Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6034/18 (S. S.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6034/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6034/18, rješavajući apelacije Slobodana Stajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Slobodana Stajića podnesene protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 202775 19 Gž 2 od 18. januara 2019. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 202775 17 P od 19. oktobra 2018.

godine, te Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 202775 18 Gž od 25. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 202775 17 P od 23. marta 2018.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Stajića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda RS broj 71 0 P 202775 19 Rev od 22. aprila 2019. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Stajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 30. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 202775 18 Gž od 25. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 202775 17 P od 23. marta 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 6034/18.

2. Apelant je podneskom od 18. juna 2019. godine dopunio navedenu apelaciju Rješenjem Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 202775 19 Rev od 22. aprila 2019. godine koje je ishodio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.

3. Apelant je 14. februara 2019. godine podnio novu apelaciju kojom je osporio Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 202775 19 Gž 2 od 18. januara 2019. godine i Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 P 202775 17 P od 19. oktobra 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 694/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta koje se odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu s članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 6034/18 i AP 694/19 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 6034/18.

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužene Zajednice za upravljanje zgradom u Banjoj Luci u Ulici Nikole Pašića br. 78 i 80 i Aleje svetog Save broj 36 (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 25. februara i 15. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 3. marta do 25. maja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Činjenice iz predmeta broj AP 6034/18

8. Apelant je 7. novembra 2014. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi isplate materijalne štete.

9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 202775 17 P od 23. marta 2018. godine odbijen je konačno opredijeljeni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu na isplatu iznosa od 3.157,40 KM na ime naknade materijalne štete u vidu otuđenja, bez naknade, pripadajućeg udjela apelanta u tavanskom prostoru zgrade u Banjoj Luci u ulicama Nikole Pašića br. 78 i 80 i svetog Save broj 36 (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), kao i iznosa od 2.076,80 KM na ime umanjenja apelantove imovine u vidu umanjenja prava korišćenja, građenja i upotrebe parcele zemljišta na kom se nalazi predmetna zgrada i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zbog toga što su oba oblika tražene materijalne štete nastala jer tužena nije preduzela potrebne pravne i druge radnje pred nadležnim organima u vezi sa umanjenjem apelantove imovine u tavanu predmetne zgrade, što ukupno iznosi 5.234,29 KM zajedno sa zateznim kamatama. Istom presudom apelant je obavezan na naknadu troškova postupka (sve preciznije u izreci presude).

10. Pored opredijeljenog tužbenog zahtjeva apelant je postavio i prethodno pitanje po osnovu člana 12 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je tražio da se njemu udovolji na način da se utvrdi da ne postoji pravo svojine Mirjane Mrdalj na stanu u potkrovlju predmetne zgrade zbog razloga ništavosti kupoprodajnog Ugovora broj OPU- 1506/09 od 18. novembra 2009. godine, koji je predstavljao pravni osnov za sticanje svojine, a prethodno zbog razloga nepostojećeg prava svojine prenosioca istog prava Danke Praštalo zbog ništavosti Ugovora o prenosu prava i obaveza zaključenog 17. juna 2005. godine i ovjerenog pod brojem Ov-8134/05 između Centra za socijalni rad Banja Luka, kao navodnog prenosioca prava i obaveza, i Danke Praštalo, kao navodnog sticaoca istih prava i obaveza, koja se odnose na promjenu namjene tavanskog prostora u predmetnoj zgradi i njegovo pretvaranje u stambeni prostor.

11. Na osnovu sprovedenih dokaza i njihovom ocjenom, u smislu člana 8 ZPP, Osnovni sud je utvrdio da je prethodno pitanje neosnovano. U tom pravcu je navedeno da je uvidom u ugovore čiju je ništavost apelant tražio utvrđeno da su ugovori pravno valjani i da ništa ne upućuje da se radi o ništavim pravnim poslovima. Takođe, Osnovni sud je imao u vidu da je u upravnom postupku po uputstvima Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) tuženoj dozvoljeno da učestvuje u ponovnom postupku, te da je u tom postupku doneseno rješenje od 27. aprila 2010. godine koje je postalo konačno. Shodno takvom utvrđenju, Osnovni sud je zaključio da je postavljeno prethodno pitanje neosnovano, jer je odluka nadležnog organa uprave postala konačna, jer nije osporena u postupku interne, odnosno sudske zaštite, tako da je ona proizvela pravno dejstvo.

12. Iz činjeničnih navoda tužbe Osnovni sud je zaključio da apelant traži isplatu materijalne štete, jer smatra da je oštećen zbog nemogućnosti da koristi suvlasnički dio tavanskog prostora (koji je pretvoren u stan 2000-2003. godine) i da ne koristi javnu površinu u iskazanom nominalnom iznosu, kako je precizirano u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu. Tokom postupka je utvrđeno da je vođen postupak pred organima uprave u vezi sa izdavanjem odobrenja za građenje za rekonstrukciju krova i pretvaranje tavanskog prostora u stambeni u Ulici Nikole Pašića, a po zahtjevu Centra za socijalni rad, u smislu Zakona o uređenju prostora i Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini (u daljnjem tekstu: Zakon o nadziđivanju zgrada). Utvrđeno je i da je u tom upravnom postupku donesena konačna odluka kojom je dato odobrenje Centru za socijalni rad, kao investitoru, da može pristupiti izvršenju radova na rekonstrukciji krova i pretvaranju dijela tavanskog prostora u zgradi u Ulici Nikole Pašića broj 78 za rješavanje stambenog pitanja Danki Praštalo, sve u skladu sa odobrenom projektnom dokumentacijom, te da je u tom upravnom postupku bilo omogućeno i tuženoj da učestvuje. Osnovni sud je iz zaključenog ugovora između Centra za socijalni rad i Danke Praštalo utvrdio da je predmet ugovora prenos prava i obaveza investitora izgradnje, odnosno pretvaranje dijela tavanskog prostora u stan u zgradi u Banjoj Luci u Ulici Nikole Pašića broj 78 na osnovu pravosnažnog rješenja Grada Banja Luka od 19. februara 2011. godine u kojem su definisana prava i obaveze između ugovornih strana.

13. U pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete, Osnovni sud je zahtjev ocijenio neosnovanim imajući u vidu i mišljenje vještaka građevinske struke iz kog je proizašlo da je objekat (predmetna zgrada) upisan na jednu parcelu, ali da su poprečni zidovi koji se protežu od podrumskog prostora, pa kroz spratove između stanova i tavanski prostor nosivi zidovi koji, osim što su konstruktivni, objekat i fizički dijele i odvajaju ga na posebne funkcionalne cjeline gdje svaka od cjelina ima poseban ulaz, posebno stubište, hodnike i odvojene instalacije i da se u konkretnom slučaju radi o dva fizički odvojena ulaza od temelja do krova. Dakle, formiranjem stambene jedinice zajednička tavanska prostorija kao takva više ne postoji, pa proizilazi da je tužbeni zahtjev neosnovan.

14. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 71 0 P P 202775 18 Gž od 25. septembra 2018. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena uz odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

15. Drugostepeni sud je prvo detaljno ponovio činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, te pravne zaključke tog suda o neosnovanosti prethodnog pitanja i tužbenog zahtjeva koje je u cijelosti prihvatio kao pravilne i zakonite.

16. Okružni sud je podsjetio da suština apelantove žalbe ukazuje da je osnov za pravilno i zakonito rješenje predmetnog spora sadržan u obrazloženju Presude Vrhovnog suda broj U 574/01 od 13. aprila 2005. godine, da u ponovljenom postupku prilikom donošenja rješenja od 27. aprila 2010. godine nisu ispoštovana uputstva iz navedene presude, da je rješenje od 28. jula 2000. godine prestalo da važi sa 29. majem 2000. godine i da je rješenje od 19. februara 2001. godine poništeno, te da je slijedom toga nezakonit i ništav ugovor od 10. juna 2006. godine koji je zaključen između Centra za socijalni rad i Danke Praštalo, kao i ugovor kojim je Danka Praštalo prodala stan u predmetnoj zgradi Mirjani Mrdalj.

17. U vezi sa iznesenim prigovorima, Okružni sud je ponovio činjenično stanje u odnosu na upravni postupak koji je sproveden u vezi sa pretvaranjem dijela tavanskog prostora u stambeni, te je u vezi s tim naglasio da su sve donesene odluke u tom postupku postale pravosnažne i konačne, pa s obzirom na odredbu člana 12 ZPP vežu parnični sud u granicama njihove konačnosti, odnosno pravosnažnosti, te se zakonitost donesenih odluka u upravnom postupku ne može ispitivati u predmetnom postupku. S tim u vezi, neosnovani su navodi žalbe da parnični sud može drugačije utvrđivati činjenice od onih koje je utvrdio organ uprave u navedenim rješenjima, kao i ostali navodi žalbe kojim se osporavaju ova rješenja. Okružni sud je ponovo ispitao pravnu valjanost ugovora čiju ništavost apelant traži zaključivši da je pravilan stav prvostepenog suda da se ne radi o ništavim ugovorima, te su ocijenjeni neosnovanim apelantovi žalbeni prigovori usmjereni u tom pravcu.

18. Potom je Okružni sud podsjetio da je apelant kupoprodajnim Ugovorom broj OPU- 263/2012 kupio dvosobni stan u Banjoj Luci, u Ulici Nikole Pašića broj 80, a pravo svojine na stanu apelant je stekao upisom u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova 14. februara 2013. godine. Iz navedenog slijedi da je apelant pravo svojine na navedenom stanu stekao nakon što je dio tavanskog prostora pretvoren u stan u zgradi u Ulici Nikole Pašića broj 78, pa imajući u vidu vrijeme kada je apelant postao vlasnik navedenog stana i odluku tužene od 20. juna 2010. godine da se neće žaliti na rješenje od 27. aprila 2010. godine kojim je rješenje od 19. februara 2001. godine ostavljeno na snazi, proizilazi da apelant u vrijeme donošenja navedene odluke, za koju tvrdi da mu je tom odlukom pričinjena šteta, nije bio ni nosilac stanarskog prava, a ni etažni vlasnik stana u zgradi u Ulici Nikole Pašića broj 78, pa apelantova imovina koja se tiče korišćenja udjela u tavanskom prostoru navedene zgrade i zemljišta koje služi redovnoj upotrebi te zgrade nije mogla biti umanjena, jer i sam apelant u žalbi navodi da se svojina na zajedničkim dijelovima zgrade stiče u trenutku kada se etažni vlasnik upiše u knjigu uloženih ugovora kod nadležnog organa kao vlasnik stana.

19. Za nastajanje odgovornosti za štetu potrebno je da postoje određene pretpostavke, i to kumulativno. Dakle, kako je naveo Okružni sud, mora postojati subjekt koji odgovara za štetu (štetnik), a takođe i subjekt koji potražuje naknadu štete (oštećeni). Pored toga, mora da postoji i štetna radnja štetnika, kao pravni osnov odgovornosti i šteta na strani oštećenog, te uzročno-posljedična veza između štetne radnje i posljedice i, na kraju, protivpravnost štetne radnje. U konkretnom slučaju apelant nije dokazao opšte pretpostavke odgovornosti za štetu, u smislu odredaba čl. 15 i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tj. da je odlukom tužene od 20. juna 2010. godine umanjena njegova imovina u vidu korišćenja zajedničkih dijelova zgrade, odnosno pripadajućeg dijela u tavanskom prostoru u zgradi u Banjoj Luci, u Ulici Nikole Pašića br. 78 i 80 i Aleje svetog Save broj 36, kao i njegovo pravo korišćenja, građenja i upotrebe parcele zemljišta na kojem se nalazi navedena zgrada s obzirom na to da je svojinu na stanu u navedenoj zgradi apelant stekao 14. februara 2013. godine, nakon što je dio tavanskog prostora pretvoren u stambeni.

20. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, u smislu člana 8 ZPP, ocijenio izvedene dokaze, te utvrdio činjenično stanje pri čemu je ocijenio kako izvedeni dokazi utiču na osnovanost zahtjeva. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je dao analizu izvedenih dokaza, u skladu sa članom 8 ZPP, obrazloživši svoju odluku na valjan način i u skladu sa članom 191 stav 4 ZPP, jer iz obrazloženja jasno proizilazi zašto je sud odlučio kao u izreci presude, pa su stoga neosnovani prigovori žalbe kojim se ukazuje na kršenje odredaba ZPP. Suprotno žalbenim prigovorima, Okružni sud je naveo da je suprotno žalbenim prigovorima prvostepeni sud odlučio u smislu člana 2 stav 1 ZPP o tužbenom zahtjevu kojeg je apelant postavio, pa nema povrede ni odredbe tog člana.

21. Okružni sud je naveo da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka, jer u tom dijelu nije pobijana žalbom.

22. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio Rješenje broj 71 0 P 202775 19 Rev od 22. aprila 2019. godine kojim je reviziju odbacio uz odbijanje zahtjeva tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

23. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da revizija ne ispunjava uslove iz člana 237 st. 2 i 3 ZPP zbog toga što pobijani iznos ne prelazi 30.000,00 KM, odnosno što u navodima revizije nije jasno naznačeno pravno pitanje o kojem bi trebalo odlučiti uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koja se na njega odnose, niti su u reviziji određeno izloženi razlozi zbog kojih revizija smatra da je neko pitanje važno za obezbjeđivanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako to nalaže odredba člana 237 stav 4 ZPP (o čemu se Vrhovni sud detaljno izjasnio na strani 3 obrazloženja).

Činjenice iz predmeta broj AP 694/19

24. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 202775 P od 19. oktobra 2018. godine usvojen je apelantov zahtjev da se oslobodi plaćanja takse na tužbu, dok je istim rješenjem odbijen zahtjev kojim je apelant tražio oslobađenje od plaćanja sudske takse na presudu i žalbu.

25. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je apelant 19. aprila 2018. godine podnio podnesak sa zahtjevom da se oslobodi plaćanja takse na tužbu, presudu i žalbu uz obrazloženje da je apelantovo stanje u momentu podnošenja podneska teže nego u vrijeme podnošenja tužbe, pozivajući se na odredbu člana 400 ZPP.

26. Imajući u vidu odredbe Zakona o sudskim taksama RS (u daljnjem tekstu: Zakon o taksama) i ZPP koje se odnose na okolnosti podnesenog zahtjeva, Osnovni sud je utvrdio da je podneseni zahtjev nepotpun, te je od apelanta zatražena dopuna zahtjeva, shodno čl. 12 i 13 Zakona o sudskim taksama u vezi sa čl. 400 i 402 ZPP, što je apelant posredstvom punomoćnika učinio navodeći da ostaje kod ranije podnesenog zahtjeva, smatrajući da nije potrebno da dostavi traženu dokumentaciju.

27. Osnovni sud se ispitujući osnovanost apelantovog zahtjeva pozvao na odredbe člana 1 st. 2. i 3 Zakona o sudskim taksama, te na čl. 400 i 402 ZPP. Dakle, shodno navedenim odredbama, apelant je bio obavezan da dostavi dokaze o imovnom stanju, odnosno dokaze o ukupnim prihodima, svojoj imovini, kao i imovini članova domaćinstva, broj lica koje takseni obveznik izdržava, visinu ličnih primanja za sebe i za članove kućnog domaćinstva.

28. U kontekstu apelantovih navoda, Osnovni sud je iz dopisa u smislu priloženih dokaza zaključio da je zahtjev djelimično osnovan, i to u dijelu zahtjeva kojim apelant traži oslobađanje od obaveze plaćanja takse na tužbu, ocjenjujući vrijeme kada je tužba podnesena, u smislu člana 12 st. 2 i 3 Zakona o sudskim taksama. U preostalom dijelu zahtjeva (oslobađanje od plaćanja takse na presudu i žalbu) Osnovni sud je utvrdio da je zahtjev neosnovan, jer je paušalan i nedokazan. Navedeno stoga što iz zahtjeva proizilazi da se apelant poziva na odredbu člana 400 ZPP a svoje navode nije dokazao, odnosno potkrijepio relevantnim dokazima ocjenjujući kada je proistekla taksena obaveza apelanta kako je definisano Zakonom o sudskim taksama, jer je presuda donesena 23. marta 2018. godine, a žalba na presudu je uložena 19. aprila 2018. godine.

29. Ocjenjujući odredbe člana 400 u vezi sa čl. 401 i 402 ZPP u vezi sa čl. 7 i 123 ZPP u vezi sa članom 126 istog zakona, Osnovni sud je zaključio da je zahtjev neosnovan, odnosno nedokazan u dijelu u kojem se zahtjev za oslobađenje od plaćanja takse odnosi na presudu i žalbu.

30. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 202775 18 Gž 2 od 18. januara 2019. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje u odbijajućem dijelu odluke o prijedlogu za oslobađanje od obaveze plaćanja sudske takse na presudu i žalbu potvrdio, uz odbijanje zahtjeva tužene za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.

31. Iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučio presudom od 23. marta 2018. godine, koju je apelant 19. aprila 2018. godine osporio žalbom. U smislu člana 6 Zakona o sudskim taksama, obaveza plaćanja takse na presudu za apelanta nastala je 27. marta 2018. godine (kada je presuda dostavljena apelantu), a za žalbu 19. aprila 2018. godine (kada je žalba podnesena sudu).

32. U vrijeme podnošenja prijedloga (7. novembar 2014. godine) za oslobađanje obaveze plaćanja takse na tužbu i presudu, koji je apelant temeljio na činjenici da je pretrpio materijalnu štetu u maju 2014. godine, dostavljajući o tome relevantne dokaze, prvostepeni sud nije mogao osloboditi apelanta obaveze plaćanja takse na presudu. S obzirom na vrijeme nastanka obaveze plaćanja sudske takse na presudu i žalbu apelant se, u smislu člana 12 stav 3 Zakona o sudskim taksama, više nije mogao osloboditi na osnovu činjenice da je pretrpio materijalnu štetu u poplavi u maju 2014. godine s obzirom na to da se po tom osnovu mogao osloboditi najkasnije do decembra 2015. godine.

33. Prema odredbi člana 400 ZPP, sud će osloboditi od plaćanja troškova za stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice.

34. Zbog odlučivanja o prijedlogu za oslobađanje od obaveze plaćanja sudske takse na presudu i žalbu, prvostepeni sud je rješenjem od 6. oktobra 2018. godine naložio apelantu da dostavi dokaze o svom imovnom stanju, u smislu odredaba ZPP. Međutim, apelant po navedenom rješenju nije postupio, te nije dostavio podatke o svom imovnom stanju, svojim primanjima, kao i imovini članova domaćinstva, te dokaze o tome da li su zaposleni. Shodno navedenom, prvostepeni sud je prijedlog odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7, 123 i 126 u vezi sa čl. 400, 401 i 402 ZPP a u takvom odlučenju Okružni sud nije uočio ništa sporno.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant u iscrpnim navodima apelacije iznosi brojne prigovore i ukazuje na relevantne okolnosti koje su prethodile parničnom postupku a tiču se upravnog postupka koji je vođen u vezi sa pretvaranjem dijela tavanskog prostora u stambeni, te u tom pravcu iznosi nezakonitosti koje su se u tom postupku desile po njegovom mišljenju. Osnovni sud je donio nezakonitu i neosnovanu presudu na način da je taj sud zanemario veći broj apelantovih navoda koji su osnovani i utemeljeni uz prekoračenje tužbenog zahtjeva zauzimanjem stava da odbije predmetni tužbeni zahtjev, jer je apelant tražio naknadu štete zbog nemogućnosti korišćenja tavanskog prostora u predmetnoj zgradi, pri čemu prvostepeni sud potpuno ignoriše sve apelantove relevantne navode, posebno da je pripajajući tavanski prostor zgrade po odredbama člana 4 Zakona o održavanju zgrada RS vezan za apelantov stan, a ne za apelanta ili za prethodne vlasnike istog stana, što je utvrdio i vještak u svom nalazu i mišljenju. Apelant, takođe, smatra proizvoljnim zaključak da sudovi u parnici ne mogu utvrđivati drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u upravnom postupku, pri čemu je sud potpuno ignorisao pravno shvatanje Vrhovnog suda iz Presude broj U 574/01 od 13. aprila 2005. godine u vezi sa postavljanjem prethodnog pitanja u ovoj parnici. Drugostepeni sud je, takođe, donio nezakonitu odluku zbog toga što je prekoračio predmetni tužbeni zahtjev, jer je potvrdio prvostepenu presudu koja je donesena povredom odredbe člana 2 stav 1 ZPP, te iz razloga što je taj sud ignorisao veći broj osnovanih žalbenih navoda.

36. Apelant je dopunom apelacije proširio apelacione navode i na rješenje Vrhovnog suda, tražeći da se ukine kao nezakonito.

37. Rješenja koja je apelant osporio apelacijom broj AP 694/19 osporava zbog toga što smatra da ona krše ista prava na koja se pozvao u apelaciji broj AP 6034/18. Apelant navodi da je tužbu podnio 7. novembra 2014. godine, a da je preinačenjem tužbe od 8. juna 2017. godine podnio i prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi na tužbu i presudu na osnovu člana 402 ZPP i činjenice da je apelant pretrpio veliku materijalnu štetu kao posljedicu katastrofalnih poplava koje su se desile na području Doboja 15. maja 2014. godine i na osnovu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik RS“ broj 63/14). Apelant smatra da navedena činjenica apelanta oslobađa od plaćanja svih taksi, a ne samo takse na tužbu. Redovni sudovi su prilikom odlučenja nezakonito zanemarili odredbu člana 14 Zakona o sudskim taksama. Apelant tvrdi da je Okružni sud, postupajući po žalbi protiv rješenja, postupio nezakonito kršeći odredbe čl. 8, 191 stav 3, 221 ZPP, te član 14 Zakona o sudskim taksama.

b) Odgovor na apelaciju

38. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su, između ostalog, saglasno naveli da su svi prigovori neosnovani, jer osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelacijama neosnovano pozvao uz prijedlog da se apelacije odbiju kao neosnovane.

39. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da je apelacija neosnovana zbog više razloga a ključni je taj što apelant u vrijeme pretvaranja dijela tavanskog prostora u stambeni nije bio vlasnik stana u predmetnoj zgradi.

V.Relevantni propisi

40. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 12.

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 191.

Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime, prezime i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratko označenje predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznačenje stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi prisustvovali, kao i dan kad je presuda donesena.

Izreka presude sadrži odluku suda o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasniće se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja ili presude na osnovu odricanja iznijeće se samo razlozi koji opravdavaju donošenje ovakvih presuda.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

3. Oslobađenje od plaćanja troškova postupka Član 400.

Sud će osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice.

Oslobađenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobađenje od plaćanja taksa i oslobađenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka.

Član 401.

Prilikom donošenja odluke o oslobađenju od plaćanja troškova postupka sud će brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj lica koja stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice.

Član 402.

Odluku o oslobađenju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke.

Stranka je dužna da uz prijedlog podnese dokaze o svom imovnom stanju.

Kad je to potrebno, sud može po službenoj dužnosti pribaviti potrebne podatke i obavještenja o imovnom stanju stranke koja traži oslobađenje, a može o tome saslušati i protivnu stranku.

Protiv rješenja suda kojim se usvaja prijedlog stranke za oslobađanje plaćanja troškova postupka nije dozvoljena žalba.

41. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

42. Zakon o sudskim taksama (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o sudskim taksama (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Obaveza plaćanja takse (u daljem tekstu: taksena obaveza) nastaje:

a) za tužbu i podneske - danom podnošenja tužbe, odnosno podnesaka,

b) za sudske odluke - danom donošenja sudske odluke, a ukoliko jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi, od dana dostavljanja pisanog obavještenja o datumu donošenja odluke, odnosno danom dostavljanja odluke ako se dostavljanje vrši u skladu sa zakonskim odredbama o dostavljanju,

v) za sudsko poravnanje - kada se sudsko poravnanje zaključi,

g) za paušalnu taksu u postupku raspravljanja zaostavštine - danom donošenja rješenja o nasljeđivanju,

d) u postupku stečaja - danom donošenja rješenja o glavnoj diobi u postupku stečaja,

đ) u postupku likvidacije: danom donošenja rješenja o zaključenju likvidacionog postupka,

e) za sudske prepise - kada se zatraže od suda i

ž) za ostale radnje - kada se zatraži njihovo preduzimanje.

Član 12. st. (1), (2), (3) i (4) (1) Sud može osloboditi taksenog obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija (2) Sud može osloboditi taksenog obveznika od plaćanja takse koji je evidentiran u Jedinstvenom registru štete kao lice koje je pretrpjelo materijalnu štetu izazvanu poplavama u Republici Srpskoj u maju 2014. godine, odlukom koju donosi na zahtjev u pisanoj formi taksenog obveznika.

(3) Pravo iz stava 2. ovog člana takseni obveznik ostvaruje do dana saniranja materijalne štete izazvane poplavama u Republici Srpskoj u maju 2014. godine, a najkasnije do 31. decembra 2015. godine.

(4) Odluku iz stava 1. ovog člana donosi sud na pisani zahtjev taksenog obveznika. Prije donošenja odluke, sud će procijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost mjerodavnu za naplatu takse, ukupan prihod i imovinu taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, kao i broj lica koja takseni obveznik izdržava.

Član 13.

(1) Visina prihoda taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva dokazuje se na osnovu uvjerenja nadležnog organa uprave, odnosno drugih pisanih dokaza koje je takseni obveznik dužan da podnese o svom imovnom stanju.

(2) Uvjerenja iz stava 1. ovog člana koja služe kao dokaz za oslobađanje od plaćanja takse ne mogu biti starija od šest mjeseci.

(3) Sud može, po službenoj dužnosti, pribaviti potrebne podatke i obavještenja o imovnom stanju taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, a može o tome saslušati i protivnu stranku.

(4) Protiv odluke suda u vezi sa zahtjevom za oslobađanje od plaćanja takse nije dozvoljena posebna žalba.

Član 14.

(1) Rješenje o oslobađanju od obaveze plaćanja takse odnosi se na sve takse po odgovarajućem predmetu bez obzira kada je nastala taksena obaveza.

(2) Sud može u toku postupka ukinuti rješenje o oslobađanju od plaćanja takse ako utvrdi da je takseni obveznik u mogućnosti da plati taksu.

VI.Dopustivost

43. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na rješenje Vrhovnog suda

45. U konkretnom slučaju apelant osporava i procesnu odluku Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava ili obaveza (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP 766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP 1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 202775 19 Rev od 22. aprila 2019. godine kojim je revizija odbačena kao nedopuštena zbog neispunjavanja uslova za reviziju, u smislu člana 237 ZPP. Dakle, iz navedenog proizilazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

46. Imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na ostale odluke

47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 202775 od 25. septembra 2018. godine i Rješenje broj 71 0 P 202775 18 Gž 2 od 18. januara 2019. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene odluke apelant je primio 11. oktobra 2018. godine odnosno 29. januara 2019. godine, a apelacije su podnesene 30. oktobra 2018. godine, odnosno 14. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

49. Apelant pobija odluke redovnih sudova tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

50. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i psnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

51. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

52. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

53. U odnosu na prigovore koje apelant iznosi u apelaciji, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

54. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

55. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke koje su donesene u postupku u kojem je apelant postavio prethodno pitanje, u smislu člana 12 ZPP, tražeći i isplatu po osnovu naknade materijalne štete uz prijedlog za oslobađanje plaćanja sudskih taksi.

56. Ustavni sud, imajući u vidu obrazloženja u osporenim presudama, ne može izvesti zaključak da su izneseni prigovori osnovani. Naime, Ustavni sud zapaža da su prethodno pitanje koje je apelant postavio detaljno razmotrili redovni sudovi, a o njegovoj neosnovanosti su dali obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim. Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, jasno je naveo koji uslovi kumulativno treba da se ispune da bi se ostvarili uslovi za naknadu materijalne štete, a koji u konkretnom slučaju nisu ostvareni (vidi tačku 19 ove odluke). U odnosu na apelantov prigovor da je prvostepeni sud izašao izvan okvira tužbenog zahtjeva kršeći član 2 stav 1 ZPP, Ustavni sud zapaža da se ovim prigovorom bavio Okružni sud koji je prigovor ispitao zaključivši da je neosnovan, pa u odsustvu apelantove relevantne argumentacije kojom bi ovaj prigovor utemeljio, Ustavni sud smatra da je prigovor neosnovan. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, odgovorio na sve prigovore koje je taj sud smatrao relevantnim, pri čemu je taj sud imao u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja uključujući i odluke koje su donesene u upravnom postupku na koje se apelant poziva i u apelaciji.

57. U odnosu na osporena rješenja kojima je odbijen apelantov prijedlog kojim je tražio oslobađanje od plaćanja sudske takse na presudu i žalbu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe Zakona o sudskim taksama i ZPP, te činjenicu da apelant nije ponudio relevantne dokaze kojim bi prijedlog u tom dijelu opravdao. Ustavni sud podsjeća da odredbe ZPP obavezuju stranke da sudu predoče sve činjenice na kojima zasnivaju zahtjev i da izvedu dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice (član 7 stav 1 ZPP), pri čemu su stranke dužne dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev (član 123 stav (1) ZPP). Obaveze da se predoče dokazi o imovnom stanju taksenog obveznika i članova njegove porodice proizilaze iz člana 402 stav (2) ZPP i člana 13 stav (1) Zakona o sudskim taksama. Apelantovo pozivanje na odredbu člana 12 stav (2) Zakona o sudskoj taksi, shodno kojoj je oslobođen obaveze plaćanja takse na tužbu, kao pravnog osnova za oslobađanje od plaćanja i ostalih taksi, te dovođenje tog člana u vezu sa članom 14 tog zakona, čini se irelevantnim, kako su to naveli i redovni sudovi, jer se pravni osnov za oslobađanje od plaćanja taksi iz člana 12 stav (2) Zakona o sudskim taksama mogao koristiti najkasnije do 31. decembra 2015. godine, kako je to propisano stavom (3) citiranog člana. Upravo zbog tog razloga su redovni sudovi prilikom razmatranja prijedloga imali u vidu vrijeme podnošenja tužbe, odnosno donošenja presude, odnosno žalbe (vidi tačku 32 ove odluke). Ustavni sud u načinu na koji su redovni sudovi primijenili i protumačili odredbe Zakona o sudskim taksama prilikom donošenja osporenih rješenja ne uočava proizvoljnost.

58. Stoga, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

59. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na pogrešnu primjenu prava, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na zabranu diskriminacije

60. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, ali pri tome ne precizira u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan. Međutim, Ustavni sud iz navoda apelacije ocjenjuje da apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

61. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije, ali se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud i ove prigovore smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelantov za naknadu materijalne štete, jer se tokom postupka nisu ostvarile pretpostavke na naknadu štete po osnovu čl. 154 i 155 ZOO, što je detaljno obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, i kada je odbijen apelantov prijedlog za oslobađanje od plaćanja taksi na presudu i žalbu primjenom pravila o teretu dokazivanja

63. Osporenim odlukama nije prekršeno ni pravo iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio pravne lijekove propisane zakonom, a činjenica da apelant povodom korišćenih pravnih lijekova nije ostvario uspjeh u parnici per se ne pokreće pitanje kršenja tog prava.

64. Konačno, nema ni kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada apelant nije ponudio relevantnu argumentaciju kojom bi diskriminaciju učinio vjerovatnom.

65. Na osnovu člana 18 stav (1) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6034/18 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio