Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7527/18 (A. G.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7527/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7527/18, rješavajući apelaciju Almira Grcića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Almir Grcić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 090 U 016797 15 Uvp od 13. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Grcić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić, advokati iz Sarajeva, podnio je 21. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 090 U 016797 15 Uvp od 13. septembra 2018. godine.
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja, Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 27-04/I-23-59/2010 od 8. oktobra 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju preciziranog stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan).
3. U obrazloženju rješenja Uprava je istakla šta je propisano odredbama čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima, te je navela da je cijeneći materijalne dokaze, iskaze saslušanih svjedoka, te iskaze apelanta i predstavnika suvlasnika spornog stanu, nesporno utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana. Naime, Uprava je navela da je nepobitna činjenica da je baki apelanta H.G. 1961. godine dodijeljen sporni stan, da je kao član njenog domaćinstva evidentiran sin M.G. (otac apelanta), te da je u rješenju naznačeno da je H.G. dužna sklopiti ugovor sa nadležnim kućnim savjetom o korištenju spornog stana. Dalje je utvrđeno da je M.G., poslije smrti majke, nastavio da koristi sporni stan sa članovima svog domaćinstva, ali da nikada nije zatražio saglasnost od vlasnika za nastavak korištenja spornog stana. Nakon smrti M.G. apelant se 1999. godine obratio Upravi sa zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, međutim Uprava je 2003. godine donijela zaključak kojim se smatra da zahtjev nije ni podnesen (jer apelant nije dostavio dokaz da se zahtjevom za prijenos stanarskog prava obratio vlasniku stana), a rješenjem drugostepenog organa je odbijena žalba apelanta izjavljena na zaključak. Uprava je navela da je apelant 2010. godine drugi put podnio isti zahtjev, o kojem se odlučivalo u predmetnom postupku.
4. S tim u vezi, Uprava je navela da je rješenjem H.G. dodijeljen sporni stan, ali da nema dokaza da je zaključen ugovor o korištenju spornog stana, kako sa njom, tako ni sa njenim sinom M.G., što znači da nije postojao pravni osnov za korištenje stana iz kog bi apelant crpio stanarsko pravo, iako je bio član domaćinstva svog oca, što potvrđuje i uvjerenje o kretanju iz kog se vidi da je u kontinuitetu od 1986.godine apelant bio prijavljen na adresi spornog stana. Uprava je dalje navela da je nesporno da je apelant koristio sporni stan sve do kupovine stana u ulici Franjevačka broj 6B, Sarajevo (u daljnjem tekstu: novi stan), a što je utvrđeno iz kupoprodajnog ugovora sačinjenog 2003. godine, odnosno da je apelant preseljenjem u novi stan prestao koristiti sporni stan, a iz razloga neuslovnosti i dotrajalosti istog. Naime, Uprava je navela da iz zapisnika o uviđaju na licu mjesta proizilazi da je zaključak službenog lica koje je vršilo obilazak spornog stana da se taj stan duži vremenski period ne koristi (neuslovnost stana detaljno opisana na stranici 6. rješenja). Nadalje, Uprava je navela da su iskazi saslušanih svjedoka da apelant sa porodicom koristi sporni stan u cijelosti suprotni materijalnim dokazima, budući da je apelant registrovan kao korisnik javno-komunalnih usluga (računi za vodu, struju, telekomunikacije, gas, odvoz smeća i dr.) na adresi novog stana, dok na adresi spornog stana nije registrovan.
5. Slijedom iznesenog, Uprava je navela da je činjenica da se sporni stan u trenutku donošenja rješenja ne koristi, da je apelant kupio sebi i svojoj porodici novi stan, te da nisu ispunjeni subjektivni elementi - namjera trajnog življenja sa nosiocem stanarskog prava (jer nije postojao nominalni nosilac stanarskog prava), kao i objektivni elementi - nastavak korištenja stana poslije smrti prethodnog korisnika stana, zbog čega je taj organ, uz primjenu odredbi čl. 21. u vezi sa čl.
28. Zakona o stambenim odnosima, donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
6. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-23-5-439/03- S.A. od 28. novembra 2012. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Uprave od 8. oktobra 2012. godine.
7. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbe materijalnog prava kada je odbio zahtjev apelanta. Ministarstvo je, prije svega, istaklo šta je propisano odredbom člana 6. Zakona o stambenim odnosima, te je navelo da je prvostepeni organ na nesporan način utvrdio da apelant više godina ne koristi sporni stan (stan zbog neuslovnosti i nekorištenja povremeno koriste treća lica – narkomani i sl.), da je apelant korisnik novog stana od 2004. godine za koji plaća režijske troškove i koristi ga sa porodicom u kontinuitetu već devet godina. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno cijenio dokaze koji se nalaze u spisu predmeta i dao valjano obrazloženje za svoju odluku, na koje se poziva i Ministarstvo. Zbog svega navedenog Ministarstvo je navelo da nisu ispunjeni uslovi za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana.
8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 016797 12 U od 6. aprila 2015. godine odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se poništi rješenje Ministarstva od 28. novembra 2012. godine.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prije svega, istakao šta je propisano odredbama čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima, te je naveo da iz citiranih zakonskih odredbi proizilazi da korisnik stana (u smislu člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima) može da nastavi nesmetano korištenje stana nakon smrti nosioca stanarskog prava, ako je ostao u istom stanu. Kantonalni sud je detaljno analizirao provedene dokaze (iskaze svjedoka M.K., S.L., iskaz apelanta i predstavnika suvlasnika spornog stana, kao i materijalne dokaze), te je naveo da je cijeneći provedene dokaze zaključio da je apelant kupovinom novog stana, prestao da koristi sporni stan i počeo da živi u novom stanu, u kojem je zadovoljavao svoje stambene potrebe, što je vidljivo iz pismene dokumentacije spisa predmeta o plaćanju komunalnih usluga za novi stan. Kantonalni sud je naveo da za sporni stan apelant nikada nije evidentiran kao korisnik komunalnih usluga, niti je plaćao stanarinu za taj stan, a iz zapisnika sa uviđaja na licu mjesta koji je proveo nadležni prvostepeni organ proizilazi da sporni stan nije korišten u smislu zadovoljavanja osnovnih stambenih potreba. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je iz kopije ugovora o kupoprodaji novog stana vidljivo da je zaključen između S.T. kao prodavca i apelanta kao kupca i da je na toj adresi apelant evidentiran kao korisnik javno-komunalnih usluga, dok nikada nije evidentiran kao korisnik tih usluga na adresi spornog stana.
10. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da s obzirom da apelant kao raniji član porodičnog domaćinstva svojih prednika, nakon smrti svoga oca nije nastavio da koristi sporni stan, nego je isti svojom voljom napustio i počeo da živi u novom stanu, gdje je zadovoljavao svoje stambene potrebe, to su upravni organi pravilno ocijenili da apelant ne ispunjava uslove iz člana 21. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega su primjenom člana 28. tog zakona, odbili zahtjev apelanta.
11. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su bez uticaja na rješavanje te upravne stvari navodi apelanta da nije kupio novi stan, jer prema evidenciji Zemljišno-knjižnog ureda nije vlasnik nekretnina. Naime, Kantonalni sud je naveo da bez obzira na činjenicu da apelant nije postao nominalni vlasnik nekretnine upisom u zemljišne knjige, pismena dokumentacija spisa ukazuje da je zaključio ugovor o kupovini novog stana i da se u isti uselio, gdje je evidentiran kao korisnik komunalnih usluga, na koji način je zadovoljavao svoje stambene potrebe.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 090 U 016797 15 Uvp od 13. septembra 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 6. aprila 2015. godine.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nalazi da prvostepeni sud, prilikom donošenja prvostepene presude, nije povrijedio federalni zakon, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje konkretne stvari, zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Naime, Vrhovni sud je naveo da je po ocjeni tog suda pravilno riješeno po zahtjevu apelanta za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, a koji se nalazi u suvlasništvu preciziranih lica (devet lica i „ostali“) koja odbijaju da sa apelantom zaključe ugovor o korištenju spornog stana. Vrhovni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima, te je naveo da iz relevantnih zakonskih odredbi proizilazi da samo lice koje se nalazi u stanu i koristi ga za stanovanje može za taj stan tražiti od nadležnog organa donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja proizilazi da apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva nije stanovao u spornom stanu, već u novom stanu. Vrhovni sud je naveo da ova činjenica nije dovedena u sumnju ni po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke u kojem je navedeno da apelant živi u iznajmljenom stanu u ulici Franjevačka broj 6B, Sarajevo, jer nije od važnosti da li apelant u novom stanu, nakon napuštanja spornog stana, živi po osnovu ugovora o zakupu, kao zakupac ili po osnovu ugovora o kupovini stana, po kojem se nije uknjižio kao vlasnik u zemljišnim knjigama (budući da u spisu postoji ugovor o kupoprodaji novog stana zaključen između S.T. kao prodavca i apelanta kao kupca). Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantu po navedenim zakonskim odredbama ne pripada pravo na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, budući da je taj stan prestao faktički koristiti za stanovanje, a što je pravilno našao i prvostepeni sud.
14. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je za predmetnu stvar irelevantno apelantovo pozivanje na ugovor o građevinskim radovima (koji je zaključen između apelanta, kao naručioca građevinskih radova na spornom stanu i izvođača radova), budući da se njim ne dokazuje da je apelant faktički koristio sporni stan za stanovanje u vrijeme podnošenja zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a u kojem pravcu nije u provedenom upravnom postupku i sporu ponudio ni jedan relevantan dokaz, a što nije učinio ni zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke.
15. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
16. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su zaključili da apelant ne koristi sporni stan duži vremenski period i da nisu ispunjeni zakonski uslovi da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana. Apelant, dalje, navodi da su sudovi pogrešno ocijenili dokaze, a posebno ističe da su neosnovano prihvatili kao dokaz ugovor o kupoprodaji novog stana, iako je taj ugovor nečitak i u fotokopiji. Osim toga, apelant navodi da redovni sudovi nisu odgovorili na apelantove navode koji su od odlučnog značaja, te da nisu zadovoljili standard obrazložene odluke.
Relevantni propisi
17. Zakon o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH«, br. 14/84 - Prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 - OUS, “Službene novine Federacije BiH”, br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99).
18. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
Član 28.
Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, a imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud nalazi da su organi uprave, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stambenoj politici, utvrdili da apelant nije ispunio zakonski propisane uslove za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana. Naime, organi uprave su u postupku utvrdili da apelantovi preci nisu nikada sklopili ugovor o korištenju spornog stana, zbog čega nikada nisu stekli svojstvo nosioca stanarskog prava, te su utvrdili da apelant nakon smrti svojih predaka nije nastavio živjeti u spornom stanu, budući da zajedno sa svojom porodicom živi u novom stanu u kojem zadovoljava sve svoje stambene potrebe. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud zaključili da su organi uprave pravilno postupili i da nisu povrijedili zakon na štetu apelanta kada su njegov zahtjev odbili, budući da nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za donošenje takvog rješenja. Za takav zaključak redovni sudovi su dali detaljne, jasne i precizne razloge, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nasuprot apelacionim navodima, detaljno analizirao provedene dokaze dovodeći ih u vezu jedne sa drugim i navodeći zbog čega je pojedine dokaze usvojio, a pojedine ne. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi obrazložio da za rješavanje ove pravne stvari nije bitno da li je apelant zaista postao vlasnik novog stana ili ga koristi po nekom drugom osnovu, zbog čega su neosnovani apelacioni navodi izneseni u tom smjeru. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević