Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4813/19 (A. A.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vještak
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4813/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-4813/19, rješavajući apelaciju Adisa Abdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adis Abdić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 095718 19 Pžp od 8. novembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 095718 18 Pr od 11. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adis Abdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Osman Hadžić i Amela Hadžić Terzić iz Bihaća, podnio je 11. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 095718 19 Pžp od 8. novembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 095718 18 Pr od 11. oktobra 2019. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 095718 18 Pr od 11. oktobra 2019. godine apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 43. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, za koji za koji mu je utvrđena novčana kazna i određen mu je jedan kazneni bod., te je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanta izjavljena po braniocu i potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Bihaću od 11. oktobra 2019. godine.
4. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud kada nalaz i mišljenje vještaka i njegovo svjedočenje nije prihvatio kao dokaz objektivnog kvalificiranog vještačenja saobraćajne nezgode, jer činjenice utvrđene u toku prekršajnog postupka putem drugih dokaza u potpunosti van svake razumne sumnje govore suprotno od vještačkog nalaza i njegove prezentacije kao stručnog svjedoka, a kojeg vještaka je predložila odbrana. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravno zaključio da je odbrana apelanta i njegovog branioca neargumentirana i usmjerenu na izbjegavanje prekršajne odgovornosti. Kantonalni sud je naveo da je svjedok policajac Č.S. bio na uviđaju saobraćajne nezgode na licu mjesta, te je samo evidentirao zatečeno stanje i potvrdio činjenice koje su utvrđene u postupku putem drugih dokaza. Kantonalni sud je ukazao i da je neosnovan prigovor apelanta koji se odnosi na odluku o sankciji. Kantonalni sud je naveo da je shodno odredbi člana 236. stav 1. tačka 7. u vezi sa stavom 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu i jedan kazneni bod, jer su iste mjere obligatorno predviđene Zakonom o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH. Kantonalni sud je cijenio da je izrečena sankcija prilagođena ličnim, porodičnim prilikama, ranijem životu i ponašanju apelanta nakon počinjenja prekršajnih djela, u pogledu kojih je proglašen krivim, te da je novčana kazna adekvatna, ali i neophodno potrebna, kako bi se postigla opća i posebna svrha kažnjavanja.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je prvostepeni sud odlučujući o stručnoj činjenici dao prioritet nestručnim i pristrasnim svjedocima, pa se u tome ogleda proizvoljnost u postupanju suda prilikom ocjene dokaza, a ni Kantonalni sud nije dao nikakvo obrazloženje zašto nije poklonjena vjera nalazu i mišljenju kvalificiranog vještaka, čiji nalaz nije osporen i čija objektivnost nije dovedena u pitanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, kako u prvostepenom, tako i u postupku po žalbi apelanta, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević