Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4405/18 (S. P.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4405/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4405/18, rješavajući apelaciju Sakiba Pašalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sakiba Pašalića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 009745 18 U od 19. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sakib Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 3. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 009745 18 U od 19. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Vlade Zeničko-dobojskog kantona - Komisije za drugostepeno rješavanje (u daljnjem tekstu: drugostepena komisija) i Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 14. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, drugostepena komisija i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. aprila do 11. maja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Ministarstva o odobrenju građenja broj 12-23-07822/16 od 21. novembra 2016. godine investitoru Amiru Pašaliću (u daljnjem tekstu: investitor) iz Zenice izdato je odobrenje za građenje poslovno - proizvodnog objekta Klaonica za preživare sa depoom za stoku i preradu mesa u naselju Dolipolje, općina Zenica, na lokalitetu označenom preciziranim zemljišnoknjižnim oznakama.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je investitoru dato odobrenje za izgradnju predmetnog poslovno - proizvodnog objekta, kojem je prethodio postupak izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju koji je okončan pravosnažnim Rješenjem Ministarstva broj 12-23-04841/16 od 22. aprila 2016. godine. Navedenim rješenjem o odobrenju za građenje investitor je obavezan da nakon završene izgradnje radi izdavanja odobrenja za upotrebu podnese zahtjev Ministarstvu da izvrši tehnički pregled izvedenih radova radi provjere tehničke ispravnosti objekta. Navedeno je da je pregledom dostavljene dokumentacije utvrđeno da su u postupku izdavanja odobrenja za građenje ispunjeni uvjeti propisani odredbama čl. 115, 116, 117, 118. i 120. Zakona o prostornom uređenju i građenju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju i građenju) na osnovu čega je doneseno navedeno rješenje. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da stranka, shodno članu 120. stav 2. Zakona o prostornom uređenju i građenju, protiv rješenja Ministarstva može izjaviti žalbu drugostepenoj komisiji u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

7. Apelant je protiv navedenog rješenja Ministarstva 21. novembra 2017. godine izjavio žalbu drugostepenoj komisiji koja je Rješenjem broj 02-34-2939-5-2/18 od 2. februara 2018. godine žalbu odbacila. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenje Ministarstva postalo pravosnažno 27. decembra 2016. godine, što je utvrđeno na osnovu potvrde o prijemu rješenja koje je potpisao investitor. Dalje je istaknuto da je odredbom člana 13. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) propisano da je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, niti pokrenuti upravni spor pravosnažno rješenje, a koje se može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni, odnosno primjenom vanrednih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelant izjavio žalbu 21. novembra 2017. godine protiv pravosnažnog rješenja od 21. novembra 2016. godine, a da je prvostepeni organ propustio da žalbu odbaci kao nedopuštenu, shodno članu 236. stav 1. ZUP-a, drugostepena komisija je donijela navedenu odluku kojom je žalba odbačena.

8. Apelant je tužbom protiv rješenja drugostepene komisije od 2. februara 2018. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o tužbi Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 009745 18 U od 19. juna 2018. godine tužbu odbio kao neosnovanu.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant tužbom podnesenom 26. februara 2018. godine pobija zakonitost i pravilnost navedenog rješenja tuženog organa zbog razloga navedenih u članu 12. tač. 2, 4. i 5. Zakona o upravnim sporovima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZUS), i to zbog bitne povrede materijalnih propisa, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da je nadležni organ odlučio suprotno cilju kojem mu je dato ovlaštenje. Dalje je istaknuto da je, prema navodima tužbe, apelant vlasnik i posjednik susjedne parcele u odnosu na parcelu investitora zbog čega ima pravni interes da učestvuje u upravnom postupku izdavanja odobrenja za izgradnju predmetnog objekta. Ovo pogotovo zbog toga što je granica predviđenog objekta odmah uz granicu apelantove parcele, a manje od tri metra je udaljena od izgrađenog i uplanjenog stambenog objekta u apelantovom vlasništvu. Stoga, apelant smatra da je prvostepeni organ bio dužan obavijestiti apelanta o planiranoj gradnji, te od njega zatražiti saglasnost za izgradnju predmetnog objekta u skladu s važećim propisima, osobito zbog toga što će sporni objekt predstavljati opasnost za javno zdravlje i izvor neugodnih mirisa i nečistoća. Nadalje, ukazuje da je odluka drugostepenog organa kojom žalbu odbacuje kao nedopuštenu protivna cilju za koji je dato ovlaštenje, jer se svjesno i ciljano apelant pokušava isključiti iz predmetnog postupka, zbog čega apelant smatra da je rješenje drugostepenog organa u cijelosti nezakonito, te da je doneseno na apelantovu štetu, kao i na štetu svih mještana MZ Dolipolje. U konačnici, apelant je naveo da su postupajući na navedeni način, odnosno neobavještavanjem učesnika u postupku, odnosno zainteresiranih strana, o postupku koji je prethodio donošenju pobijanih rješenja, prvostepeni, kao i drugostepeni organ načinili grubu povredu odredaba ZUP-a, kao i odredaba čl. 63, 69, 71, 72, 73, 74. i 75. Zakona o prostornom uređenju i građenju.

10. Kantonalni sud je dalje istakao da je investitor kao zainteresirana strana u svom odgovoru na apelantovu tužbu naveo da je apelant svoja prava, kao zainteresirano lice u postupku izdavanja dozvole za građenje, mogao ostvarivati korištenjem drugih pravnih sredstava, ali ne i izjavljivanjem žalbe 11 mjeseci nakon što je rješenje o dozvoli izgradnje postalo pravosnažno. Sud je dalje naveo da je uvidom u sadržaj spisa kao nesporno utvrdio da je pobijanim prvostepenim rješenjem investitoru dato odobrenje za izgradnju predmetnog poslovno - proizvodnog objekta, koje je, prema stanju spisa (potvrde o prijemu rješenja koju je potpisao investitor), postalo pravosnažno 27. decembra 2016. godine. Također je utvrđeno da je primjerak navedenog rješenja dostavljen investitoru i kantonalnom građevinskom inspektoru, te da je donošenju navedenog rješenja prethodio postupak izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetnog objekta, koji je okončan pravosnažnim rješenjem Ministarstva od 22. aprila 2016. godine.

11. Kantonalni sud je, nadalje, utvrdio da je apelant, nakon pravosnažnosti navedenih rješenja o urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za građenje predmetnog objekta, zatražio od prvostepenog organa da mu se dostavi sva relevantna dokumentacija izdata u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijanog prvostepenog rješenja o odobrenju za građenje od 21. novembra 2016. godine. Utvrđeno je da je Ministarstvo, kao prvostepeni organ, 13. novembra 2017. godine apelantu dostavilo svu traženu dokumentaciju, uključujući i rješenje o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju od 22. aprila 2016. godine.

12. Prema stanju spisa, kako je utvrdio Kantonalni sud, ni apelant, a niti drugi mještani MZ Dolipolje, na temelju dostavljene dokumentacije, nisu tražili obnovu postupka okončanog navedenim pravosnažnim rješenjima (o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju predmetnog poslovnoproizvodnog objekta od 22. aprila 2016. godine i o odobrenju za građenje od 21. novembra 2016. godine), shodno odredbi člana 246. tačka 9. ZUP-a, već je apelant nakon pravosnažnosti navedenih rješenja 21. novembra 2017. godine podnio žalbu samo protiv navedenog prvostepenog rješenja o odobrenju za građenje zbog razloga iznesenih i u predmetnoj tužbi, što je u suprotnosti sa odredbom člana 13. ZUP-a. Nadalje, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 246. tačka 9. ZUP-a kojom je propisano da će se postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv kojeg nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnoviti, između ostalog, ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku.

13. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj obrazloženja osporenog rješenja tuženog, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi organ u predmetnom žalbenom postupku pravilno utvrdio da je navedena apelantova žalba podnesena protiv pravosnažnog i konačnog rješenja o odobrenju za građenje od 21. novembra 2016. godine nedopuštena, pa je, shodno odredbi člana 236. stav 1. ZUP-a, pravilno odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja, jer je prvostepeni organ propustio da istu žalbu odbaci kao nedopuštenu. Kantonalni sud je zaključio da u konkretnoj upravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za meritorno odlučivanje o predmetnoj nedopuštenoj apelantovoj žalbi protiv navedenog pravosnažnog rješenja o odobrenju za građenje od 21. novembra 2016. godine, te da navodi tužbe nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja tuženog organa, pa je primjenom odredaba člana 28. stav 1. i člana 36. stav 2. ZUS-a tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu, budući da, po ocjeni Kantonalnog suda, pobijanim rješenjem tuženog organa nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakao je da je Kantonalni sud pogrešno odlučio kada je odbio apelantovu tužbu protiv rješenja drugostepene komisije kojim je potvrđeno rješenje o odbacivanju apelantove žalbe kao neblagovremene. Apelant smatra da je stav drugostepenog organa i postupajućeg suda nezakonit i nepravilan, jer apelant ima svojstvo zainteresirane strane, jer je vlasnik i posjednik parcele koja neposredno graniči sa parcelama na kojima je predviđena gradnja predmetnog objekta. Dalje je naveo da mu nije dostavljeno rješenje o dozvoli gradnje, a koje je na lični zahtjev primio 13. novembra 2017. godine (nakon što je prethodno, po apelantovom mišljenju, svjesno izostavljen iz postupka). Stoga, apelant smatra da je njegova žalba blagovremena. Također je naveo da je odmah po saznanju da je izdato rješenje o odobrenju za građenje, a prije njegovog dostavljanja (jer je prvostepeni organ odbijao da dostavi rješenje apelantu) uputio prijedlog za ponavljanje postupka Ministarstvu o kojem nikada nije odlučeno. Naveo je da je u prilogu apelacije dostavio kopiju izjavljenog prijedloga od 7. septembra 2017. godine. Po apelantovom mišljenju, rješenje o dozvoli gradnje nije moglo postati pravosnažno prije nego što se dostavi svim zainteresiranim strankama koje imaju pravo da učestvuju u postupku. Smatra da su u konkretnom slučaju povrijeđeni čl. 63, 69, 71, 72, 73, 74. i 75. Zakona o prostornom uređenju i građenju. Također, smatra da je Kantonalni sud, postupajući na navedeni način, povrijedio apelantovo pravo na pristup sudu, jer je proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja, te da ostaje kod datog obrazloženja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da u konkretnoj upravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za meritorno odlučivanje o nedopuštenoj apelantovoj žalbi. Navedeno je da je Ministarstvo kompletan postupak donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti i rješenja o odobrenju građenja predmetnog poslovno-proizvodnog objekta provelo u skladu sa ZUP-om i Zakonom o prostornom uređenju i građenju. Istaknuto je da je apelant u apelaciji naveo da mu je onemogućeno da, kao zainteresirana strana, učestvuje u postupku odobravanja izgradnje predmetnog objekta, a čijom su izgradnjom, kako navodi, povrijeđena njegova prava na imovinu s obzirom na to da se vrijednost njegove imovine smanjuje zbog štetnih utjecaja predmetnog objekta. S tim u vezi, Ministarstvo je istaklo da je članom 72. Zakona o prostornom uređenju i građenju definirano ko je stranka u postupku i način njenog učestvovanja u postupku. Zainteresirane strane u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti mogu da izvrše uvid u idejno rješenje planirane građevine, ali njihova saglasnost nije obavezujuća ukoliko se pribave sve saglasnosti propisane Zakonom i nakon provjere službenog lica, organa koji vodi postupak izdavanja urbanističke saglasnosti, na licu mjesta da li su prava susjeda, utemeljena na vlasništvu na parcelama koje neposredno graniče sa predmetnom parcelom, a koja se tiču važećih urbanističkih standarda, zaštićena s obzirom na planiranu gradnju i zahvat u prostoru, kako je utvrđeno u članu 69. stav (8) Zakona. U skladu sa navedenim, apelant nije uključen u predmetni postupak s obzirom na to da je predmetni objekt lociran na udaljenosti od oko 12,0 m od granice parcele u apelantovom vlasništvu prema Situaciji koja je sastavni dio projektne dokumentacije - knjiga I - Arhitektura i vanjsko uređenje, koju je uradila ‘‘Sinteza” d.o.o. Visoko od 23. augusta 2016. godine, a što je više od udaljenosti 3,0 m od granice susjedne parcele propisane prostorno-planskom dokumentacijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Drugostepena komisija je u odgovoru na apelaciju istakla da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te da je Komisija u svojoj odluci dala jasne razloge. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 13.

Pravomoćnost rješenja Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.

Član 236. stav 1.

Rješavanje drugostepenog organa o žalbi (1) Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštene osobe, a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga odbaci, odbacit će je rješenjem organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi.

Član 246. tačka 9) Pokretanje obnove postupka Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se:

9) ako osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da sudjeluje u postupku;

19. U Zakonu o prostornom uređenju i građenju („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br.1/14 i 4/16) relevantne odredbe glase:

Član 69. stav 8.

(Urbanistička saglasnost) (8) Službeno lice organa koji vodi postupak izdavanja urbanističke saglasnosti treba da izađe na lice mjesta i neposredno provjeri da li su prava susjeda, utemeljena na vlasništvu parcela koje neposredno graniče sa predmetnom parcelom, a koja se tiču važećih urbanističkih standarda, zaštićena s obzirom na planiranu gradnju ili zahvat u prostoru, o čemu se sačinjava službena zabilješka koja se prilaže uz spis.

Član 72.

(Sudjelovanje zainteresovanih strana u postupku) (1)Prije izdavanja urbanističke saglasnosti, nadležni organ dužan je strankama u postupku omogućiti uvid u idejno rješenje.

(2)Stranka u smislu stava (1) ovog člana je podnosilac zahtjeva, vlasnik nekretnine za koju se izdaje urbanistička saglasnost i nosilac drugih stvarnih prava na toj nekretnini, te vlasnik i nosilac drugih stvarnih prava na nekretnini koja neposredno graniči sa nekretninom za koju se izdaje urbanistička saglasnost.

(3) Ministarstvo ili nadležna općinska služba će pismenim pozivom pozvati zainteresovane strane da u roku od 8 dana izvrše uvid u idejno rješenje.

(4) Ako zainteresovana strana u postupku ne pristupi uvidu u idejno rješenje u roku iz stava (2) ovog člana, smatrat će se da joj je pružena mogućnost uvida u idejno rješenje. (5)Zainteresovana strana u postupku može svoje pravo uvida u idejno rješenje ostvariti na licu mjesta, prilikom izlaska službenog lica Ministarstva, odnosno nadležne općinske službe za izdavanje urbanističke saglasnosti na lokaciju na kojoj je predviđeno građenje, a o stavu zainteresovane strane se sastavlja službena zabilješka koja se ulaže u spis.

(6)Ako je investitor uz zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti priložio pismeno izjašnjenje - izjavu pojedinih zainteresovanih strana u postupku ovjerenu od strane nadležnih organa, nadležni organ te subjekte neće pozivati.

Član 120.

(Žalba na rješenje o odobrenju za građenje) (1) Protiv rješenja o odobrenju za građenje nadležne općinske službe, stranka može izjaviti žalbu Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

(2) Protiv rješenja Ministarstva stranka može izjaviti žalbu Komisiji za drugostepeno rješavanje Vlade Kantona u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 04 0 U 009745 18 U od 19. juna 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija odluku Kantonalnog suda tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije zapaža da predmetni postupak pokreće pitanja apelantovih građanskih prava u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za gradnju poslovnog objekta u kojem apelant po zakonu ima svojstvo stranke kao vlasnik nekretnine koja neposredno graniči sa nekretninom za koju se izdaje urbanistička saglasnost, te će, stoga, Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom postupku zadovoljene garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je osporenom odlukom Kantonalnog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo zbog čega je došlo i do povrede prava na pristup sudu.

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

31. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da povede pred sudom postupak u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama: na taj način ovaj član uključuje „pravo na sud“ od čega pravo pristupa, to jest pravo na pokretanje postupka u građanskim predmetima predstavlja jedan aspekt (vidi, Evropski sud, Philis protiv Grčke, presudu od 27. augusta 1991, Serija A br. 209, str. 20, stav 59). Zatim, koncept „odluka“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pretpostavlja konačno rješenje spora pred sudom, a to i jeste svrha „prava na sud“. Stoga, u situaciji kada je zakonom dozvoljena mogućnost izjavljivanja žalbe i takva žalba bude izjavljena sudu koji je nadležan da odluči o činjeničnim i pravnim pitanjima, svrha „prava na sud“ u vidu „odluke“ koja predstavlja konačno rješenje o pravu će postojati tek kada o izjavljenoj žalbi bude i odlučeno.

32. Ustavni sud zapaža da se u obrazloženju presude kojom je odbijena apelantova tužba u postupku upravnog spora Kantonalni sud pozvao na odredbe člana 13. i 246. tačka 9. ZUP-a, dajući pri tome jasne razloge za svoje zaključke. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud naveo dovoljne i jasne razloge zašto je utvrdio da je apelantova žalba protiv pravosnažnog i konačnog rješenja o odobrenju za građenje nedozvoljena, odnosno zašto su neosnovani apelantovi navodi da je žalbu uložio blagovremeno nakon izvršenog uvida u spis predmeta, pri čemu je Kantonalni sud odluku temeljio na odredbi člana 13. ZUP-a. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da iz spisa predmeta proizlazi da apelant i drugi mještani MZ Dolipolje nisu tražili obnovu postupka okončanog pravosnažnim rješenjima (o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju predmetnog poslovno-proizvodnog objekta i o odobrenju za građenje), shodno odredbi člana 246. tačka 9. ZUP-a. U odnosu na apelantove navode da je 7. septembra 2017. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka Ministarstvu, ali da o njemu nije odlučeno, Ustavni sud zapaža da apelant u podnesenoj tužbi Kantonalnom sudu nije isticao takve navode, niti je ukazivao na šutnju administracije u smislu odredaba ZUS-a. Ustavni sud, s tim u vezi, napominje da apelant ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje je trebalo da koristi u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26).

33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je ustanovio da u konkretnom slučaju primjenom relevantnih propisa, koja, po ocjeni Ustavnog suda, nije bila proizvoljna, apelantu nije povrijeđeno pravo na pristup sudu. Činjenica da način na koji je apelant koristio pravne lijekove nije rezultirao apelantovim uspjehom ne vodi zaključku Ustavnog suda da je apelantu u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu kao aspektu prava na pravično suđenje.

34. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud za svoju odluku dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu.

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4405/18 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio