Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1868/20 (T.M.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Miješanje u imovinu
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
- Upravni spor
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1868/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1868/20, rješavajući apelaciju T. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T.M.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030571 20 Uvp od 13. maja 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030571 18 U od 4. marta 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T. M.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030571 20 Uvp od 13. maja 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030571 18 U od 4. marta 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnio je 29. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 030571 20 Uvp od 13. maja 2020. godine i Presude Suda BiH S1 3 U 030571 18 U od 4. marta 2020. godine.
2. Osporenom presudom Suda BiH od 13. maja 2020. godine odbijen je zahtjev za preispitivanje sudske odluke -presude vijeća za upravne sporove Suda BiH od 4. marta 2020.godine, kojom je odbijena tužba apelanta za poništenje Rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH, Banja Luka broj 01/4-2-UP/II-251/17 od 6. septembra 2018. godine kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv protiv Rješenja Odsjeka za poslovne usluge RC Mostar broj 02/6- 2/111- 16-330-4-1/17 od 12. jula 2017.godine, kojim je kao neosnovana, odbijena žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Grupe za prinudnu naplatu RC Mostar broj 02/62/111-16-330-4/17 od 6. juna 2017.godine. Tim prvostepenim rješenjem je apelantu, kao jedinom osnivaču, vlasniku i direktoru pravnog lica UNIMAR d.o.o Posušje, utvrđena pojedinačna i solidarna odgovornost za izmirenje duga navedenog pravnog lica kao glavnog dužnika, po osnovu neplaćenih obaveza indirektnih poreza u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude od 4. marta 2020. godine, Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je Grupa za prinudnu naplatu RC Mostar, prije svega, pokrenula i vodila postupak prinudne naplate za glavnog dužnika-poreznog obveznika UNIMAR d.o.o za trgovinu i usluge, Posušje, tokom kojeg postupka je izdavala naloge za prinudnu naplatu neplaćenih obaveza indirektnih poreza. Sud BiH je naveo da je nesporno da su isti uručeni glavnom dužniku, koji nije po njima postupio u ostavljenom roku, pa je tuženi organ pravilno postupio kada je nastavio postupak prinudne naplate i preduzeo radnje propisane članom 13. Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza. Sud BiH je naveo da, kako ni u tom postupku dug nije izmiren od strane glavnog dužnika, tužena je provela postupak utvrđivanja pojedinačno i solidarno odgovornih lica i apelant je prvostepenim rješenjem oglašen pojedinačno i solidarno odgovornim. Sud BiH je naveo da je apelant jedini osnivač, vlasnik i direktor glavnog dužnika i isti je raspolagao sredstvima i odobravao trošenje novca, potpisivao je PDV prijave, te je na taj način bio upoznat sa obavezama koje za glavnog dužnika iz njih proizilaze. Predmetne obaveze nije izmirivao u propisanim rokovima, iako je u ime glavnog dužnika primao naloge za prinudnu naplatu. Sud BiH je naveo da je pravilan i zakonit zaključak tužene da je neosnovan apelantov prigovor zastare. Naime, članom
36. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja propisano je da istekom roka od pet godina zastarijevaju: a) pravo UIO na razrez prethodno nerazrezanih obaveza po osnovu indirektnih poreza, b) pravo UIO da zahtijeva plaćanje iznosa po osnovu indirektnih poreza, c) pravo obveznika indirektnih poreza da zahtijeva povrat, d) obaveze UIO da izvrši povrat indirektnih poreza, neosnovano plaćenih i troškova za garancije. Članom 38. Zakona je propisano da prekid zastarjelosti iznosa duga nastupa svakom radnjom UIO koja se odnosi na iznos duga o kojem je obveznik indirektnog poreza obaviješten i obveznika indirektnog poreza, a u vezi s iznosom dugova podnesenih UIO, te da ako je zastarjelost prekinuta, novi rok zastarjelosti počinje teći od dana nakon prekinutog roka i da ako je zastarjelost prekinuta za glavnog obveznika, isto se odnosi i na ostala odgovorna lica. Sud BiH je naveo da je iz stanja u spisu vidljivo da je prvostepeni organ kontinuirano preduzimao radnje u postupku prinudne naplate duga glavnog dužnika UNIMAR d.o.o. Posušje, izdavanjem naloga za prinudnu naplatu, pa je, u smislu navedenog člana 38. Zakona, svakom preduzetom radnjom UIO koja se odnosi na iznos duga, došlo do prekida zastare. Kako nije nastupila ni apsolutna zastarjelost predviđena članom 39. ovog zakona, to je pravilan zaključak tužene da je prigovor zastare neosnovan.
4. U obrazloženju osporene presude Suda BiH od 13. maja 2020. godine, Sud BiH je naveo da su, prema članu 18. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, obveznici indirektnog poreza fizička i pravna lica i drugi subjekti koji nemaju svojstvo pravnog lica i koji su dužni da izvršavaju obaveze indirektnog poreza propisane zakonom, a poreskim obveznicima se smatraju i ona lica koja su, saglasno odredbama tog zakona, nosioci pojedinačne, solidarne ili supsidijarne odgovornosti za izmirenje obaveze indirektnog poreza. Sud BiH je naveo i da prema članu 22. stavu 1. tačka a) Zakona o PDV, pojedinačno i solidarno su odgovorna lica koja prouzrokuju ili aktivno sarađuju u činjenju bilo kojeg kršenja zakona i propisa o indirektnom porezu, što je tužena utvrdila kao osnov pojedinačne i solidarne odgovornosti apelanta. Sud BiH je naveo i da je Pravilnikom o primjeni Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza u članu 11. propisano da u slučajevima pojedinačne ili solidarne odgovornosti, Uprava za indirektno oporezivanje BiH ima pravo da naplati ukupan iznos duga od bilo kojeg pojedinačno i solidarno odgovornog lica, te da se pojedinačna i solidarna odgovornost odnosi na ukupan dug uključujući i naknadni teret prinude, kamatu i troškove postupka. I po ocjeni Suda BiH, tužena je prethodno iscrpila sve pravne mogućnosti da naplatu poreza izvrši od glavnog dužnika-UNIMAR d.o.o. Posušje, a zbog čega je, pravilno utvrdila da je u konkretnoj stvari pojedinačno i solidarno odgovorna osoba, odnosno apelant, kao osoba koja je, upravljala radom tog pravnog subjekta, koja je isti zastupala i koja je imala ovlaštenje da preduzme sve radnje kojim bi se izmirilo dugovanje, ali je svojim nepostupanjem prouzrokovala i nastanak i povećanje duga na ime poreske obaveze.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kršenje zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da Sud BiH nije dao adekvatno obrazloženje o odlučnim činjenicama u osporenim odlukama i da činjenice u postupku nisu pravilno utvrđene. Apelant navodi i da u cjelosti osporava odgovornost apelanta kao odgovornog lica za obaveze po osnovu duga Unimar d.o.o. Posušje, jer za istu ne postoji zakonsko uporište u materijalnim propisima, a Sud BiH nije pravilno odlučio ni o prigovoru zastare koji je apelant isticao u toku postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i kršenje zabrane zloupotrebe prava
7. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6.jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, proizlazi da su navodi apelanta o kršenju zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnosi isključivo na način na koji su u predmetnom postupku utvrđene činjenice i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević