijama, fotodokumentovane, o čemu je sačinjen izvještaj sa fotodokumentacijom koji je predat kako sudu tako i odbrani. Dalje, u konkretnom slučaju Apelacioni sud je u obrazloženju svoje presude sasvim razumljivo objasnio da braniočevi prigovori povodom navodnih nezakonitih dokaza nemaju uporište u odredbi člana 71 ZKP-a jer je utvrdio da je „procedura o kojoj u žalbi govori apelantkinjin branilac obavezna u slučaju kada u skladu sa članom 68 stav 2 ZKP-a, popis predmeta i dokumentacije nije moguć, u kojem slučaju će se tako oduzeti predmeti staviti u omot i zapečatiti i pohraniti na mjestu kako to propisuje odredba člana 70 ZKP-a. U takvoj procesnoj situaciji zakon nalaže proceduru otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta kako je to regulisano članom 71 stav 2 ZKP-a“. U konkretnom slučaju procedura oko otvaranja dokaznog materijala nije bila obavezna jer je u toku postupka pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da su službenici policije unaprijed bili upoznati sa sadržajem staklenke koja je bila zakopana u blizini vikend-kuće D. Ž., tako da su prilikom pretresa navedene lokacije, kao i apelantkinje od 14. februara 2017. godine službenici sačinili odgovarajuće akte Policije. Dalje, u vezi s apelantkinjinim navodima da ona navodno nije bila prisutna prilikom vaganja i preliminarnog testiranja droge, Apelacioni sud se takođe osvrnuo na tadašnje navode odbrane u kojoj je sud naveo: „Sačinjena je odgovarajuća fotodokumentacija i zapisnici koji su uredno potpisani od strane svih službenih lica koja su učestovala u preduzimanju tih radnji, uključujući i apelantkinju.“ U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, cijeneći neosnovanost apelantkinjinih navoda, ukazao da je utvrđeno da je nakon otvaranja (zasijecanja) oduzetog paketa s praškastom materijom, koje je u apelantkinjinom prisustvu obavljeno u prostorijama Policije, vaganja i preliminarnog testiranja naredbom Policije od 14. februara 2017. godine (D₁₃), a kasnije i naredbom sudije za prethodni postupak od 16. februara 2017. godine, naloženo da se staklenka sa omotom u kojem se nalazi opojna droga „kokain“, oduzeta od apelantkinje, ima čuvati u depozitu Policije. Dakle, o svim radnjama preduzetim nakon pronalaska i privremenog oduzimanja staklenke sa opojnom drogom od apelantkinje sačinjena je odgovarajuća fotodokumentacija i zapisnici koje su uredno potpisala sva službena lica koja su učestvovala u preduzimanju tih radnji, uključujući i apelantkinju, pa je nejasno na osnovu čega branilac u žalbi prigovara „da je prekinut lanac kretanja (posjedovanja) dokaza“, što te dokaze čini nezakonitim, zbog čega se na njima u smislu člana 10 stav 3 ZKP-a ne može zasnivati sudska presuda.
41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo apelacionu tvrdnju da prava apelantkinjine odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena redovnih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantkinjinu štetu, kao i da je osuđujuća presuda zasnovana na „nezakonitim“ dokazima.
42. Nadalje, u vezi s apelantkinjinim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava zbog promjene pravne kvalifikacije krivičnog djela koje je apelantkinja počinila od strane Apelacionog suda, Ustavni sud, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud će se, u smislu naprijed navedenog, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26).
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud apelantkinju proglasio krivom zato što je radnjama opisanim u izreci prvostepene presude počinila krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 232 stav 1 u vezi sa članom 33 KZ-a te je osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Međutim, Apelacioni sud je u postupku odlučivanja o apelantkinjinoj žalbi na prvostepenu presudu krivičnopravne radnje za koje je apelantkinja proglašena krivom pravno kvalifikovao kao krivično djelo pomaganja počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 340 stav 2 KZ-a za koje joj je izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, u smislu principa slobodne ocjene dokaza, analizirajući i ocjenjujući sve predložene i izvedene dokaze, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je zaključio da je apelantkinja počinila krivično djelo propisano članom 340 stav 2 KZ-a. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud ocijenio da se iz alternativno postavljene dispozicije krivičnog djela iz člana 232 stav 1 KZ-a nesumnjivo može zaključiti da svaka od mogućih radnji počinjenja mora biti preduzeta „radi stavljanja u promet opojne droge“, tako da se samo „držanje ili prenošenje“, ako nije preduzeto s ciljem daljne prodaje, ne bi moglo smatrati krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz člana 232 stav 1 KZ-a, nego bi se eventualno moglo raditi o prekršaju iz člana 85 stav 3 Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga Bosne i Hercegovine. Pored toga, Apelacioni sud je istakao da je za postojanje radnje pomaganja nužno da je djelo u čijem se počinjenju nekom pomaže stvarno i izvršeno ili barem pokušano ukoliko je pokušaj tog krivičnog djela kažnjiv. Međutim, prema ocjeni Apelacionog suda, Osnovni sud je nesumnjivo utvrđene radnje pomaganja, u smislu člana 33 KZ-a, nepotrebno pokušao definisati izvršilačkim radnjama, odnosno krivičnopravnim radnjama koje ne predstavljaju podupiranje tuđeg djela, što pomagačke radnje po svojoj definiciji jesu, nego saizvršilačkim radnjama, što držanje i prenošenje radi daljne prodaje po svojoj prirodi jeste. Ocijenjen je pogrešnim pristup prvostepenog suda zato što je pomaganje u počinjenju krivičnog djela moguće samo ako je ono počinjeno ili bar pokušano (ograničena akcesornost), s tim što pomagač u počinjenju krivičnog djela ne smije preduzeti bilo koju radnju koja ulazi u okvir zakonskog opisa krivičnog djela za koje se pomaže jer u toj situaciji pomaganje, kao najblaži oblik saučesništva, prelazi u saizvršilaštvo te u smislu člana 31 KZ-a. U konkretnom slučaju Apelacioni sud je ocijenio da je očigledno da su krivičnopravne radnje koje je preduzela apelantkinja bile usmjerene na skrivanje paketića sa 17,742 grama praškaste materije koja u sebi sadrži opojnu drogu i koja je sasvim izvjesno bila nabavljena od njoj poznatog „NN“ lica, odnosno Tina F. radi daljne prodaje, što nesumnjivo upućuje na zaključak da je krivično djelo iz člana 232 stav 1 KZ-a već bilo počinjeno te da stoga krivičnopravne radnje koje su opisane u činjeničnom supstratu izreke prvostepene presude nemaju karakter radnji pomaganja u smislu člana 33 KZ-a. Ovo zbog toga što nije moguće pomagati nekome da počini krivično djelo ako je to krivično djelo u trenutku preduzimanja tih radnji već bilo dovršeno, tako da nije bilo zakonskog osnova da se apelantkinja proglasi krivom zbog pomaganja u počinjenju krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz člana 232 stav 1 u vezi sa članom 33 KZ-a. Imajući u vidu da je apelantkinja preuzimanjem paketića opojne droge od njoj poznatog „NN“ lica, odnosno sasvim izvjesno lica po imenu Tino F., i njenim zakopavanjem u neposrednoj blizini vikend-kuće D. Ž., očigledno pomogla licu koje je već počinilo krivično djelo (nabavilo opojnu drogu radi daljne prodaje), a za djelo koje je to lice počinilo (član 232 stav 1 KZ-a) može se izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, u apelantkinjinim radnjama su se ostvarila sva zakonska obilježja krivičnog djela pomoći počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 340 stav 2 KZ-a. Dakle, Apelacioni sud je dao detaljno, jasno i logično obrazloženje za promjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela za koje je apelantkinja proglašena krivom, a to obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
44. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja konačne presude, kao i iz apelacionih navoda, ne proizlazi da je apelantkinji u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe, te činjenica da je sud povjerovao dokazima optužbe, uz jasno obrazloženje zašto je to učinio, dok dokaza odbrane nije ni bilo, ne utiče na pravično suđenje. Suprotno apelantkinjinim navodima, Ustavni sud ne može zaključiti da je konačna presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili proizvoljne primjene prava. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud ne uočava bilo kakve povrede prava na pravičan postupak, osim apelantkinjinog nezadovoljstva osporenim presudama.
45. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinjinim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
46. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelantkinje, Ustavni sud naglašava da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno obrazlagati jer nalazi da je redovni sud dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantkinjine prigovore, kao i da apelacioni navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost konkretnog postupka koji se vodio protiv apelantkinje. Ustavni sud, takođe, napominje da je apelantkinja u apelaciji navela praksu Ustavnog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u konkretnom slučaju.
47. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantkinjini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredbi ZKP-a ili zloupotrebe procesnog prava na apelantkinjinu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević