Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6422/18 (H.H.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6422/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6422/18, rješavajući apelaciju H. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija H. H. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 007373 18 Gž od 14.
augusta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 007373 16 P 4 od 12. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. H. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Emir Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 9. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 007373 18 Gž od 14. augusta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 007373 16 P 4 od 12. februara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih Grada Bihaća i „Bihaćke trgovine“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) zatraženo je 12. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i prvotuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 20. marta do 28. aprila 2020. godine, dok drugotužena nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 17. aprila 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv prvotuženog, drugotužene, „Žitoprerade“ d.o.o. Bihać u stečaju i 43 fizička lica nepoznatog boravišta i prebivališta, zastupanih u predmetnom postupku po privremenom staraocu Selviru Siliću, advokatu iz Bihaća, prema rješenju JU Centar za socijalni rad Bihać od 24. novembra 2011. godine, radi utvrđivanja prava vlasništva.
6. Općinski sud je donio Rješenje broj 17 0 P 007373 16 P 4 od 12. februara 2018. godine kojim je odlučeno: „Postupak u ovoj pravnoj stvari se prekida jer postoji prethodno pitanje.“ Također je utvrđeno da će se postupak nastaviti kada se pravomoćno okonča postupak u pravnoj stvari koja se vodi kod istog suda pod brojem 17 0 Ps 83473 17 Ps po tužbi „tužioca Bihaćka trgovina d.d. Bihać protiv tuženog Grada Bihaća“ (dakle po tužbi drugotužene u predmetnom postupku protiv prvotuženog).
7. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da su na pripremnom ročištu održanom 22. maja 2017. godine prvotuženi i drugotužena predložili prekid postupka do okončanja postupka u pravnoj stvari tužioca „Bihaćke trgovine“ d.o.o. (u konkretnom predmetu drugotužene) protiv tuženog Grada Bihaća (u konkretnom predmetu prvotuženog) u predmetu broj 17 0 Ps 83473 17 Ps od 23. marta 2017. godine radi utvrđivanja da je ništav ugovor o međusobnom prenosu prava raspolaganja (u daljnjem tekstu: ugovor o prenosu raspolaganja), zaključen 1. oktobra 1992. godine između pravnog prednika tužioca JP „Bihaćka trgovina“ Bihać i pravnog prednika tuženog Općine Bihać.
8. Imajući u vidu istaknute prigovore tuženih i apelantove pravne stavove, Općinski sud je nakon izvršenog uvida u predmet broj 17 0 Ps 83473 17 Ps od 23. marta 2017. godine ocijenio osnovanim istaknute prigovore kojim je traženo da se predmetni postupak prekine do okončanja postupka u navedenom predmetu jer smatra da se radi o prethodnom pitanju od značaja za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, Općinski sud je ukazao da iz činjeničnih navoda predmetne tužbe kao nesporno proizlazi da je apelant od pravnog prednika prvotuženog kupio poslovni prostor zv. „Parfumeria“ (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji je i predmet ovog spora, na osnovu ugovora o kupoprodaji od 30. oktobra 1992. godine, koji je apelant u cijelosti izvršio i prvotuženom na ime kupoprodajne cijene isplatio iznos od 31.310,00 DEM, te da se od momenta izvršene kupoprodaje nalazi u posjedu navedenog poslovnog prostora. U vezi s tim, Općinski sud je također ukazao da je prije zaključenja ovog ugovora pravni prednik prvotuženog l. oktobra 1992. godine s pravnim prednikom drugotužene zaključio ugovor o prenosu raspolaganja, kojim je pravni prednik drugotužene na pravnog prednika prvotuženog prenio pravo raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom i poslovnim prostorom zv. „Autodijelovi“, s tim da je pravni prednik prvotuženog bio dužan da pravnom predniku drugotužene prenese pravo raspolaganja na druga dva poslovna prostora, odgovarajuće površine i približnog lokaliteta, koju obavezu prvotuženi nije nikad izvršio. Dakle, imajući u vidu da se između drugotužene i prvotuženog vodi spor radi utvrđivanja ništavosti ugovora o prenosu raspolaganja jer pravni prednik prvotuženog nije ispunio svoj dio obaveze s obzirom na to da za predmetne poslovne prostore pravnom predniku drugotužene nije dao odgovarajući zamjenski prostor, Općinski sud je ocijenio da bi odluka suda o ništavosti ugovora o prenosu raspolaganja bila od utjecaja na odluku u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim je istaknuto da bi u slučaju utvrđivanja ništavosti navedenog ugovora obaveza prvotuženog bila eventualno vraćanje navedenih poslovnih prostora drugotuženoj, a prvotuženi, odnosno Općina Bihać (kao njegov pravni prednik) kao prodavac „nije nikad bila upisana kao vlasnik, pa nije ni mogla prenijeti kupoprodajnim ugovorom više prava nego što ga i sama ima“. U vezi s tim Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 379. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će sud odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, dok je odredbom čl. od 103. do 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisan institut ništavosti ugovora, a članom 104. navedenog zakona propisane su posljedice ništavosti u smislu da je u slučaju ništavosti svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj ono što je primila po osnovu takvog ugovora. Prema tome, kako je u ovoj pravnoj stvari predmet spora utvrđivanje apelantovog prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru stečenog na osnovu kupoprodajnog ugovora, Općinski sud smatra da je predmetni postupak potrebno prekinuti do okončanja postupka u predmetu broj 17 0 Ps 83473 17 Ps kojim će se riješiti prethodno pitanje u vezi s utvrđivanjem ništavosti ugovora o prenosu raspolaganja koji su tuženi međusobno zaključili. Na osnovu naprijed utvrđene činjenice, Općinski sud je, primjenom odredbe člana 379. stav l. tačka 1. ZPP, odlučio kao u izreci rješenja. Općinski sud je, primjenom odredbe člana 381. stav 2. ZPP, također utvrdio da kada se pravomoćno završi navedeni postupak, odnosno kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak, o nastavku postupka sud će odlučiti posebnim rješenjem.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 P 007373 18 Gž od 14. augusta 2018. godine apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog suda je odbijena i prvostepeno rješenje od 12. februara 2018. godine potvrđeno.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da iz pobijanog rješenja proizlazi da se u konkretnom slučaju predmet apelantovog tužbenog zahtjeva odnosi na stjecanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, da je apelant u posjedu tog poslovnog prostora, a koji je bio predmet ugovora o kupoprodaji. Nadalje je ukazao da je prije zaključenja navedenog ugovora pravni prednik prvotuženog s pravnim prednikom drugotužene zaključio ugovor o prenosu raspolaganja, kojim je pravni prednik drugotužene na pravnog prednika prvotuženog prenio pravo raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom i poslovnim prostorom „Autodijelovi“. Istaknuto je da se dakle, između ostalog, radi o istom poslovnom prostoru koji je bio i predmet ugovora o kupoprodaji. S obzirom na to da se vode dvije odvojene parnice o navedenim ugovorima, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da odluka suda u parnici utvrđivanja ništavosti ugovora o prenosu raspolaganja broj 17 0 Ps 83473 17 Ps predstavlja prethodno pravno pitanje za odluku u parnici u kojoj je postupak prekinut. Navedeno zato što odluka suda o eventualnoj ništavosti ugovora o prenosu raspolaganja, zaključenog između pravnog prednika drugotužene i prednika prvotuženog, može biti od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu o pravnoj valjanosti ugovora o kupoprodaji koji je apelant zaključio s pravnim prednikom prvotuženog. Slijedom navedenog, Kantonalni sud smatra ispravnim stav prvostepenog suda u pogledu primjene odredbe člana 379. stav 1. tačka 1. ZPP, kao i odredbe člana 381. stav 2. navedenog zakona. Stoga, Kantonalni sud smatra neosnovanim apelantove žalbene navode koji, u suštini, prema ocjeni tog suda, analiziraju činjenične i pravne aspekte više parničnih postupaka između stranaka, što smatra da u biti ne utječe na zakonitost prvostepene odluke.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ukazuje da mu je donošenjem rješenja o prekidu predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. U vezi s tim navodi da je predmetni poslovni prostor stekao na osnovu pismenog ugovora o kupoprodaji nekretnina, koji je ovjerio nadležni sud 30. oktobra 1992. godine, da je za isti prostor pravnom predniku prvotuženog isplatio iznos od 31.310,00 DEM, te da se od momenta izvršene kupoprodaje nalazi u posjedu predmetnog poslovnog prostora. Naime, apelant smatra da se drugostepeni sud nije očitovao na njegove navode, zbog čega se, kako navodi, „postavlja pitanje šta je onda prethodno pitanje u ovom postupku“. U vezi s tim apelant dalje ističe da je tokom trajanja postupka ukazivao da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, pri tome ukazujući na predmet „Općinskog suda broj Ps. 202/02“ u kojem se odlučivalo o tužbi tužioca (u konkretnom slučaju pravnog prednika drugotužene) protiv tuženog (u konkretnom slučaju pravnog prednika prvotuženog) radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. U vezi s tim je ukazao da se Vrhovni sud u predmetnom postupku presudom od 15. januara 2008. godine, između ostalog, očitovao na ugovor o prenosu prava raspolaganja zaključenim između pravnog prednika drugotužene i prednika prvotuženog navodeći „da kod nesporne činjenice da su tužilac i tužena zaključili ugovor o međusobnom prenosu prava raspolaganja, da je tužilac ispunio svoju obavezu iz ugovora i na tuženu prenio pravo raspolaganja na dva poslovna prostora ('Parfumeria' i 'Autodijelovi'), a da je tužena imala obavezu da u roku od jedne godine od potpisivanja ugovora na tužioca prenese pravo raspolaganja na druga dva poslovna prostora odgovarajuće površine i približnog lokaliteta, koju tužena nije ispunila u roku od jedne godine (1. oktobra 1993. godine)“ smatra da je, prema ocjeni tog suda, došlo do raskida navedenog ugovora po samom zakonu.
b)Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
13. Općinski sud apelantove navode, također, smatra neosnovanim i predlaže da se apelantova apelacija odbije.
14. Prvotuženi u odgovoru na apelaciju u cijelosti osporava apelantove navode i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 379. stav 1. tačka 1.
(1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti:
1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;
Član 381. stav 2.
(2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravnosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 17 0 P 0073373 18 Gž od 14. augusta 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 18. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija osporena rješenja tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje – pravo na pristup sudu
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[...]
23. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelacija podnesena protiv rješenja Kantonalnog i Općinskog suda kojima je prekinut postupak utvrđivanja prava vlasništva do pravomoćnog okončanja parničnog postupka u drugom predmetu koji se vodi između tuženih radi utvrđivanja ništavosti ugovora o prenosu raspolaganja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi prihvatio da su u takvim predmetima primjenjivi član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 70/05 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , stav 21).
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama o prekidu postupka povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava je (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) usvojio stav da bi bilo „neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka“. Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načelo po kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. Ustavni sud, također, podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
25. Evropski sud je također ukazao na to da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama suština prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50. i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).
26. Ustavni sud u okolnostima predmetnog slučaja zapaža da je apelant 17. aprila 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, koji postupak je sud Rješenjem broj 17 0 P 007373 16 P 4 od 12. februara 2018. godine u predmetnoj pravnoj stvari prekinuo do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu broj 17 0 Ps 83473 17 Ps. U tom postupku, koji se vodi radi utvrđivanja ništavosti ugovora o prenosu prava raspolaganja, u ulozi tužioca pojavljuje se drugotužena, a u ulozi tuženog prvotuženi. Predmetno rješenje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 P 007373 18 Gž od 14. augusta 2018. godine. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant kao kupac s pravnim prednikom prvotuženog kao prodavcem 26. septembra 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, koji je ovjeren kod suda 30. oktobra 1992. godine, međutim kako prvotuženi nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik tog prostora, tako na apelanta nije mogao prenijeti više prava nego što ih je i sam imao. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da je među parničnim strankama sporno to što je prije zaključivanja ugovora u kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora s apelantom prvotuženi s pravnim prednikom drugotužene zaključio ugovor o prenosu prava raspolaganja kojim je pravni prednik drugotužene na pravnog prednika prvotuženog prenio pravo raspolaganja na dva poslovna prostora, između ostalog, i poslovni prostor koji je bio predmet ugovora o kupoprodaji, ali da prvotuženi (odnosno njegov pravni prednik) nije ispunio svoje obaveze prema drugotuženoj da joj da na raspolaganje dva zamjenska poslovna prostora.
27. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je u osporenim odlukama dato jasno i argumentirano obrazloženje zašto nisu ispunjeni uvjeti za nastavak postupka po apelantovoj tužbi za utvrđivanje prava vlasništva, odnosno zašto je predmetni postupak prekinut u smislu člana 379. stav 1. tačka 1. ZPP. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe, kojom je reguliran institut „prekida postupka“, odnosno „šta se smatra prethodnim pitanjem“ od čijeg ishoda zavisi odlučenje suda u konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni citirane odredbe ZPP od strane redovnih sudova koji su zaključili da je, imajući u vidu činjenice apelantovog slučaja, predmetni postupak potrebno prekinuti zbog rješavanja prethodnog pitanja. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključili da će odluka suda u predmetu utvrđivanja ništavosti ugovora o prenosu raspolaganja bitno utjecati na odluku suda u konkretnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud, pojašnjavajući neosnovanost apelantovih žalbenih navoda kojim je ukazao na nezakonitost rješenja o prekidu postupka, istakao da je prvostepeni sud ispravno zaključio da odluka suda u predmetnom postupku zavisi od odluke suda u predmetu broj 17 0 Ps 83473 17 Ps kao prethodnom pitanju i da apelantovi žalbeni navodi koji se, prema ocjeni tog suda, svode na analiziranje činjeničnih i pravnih aspekata u drugim parničnim postupcima, ne utječu na zakonitost odluke prvostepenog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dali jasna i logična obrazloženja za svoju odluku da prekinu predmetni postupak, te da ovakva odluka u datim okolnostima konkretnog slučaja ne može voditi zaključku da je apelantu prekršeno pravo pristupa sudu.
28. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer nema proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova kada su u smislu člana 379. stav 1. tačka 1. ZPP prekinuli postupak po apelantovoj tužbi za utvrđivanje prava vlasništva dok se ne riješi prethodno pitanje ništavosti ugovora o prenosu prava raspolaganja zaključenog između tuženih, a čiji je predmet bio i predmetni poslovni prostor.
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud nije našao proizvoljnost u primjeni odredbi ZPP o prekidu postupka.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević