Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5647/18 („Kop“ d.o.o. Jelah)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Miješanje u pravo na dom
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5647/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5647/18, rješavajući apelaciju „Kopa“ d.o.o. Jelah i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Kopa“ d.o.o. Jelah, Jasmina Ibrahimkadića, Nermina Ibrahimkadića i Hatidže Ibrahimkadić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Ip 001274 17 Pž 5 od 3. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 Ip 001274 18 Ip 3 od 5. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Kop“ d.o.o. Jelah (u daljnjem tekstu: prvoapelant ili apelanti), Jasmin Ibrahimkadić, Nermin Ibrahimkadić i Hatidža Ibrahimkadić (u daljnjem tekstu: drugoapelanti ili apelanti) iz Jelaha, koje zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnijeli su 9. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Ip 001274 17 Pž 5 od 3. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 Ip 001274 18 Ip 3 od 5. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Adema Mujčića (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja ili kupac) zatraženo je 6. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tražilac izvršenja su u periodu od 13. do 18. maja 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2909/17 od 11. oktobra 2017. godine kojom je apelaciju apelanata, podnesenu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 39 0 Ip 001274 17 Pž 3 od 9. maja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda broj 39 0 Ip 001274 15 Ip 2 od 7. decembra 2016. godine, odbio kao neosnovanu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2909/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
6. U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizlazi da je „Kamel osiguranje“ d.d. Tešanj (prvobitni tražilac izvršenja) 3. oktobra 2001. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv prvoapelanta kao glavnog dužnika i prednika drugoapelanata Senada Ibrahimkadića (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) kao garanta glavnog dužnika, a na osnovu pravomoćnog i izvršnog Rješenja Općinskog suda broj Ip.1/99 od 11. januara 1999. godine i Rješenja istog suda broj Dn.142/99 od 2. marta 1999. godine [kojim je dozvoljena uknjižba založnog prava – hipoteke na nekretninama apelanata (u naravi kuća i dvorište)] radi namirenja povjeriočevog potraživanja po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu od 7. januara 1999. godine (zaključenog između prvoapelanta, kojeg je zastupao pravni prednik apelanata, s jedne strane, i DD „Kamel banka“ Tešanj, s druge strane). Općinski sud je Rješenjem broj Ip.322/01 od 5. oktobra 2001. godine odredio predloženo izvršenje. Rješenjem Općinskog suda od 5. jula 2013. godine odbijen je prigovor apelanata kao neosnovan, a rješenjem Kantonalnog suda od 24. decembra 2014. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđeno rješenje prvostepenog suda, te je Općinski sud donio zaključak o prodaji nekretnina od 10. februara 2016. godine kojim je određena prodaja predmetnih nekretnina javnim nadmetanjem. Također, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su rješenjem Općinskog suda od 7. decembra 2016. godine predmetne nekretnine, dotadašnje vlasništvo apelanata u svojstvu izvršenika, dosuđene tražiocu izvršenja (koji je istovremeno i kupac) kao najpovoljnijem ponuđaču. Apelantima je naloženo da kupcu predaju u posjed predmetne nekretnine, te je Zemljišnoknjižnom uredu naloženo da navedene nekretnine upiše kao vlasništvo kupca i da briše sva upisana založna prava na nekretnini. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, donio rješenje od 9. maja 2017. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
7. Ustavni sud je u navedenoj odluci, imajući u vidu apelacione navode kojima je ukazano da su osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 9. maja 2017. godine i rješenjem Općinskog suda od 7. decembra 2016. godine povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom i radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, kojim je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu. U navedenoj odluci je također zaključeno da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u osporenim rješenjima o dosudi navedena obrazloženja koja u okolnostima konkretnog slučaja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti ukazali, a tiču se ništavosti pravnog posla – izvršnog naslova, koji su bili predmet ocjene redovnih sudova.
8. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2894/18 od 11. oktobra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao nedopuštenu apelaciju drugoapelanata podnesenu zbog dužine trajanja izvršnog postupka broj 39 0 Ip 001274 18 Ip 3 koji se vodio pred Općinskim sudom zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je istom odlukom odbacio kao nedopuštenu apelaciju drugoapelanata podnesenu zbog kršenja prava na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku pred Općinskim sudom u Tešnju u predmetu broj 39 0 Ip 001274 18 Ip 3 zato što je preuranjena. U toj odluci Ustavni sud je naglasio da se apelanti žale na dužinu trajanja izvršnog postupaka, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv glavnog dužnika i prednika apelanata, a koji se sada vodi protiv apelanata na osnovu pravomoćnog i izvršnog rješenja. U vezi s tim, Ustavni sud je naveo da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ prednika apelanata, odnosno apelanata, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom, zbog čega je zaključio da u konkretnom slučaju izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Osporena rješenja
9. Općinski sud je postupajući dalje (nakon donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2909/17 od 11. oktobra 2017. godine) u predmetnom izvršnom postupku donio Rješenje broj 39 0 Ip 001274 18 Ip 3 od 5. aprila 2018. godine kojim je odlučeno da se tražilac izvršenja namiruje u cijelosti od prodajne cijene postignute prodajom založenih nekretnina, te će se nakon pravomoćnosti rješenja apelantima isplatiti određeni novčani iznos koji predstavlja razliku između ponuđene kupoprodajne cijene kupca i ukupnog potraživanja tražioca izvršenja.
10. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je kupac predmetnih nekretnina izmirio cjelokupni iznos kupoprodajne cijene od 186.228,95 KM tako što je na račun depozita suda uplatio iznos od 13.230,45 KM, što predstavlja razliku između ponuđene kupoprodajne cijene ponuđača – tražioca izvršenja od 186,228,50 KM i ukupnog potraživanja tražioca izvršenja u iznosu od 172.998,50 KM s obzirom na to da je kupac kao tražilac izvršenja oslobođen plaćanja kupoprodajne cijene do visine svog potraživanja shodno odredbama člana 92. stav 8. ZIP-a jer ne postoje druga lica čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega. Osim toga, Općinski sud je naveo da su apelanti, nakon što je Kantonalni sud (rješenjem od 9. maja 2017. godine) odbio njihovu žalbu na rješenje o dosudi, čime je to rješenje postalo pravomoćno, na depozit suda, a prije donošenja rješenja o namirenju potraživanja tražioca izvršenja, uplatili iznos od 172.998,50 KM koji predstavlja ukupan iznos potraživanja tražioca izvršenja. Međutim, Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 94. ZIP-a, iz koje proizlazi da pravo vlasništva, koje je tražilac izvršenja kao kupac stekao na predmetnim nekretninama, ne može biti dovedeno u pitanje ne samo kada se rješenje o izvršenju ukine ili preinači poslije provođenja rješenja o dosudi, nego ni u situaciji, kao što je konkretna, kada rješenje o izvršenju nije ni ukinuto niti preinačeno, ali su apelanti kao izvršenici nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi na depozit suda položili cjelokupan iznos duga prema tražiocu izvršenja i pri tome ukazao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2909/17. Općinski sud je istakao da je Ustavni sud u citiranom predmetu naveo: „Ustavni sud podsjeća na to da je ZIP donesen prije više od 13 godina (2003. godine), da je taj zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe ZIP-a koje se odnose na izvršenje na nekretninama dovoljno jasne i precizne u smislu da kupac nakon okončanog postupka prodaje nekretnine stječe, između ostalog, i pravo posjeda i vlasništva nekretnine koju je kupio. Štaviše, Ustavni sud ukazuje da je članom 94. ZIP-a propisana posebna zaštita kupca u smislu da, čak i ako se ukine ili preinači rješenje o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine, to nema utjecaja na pravo vlasništva kupca kome je rješenjem o dosudi nekretnina dosuđena. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni zakon bio primjereno pristupačan, te su apelanti bili upućeni na okolnosti zakona koji se primjenjuje na konkretni predmet. U tom kontekstu apelanti su bez sumnje imali saznanje da polaganje novčanih sredstava na depozit suda s naznakom 'obaveza izvršenika u predmetu 39 0 Ip 001274 15 Ip 2' (koji predstavlja cjelokupan iznos duga prema tražiocu izvršenja), i to nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi, zavisi isključivo od dispozicije tražioca izvršenja i da u tom smislu ne obavezuje sud da mijenja prethodnu pravomoćnu odluku. Dakle, miješanje u pravo apelanata na imovinu je zasnovano na zakonu.“
11. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanata, donio Rješenje broj 39 0 Ip 001274 17 Pž 5 od 3. jula 2018. godine kojim su žalbe odbijene i prvostepeno rješenje potvrđeno.
12. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene navode u svjetlu prvostepenog rješenja, utvrdio da su navodi neosnovani, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 97. ZIP-a (detaljnije o tome na stranama od 3. i 4). Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su bespredmetni navodi žalbi da su se apelanti oslobodili svoje novčane obaveze polaganjem ukupnog iznosa od 172.998,50 KM na depozit suda, da se tražilac izvršenja nije mogao uknjižiti kao vlasnik predmetnih nekretnina jer mu nekretnine još nisu predate u posjed i jer se nije moglo odrediti da se tražilac izvršenja namiruje iz prodajne cijene od 186.228,95 KM koja nije ni plaćena na depozit suda, te da su se plaćanjem duga od strane trećeg lica stekli uvjeti za obustavljanje izvršenja iz člana 63. stav 2. ZIP-a.
13. Kantonalni sud je dalje naveo da su bez osnova i navodi žalbe da je izvršenje trebalo obustaviti po službenoj dužnosti po članu 63. stav 1. ZIP-a zato što ugovor o kreditu nije izvršna isprava, što se nije ni pokušalo provesti izvršenje na pokretnoj imovini već se odmah pristupilo izvršenju na nekretninama, te što je o prigovoru prednika apelanata protiv rješenja o izvršenju odlučeno nakon 12 godina, pri čemu je zanemareno da je u međuvremenu stupio na snagu novi ZIP. Kantonalni sud je istakao da je sve ove navode prednik apelanata već isticao u žalbi protiv rješenja prvostepenog suda od 5. jula 2013. godine i koje je drugostepeni sud cijenio kada je donio rješenje od 24. decembra 2014. godine kojim je žalbu prednika apelanata odbio kao neosnovanu.
14. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi apelanata da prvostepeni sud nije mogao listu ponuđača proširiti van tri najpovoljnija na četvrtog po redu, zatim navodi o povredi člana 92. stav 3. ZIP-a, te da potraživanje tražioca izvršenja potječe iz ništavog ugovora o dugoročnom kreditu. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da su te navode apelanti već isticali u žalbi protiv rješenja prvostepenog suda od 7. decembra 2016. godine i koje navode je drugostepeni sud cijenio kada je donio rješenje od 9. maja 2017. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je također ocijenio da su bez značaja navodi apelanata da je u pobijanom rješenju određeno da se tražilac izvršenja namiruje u cijelosti iz prodajne cijene od 186.228,95 KM, a da ta cijena nije ni plaćena na depozit suda s obzirom na to da je tražilac izvršenja namiren tako što je postao vlasnik nekretnina apelanata. U konkretnom slučaju tražilac izvršenja je kao kupac za predmetne nekretnine ponudio cijenu u iznosu od 186.228,95 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 92. stav 8. ZIP-a kojom je regulirano da ako je tražilac izvršenja kupac, a ne postoje druga lica čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obavezan položiti cijenu sudu do visine svog potraživanja. Budući da ukupna visina potraživanja tražioca izvršenja iznosi 172.998,50 KM, tražilac izvršenja nije bio u obavezi da položi cijenu do visine svog potraživanja. Tražilac izvršenja je samo bio u obavezi da na depozitni račun suda položi razliku kupoprodajne cijene u iznosu od 13.230,45 KM, a što s potraživanjem od 172.998,50 KM predstavlja ukupan iznos kupoprodajne cijene od 186.228,95 KM. Konačno, Kantonalni sud je istakao da zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju ni ostalim žalbenim navodima kojima se ukazuje na povredu prava na imovinu i prava na pravično suđenje iz člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da u rješenju nisu obrazloženi razlozi donošenja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.
16. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje, u suštini, povrijeđeno zbog proizvoljne primjene relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U iscrpnoj apelaciji apelanti su hronološki opisali tok postupka ukazujući da prvostepeni sud nije mogao listu ponuđača proširiti van tri najpovoljnija na četvrtog po redu (na tražioca izvršenja) koji je na to mjesto došao nakon odustajanja ponuđača Huseina Ahmetlića. Osim toga, apelanti osporavaju i redoslijed provođenja izvršenja. Nadalje, apelanti su istakli da drugostepeni sud nije na jasan i nedvosmislen način dao obrazloženje svog pravnog stava u vezi s primjenom procesnog i materijalnog prava na način koji bi zadovoljio standard prava na pravično suđenje. Apelanti smatraju da je izvršenje trebalo obustaviti po službenoj dužnosti u smislu člana 63. stav 1. ZIP-a zato što ugovor o kreditu nije izvršna isprava.
17. Pored toga, apelanti ukazuju i na dužinu trajanja predmetnog postupka, ističući da predmetni izvršni postupak traje ukupno 17 godina. U tom smislu, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je zbog dužine trajanja predmetnog postupka njihova imovina značajno umanjena.
18. Povredu prava na dom obrazlažu time što je nekretnina, koja je predmet izvršenja, potrebna za vlastito korištenje, da u toj nekretnini žive i nemaju u vlasništvu drugih nekretnina. b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud smatra da su osporena rješenja zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je u konkretnom slučaju materijalno pravo pravilno primijenjeno. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je u ovom predmetu Ustavni sud je 14. maja 2015. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2333/14, kojom je usvojio apelaciju tražioca izvršenja Adema Mujčića jer u razumnom roku nije okončan predmetni izvršni postupak, te je opisao hronologiju predmetnog postupka nakon donošenja odluke Ustavnog suda, sve do donošenja osporenog rješenja od 3. jula 2018. godine. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Općinski sud je naveo da ne stoje tvrdnje apelanata da Općinski sud nije ni pokušao provesti izvršenje na pokretnoj imovini apelanata nego da je, prema njihovim tvrdnjama, odmah pristupio izvršenju na nekretninama, pri čemu je ukazao na zaključak tog suda od 2. juna 2015. godine kojim je sudskom izvršiocu naloženo da izvrši pljenidbeni popis pokretnih stvari prvoapelanta, kao i na zaključak tog suda od 26. juna 2015. godine kojim je sud obavijestio tražioca izvršenja da je popis pokretnih stvari prvoapelanta bio bezuspješan jer sudski izvršilac nije pronašao pokretne stvari koje bi mogle biti predmet izvršenja. Nakon toga, tražilac izvršenja je podneskom od 29. juna 2015. godine predložio da sud odmah pristupi izvršenju na nekretninama apelanata jer se i sam uvjerio da ne postoje pokretne stvari koje bi mogle biti predmet izvršenja. Nadalje, Općinski sud je naveo da ne stoje navodi apelanata da je sud morao proglasiti da prva prodaja nije uspjela, te zakazati novo ročište, budući da se o tome izjašnjavao i Ustavni sud u apelaciji broj AP2909/17, a koja je pokrenuta u ovom istom izvršnom predmetu. Općinski sud je također naveo da su tačni navodi apelanata da su oni nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi na depozit suda putem trećeg lica izvršili uplatu, kako je naznačeno „obaveza izvršenika u predmetu 39 0 Ip 001274 15 Ip 2“, i to 23. juna 2017. godine uplaćen iznos od 165.579,65 KM i 11. jula 2017. godine uplaćen iznos od 7.418,85 KM, što predstavlja cjelokupan iznos duga apelanata prema tražiocu izvršenja od 172.998,50 KM. O navedenoj činjenici uplate duga apelanata putem trećeg lica na depozit suda sud je bez odlaganja obavijestio tražioca izvršenja koji je uprkos toj činjenici izvršio provođenje rješenja o dosudi u Zemljišno-knjižnom uredu tog suda, te zatražio da mu se predmetna nekretnina preda u posjed.
21. Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok izvršnog postupka, te predložio da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbaci kao neblagovremenu ili odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 63. stav (1) Obustava izvršenja (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršni dokument pravosnažno ukinut, preinačen, poništen, stavljen van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.
Član 90. stav (5) Ročište za nadmetanje i prodaja (5) Nakon zaključenja nadmetanja utvrđuje se lista ponudilaca koji su ponudili cijenu iznad minimuma i da je nekretnina prodata najpovoljnijem ponudiocu ukoliko su ispunjeni ostali uslovi.
Član 92. st. (3) i (8) Polaganje cijene (3) U slučaju da sva tri ponudioca sa najvišom ponudom ne ispune svoje obaveze plaćanja prodajne cijene u određenim rokovima, sud može objaviti da prvo ročište nije uspjelo i zakazati novo ročište koje treba da se održi u skladu sa čl. od 84. do 90. ovog zakona.
(8) Ako je tražilac izvršenja kupac, a ne postoje druga lica čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obavezan da položi cijenu sudu do visine svog potraživanja.
Član 93. st. (1) i (2) Predaja nekretnine kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).
(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
Član 94.
Zaštita prava kupca Ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine nema uticaja na pravo svojine kupca stečeno prema odredbama člana 93. ovog zakona.
Član 97.
Lica koja se namiruju (1) Iz prodajne cijene namiruju se tražioci izvršenja na čiji je prijedlog određeno izvršenje, založni povjerioci i kad nisu prijavili svoja potraživanja i lica koja imaju pravo na nadoknadu za lične služnosti.
(2) Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja lica iz stava 1. ovog člana predaće se izvršeniku ako za to nema smetnji.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 39 0 Ip 001274 17 Pž 5 od 3. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.. S obzirom na to da je osporeno rješenje Kantonalnog suda punomoćnik apelanata primio 6. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2018. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti ukazuju da im je rješenjem o namirenju povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
28. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
29. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
30. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
31. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li nekretnina koja je predmet izvršenja „dom“ apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje „doma“ apelanata. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
32. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
33. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je nekretnina, koja je bila predmet izvršenja, dom apelanata u smislu člana 8. Evropske konvencije jer se radilo o nekretnini koju su koristili za stanovanje kao zakonski nasljednici hipotekarnog izvršenika – prednika apelanata.
34. Nadalje, prodaja nekretnine apelanata u izvršnom postupku i nalaganje njihovog iseljenja predstavlja miješanje u njihovo pravo na poštovanje doma (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4275/17 od 31. januara 2018. godine, tačka 48, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba i Evropski sud, Ćosić protiv Hrvatske, aplikacija broj 28261/06, presuda od 15. januara 2009. godine, paragraf 18, dostupna na https://uredzastupnika.gov.hr).
35. Ustavni sud zatim mora ispitati da li miješanje u pravo apelanata na dom u konkretnom slučaju ispunjava standarde zakonitosti u kontekstu Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da je miješanje u pravo apelanata na poštovanje doma provedeno na osnovu relevantnih odredbi ZIP-a koje uređuju postupak prodaje nekretnina, te je i osporeno rješenje o namirenju doneseno u smislu odredbe člana 97. ZIP-a. Navedeni zakon objavljen je u službenim glasilima i njegove odredbe, koje se odnose na izvršenje na nekretninama, dovoljno su jasne i precizne, pa kao takav nesporno ispunjava uvjete zakonitosti u smislu Evropske konvencije.
36. U konačnici, Ustavni sud će ispitati da li je miješanje u pravo apelanata na poštovanje doma bilo „neophodno u demokratskom društvu“. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Vrzić protiv Hrvatske, u kojem se, također, radilo o prinudnoj prodaji nekretnine u izvršnom postupku, uspostavio kriterijume koje treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju prinudne prodaje nekretnine u izvršnom postupku. U navedenom predmetu Evropski sud je, inter alia, cijenio okolnosti koji se tiču interesa stranaka u postupku i koji se razlikuju prilikom postojanja isključivo privatnog interesa (npr. s obje strane privatni interes) u odnosu na državni interes (npr. s jedne strane pojedinac s druge država); zatim volje da se dom koristi kao osiguranje za zajam; mogućnosti osporavanja zaključenog ugovora o zajmu u odgovarajućim postupcima i konačno svijesti da će nekretnina (dom) u svrhu osiguranja zajma moći biti prodata u slučaju neispunjenja obaveze (nepostupanja u ugovorenim rokovima prilikom preuzimanja zajma) (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13, presuda od 12. jula 2016. godine, paragraf 64–71, dostupna na www.mhrr.gov.ba).
37. Dovodeći navedene kriterijume u kontekst okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se pri javnoj prodaji nekretnine (završnoj fazi izvršnog postupka) pojavljuju dva privatna interesa, i to tražioca izvršenja, koji je ujedno i kupac nekretnine, s jedne strane i apelanata s druge strane, te da je prednik apelanata prilikom zaključenja sporazuma o kreditu dobrovoljno založio svoj dom kao osiguranje potraživanja iz kredita koje je pravni prednik tražioca izvršenja („Kamel banka“ d.d. Tešanj) plasirao predniku apelanata. Zatim, da je prednik apelanata pristao da se u slučaju neizvršenja obaveze (vraćanja kredita u roku) naplata dugovanog iznosa obavi u izvršnom postupku prodajom predmetne nekretnine, te da je stoga bio svjestan da će nekretnina biti prodata s ciljem namirenja duga (kredita) prema tražiocu izvršenja. Slijedom navedenog se može zaključiti da je prednik apelanata pristao da se plaćanje neizmirenih dugova po osnovu kredita izvrši prodajom nekretnine apelanata kao zakonskih nasljednika hipotekarnog izvršenika – njihovog prednika, pa je njihova nekretnina prodata tražiocu izvršenja kao kupcu, koji ima interes da kupljenu nekretninu preuzme u posjed.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo apelanata na dom bilo proporcionalno cilju, tj. namirenju tražioca izvršenja, odnosno neophodno u demokratskom društvu, te u konkretnom slučaju nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Prije nego što se upusti u raspravljanje konkretne pravne stvari, Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnoj apelaciji, u suštini, pokreću ista pitanja koja su bila predmet njihove ranije podnesene apelacije o kojoj je Ustavni sud već donio odluku u predmetu broj AP 2909/17 od 11. oktobra 2017. godine kojom je apelaciju apelanata, podnesenu protiv rješenja o dosudi Kantonalnog suda od 9. maja 2017. godine i rješenja Općinskog suda od 7. decembra 2016. godine, odbio kao neosnovanu, zaključivši da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom i radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, kojim je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu. Isto tako, Ustavni sud je zaključio da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u osporenim rješenjima o dosudi navedena obrazloženja koja u okolnostima konkretnog slučaja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koja su apelanti ukazali, a tiču se ništavosti pravnog posla – izvršnog naslova, koji su bili predmet ocjene redovnih sudova. Pored toga, Ustavni sud podsjeća i na ranije donesenu Odluku o dopustivosti broj AP 2894/18 od 11. oktobra 2018. godine kojom je odbacio apelaciju apelanata s obrazloženjem da nikakva nova građanska prava, odnosno obaveze apelanata nisu utvrđivana u predmetnom izvršnom postupku.
41. U konkretnom predmetu apelanti osporavaju rješenje o namirenju Kantonalnog suda, koje je doneseno u posljednjoj fazi izvršnog postupka (doneseno na osnovu rješenja o dosudi Kantonalnog suda od 9. maja 2017. godine i rješenja Općinskog suda od 7. decembra 2016. godine), radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja, u kojem postupku apelanti ne uživaju garancije prava na pravično suđenje (niti u početnoj niti u njegovoj završnoj fazi) (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4275/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, iako je predmet osporavanja u konkretnoj apelaciji nova odluka redovnog suda (konačna odluka) – rješenje o namirenju Kantonalnog suda, imajući u vidu da su identične navode apelanti isticali i u ranijim apelacijama protiv nižestepenih odluka (rješenje o dosudi), te je o njihovim navodima Ustavni sud odlučio, a apelanti u predmetnoj apelaciji nisu ponudili argumente, odnosno ukazali da je do povrede prava na koje se pozivaju zaista i došlo, Ustavni sud nalazi da nema razloga da promijeni svoj stav koji je zauzeo u odlukama br. AP 2909/17 i AP 2894/18.
42. Imajući u vidu da odluke koje su apelanti osporili ni na koji način ne pokreću nikakva druga pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju navedenih prava neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer su apelanti dobrovoljno (zaključenjem sporazuma s tražiocem izvršenja) prihvatili da njihova nekretnina, koju su iskoristili kao osiguranje za kredit, bude prodata u izvršnom postupku u slučaju neizmirenja duga u ugovorenom roku, zbog čega je miješanje u ovo pravo bilo proporcionalno cilju – konkretno namirenju tražioca izvršenja te stoga i nužno u demokratskom društvu.
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti predmetnom apelacijom ne pokreću nikakva druga pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koja već nisu bila predmet odlučivanja u odlukama br. AP 2909/17 i AP 2894/18.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević