Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5671/18 (O. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5671/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-5671/18, rješavajući apelaciju Omera Bibera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Omer Biber zbog dužine trajanja parničnog postupka u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 332142 15 Rsž od 19. aprila 2018. godine i dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Sarajevu kao predmet broj 65 0 I 713290 18 I, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Biber Omer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka u kojem je donesena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 332142 15 Rsž od 19. aprila 2018. godine, te zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji se u to vrijeme vodio pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 65 0 I 713290 18 I.
Parnični postupak
2. Iz apelacionih navoda i stanja u spisu proizilazi da je apelant kao tužilac 8. marta 2013. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog KJKP Gradski saobraćaj d.o.o. Sarajevo radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
3. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 332142 13 Rs od 5. juna 2015. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta, te obavezao tuženog da apelantu isplati na ime razlike plaća sa naknadom za minuli staž i razlike naknade za ishranu u toku rada za navedene periode novčane iznose pobliže označene izrekom presude, kao i da uplati na ime apelanta kod nadležnog Fonda za PIO/MIO razliku obaveznih doprinosa novčani iznos, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta odbijen.
4. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda od 19. aprila 2018. godine žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je obavezan tuženi da apelantu isplati po osnovu razlike plaće sa naknadom za minuli rad za navedeni period novčani iznos, te uplati razliku obaveznih doprinosa za PIO i nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. Iz odgovora na apelaciju Općinskog suda od 2. aprila 2019. godine, proizilazi da je apelant 15. juna 2018. godine putem punomoćnika izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda od 19. aprila 2018. godine, po kojoj je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio Presudu broj 65 0 Rs 332142 18 Rev od 16. jula 2019. godine kojom je reviziju odbio.
Izvršni postupak
6. Apelant je 5. jula 2018. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje (u kojem je kao drugotražilac izvršenja označen punomoćnik apelanta) protiv izvršenika KJKP Gradski saobraćaj d.o.o. Sarajevo na osnovu izvršnih isprava, Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 332142 13 Rs od 5. juna 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 332142 15 Rsž od 19. aprila 2018. godine, predlažući izvršenje pljenidbom novčanih sredstava na transakcijskom računu izvršenika kod banke. U navedenom prijedlogu za izvršenje je navedeno da je ovjerenom privatnom ispravom- Ugovorom o prenosu potraživanja od 7. juna 2017. godine apelant prenio na punomoćnika potraživanje troškova parničnog postupka i dio glavnog duga u novčanom iznosu, kao i troškove izvršnog postupka.
7. Iz odgovora na apelaciju Općinskog suda od 26. marta 2019. godine proizilazi da je Općinski sud zaključkom od 15. oktobra 2018. godine pozvao apelanta putem punomoćnika da u roku od 8 dana dostavi prijedlog za izvršenje koji će urediti shodno članu 36. Zakona o izvršnom postupku F BiH, jer uz prijedlog za izvršenje nije dostavljen navedeni ugovor o prenosu potraživanja. Navedeni zaključak punomoćnik apelanta je zaprimio 22. oktobra 2018. godine. Budući da po zaključku Općinskog suda od 15. oktobra 2018. godine nije postupljeno u ostavljenom roku, niti je tražen dodatni rok za postupanje, Općinski sud je 25. marta 2019. godine donio rješenje kojim se prijedlog za izvršenje smatra povučenim. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je protiv ovog rješenja dopuštena žalba Kantonalnom sudu u Sarajevu u roku od 8 dana od dana prijema rješenja, ali apelant nije izjavio žalbu, pa je navedeno rješenje postalo pravosnažno sa danom 27. aprila 2019. godine.
Apelacioni navodi
8. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja parničnog i izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama da mu je zbog dužine trajanja parničnog i izvršnog postupka došlo do povrede njegovih prava. Apelant navodi da je došlo do povrede njegovih prava, jer je podnio predmetnu tužbu i pokrenuo parnicu 5 godina prije podnošenja apelacije i parnični postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom je trajao više od tri godine. Apelant navodi i da parnični postupak do podnošenja apelacije nije okončan zbog toga što nakon pokretanja izvršnog postupka još uvijek nije doneseno rješenje o izvršenju, niti je apelant uspio naplatiti svoja potraživanja, te predlaže da mu Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba promatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je podnio apelaciju zbog dužine trajanja parničnog i izvršnog postupka tj. problematizira dužinu trajanja parničnog postupka od podnošenja tužbe 8. marta 2013. godine do donošenja odluke Kantonalnog suda od 19. aprila 2018. godine, te period od podnošenja prijedloga za izvršenje 5. jula 2018. godine do podnošenja apelacije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na obavezu apelanata propisanu članom 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suprotno postupanje, shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, može predstavljati zloupotrebu prava na podnošenje aplikacije, posebno ako se informacije o kojima je riječ odnose na samu suštinu predmeta, a nije pruženo dostatno objašnjenje za propust da se te informacije dostave (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1345/20 od 4. juna 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba); i Evropski sud, Bećirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 44304/16, Odluka od 24. oktobra 2019. godine). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant nije u apelaciji naveo da je izjavio reviziju protiv drugostepene presude, niti je obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud odlučio o reviziji, niti je obavijestio Ustavni sud o toku predmetnog izvršnog postupka, te odluci koja je donesena u izvršnom postupku (o čemu je Ustavni sud obaviješten od strane Općinskog suda prilikom dostavljanja odgovora na apelaciju). Dakle, apelant je podnio apelaciju zbog dužine trajanja parničnog i izvršnog postupka, ne navodeći sve činjenice i ne obavještavajući Ustavni sud o promjenama „pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu“, što je bio obavezan u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio rješenje od 25. marta 2019. godine kojim se prijedlog za izvršenje smatra povučenim, protiv kojeg apelant nije izjavio žalbu, tako da je navedeno rješenje postalo pravosnažno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu prema kojoj bi, u situaciji kada sami apelanti ne koriste pravni lijek u zakonskome roku i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku, bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević