Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3728/18 („BS TELECOM SOLUTIONS“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javne nabavke
  • Upravni spor
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3728/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-3728/18, rješavajući apelaciju „BS TELECOM SOLUTIONS“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „BS TELECOM SOLUTIONS“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023983 18 Uvp od 14.

juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „BS TELECOM SOLUTIONS“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Sud BiH) broj S1 3 U 023983 18 Uvp od 14. juna 2018. godine.

2. Rješenjem Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine – Filijala Mostar (u daljnjem tekstu: Ured za razmatranje žalbi) broj JN2-03-07-1-1115-7/16 od 8. decembra 2016. godine (stav 1. izreke rješenja) djelimično je usvojena apelantova žalba izjavljena protiv Tenderske dokumentacije ugovornog tijela Ministarstva za unutrašnje poslove, Uprava policije Goražde (u daljnjem tekstu: Ugovorno tijelo), u postupku javne nabavke stalnih sredstava u svrhu izgradnje sistema video nadzora, pa je poništena ta precizirana Tenderska dokumentacija. Takođe, predmetnim rješenjem (stav 2. izreke rješenja) je usvojen apelantov zahtjev za povrat uplaćenih sredstava na ime naknade žalbenog postupka u iznosu od 2.000,00 KM. Pored toga predmetnim rješenjem (stav 3. izreke rješenja) je djelimično usvojen apelantov zahtjev za naknadu troškova advokata u iznosu od 489,06 KM.

3. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je u predmetnoj žalbi postavljen zahtjev za nadoknadu troškova advokata u iznosu od 978,12 KM. U vezi sa tim citirana je odredba člana 105. stav 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), pa je imajući u vidu navedenu odredbu i konstatujući da je apelantova žalba djelimično usvojena, Ured za razmatranje žalbi djelomično usvojio zahtjev za naknadu troškova advokata za sastav žalbe u ukupnom iznosu 489,06 K

4. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja (u dijelu koji se odnosi na stav 3. tog rješenja), a koja je odbijena presudom Suda BiH – Vijeća za upravne sporove broj S1 3 U 023983 17 U od 4. aprila 2018. godine, uz obrazloženje da je odluka Ureda za razmatranje žalbi vezano za troškove postupka pravilna i zakonita.

5. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje sudske odlukenavedene presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH. Sud BiH – Apelaciono upravno vijeće je presudom broj S1 3 U 023983 18 Uvp od 14. juna 2018. godine uvažio apelantov zahtjev i preinačio navedenu presudu Vijeća za upravne sporove suda BiH, tako što je tužba uvažena, poništen je stav 3. rješenja Ureda razmatranje žalbi i predmet je vraćen tom organu na ponovno rješavanje, dok je u preostalom dijelu pobijano rješenje ostalo na snazi. Predmetnom presudom Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH obavezana je tužena da apelantu nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 1.061,60 KM.

6. U obrazloženju presude Apelacionog upravnog vijeća zaključeno je da je Vijeće za upravne sporove ovog suda nepravilno zaključilo da je Ured za razmatranje žalbi zakonito postupio kada je apelantu dosudio djelimično troškove upravnog postupku. Naime, konstatovano je da je Vijeće za upravne sporove zanemarilo u konkretnom slučaju odlučnu činjenicu, a to je da je Ured za razmatranje žalbi, bez obzira što je samo djelimično usvojio žalbu, zapravo u cjelosti udovoljio zahtjevu iz žalbe apelanta na način da je tendersku dokumentaciju poništio u cjelosti odnosno da je nesporno apelant u cjelosti uspio sa svojim zahtjevom iz žalbe, zbog čega mu je Ured za razmatranje žalbi bio u obavezi dosuditi i cjelokupne troškove postupka.

7. Apelaciono upravno vijeće je troškove upravnog spora u konkretnom slučaju dodijelilo primjenom člana 61. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Tarifa). Imajući u vidu da je predmetnom presudom udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta za poništenje osporenog upravnog akta, tačnije stava 3. rješenja ureda za razmatranje žalbi, i da je predmet vraćen tom organu na ponovni postupak, Apelaciono vijeće je zaključilo da apelantu pripadaju troškovi cjelokupnog upravnog spora, ali ne u potraživanom iznosu. Naime, Apelaciono upravno vijeće je ukazalo da se u konkretnom slučaju tužbom se tražilo poništenje rješenja kao konačnog upravnog akta, zbog čega je to Vijeće ocijenilo da je vrijednost spora neprocjenjiva, pa je troškove odredilo na osnovu odredbe 19. stav 1. Tarife. Pri tome, konstatovalo je da se dosuđeni troškovi odnose na naknadu na ime sastava tužbe pred Vijećem za upravne sporove ovog suda, kao i naknadu sastava vanrednog pravnog lijeka pred Apelacionim upravnim vijećem, kao i naknadu za uplaćene sudske takse po fazama postupka pred sudom.

8. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant osporava odluku Apelacionog upravnog vijeća o dosuđenim troškovima postupka, tvrdeći da je postupak javne nabavke postupak procjenjive vrijednosti, pa su i troškovi zastupanja trebali biti dosuđeni u skladu sa članom 19. stav

1. Tarife u vezi sa članom 12. i 13. Tarife kod procjenjivih predmeta i imajući u vidu odredbe Zakona o javnim nabavkama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje isključivo odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivnopravni propisi prilikom donošenja odluke o troškovima upravnog spora. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualnodošlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za odluku kojom je odlučio o troškovima upravnog spora, dakle o troškovima podnesene tužbe i zahtjeva za vanredno preispitivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude u tom dijelu sa odredbama propisa na koje se pozvao Sud BiH u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju. U tim predmetima Ustavni sud je razmatrao apelacije sa istim apelacionim navodima kao u konkretnom slučaju, podnesene protiv presuda Suda BiH donesene u upravnim sporovima pokrenutim protiv rješenja Ureda za razmatranje žalbi Vrhovnog suda, a koja rješenja su donesena u predmetima javnih nabavki, u kojim presudama je Sud BiH je dao slična obrazloženja kao u konkretnom slučaju zaključivši da je žalbeni zahtjev apelanata u tim postupcima bio opredjeljen na poništenje akta (Ureda za razmatranje žalbi) i da se radi o predmetima neprocjenjive vrijednosti (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: AP-10/20 od 22. aprila 2020. godine i AP-668/19 od 11. juna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući uvidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3728/18 („BS TELECOM SOLUTIONS“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio