Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6909/18 (Č. T.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakup
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 44
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-6909/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-6909/18, rješavajući apelaciju Čede Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Čedo Todorović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 099241 18 Rev od 18. septembra 2018.
godine, Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 099241 17 Gž od 12. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 099241 16 P od 13. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Čedo Todorović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 24. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 099241 18 Rev od 18. septembra 2018. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 099241 17 Gž od 12. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 099241 16 P od 13. septembra 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-06-000429 od 13. maja 2008. godine raskinut je Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 15. aprila 1999. godine i Aneks ugovora od 5. marta 2003. godine zaključen između Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelanta, te su obavezani apelant i „Grand Casino“ vlasništvo apelanta s.p. Brčko da tužitelju predaju u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođen od svih lica i stvari poslovni prostor (opisan u izreci presudea), te da tužitelju na ime neplaćene zakupnine zaključno sa 30. aprilom 2008. godine isplate određeni novčani iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužitelju solidarno nadoknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, prvostepenom presudom obavezan je tužitelj da na ime ulaganja u poslovni prostor isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je višak tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan, te je obavezan tužitelj da nadoknadi apelantu troškove parničnog postupka.
3. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-10-000034 od 23. februara 2010. godine odbijena je žalba tužitelja, dok su apelantova žalba i žalba tuženog „Grand Casino“ vlasništvo apelanta s.p. Brčko djelimično usvojene u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženom „Grand Casino“ vlasništvo apelanta s.p. Brčko i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev prema tom tuženom odbijen, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
Osporeni postupak
4. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 099241 16 P od 13. septembra 2017. godine obavezan je apelant da tužitelju naknadi korist na ime upotrebe tuđe stvari – poslovnog prostora u određenom novčanom iznosu za period od 13. maja 2008. godine do 9. juna 2015. godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen.
5. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo da je tužitelj u tužbi ukazao da apelant nije postupio po presudi Osnovnog suda od 13. maja 2008. godine i nije mu predao poslovni prostor u roku koji je određen presudom, već je nastavio koristiti poslovni prostor do 9. juna 2015. godine, za što nije plaćao nikakvu naknadu. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelant osporio tužbu tvrdnjom da tužitelj nije potraživao predaju poslovnog prostora u posjed pet godina nakon pravosnažnosti presude kojom je raskinut ugovor o zakupu, da je tužitelj pokazao nezainteresovanost za izvršenje presude i da nema dokaza da je apelant obavljao djelatnost u poslovnom prostoru, te je istakao prigovor zastarjelosti potraživanja. Osnovni sud je ukazao da je na osnovu zapisnika sa lica mjesta od 9. juna 2015. godine utvrđeno da je izvršena primopredaja poslovnog prostora, kada je apelant predao ključeve poslovnog prostora predstavnicima tužitelja. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o poslovnom prostoru, Osnovni sud je naveo da se shodno odredbama člana 568. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) primjenjuju odredbe preuzetog Zakona o zakupu zgrada i poslovnih prostorija SR BiH kojim je u članu 32. propisano da ugovor o zakupu prestaje istekom vremena na koje je zaključen ili otkazom. Po prestanku ugovora o zakupu, zakupac je dužan da preda zakupodavcu poslovnu prostoriju u stanju u kome ju je primio (član 25. istog zakona). Imajući u vidu činjenicu da je ugovor o zakupu raskinut (presuda Osnovnog suda od 13. maja 2008. godine), Osnovni sud je ukazao da je prestao osnov posjedovanja poslovnog prostora danom pravosnažnosti te presude (23. februar 2010. godine), a apelant je morao u paricionom roku vratiti poslovni prostor tužitelju, kao zakupodavcu, shodno odredbama člana 585. ZOO i člana 25. Zakona o zakupu zgrada i poslovnih prostorija SR BiH.
6. Nadalje je naveo da je apelant po osnovu ugovora o zakupu ušao u posjed poslovnog prostora, da nije dobrovoljno postupio po pravosnažnoj presudi (da u određenom roku vrati poslovni prostor tužitelju), a da je primopredaja poslovnog prostora izvršena u postupku prinudnog izvršenja pravosnažne presude. Zatim je naveo da prema odredbama člana 43. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) nepošten posjednik dužan je vratiti stvar vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda, što podrazumijeva sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja. Budući da je apelant u spornom periodu znao da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora, te da mu je naloženo da preda poslovni prostor tužitelju u posjed, Osnovni sud je ukazao da je apelant, donošenjem navedene presude, postao nesavjestan posjednik (član. 44. Zakona o vlasništvu) iz razloga što nije imao valjan pravni osnov za držanje u posjedu poslovnog prostora. Osnovni sud je naveo da je apelant na osnovu odredaba člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu, u vezi sa odredbama člana 210. ZOO, dužan da tužitelju naknadi korist koju je imao u iznosu koji je utvrđen vještačenjem po vještaku ekonomske struke, koji iznos predstavlja iznos realne zakupnine prema karakteristikama poslovnog prostora. Osnovni sud je naveo da apelantove tvrdnje da nije mogao obavljati poslovnu djelatnost u poslovnom prostoru jer je ugovor raskinut, nisu relevantni sa aspekta njegove obaveze plaćanja naknade koja se ogleda u visini zakupnine za poslovni prostor.
7. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 375. ZOO propisan rok od tri godine u kojem zastarijeva potraživanje zakupnine. Imajući u vidu da je tužba ponesena 24. avgusta 2016. godine, Osnovni sud je naveo da je potraživanje u određenom novčanom iznosu zastarjelo zaključno sa 24. avgustom 2013. godine.
8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 099241 17 Gž od 12. marta 2018. godine odbijena je apelantova žalba, dok je djelimično uvažena žalba tužitelja i prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan apelant da tužitelju nadoknadi korist na ime upotrebe tuđe stvari-poslovnog prostora u iznosu većem od iznosa koji je dosuđen prvostepenom presudom, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka. Drugostepenom presudom, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.
9. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je naveo da prihvata zaključak prvostepenog suda da je apelant dužan naknaditi korist koju je imao neplaćanjem zakupnine, posjedujući poslovni prostor nakon što je prestalo ovlaštenje da ga koristi, te se neosnovano obogatio za iznos zakupnine koji predstavlja korist koju je dužan naknaditi u okolnostima konkretnog slučaja (bespravno zadržao posjed poslovnog prostora i pored činjenice što je znao da je ugovor raskinut). Dalje, da se sticanje bez osnova (odjeljak 3, odredbe čl. 210-219. ZOO) može manifestovati ne samo u povećanju imovine, već i u njenoj neopravdanoj uštedi na teret druge strane, zbog čega obaveza naknade postignutih koristi ili ušteđenih izdataka nastaje nezavisno od toga da li je vlasnik imovine namjeravao da koristi stvar i nezavisno od pretrpljenog gubitka, pa i u njegovom odsustvu. Nadalje je naveo da je svrha restitucije vraćanje koristi (uštede) koju je sticalac stekao (na koju nema pravo), onome kome to pravo pripada, u pravilu vlasniku imovine kome je garantovano pravo na izbor da koristi svoju stvar, ne koristi ili da je drugome da na upotrebu. Takođe je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da nije bilo mjesta primjeni člana 43. Zakona o vlasništvu, iz razloga što ova odredba propisuje obaveze koje nepošteni posjednik treba ispuniti vlasniku stvari, a apelant se ne može smatrati poštenim posjednikom, jer je znao da mu pravo na posjed poslovnog prostora ne pripada nakon što je ugovor o zakupu raskinut.
10. Zatim je naveo da je osnovano tužitelj u žalbi ukazao da u konkretnom slučaju nije tražena isplata duga na ime zakupnine, već naknada koristi na ime upotrebe tuđe stvari i da prvostepeni sud prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare potraživanja nije mogao primijeniti odredbe člana 375. ZOO (potraživanje zakupnine). Nadalje je naveo da se u konkretnoj situaciji prigovor zastare ne rješava primjenom člana 375. ZOO, već primjenom člana 45. Zakona o vlasništvu, kojom je propisan rok zastare od tri godine. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da u skladu sa članom
330. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine prvostepenu presudu ispituje u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pa se primjena materijalnog prava mora vezati za navode koje je stranka iznijela u žalbi. Dalje je naveo da se prilikom odlučivanja o prigovoru zastare potraživanja ne može primijeniti član 45. Zakona o vlasništvu (na što tužitelj nije ukazao), već u skladu sa žalbenim navodima prvostepenu presudu preinačiti tako da tužitelju umjesto iznosa koji je dosuđen prvostepenom presudom dosudi iznos koji se dobije kada se primijeni petogodišnji rok zastare (član 371. ZOO).
11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 099241 18 Rev od 18. septembra 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
12. U obrazloženju konačne odluke, Apelacioni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da je apelant u obavezi da isplati tužitelju traženu naknadu u smislu odredaba čl. 210. i 219. ZOO, u vezi sa čl. 43. i 44. Zakona o vlasništvu. Apelacioni sud je naveo da to što apelant nije obavljao djelatnost u navedenom poslovnom prostoru nije relevantno za ishod postupka, jer se apelant ima smatrati posjednikom poslovnog prostora sve do primopredaje. Takođe je naveo da je potpisivanjem zapisnika o primopredaji poslovnog prostora apelant priznao tu činjenicu, dok nije dokazao da je eventualno uz saglasnost tužitelja bio u posjedu poslovnog prostora, kao što nije dokazao da je na bilo koji način tužitelju dao do znanja da ne koristi poslovni prostor ili ga pozvao da preuzme poslovni prostor. Zatim je naveo da to što tužitelj nije tražio prinudno iseljenje apelanta iz poslovnog prostora po isteku roka za dobrovoljno iseljenje ne utiče na drugačije odlučenje, jer je u dispoziciji tužitelja da li će prinudnim putem tražiti ispunjenje sudske odluke, dok je s druge strane sudskom odlukom ustanovljena obaveza za apelanta i određen rok za njeno ispunjenje.
13. Apelacioni sud je naveo da je apelant prvi put u reviziji ukazao da u spisu nema dokaza da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora, čime nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke, iz razloga što ta činjenica u postupku nije ni bila sporna.
14. Apelacioni sud je naveo da prihvata zaključak drugostepenog suda u odnosu na zastaru potraživanja, iz razloga što tužitelj ne traži isplatu zakupnine, kako to revizija ukazuje, već naknadu po osnovu nezakonitog posjedovanja poslovnog prostora u spornom periodu, pa primjenom roka zastare iz člana 371. ZOO predmetno potraživanje nije zastarjelo za određeni vremenski period. Apelacioni navodi
15. Apelant smatra da mu je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
16. Apelant smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o vlasništvu, te da nema dokaza da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora. Dalje je naveo da je oboriva pretpostavka da je koristio poslovni prostor, ali da je dokazao da nije, da nije imao nikakvu korist, niti je upotrebljavao stvar koja je navodno vlasništvo tužitelja. Zatim je naveo da jeste postao nesavjestan posjednik poslovnog prostora pravosnažnošću presude kojom je raskinut ugovor o zakupu, ali je i tužitelj postao nesavjestan istekom paricionog roka, jer nije tražio predaju u posjed poslovnog prostora. Apelant smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (Zakon o vlasništvu i ZOO) u odnosu na prigovor zastare potraživanja, te da su redovni sudovi primjenjivali različite odredbe ZOO, pa je odnos između stranaka ostao nerazjašnjen.
Relevantni propisi
17. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta BiH", br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07), u relevantnom dijelu glasi: Član 43.
(1)Lice čiji posjed nije savjestan (nesavjestan posjednik) dužno je da stvar vrati vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda. (2)Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.
Član 44.
Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.
18. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89), u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Član 371.
Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Ustavni sud ukazuje da apelant povredu prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
24. Shodno navedenom, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizilazi da su redovni sudovi imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su zaključili da apelant nije postupio po presudi kojom je raskinut ugovor o zakupu između apelanta i tužitelja, odnosno nije vratio tužitelju poslovni prostor, tako da apelant nije imao valjan pravni osnov da drži u posjedu poslovni prostor. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka drugostepenog suda i revizionog suda slijede razlozi zbog čega su na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava tj. Zakona o vlasništvu i ZOO. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke Apelacionog suda slijedi da je taj sud jasno ukazao zašto apelantovi revizioni navodi, a koje ponavlja i u apelaciji, ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević