Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4632/18 (E. N.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4632/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4632/18, rješavajući apelaciju Ernarda Neslanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ernarda Neslanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0K 007756 16 K od 4.
oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ernard Neslanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0K 007756 16 K od 4. oktobra 2017. godine. Apelant je, također, u apelaciji podnio zahtjev da Ustavni sud donese traženu privremenu mjeru.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4632/18 od 11. septembra 2018. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan (dostupna na: www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 007756 16 K od 4. oktobra 2017. godine apelant i saoptuženi A.M. i S.K. su proglašeni krivim da su za vrijeme rata i oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), na detaljno opisani način, zajedno sa N.N. licima, učestvovali u mučenju civila srpske nacionalnosti iz zaseoka Gojakovac radi iznuđivanja priznanja o tome gdje se nalazi oružje, čime su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ).
7. U obrazloženju presude su navedeni dokazi koji su provedeni na glavnom pretresu (str. 4 i 5), zatim je ukazano na odredbe člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije i člana 142. stav 1. KZSFRJ. Nakon analize dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu Kantonalni sud je zaključio da je Tužilaštvo dokazalo da su optuženi izvršili krivično djelo kako je to navedeno u izreci presude. Kao prvo, dokazano je da su optuženi krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret počinili za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine i Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine. Drugo, dokazano je da krivičnopravne radnje za koje se terete optuženi predstavljaju povrede člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije, jer su svi oštećeni, navedeni u izreci presude, bili civili u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Nadalje, dokazano je da su apelant i saoptuženi A.M. počinili predmetno krivično djelo kao pripadnici MUP-a Zenica, a saoptuženi S.K. kao pripadnik Teritorijalne odbrane, što je potkrijepljeno materijalnim dokazima (strana 8). Ocijenjeno je da se preduzete radnje ne mogu tretirati kroz postojanje vojne nužde.
8. U pogledu statusa oštećenih lica, Kantonalni sud je istakao da iz iskaza svih svjedoka nesumnjivo proizlazi da su lica koja su optuženi sa drugim N.N. licima navedenog dana mučili radi pronalaska oružja bila civilna lica. Navedeno je da su svi bili u civilnoj odjeći, da su zarobljeni u svojim kućama, da nisu bili pripadnici niti jedne vojne formacije, niti su bili aktivno uključeni u neprijateljstva, te da su stoga imali status civilnih lica i da su uživali zaštitu prema pravilima međunarodnog humanitarnog prava. Utvrđeno je da je oštećeni Jovo Savić u inkriminirano vrijeme imao 60 godina i da nije bio radno angažiran, da je oštećeni Niko Savić radio na Željeznici, da je oštećeni Petar Savić imao 17 godina i da nije bio radno angažiran, da je Cvijeta Savić bila domaćica, a da je R.N. djev. Savić imala devet i po godina.
9. Dalje, u presudi su veoma detaljno interpretirani iskazi svjedoka-oštećenih R.N. djev. Savić, Nike Savića, Petra Savića, te svjedoka koji su imali indirektna saznanja o inkriminiranim radnjama apelanta i saoptuženih (pet imenovanih svjedoka) i drugih imenovanih svjedoka (str. 8-14 obrazloženja presude). Kantonalni sud je naveo da su oštećeni Petar Savić, Niko Savić, R.N. djev. Savić i Danijela Savić u svojim iskazima na uvjerljiv način svjedočili da su im, zajedno sa umrlim Jovom i Cvijetom Savić, optuženi, pojedinačno opisanim postupanjem u izreci presude, nanijeli teške tjelesne i duševne bolove upravo radi iznuđivanja informacija, odnosno priznanja gdje se nalazi oružje u njihovom zaseoku Gojakovac. Kantonalni sud je zaključio da su iskazi tih svjedoka istiniti i uvjerljivi i da nema razloga da se tim iskazima ne pokloni vjera, budući da su svjedoci opisali inkriminirani događaj kako se desio i kako su ga oni preživjeli. Navedeno je da je oštećeni Jovo Savić sedam dana nakon inkriminiranog događaja umro i da je vještak sudske medicine utvrdio da je njegova smrt nasilna, indirektno dovedena u vezu sa višestrukim djelovanjem jednog, odnosno više lica. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da radnje apelanta i saoptuženog S.K. koji su tog dana učestvovali u mučenju Jove Savića, zadajući mu udarce, kako su to opisali direktni svjedoci optužbe Petar i Niko Savić i R.N. djev. Savić na glavnom pretresu, nisu bile takvog intenziteta da im se stavi na teret ubistvo Jove Savića s obzirom na to da su tog dana u premlaćivanju učestvovala i druga N.N. lica.
10. Kantonalni sud je istakao da dokazi optužbe izvan razumne sumnje potvrđuju izvršenje krivičnog djela optuženih na način bliže naveden u izreci presude, te da su u tim radnjama sadržani svi elementi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Iz preduzetih radnji i ponašanja optuženih, kao i na osnovu izjava saslušanih svjedoka očevidaca zaključuje se da su optuženi bili svjesni svojih postupaka i radnji, te da su htjeli zabranjenu posljedicu. Suprotno od toga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, odbrana svojim dokazima nije uspjela opovrgnuti optužbu, odnosno dokazati da optuženi nisu počinili predmetno krivično djelo. Pitanjima koja su optuženi i njihovi branioci postavljali svjedocima odbrana je pokušavala da iznese tezu da optuženi nisu počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, da nisu učestvovali u tim događajima, tj. da nisu učestvovali u pretresu srpskih kuća i samog zaseoka Gojakovac. Budući da su odbrane posebno prigovarale iskazu oštećene R.N. djev. Savić, zbog njenih godina u vrijeme inkriminiranog događaja, Kantonalni sud je taj iskaz ocijenio uvjerljivim, logičnim i povezanim sa ostalim dokazima. Navedeno je da je, nezavisno od toga što je u kritično vrijeme oštećena bila dijete, kritični događaj, prema nalaženju Kantonalnog suda, dobro ispričan pred sudom i da nema nikakve dileme o sadržaju tog iskaza, posebno u bitnim elementima koji su povezani sa optuženim licima. Oštećena je kritičnog dana preživjela tešku traumu zbog čega se sigurno može sjetiti događaja i objasniti kako se on desio. U ovom slučaju predmetno djelo je počinjeno prije 24 godine, te je razumljivo da s vremenom ljudi zaboravljaju činjenice, te da se u toku svjedočenja, kada se svjedok vraća svojim mislima u vrijeme dešavanja, prisjeti određenih činjenica koje ranije nije iskazao, ili ih je eventualno drugačije iskazao. U presudi su potom pojašnjene određene razlike u iskazima svjedoka na koje je apelantova odbrana ukazivala prilikom unakrsnog ispitivanja. Također, Kantonalni sud je ukazao da smatra, s obzirom na okolnosti događaja kojima su svjedoci-oštećeni bili izloženi, te na okruženje u kojem su u inkriminirano vrijeme živjeli i vrijeme kada su prvi put davali iskaz o navedenim događajima, da su nedosljednosti dozvoljene, ali da su one u ovom slučaju neznatne o čemu su u presudi dati i primjeri. Međutim, nedosljednosti nije bilo u pogledu identiteta optuženih, direktni svjedoci su u vezi s tim bili potpuno jasni i izričiti i nisu imali nikakvu dvojbu. Istaknuto je da su svi ti svjedoci bili prisiljeni, zbog straha za svoje živote, da napuste Gojakovac, da su došli da svjedoče, da ne traže osvetu, nego da pokažu da treba dati prednost sistemu odgovornosti.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine žalbe apelanta i ostalih optuženih su odbijene kao neosnovane, a žalba Tužilaštva je uvažena i Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 K 007756 16 K od 4. oktobra 2017. godine je preinačena u odluci o kazni za apelanta i saoptuženg S.K., te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a saoptuženi S.K. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
12. Vrhovni sud je ocijenio da je izreka pobijane presude potpuno jasna i određena, da nije protivrječna sama sebi ili razlozima presude i da su u presudi navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da izreka pobijane presude sadrži jasan činjenični supstrat krivičnog djela stavljenog na teret apelantu i sve one elemente koji su potrebni da se krivično djelo što preciznije odredi, uključujući saizvršilačke radnje svakog od optuženih ponaosob. Također, u obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo sasvim jasne i dovoljne razloge o svakoj od odlučnih činjenica za odluku u predmetnoj stvari koji ni u čemu nisu protivrječnosti izreci presude.
13. Ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije izvršio pravilnu ocjenu izvedenih dokaza (iskaza saslušanih svjedoka), jer iskaze svjedoka nije ocijenio u cjelini, već selektivno, te da su u pobijanoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, što se posebno odnosi na utvrđenje prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o licima srpske nacionalnosti - civilima koji, prema Ženevskoj konvenciji, uživaju zaštitu. Također, ocijenjeni su neosnovanim i navodi da je neosnovan i zaključak prvostepenog suda o navodnom apelantovom nečovječnom postupanju, jer u pobijanoj presudi nisu precizirane njegove radnje koje bi u svojoj ukupnosti (intenzitetu i dužini trajanja, te posljedici) dosegle minimalni nivo težine da bi se imale smatrati nečovječnim postupanjem, a niti je pouzdano utvrđeno od čega je oštećeni Jovo Savić umro, pogotovo kod činjenice da je smrt oštećenog nastupila pet do šest dana od predmetnog događaja za koji se tereti apelant.
14. Dalje, po ocjeni Vrhovnog suda, nepodudarnosti u iskazima saslušanih svjedoka, na koje se u žalbama ukazuje, a koje se prvenstveno odnose na vrijeme započinjanja pretresa, mjesto i vrijeme odvođenja oštećenih i slično, tj. činjenice koje nisu relevantne za odluku o krivici optuženih, ne predstavljaju protivrječnosti u iskazima navedenih svjedoka kada se ima u vidu dinamika predmetnog događaja, tj. činjenica da se predmetni događaj odvijao na više lokacija na kojima su vršeni pretresi, gdje su oštećeni odvođeni odvojeno i da su se svjedoci izjašnjavali o onome što su sami pri tome doživjeli, odnosno vidjeli. Pri tome je Vrhovni sud ukazao na to da, ako svjedok prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu identificira apelanta kao učinitelja krivičnog djela, takvi navodi predstavljaju dijelove iskaza svjedoka, koji se mora ocjenjivati u vezi sa ostalim izvedenim dokazima i u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, pa se takvi navodi o prepoznavanju ne mogu posebno ocjenjivati u smislu člana 99. stav 4. ZKPBiH.
15. Kada su u pitanju činjenična utvrđenja i odluka o krivici apelanta i saoptuženih A.M. i S.K., prvostepeni sud je imao u vidu iskaze svjedoka - oštećenih koji su detaljno opisali inkriminirani događaj. Na pravilnost zaključka prvostepenog suda, kada su u pitanju radnje preduzete u odnosu na oštećenog Jovu Savića za koje se terete apelant i optuženi S.K., ukazuju i iskazi svjedoka R.N. djev. Savić, Danijele Savić i Dragana Savića iz kojih proizlazi da im je Jovo Savić, kada su ga naoružana lica dovela kući pretučenog, rekao da su ga najviše tukli apelant zv. Car i komšija S.K. Tvrdnje iznesene u apelantovoj žalbi da je svjedok R.N. djev. Savić u svom iskazu na glavnom pretresu, održanom pred prvostepenim sudom 30. novembra 2016. godine, navela da je lice koje je tom prilikom njenoj majci stavljalo nož pod vrat i koje su oslovljavali po nadimku Car bilo obučeno u maskirnu uniformu, ne odgovaraju plavoj uniformi koju je tom prilikom na sebi imao apelant kao policajac. Utvrđeno je da je u svom iskazu na glavnom pretresu, održanom 30. novembra 2016. godine, ovaj svjedok naveo da je lice sa nadimkom Car, o kojem se u svom iskazu izjašnjavao, bilo obučeno u maskirnu uniformu, jer iz predmetnog zapisnika sa glavnog pretresa proizlazi da je svjedok na pitanje apelantove braniteljice da li je lice sa nadimkom Car bilo u uniformi izjavio da je on bio u uniformi, ali da se ne može izjasniti da li je bio u plavoj (policijskoj) ili u šarenoj maskirnoj uniformi. Osim toga, kako je Vrhovni sud dalje istakao, apelantov identitet i nije utvrđen samo na osnovu nadimka, jer je svjedok Niko Savić, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, apelanta poznavao odranije.
16. Zaključak prvostepenog suda, kada su u pitanju utvrđenja u pogledu radnji koje se stavljaju na teret apelantu i optuženom S.K., nije doveden u pitanje ni navodima žalbe da analizom DNA nije utvrđeno da skeletni ostaci ekshumiranog tijela pripadaju oštećenom Jovi Saviću, već da se radi o velikoj vjerovatnoći. Naime, vještak za vještačenja DNA u svom nalazu i mišljenju navela je da se radi o velikoj vjerovatnoći da skeletni ostaci ekshumiranog tijela pripadaju Jovi Saviću, ali da prvostepeni sud tu činjenicu nije zasnovao samo na analizi DNA već i na identifikaciji ekshumiranih skeletnih ostataka R.N. djev. Savić, koja je u prostorijama JKP „Gradsko groblje“ Visoko, nakon izvršenog pregleda skeletnih ostataka, navela da ti ostaci pripadaju njenom ocu. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode kojim se ukazuje da nije dokazano da je smrt oštećenog Jove Savića nastupila kao posljedica višesatnog premlaćivanja u predmetnom događaju. Naime, u inkriminiranom događaju oštećeni Jovo Savić, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka koje u navedenom dijelu odbrana nije ni osporavala, zadobio je ozljede zbog kojih je bio sav modar i natečen i zbog kojih se teško i kretao. Međutim, apelant i S.K. nisu proglašeni krivim za lišavanje života oštećenog Jove Savića (u premlaćivanju Jove Savića tom prilikom su učestvovala i druga lica), već za mučenje ovog oštećenog, a i drugih lica srpske nacionalnosti iz izreke pobijane presude.
17. U vezi sa žalbenim navodima o povredi Krivičnog zakona koja se ogleda u tome što se u konkretnom slučaju ne radi o licima koja imaju svojstvo civila, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud za svoje utvrđenje da su oštećeni, navedeni u izreci pobijane presude, bili civilna lica zaštićena odredbama člana 3. stav I IV Ženevske konvencije na strani 7 obrazloženja pobijane presude dao sasvim dovoljne i za Vrhovni sud prihvatljive razloge. Ponovljeno je da je svoje utvrđenje da su oštećeni bili civili prvostepeni sud utemeljio na činjenicama da su oštećeni bili u civilnoj odjeći, da su uhvaćeni pri pokušaju da napuste selo, odnosno da su privedeni iz svojih kuća, da nisu bili pripadnici niti jedne vojne formacije, niti su bili aktivno uključeni u neprijateljstva u inkriminirano vrijeme, pa kako se nijedna od činjenica na kojima je prvostepeni sud temeljio zaključak da se u konkretnom slučaju radi o licima koja imaju svojstvo civila žalbom ne osporava, to se apelantova žalba i u ovom dijelu pokazuje neosnovanom.
18. Dalje, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude (strana 19) proizlazi da je prvostepeni sud, pozivajući se pri tome na dokaze izvedene u prvostepenom postupku, prvenstveno iskaze svjedoka oštećenih, koje je ocijenio vjerodostojnim i kao takve prihvatio, naveo sasvim jasne i prihvatljive razloge za Vrhovni sud zbog čega smatra da su apelant i optuženi A.M., kao policajci Stanice javne bezbjednosti Zenica, i S.K., pripadnik Teritorijalne odbrane Topčić-Polje, opisanim radnjama (premlaćivanjem i drugim oblicima mučenja) preduzetim prema civilima srpske nacionalnosti u zaseoku Gojkovac, tokom akcije pretresa i razoružavanja, kršili pravila međunarodnog prava. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu da je oštećeni Jovo Savić od udaraca koje je tom prilikom zadobio od apelanta i optuženog S.K., te drugih N.N. naoružanih uniformiranih lica koja su učestvovala u navedenoj akciji nekoliko dana nakon te akcije podlegao, da je svjedok oštećena R.N. djev. Savić, koja je u vrijeme predmetnih dešavanja imala svega devet i po godina, u svom iskazu navela da je osjećala veliki strah kada je vidjela da lice pod nadimkom Car njenoj majci stavlja nož pod vrat i govori joj da će je zaklati i kada je vidjela da joj tatu udaraju i da hoće da ga ubiju, te da su oštećeni Niko Savić i Petar Savić, kako to proizlazi iz njihovih iskaza, od povreda koje su tom prilikom zadobili nekoliko dana ležali u svojoj kući i nisu mogli da se kreću. Ovakve radnje apelanta i saoptuženih preduzete prema civilima, a sve radi iznuđivanja priznanja o tome gdje se nalazi sakriveno oružje, zbog kojih su, i po ocjeni Vrhovnog suda, oštećeni trpjeli teške tjelesne i duševne boli, kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud, predstavljaju kršenje odredbe člana 3. stav 1. tačka a. Ženevske konvencije, što i jeste u osnovi inkriminacije krivičnog djela iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ. Stoga se neosnovano žalbama ukazuje da je pobijanom presudom učinjena povreda Krivičnog zakona.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 7. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant navodi da je u predmetnom postupku došlo do povrede pretpostavke nevinosti i pravila in dubio pro reo zbog proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog toga što su presude zasnovane na dokazima koji sa sigurnošću ne ukazuju da je apelant izvršio krivično djelo za koje je osuđen. U tom kontekstu apelant posebno problematizira zaključak suda da su oštećena lica imala status civila u smislu Ženevske konvencije, te citira dijelove iz osporenih presuda. Donoseći ovakav zaključak, prema apelantovom mišljenju, redovni sud je očigledno arbitrarno ocijenio činjenično stanje, zanemarujući niz dokaza iz kojih proizlazi da oštećena lica (naročito Jovo Savić) nisu bila lica zaštićena u skladu sa Ženevskom konvencijom. Pojašnjava da iz iskaza Nike Savića, koji je potvrdio Petar Savić, proizlazi da je Jovo Savić “zakopao oružje (ruski 'dobošar' i bombe) niže svoje kuće i da je ono pronađeno,“. Sami navodi optužnice prihvaćeni presudom „krajem mjeseca juna 1992. godine u akciji razoružavanja civila zaseoka Gojakovac, koja je započela u jutarnjim satima“ govore o tome da je sud ustanovio da su civili zaseoka Gojakovac bili naoružani, a da je potpuno proizvoljno, zanemarujući navedene dokaze, zaključio da se radi o licima zaštićenim Ženevskom konvencijom. Postupajući tako, s obzirom na to da je civilni status oštećenog bitan element krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, redovni sud je povrijedio presumpciju nevinosti i načelo in dubio pro reo prema kojem se sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe zakona rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Također, apelant ukazuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant je osuđen da je, zajedno sa licima navedenim u izreci pravosnažne presude, postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, pri tome kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije. Nema sumnje, prema pravosnažnoj presudi, da je apelant osuđen da je kritičnog dana učestvovao u akciji razoružavanja civila u zaseoku Gojakovac, uključujući Jovu Savića, prema kome je pri razoružavanju, prema presudi, „nečovječno postupao“. Stoga, prema apelantovom stavu, ovaj oštećeni nije mogao uživati zaštitu člana 3. Ženevske konvencije. Naprotiv, više je nego jasno da je nalaz suda u pogledu naoružanosti ukazivao na primjenjivost člana 5. Ženevske konvencije po kojoj su naoružana lica iz sela Gojakovac, kao i sam Jovo Savić, dala povod za opravdanu sumnju da su se odali djelatnosti štetnoj po sigurnost. U vezi sa navedenim stavovima, u apelaciji su navedeni dijelovi presuda Suda BiH, Ustavnog suda, te Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u različitim krivičnim predmetima, a koji, prema apelantovom mišljenju, potvrđuju niz propusta prilikom donošenja osporenih odluka.
b)Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud je istakao da je prvostepena presuda donesena u skladu sa zakonom, te da je u njoj izvršena pravilna i potpuna ocjena cjelokupne dokazne građe, kao i ocjena koja se odnosi na radnju izvršenja krivičnog djela. Prvostepena presuda nije zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokazne građe zbog čega se u konkretnom predmetu ne može raditi o povredi načela nevinosti, niti uopće o povredi prava na pravično suđenje. Dokazna građa, koju je prihvatio Kantonalni sud, izvan razumne sumnje potvrđuje da je apelant izvršio krivično djelo, a što je potvrdio i Vrhovni sud, zbog čega se apelant neosnovano poziva na primjenu načela in dubio pro reo.
21. Vrhovni sud je naveo da se navodima iz apelacije ponavljaju navodi iz žalbe koja je bila izjavljena na prvostepenu presudu, da je u obrazloženju osporenih odluka odgovoreno na pitanje zbog čega je utvrđeno da lica u odnosu na koja su preduzimane krivičnopravne radnje imaju status civila, a ne pripadnika bilo koje oružane formacije, da je Vrhovni sud ocijenio da su razlozi na kojima je utemeljena prvostepena presuda Kantonalnog suda dovoljno jasni i određeni i da u pogledu odlučnih činjenica ne postoje nikakve nedoumice, slijedom čega je neopravdano apelantovo pozivanje na moguću povredu principa in dubio pro reo iz člana 3. stav 2. ZKPFBiH.
22. Tužilaštvo je odgovorilo da je apelant u apelaciji ponovio činjenice koje je isticao kako u prvostepenom postupku pred Kantonalnim sudom, tako i u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom o kojim su navedeni sudovi u svojim odlukama dali zakonita, uvjerljiva i logična obrazloženja.
V.Relevantni propisi
23. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94), relevantne odredbe glase: Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
24. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.
S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. juna 2018. godine a apelacija je podnesena 14. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant navodi da su mu osporenim presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 15. stav 1. Međunarodnog pakta. U vezi s tim, Ustavni podsjeća na praksu Evropskog suda koji smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Şer ife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51-52. s daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ccbh.ba). Stoga će u konkretnom slučaju Ustavni sud apelantove navode razmotriti prvenstveno u svjetlu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
33. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze, jer su arbitrarno ocijenjene činjenice u vezi sa statusom oštećenih lica. U vezi s ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
37. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno smatra da ne postoje konkretni dokazi uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju, te na taj način pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud konstatira da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno svojstva oštećenih lica u ovoj krivičnopravnoj stvari. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud apelanta proglasio krivim što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava da je počinio krivičnopravne radnje koje čine elemente navedenog krivičnog djela opisane u izreci presude, nego da osporava zaključak suda u vezi sa krivičnim djelom ratni zločin protiv civilnog stanovništva budući da, prema njegovom stavu, oštećeni Jovo Savić nije bio „civil“ a slijedom toga da apelant nije ni počinio ovo krivično djelo. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u svojoj odluci naveo iz kojih dokaza je utvrdio svojstvo oštećenog Jove Savića, kao i drugih oštećenih lica u predmetnom postupku, te zašto apelantovi prigovori suprotni tom utvrđenju nisu uvaženi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da su oštećeni u inkriminirano vrijeme imali status civilnih lica u smislu člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije, budući da je utvrđeno da su bili u civilnoj odjeći, da su uhvaćeni pri pokušaju da napuste selo, odnosno da su privedeni iz svojih kuća, da nisu bili pripadnici niti jedne vojne formacije, niti su bili aktivno uključeni u neprijateljstva u inkriminirano vrijeme. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i da je odredbama člana 50. Protokola I propisana definicija civila i civilnog stanovništva, te je u tom smislu propisano, između ostalog, da je „civil svaka osoba koja ne pripada jednoj od kategorija osoba navedenih u članu 4A (1), (2), (3) i (6) III. konvencije i u članu 43. ovog protokola. U slučaju sumnje da li je neka osoba civil, ta osoba smatrat će se za civila“. Dalje, Ustavni sud ukazuje da su se redovni sudovi na obje sudske instance izjasnili povodom navedenog prigovora-navoda apelacije u čijim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u kontekstu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava (član 142. stav 1. KZSFRJ i član 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije). Dakle, Kantonalni sud je sve dokaze, uključujući i dokaze apelanta i saoptuženih S.K. i A.M., detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda u pogledu utvrđenja postojanja objektivnih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te apelantovog učešća u inkriminiranim događajima za koje je proglašen krivim. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku.
39. Također, Ustavni sud primjećuje da je i Vrhovni sud ispitao apelantove navode kojim je apelant problematizirao svojstvo oštećenih lica, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantovim prigovorima o svojstvu oštećenog Jove Savića, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje za što je Vrhovni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasno i argumentirano obrazloženje. Dakle, ocjenjujući osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, na čemu apelant suštinski istrajava i u apelaciji, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
40. Konačno, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su Kantonalni sud i Vrhovni sud izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da Kantonalni sud i Vrhovni sud najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o postojanju krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ za koje je apelant proglašen krivim. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević