Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7512/18 (G. D.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratna šteta
- Djelotvoran pravni lijek
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Naknada štete
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7512/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7512/18, rješavajući apelaciju Gordane Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Delić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047216 16 Rev od 2. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 047216 13 Gž od 29. augusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordana Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijela je 19. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 047216 16 Rev od 2. oktobra 2018. godine. Također, iz apelacije proizlazi da apelantica osporava i Presudu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 047216 13 Gž od 29. augusta 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 6. do 9. marta 2020. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. marta do 1. aprila 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 9. decembra 2010. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete.
6. Općinski sud je održao pripremno ročište 12. decembra 2012. godine na kojem je apelantica preinačila tužbeni zahtjev, a ročište za glavnu raspravu 12. februara 2013. godine.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 047216 10 P od 7. marta 2013. godine obavezana je tužena da apelantici na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljene duševne boli zbog pogibije kćerke) isplati određeni novčani iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev (sve bliže opisano u izreci navedene presude). Također, navedenom presudom tužena je obavezana da apelantici naknadi troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je 25. maja 1995. godine u užem centru grada Tuzla, zvanom Kapija, poginula apelanticina malodobna kćerka, čija pogibija je uzrokovana ispaljenjem više artiljerijskih projektila Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske, kojom je komandovao general Novak Đukić. U vezi s tim je istakao da je pravosnažnom Presudom Suda Bosne i Hercegovine - Odjela I za ratne zločine broj X-KR-07/394 od 12. juna 2009. godine Novak Đukić, general Vojske Republike Srpske, proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Općinski sud je naveo da je osuđeni Novak Đukić tom prilikom djelovao kao oficir Vojske Republike Srpske, u okviru njenog vojnog plana, postupajući protivno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata zbog kog razloga je tužena, na osnovu odredaba člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odgovorna za naknadu pričinjene štete apelantici. Zatim je ukazao da zbog tog razloga nije osnovan navod tužene da je navedenom presudom Suda Bosne i Hercegovine utvrđena individualna odgovornost, što bi eventualno bio razlog za oslobađanje tužene od odgovornosti za naknadu štete apelantici. Naime, osuđeni tom nesretnom prilikom nije postupao u svoje ime i za svoj račun, nego u ime i za račun provođenja ratnog plana tužene, te se tužena ne može osloboditi odgovornosti za pričinjenu štetu.
9. Nadalje je ukazao da je, zbog protivpravnog djelovanja vojske tužene, apelantica trpjela i još trpi nematerijalnu štetu u vidu duševne boli zbog pogibije kćerke (a što, između ostalog, proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke), a da pravo na naknadu nematerijalne štete apelantica temelji na odredbi člana 201. ZOO. Općinski sud je obrazložio koje je okolnosti imao u vidu prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete, te je apelantici dosudio naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu (sve bliže navedeno u obrazloženju presude).
10. Također, Općinski sud je istakao da nije osnovan prigovor zastare apelanticinog potraživanja zbog toga što je Novak Đukić odlukom krivičnog suda proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U vezi s tim je ukazao da je odredbama člana 377. ZOO propisano da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Nadalje je ukazao da je, prema odredbi člana 14. stav 1. tačka a. Krivičnog zakona BiH, propisan subjektivni rok zastare za krivično gonjenje počinilaca predmetnog krivičnog djela od 35 godina, a odredbama člana 1. stav 6. i objektivni rok od 70 godina. Imajući u vidu da je granatiranje izvršeno 25. maja 1995. godine, a da je tužba podnesena sudu 9. decembra 2010. godine, Općinski sud je ukazao da proizlazi da nije protekao ni subjektivni, niti objektivni rok za krivično gonjenje, a time nije nastupila ni zastara potraživanja.
11. Apelantica i tužena su protiv navedene presude Općinskog suda podnijele žalbe, te je 27. juna 2013. godine predmetni spis proslijeđen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 047216 13 Gž od 29. augusta 2016. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, dok je apelanticina žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao, između ostalog, da tužena u žalbi s pravom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno raspravio prigovor zastare potraživanja, odnosno da je izneseni zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare potraživanja rezultat pogrešne primjene odredaba čl. 376. i 377. ZOO. U vezi s tim je istakao da se odredba člana
377. ZOO (koja predviđa privilegirani rok zastare u slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom) može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, odnosno konkretno prema Novaku Đukiću, ali ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, odnosno konkretno prema tuženoj. Naime, na treće lice, odnosno na tuženu u konkretnom slučaju može se primijeniti samo odredba člana 376. ZOO, dakle, subjektivni zastarni rok od tri godine i objektivni zastarni rok od pet godina. Kantonalni sud je naveo da je takvo pravno shvatanje u skladu sa odlukama Ustavnog suda, donesenim u sličnim činjeničnim i pravnim situacijama, pa da je, s tim u vezi, taj pravni stav zauzeo i Vrhovni sud i iznio ga u Presudi broj 51 0 P 015999 16 Rev 2 od 8. marta 2016. godine.
14. Kantonalni sud je ukazao da se tragični događaj desio 25. maja 1995. godine, a da je apelantica tužbu podnijela 9. decembra 2010. godine, pa je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO, protekom subjektivnog trogodišnjeg roka zastare, a također i protekom objektivnog petogodišnjeg roka. Također je istakao da je bespredmetno da se upušta u ocjenu žalbenih navoda usmjerenih na osporavanje pravilnosti utvrđene visine nematerijalne štete, jer zbog osnovanosti prigovora zastare samog apelanticinog potraživanja u odnosu na tuženu, to pitanje nije od odlučujućeg značaja za donošenje odluke o apelanticinom tužbenom zahtjevu.
15. Apelantica je 26. septembra 2016. godine protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju, koja je Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047216 16 Rev od 2. oktobra 2018. godine odbijena.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je, suprotno navodima revizije, pravilan pravni stav drugostepenog suda da se na tuženu, kao treće lice koje odgovara umjesto neposrednog počinioca za prouzrokovanu štetu, ne može primijeniti privilegirani rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. ZOO. Zatim je istakao da se odredba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda proglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Naime, na to treće lice primjenjuje se odredba člana 376. ZOO prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Nadalje je istakao da je za takvu interpretaciju odredbe člana 377. ZOO našao uporište i u brojnim odlukama Ustavnog suda, kao što su odluke br. AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine i AP 2829/15 od 16. februara 2016. godine.
17. Vrhovni sud je, također, istakao da, budući da je predmetna šteta apelantici nastala 25. maja 1995. godine, za vrijeme rata, da se početak roka zastarjelosti, u najpovoljnijoj varijanti za apelanticu, treba računati od 23. decembra 1996. godine, kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije BiH, od kada je apelantici bio omogućen nesmetan pristup sudu. U vezi s tim je istakao da je predmetna tužba za naknadu štete podnesena 9. decembra 2010. godine, dakle, po proteku kako subjektivnog, tako i objektivnog roka zastarjelosti, pa je predmetno potraživanje u smislu člana 376. stav 2. ZOO zastarjelo, uslijed čega je apelantici prestalo pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. ZOO).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelantica navodi da joj je u osporenom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Apelantica, u suštini, ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. U vezi s tim, ukazuje da odredba člana 376. ZOO nije primjenjiva u konkretnom slučaju, te da je trebalo da bude primijenjen privilegirani, duži rok iz odredbe člana 377. ZOO, koji se, prema njenom stavu, odnosi kako na učinioca krivičnog djela, tako i na odgovorno lice. Nadalje, ukazuje da sve do donošenja presude u kojoj je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića (koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio komandant vojske tužene, pa za koje djelo odgovara i tužena) nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa njen tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti. Pored navedenog, apelantica ističe da nije imala pristup sudu, niti je o njenim pravima svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, budući da postupak traje osam godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 3.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka. Apelantica, također, smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o njenim navodima u pravnim lijekovima koje je ona izjavljivala. Osim toga, apelantica navodi da je u prethodnom periodu Vrhovni sud u drugim predmetima sa istim činjeničnim i pravnim osnovom pozitivno rješavao tužbene zahtjeve zbog čega ističe da je ona diskriminirana.
b)Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da nisu povrijeđena apelanticina prava koja navodi u apelaciji. Naime, Vrhovni sud je istakao da je osporenu odluku donio primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, u skladu sa ustaljenom sudskom praksom tog suda, te stavovima izraženim u odlukama Ustavnog suda.
21. Kantonalni sud je istakao, između ostalog, da navode iz apelacije smatra neosnovanim, te da je ukazao na to kada mu je predmetni spis dostavljen na postupanje po žalbi i kada je donio drugostepenu presudu.
22. Općinski sud je iznio hronologiju predmetnog postupka, te je naveo da je svojim efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka, te da je odluku donio u razumnom roku. Osim toga, Općinski sud je naveo da je dao dovoljno jasne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, da je osigurao apelantici zaštitu njenih prava u skladu sa predmetom, da je osigurao jednak tretman svih stranaka i zaštitu i ostvarivanje njenih prava u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
23. Tužena je istakla da je apelacija neosnovana zbog svih razloga navedenih u obrazloženjima osporenih odluka, da nije došlo povrede prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, pa je predložila da se apelacija odbaci kao nedopuštena, ili odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 047216 16 Rev od 2. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. oktobra 2018. godine a apelacija je podnesena 19. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica navodi da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju .
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
33. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade nematerijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
34. U odnosu na apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud u svojim odlukama zaključili da je apelanticino potraživanje zastarjelo shodno odredbama člana 376. ZOO, a da se rok zastare iz člana
377. ZOO ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice, kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi sa navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da, u vezi s tim, nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pored navedenog, nesporno je da je apelantici omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te da su stoga neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporene odluke neosnovana.
Pravo na suđenje u razumnom roku
36. U vezi sa apelanticinim navodima da o njenim pravima nije svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
38. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut apelanticinom tužbom 9. decembra 2010. godine i da je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047216 16 Rev od 2. oktobra 2018. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko sedam godina i 10 mjeseci.
39. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju naknade nematerijalne štete, koji po zakonu nije hitne prirode. Također, analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, te radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku.
40. U odnosu na apelanaticin doprinos trajanju postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom postupka preinačila tužbeni zahtjev, što jeste njeno procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak, nakon podnošenja tužbe, pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine i tri mjeseca, drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom oko tri godine i dva mjeseca (računajući od dana dostavljanja predmeta na postupanje po žalbi), a revizioni postupak oko dvije godine (računajući od datuma kada je izjavljena revizija). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je postupak po žalbi duže trajao, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, kao i okolnost da je apelantica do konačne odluke u predmetu došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovane. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
43. Apelantica navodi da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o pravnim lijekovima koje je ona izjavila. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelantica u konkretnom slučaju koristila zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno apelanticinim navodima, razmotrili i zaključili da su oni neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelanticinu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi neosnovani.
Zabrana diskriminacije
44. U vezi sa apelanticinim navodima da je „Vrhovni sud u drugim predmetima sa istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističe da je ona diskriminirana“, Ustavni sud zapaža da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo ukazivanje apelantice na različitu praksu sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je diskriminirana u postupku s obzirom na to da apelantica nije ponudila bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o njenoj diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani. Ostali navodi
45. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi naknade nematerijalne štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je apelanticino potraživanje zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da je apelantica nesporno imala pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njenom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak trajao oko sedam godina i 10 mjeseci u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli tri meritorne odluke na tri instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
47. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantica imala mogućnost da koristi i kada je koristila pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku, koje su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelanticinu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
48. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević